Invisible Borders / Energy Geopolitics

 

Svijet se preoblikuje pred našim očima. Nisu to samo granice koje se pomiču na kartama, nego dublje struje, tokovi energije, moći i utjecaja, koje crte novu zemljopisnu kartu.

Na zapadu se uzdiže sila koja je donedavno ovisila o tuđim izvorima. Obilje skriveno u stijenama i škriljcu preokrenulo je njezinu sudbinu. Od zemlje koja je uvozila, postala je izvoznik, i ta promjena odjekuje diljem oceana. Njezine luke šalju tankere prema istoku i zapadu, a njezina politička težina raste s količinom energije koju kontrolira.

Na istoku se širi druga sila. Ona ne posjeduje dovoljno vlastitih rezervi, pa stoga gradi mreže. Ceste, luke, cjevovodi i trgovinski koridori protežu se preko kontinenata poput živih niti. More koje je stoljećima bilo otvoreno putovanje postaje prostor osporavanja, a crte koje se povlače na kartama više nisu samo administrativne, one su zahtjevi za prevlašću.

Između njih stoji zemlja bogata naftom i plinom, koja svoju snagu crpi iz cijevi koje vode prema zapadu i, sve više, prema istoku. Njezina sudbina vezana je uz cijenu barela i stabilnost dalekih tržišta. Dok se stari savezi lome, novi se sklapaju u tišini, daleko od očiju javnosti.

Na jugu, na prostoru gdje su se nekad crtale granice velikim perom, sada vlada nestabilnost. Stare podjele više ne drže. Regionalne sile se nadmeću, a pitanje budućnosti nafte visi nad cijelim područjem kao teška sjenka.

Iznad svega toga diže se još jedna, tiha sila, težnja da se svijet oslobodi ovisnosti o fosilnim izvorima. Sunce i vjetar ulaze u igru, ali ne kao pobjednici koji odmah zauzimaju mjesto, nego kao izazivači. Stari sustav još uvijek drži većinu, a prijelaz je spor, težak i pun otpora.

Tako se crta nova karta. Nije riječ o linijama koje dijele države, nego o nevidljivim tokovima koji povezuju i razdvajaju. Tko kontrolira energiju, kontrolira ritam svijeta. Tko gradi koridore, gradi budućnost. A tko ostane ovisan, postaje taoc tuđih odluka.

Što prije shvatimo kakva se karta pred nama crta, to će nam biti lakše.

Ne radi se o karti zemljovida kakvu smo navikli gledati u školskim atlasima. Radi se o nečemu dubljem, o mreži tokova, ovisnosti i moći koja se tiho preoblikuje. Onaj tko je na vrijeme prepozna, neće biti iznenađen kad se stari putevi zatvore, a novi otvore. Onaj tko je ne vidi, ostat će stajati na raskrižju koje više ne postoji.

Za pojedinca to znači da može bolje odabrati smjer. Može razumjeti zašto se neka industrija gasi, a druga diže; zašto se cijene mijenjaju; zašto se savezi prekrajaju. Spoznaja mu daje mir, jer više ne luta u magli. Vidi gdje se nalazi i kamo može krenuti.

Za društvo je ta spoznaja još važnija. Društvo koje shvati novu kartu neće trošiti snagu na obranu onoga što nestaje. Neće se držati starih obrazaca samo zato što su poznati. Umjesto toga, usmjerit će energiju tamo gdje se stvarno otvara prostor, u znanje, u prilagodbu, u nove veze. Takvo društvo neće biti žrtva promjena, nego njihov sudionik.

Jer budućnost ne dolazi kao iznenadna oluja. Ona se najavljuje. Oni koji je pročitaju na vrijeme, mogu se pripremiti. Oni koji je zanemare, ostat će u čudu kad se tlo pod nogama pomakne. Spoznaja nije samo intelektualna vježba. Ona je oruđe. Ona olakšava poteze, skraćuje putove, smanjuje strah. Što je jasnija slika pred nama, to su sigurniji koraci koje poduzimamo, i kao pojedinci, i kao zajednica.

Zato je važno gledati.

Ne unatrag, nego naprijed. Jer karta se već crta. Pitanje je samo hoćemo li je prepoznati dok još ima vremena. Svijet više nije onakav kakvim smo ga poznavali. On se precrtava, ne perom, nego cijevima, brodovima, ugovorima i ambicijama. I dok se crte još uvijek pomiču, jasno je samo jedno, budućnost će pripasti onima koji razumiju da je energija prava valuta moći.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE )

Invisible Borders / Energy Geopolitics

The world is reshaping itself before our eyes. It is not merely borders shifting on maps, but deeper currents, flows of energy, power, and influence, that are drawing a new geographical map.

In the West, a force is rising that until recently depended on foreign sources. Abundance hidden in rock and shale has reversed its fate. From a country that imported, it has become an exporter, and that change echoes across the oceans. Its ports send tankers east and west, and its political weight grows with the volume of energy it controls.

In the East, another force is expanding. It does not possess sufficient reserves of its own, so it builds networks. Roads, ports, pipelines, and trade corridors stretch across continents like living threads. The sea that for centuries was an open passage is becoming a contested space, and the lines drawn on maps are no longer merely administrative; they are claims to dominance.

Between them stands a country rich in oil and gas, drawing its strength from the pipelines that lead west and, increasingly, east. Its destiny is bound to the price of a barrel and the stability of distant markets. As old alliances fracture, new ones are forged in silence, far from public view.

In the South, in the space where borders were once drawn with a broad pen, instability now reigns. The old divisions no longer hold. Regional powers compete, and the question of oil’s future hangs over the entire region like a heavy shadow.

Above all of this rises yet another, quieter force: the drive to free the world from dependence on fossil sources. Sun and wind are entering the game, but not as victors who immediately take their place, rather as challengers. The old system still holds the majority, and the transition is slow, difficult, and full of resistance.

Thus a new map is being drawn. It is not about lines that divide states, but about invisible flows that connect and separate. Whoever controls energy controls the rhythm of the world. Whoever builds corridors builds the future. And whoever remains dependent becomes a hostage to the decisions of others.

The sooner we understand what kind of map is being drawn before us, the easier it will be for us.

This is not the map of the world we are used to seeing in school atlases. It is something deeper: a network of flows, dependencies, and power that is quietly reshaping itself. Those who recognize it in time will not be surprised when the old routes close and new ones open. Those who fail to see it will remain standing at a crossroads that no longer exists.

For the individual, this means the ability to choose a direction more wisely. One can understand why one industry is fading while another rises; why prices change; why alliances are being redrawn. Understanding brings calm, because one no longer wanders in the fog. One sees where one stands and where one can go.

For society, this understanding is even more important. A society that grasps the new map will not waste its strength defending what is disappearing. It will not cling to old patterns merely because they are familiar. Instead, it will direct its energy where space is truly opening, toward knowledge, toward adaptation, toward new connections. Such a society will not be a victim of change, but a participant in it.

For the future does not arrive as a sudden storm. It announces itself. Those who read it in time can prepare. Those who ignore it will be left in wonder when the ground shifts beneath their feet. Understanding is not merely an intellectual exercise. It is a tool. It eases decisions, shortens paths, reduces fear. The clearer the picture before us, the more confident the steps we take, both as individuals and as a community.

That is why it is important to look.

Not backward, but forward. Because the map is already being drawn. The only question is whether we will recognize it while there is still time. The world is no longer the one we once knew. It is being redrawn, not with a pen, but with pipelines, ships, contracts, and ambitions. And while the lines are still shifting, only one thing is clear: the future will belong to those who understand that energy is the true currency of power.

Zeljko Serdar
Croatian Center of Renewable Energy Sources ( CCRES )

Hormuški tjesnac paralizira opskrbu naftom i ubrzava prijelaz na obnovljive izvore

Kriza u Hormuškom tjesnacu paralizira pomorski promet i smanjuje opskrbu naftom, što snažno diže cijene energenata i ubrzava prijelaz na obnovljene izvore te elektrifikaciju prometa i industrije radi energetske neovisnosti.

Hormuški tjesnac već mjesecima stoji u središtu globalne energetske nestabilnosti. Ono što je desetljećima bio rutinski prolaz za tankere sada je zona visokog rizika u kojoj je komercijalni promet sveden na razinu koja graniči s paralizom. Prije sukoba kroz taj uski prolaz između Irana i Omana dnevno je prolazilo oko 130 brodova. Nosili su otprilike petinu svjetske trgovine naftom i znatne količine ukapljenog prirodnog plina, ponajviše iz Katara. Danas se brojke mjere jednocifrenim vrijednostima. U pojedinim danima prolazi tek nekoliko plovila, a u nekim razdobljima gotovo nijedno. Ratni rizik osiguranja dosegao je višestruke vrijednosti uobičajenih premija, što je većinu operatera potisnulo s rute. Posljedica je jasan i trajan pad dostupnih količina nafte i plina s Bliskog istoka.

Smanjena opskrba odmah se prelila na cijene. Brent se kreće oko 90–94 dolara po barelu, znatno iznad razina s početka godine, a u vrhuncima krize prelazio je i 110 dolara. Cijene derivata rasle su još snažnije. Europski dizel poskupio je za više od 70 posto od početka sukoba, američki benzin oko 60 posto. Rafinerije u Europi, Aziji i Sjedinjenim Državama suočavaju se s užim maržama, manjom dostupnošću sirovine i oštećenim kapacitetima u samom Zaljevu. Zalihe se brže troše, a tržište više ne računa na brzi povratak u normalu. Čak i djelomični koridori koje osiguravaju vojne snage, ili noćni prolazi uz obalu Omana, ne vraćaju predratne volumene. Dio nafte izlazi alternativnim cijevovodima – Petroline prema Crvenom moru, ADCOP prema Fujairahu – no njihovi kapaciteti pokrivaju samo dio gubitka. LNG iz Katarа posebno je pogođen, jer nema jednostavnih kopnenih alternativa.

Ova situacija nije nastala preko noći. Sukob koji je eskalirao krajem veljače 2026. godine pretvorio je tjesnac u prostor u kojem se preklapaju vojni interesi, sankcije i prijetnje komercijalnom prometu. Privremeni memorandum o razumijevanju iz lipnja, koji je trebao otvoriti prolaz na 60 dana, brzo se urušio. Iran je insistirao na kontroli i dozvolama, Sjedinjene Države na slobodnoj plovidbi pod vlastitom zaštitom. Rezultat je bio ponovni pad prometa, zatamnjeni tankeri koji isključuju AIS sustave i stotine plovila koja čekaju izvan zaljeva ili unutar njega. Osiguravatelji su cijene ratnog rizika digli do razine koja većinu operatera isključuje iz igre. Brodari preusmjeravaju rute, posade iz pojedinih zemalja više ne smiju ploviti tim vodama, a kontejnerski prijevoznici traže duge obilaznice.

Visoke cijene i trajna nesigurnost opskrbe mijenjaju računicu na više razina. Države i industrija ubrzavaju ulaganja u obnovljive izvore i elektrifikaciju. Solarni i vjetroparkovi dobivaju prioritet jer ne ovise o uskim morskim prolazima niti o političkoj stabilnosti u Zaljevu. Projekti koji su godinama čekali na financijsko zatvaranje sada se brže odobravaju. Proizvodnja električnih vozila i elektrifikacija željezničkog prometa postaju strateški alati smanjenja ovisnosti o uvozu nafte. Industrija prelazi na električne peći, toplinske pumpe i grijače sustave koji rade na struju iz domaćih izvora. U mnogim zemljama već se vidi ubrzanje ugradnje baterijskih sustava za skladištenje i jačanje mreža koje mogu primiti veće udjele obnovljivih izvora.

Energetska neovisnost više nije samo klimatski cilj ili dugoročna ambicija. Postala je pitanje otpornosti. Zemlje koje su se oslanjale na jeftinu naftu iz Zaljeva sada računaju koliko bi koštalo da se taj udio trajno smanji. Europske vlade ubrzavaju programe za smanjenje potrošnje fosilnih goriva u transportu i industriji. Azijski uvoznici, posebno oni koji su ovisili o bliskoistočnom LNG-u, traže dugoročne ugovore s drugim dobavljačima i istodobno grade vlastite kapacitete. Čak i zemlje bogate naftom u regiji ulažu više u solarne projekte, svjesne da vlastita proizvodnja ne može u potpunosti nadoknaditi rizik zatvorenog tjesnaca.

Kriza pokazuje i granice alternativnih ruta. Cjevovodi koji zaobilaze Hormuz imaju ograničene kapacitete i ne mogu zamijeniti tankerski promet u cijelosti. Obilazak Afrikom ili preko drugih morskih puteva produžava putovanja, povećava troškove i stvara nove uska grla. Tržište je već iscrpilo dio zaliha koje su služile kao amortizer. Ako poremećaji potraju u 2027. godinu, kako neki analitičari predviđaju, pritisak na cijene i na industriju ostat će snažan. To dodatno potiče odluke o elektrifikaciji: tvornice koje mogu prijeći na struju smanjuju izloženost volatilnosti cijena nafte i plina.

U pozadini svega stoji jednostavna geopolitička lekcija koja se tiče i moje države Hrvatske. Globalna opskrba energijom bila je koncentrirana u uskom zemljopisnom prostoru. Jedan prolaz širine nekoliko desetaka kilometara držao je petinu svjetske nafte. Kada se taj prolaz pretvori u zonu sukoba, cijeli sustav drhti. Odgovor nije samo čekanje da se tjesnac ponovno otvori ili da se uspostavi novi režim kontrole. Odgovor je sustavno smanjenje ovisnosti o njemu. Ubrzana tranzicija prema obnovljivima, jačanje domaćih kapaciteta proizvodnje električne energije i elektrifikacija prometa i industrije više nisu samo ekološke odluke. Postale su nužnost za energetske sustave koji žele ostati stabilni u nestabilnom svijetu.

Hormuška kriza nije privremena smetnja koja će nestati s prvim sporazumom. Ona je pokazala ranjivost sustava izgrađenog na pretpostavci da će ključni prolazi uvijek biti otvoreni. Zemlje i tvrtke koje to shvaćaju već preusmjeravaju investicije. One koje čekaju da se stari sustav vrati riskiraju da ostanu izložene sljedećem šoku, gdje god on došao.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije (HCOIE)

Geoenergija Razvoj

Napokon, nakon 20-tak godina mog pisanja. Nova Ina, odnosno njen ozbiljan tržišni konkurent, trebala bi postati tvrtka Geoenergija razvoj koju je koncem lipnja osnovala Agencija za ugljikovodike.

Radi se o najznačajnijem strateškom projektu koji pokreće Republika Hrvatska, a koji ujedno predstavlja najsnažniji iskorak u odnosu na dosadašnje stanje. Objedinjavanjem resursa unutar jednog zakona povećati će se učinkovitosti sustava u području energetike kroz smanjenje administrativnih barijera.

Trebalo nam je godina i godina da se odupremo sluganskom razmišljanju, kako "stručnjaka za ugljikovodike" tako i političara, te da dočekamo početak realizacije ovog Vladinog projekta osnivanjem tržišnog pandana i svojevrsnog antipoda ovakvoj Ini, koji će biti i ostati u stopostotnom vlasništvu hrvatske države.

Prvenstveni plan Geoenergije razvoj je osigurati dodatne izvore energetske sigurnosti koju država nije u mogućnosti pokriti trenutnim resursima kojima raspolaže. Osim toga, cilj osnivanja je stvaranje operativnog tijela koje može sudjelovati u područjima u kojima tržište trenutno ne reagira, poput razvoja tehnologija za hvatanje i skladištenje ugljikova dioksida, vodikovih projekata te međunarodnih aktivnosti u sektoru energetske tranzicije.

Treba odmah započeti raditi s regulatornim tijelima kako bismo što prije započeli s proizvodnjom iz novih otkrića na poljima Hrvatske i u inozemstvu, s fokusom na održivoj eksploataciji i iskorištavanju tehnologija za zaštitu okoliša, te tako još jače pridonijeli energetskoj sigurnosti Hrvatske.