Dubrovački sporazumi: Milijarde za budućnost

Hrvatska nastavlja svoj put kao „ekonomsko čudo” Eurozone, a Dubrovnik je jučer, 28. travnja 2026., bio središte te transformacije. U sklopu Summita Inicijative triju mora (3SI) i popratnog Poslovnog foruma, potpisani su ključni sporazumi koji potvrđuju snažan investicijski zamah.

Evo pregleda najvažnijih događanja i ugovora:

Dubrovački sporazumi: Milijarde za budućnost

Jučerašnji dan u hotelu Palace i Valamar Lacroma obilježili su ugovori koji izravno utječu na energetsku neovisnost i tehnološki razvoj:

Južna plinska interkonekcija:

 Potpisan je povijesni sporazum između Hrvatske i Bosne i Hercegovine o izgradnji plinovoda. Projekt vrijedan 1,5 milijardi eura realizirat će američka kompanija AAFS Infrastructure and Energy, čime se jača energetska sigurnost cijele regije.

Projekt Pantheon (AI Centar): 

Najavljena je suradnja na ambicioznom projektu izgradnje AI centra u Topuskom, koji se procjenjuje na nevjerojatnih 50 milijardi dolara/eura. Na projektu već radi tim od 40 inženjera, a investitori ističu Hrvatsku kao idealnu lokaciju za tehnološki „boom”.

Hrvatsko-američko partnerstvo: Potpisani su širi sporazumi s američkim partnerima teški milijarde eura, uz poruku predstavnika SAD-a kako se ovaj dio Europe „vraća zdravom razumu” kroz strateška ulaganja u infrastrukturu i energiju.

Dubrovački summit (28. travnja 2026.) iznjedrio je konkretne specifikacije za dva povijesna projekta koji će redefinirati gospodarsku kartu Hrvatske.

Projekt Pantheon (AI Centar Topusko)

Ovaj tehnološki megaprojekt, predstavljen na poslovnom forumu u Dubrovniku, nadilazi okvire običnog data centra. Prema informacijama portala Jutarnji list, riječ je o ulaganju od 50 milijardi eura koje podupire američki konzorcij.

Energetska snaga: Planirani kapacitet centra je 1 GW (gigavat), što je potrošnja ekvivalentna gradu veličini Rijeke. Projekt je osmišljen kao autonomna cjelina koja objedinjuje energetsku, vodnu i optičku infrastrukturu.

Lokalna infrastruktura: Ulaganja u okolnu infrastrukturu (struja, ceste, optika) procjenjuju se na 500 milijuna eura.

Radna mjesta: Očekuje se angažman 3.000 radnika tijekom izgradnje, dok će centar po završetku zapošljavati 1.500 stručnjaka (uz 6.000 neizravnih radnih mjesta).

Vremenski okvir: Izgradnja kreće 2027. godine, a puni rad predviđen je za početak 2029..

Partnerstva: Uz američki kapital, tehničku i inženjersku okosnicu projekta čini domaća Grupa Končar, dok projekt s hrvatske strane vodi poduzetnik Jako Andabak. 

Južna plinska interkonekcija

Sporazum koji su u Dubrovniku potpisali Andrej Plenković i Borjana Krišto (uz prisustvo američkog ministra energetike Chrisa Wrighta) donosi energetsku prekretnicu. 

Kapacitet: Plinovod će imati propusnost od 1,5 milijardi m³ godišnje (3 bcm/year u punom potencijalu), što je šest puta više od trenutne potrošnje BiH.

Trasa: Ukupna dužina je cca 162–169 km. U Hrvatskoj obuhvaća dionice Dugopolje – Zagvozd (52 km) i Zagvozd – granica (22 km), dok se u BiH proteže od Posušja prema Novom Travniku s odvojkom za Mostar.

Cilj: Povezivanje na LNG terminal na Krku, čime se eliminira ovisnost regije o ruskom plinu.

Investicija: Projekt se procjenjuje na 1,5 milijardi eura. 

Ovi projekti pozicioniraju Hrvatsku među top 5 zemalja EU po tehnološkoj i energetskoj važnosti.

Zašto „Miracle”?

Dubrovnik nije samo kulisa, već dokaz hrvatskog rasta koji nadmašuje prosjek EU:

Hrvatska ekonomija bilježi rast od 3,6% (Q4), što je 20. uzastopni kvartal ekspanzije.

Kreditni rejting potvrđen je na nivou A- uz stabilne izglede, dok je javni dug smanjen na 56% BDP-a.

Dubrovnik je službeno imenovan Europskim zelenim pionirem pametnog turizma za 2026., integrirajući održivost u svoj gospodarski model.

Ovi ugovori nisu samo brojke na papiru – oni su temelji za tržište od 120 milijuna ljudi unutar Inicijative triju mora, gdje Hrvatska preuzima ulogu lidera u povezivanju Baltika, Jadrana i Crnog mora. 

Željko Serdar, HCOIE

Croatia: Eurozone’s Fastest-Growing “Miracle”… or a Ticking Time B**b?

While the glossy tourism ads and glowing GDP figures tell one story, the reality on the ground is far darker. Croatia is growing faster than almost any other Eurozone country on paper — yet that growth is masking a structural collapse that is quietly pricing its own citizens out of their homeland.

Here’s the uncomfortable truth the numbers hide:

Brain drain on steroids: An entire generation of young, educated Croatians has left for better opportunities abroad. The demographic hole they left behind is now being filled by imported labor — a short-term fix that only deepens the long-term crisis.

Real-estate paradox: Coastal towns and cities are full of “ghost homes” bought by foreigners and turned into Airbnb cash machines. Prices have skyrocketed so high that locals can no longer afford to buy or even rent in the places they grew up. The very houses meant for Croatians have become vacation assets for outsiders.

Tourism monoculture (a.k.a. Dutch Disease 2.0): The economy has become dangerously dependent on one sector. When your entire growth model relies on seasonal visitors, sun, and sea, you’re one bad summer or global shock away from disaster — and everything else (industry, tech, agriculture) gets crowded out.

Bureaucratic Leviathan + EU money IV drip: Endless red tape, slow public administration, and a constant flow of Brussels cohesion funds create the illusion of progress. Take away the “free money” and the structural weaknesses become impossible to ignore.

Euro illusion: Joining the euro brought prestige and lower interest rates… but also a brutal reality check at the grocery store. Every day prices shot up while wages lagged, squeezing the middle class even harder.

The result? Croatia is getting richer on spreadsheets, but its people are getting poorer in real life. This isn’t development — it’s extractive growth built on demographic decline, foreign capital, and seasonal tourism.

Brain drain, ili odljev mozgova, nije samo statistički problem – to je strukturna rana hrvatske ekonomije koja se produbljuje već više od desetljeća. Radi se o masovnom odlasku mladih, obrazovanih i visokokvalificiranih ljudi u inozemstvo u potrazi za boljim plaćama, prilikama i životnim standardom. U kontekstu videa koji smo ranije analizirali, ovo je upravo ta „Velika demografska iluzija“: na papiru Hrvatska izgleda stabilno zahvaljujući uvozu radne snage i EU fondovima, ali u stvarnosti gubi svoju najvredniju imovinu – vlastitu mladu radnu snagu.

1. Ključni statistički podaci (stanje 2024.–2026.)

Gubitak stanovništva: Od ulaska u EU 2013. Hrvatska je izgubila blizu 400.000 stanovnika – to je oko 10 % ukupne populacije. Prema procjenama, do 2050. mogla bi izgubiti još i do 600.000 ljudi ako se trend nastavi.

Godišnji odljev: Još uvijek oko 60.000 Hrvata (većinom mladih i obrazovanih) napušta zemlju svake godine. Najviše odlaze u Njemačku, Austriju, Irsku i druge zapadne zemlje EU-a.

Tko odlazi? Najjače pogođene su dobne skupine 20–29 i 25–34 godine. Posebno su pogođeni visokoobrazovani: liječnici, inženjeri, IT stručnjaci, znanstvenici i kvalificirani radnici iz zdravstva, graditeljstva i turizma. Prema indeksu „human flight and brain drain“ (2024.), Hrvatska je na 5,8 od 10 bodova – među najgorima u EU.

Demografski učinak: Stanovništvo Hrvatske 2026. iznosi oko 3,82 milijuna i nastavlja padati (–0,67 % godišnje). Udio starijih od 65 godina već je preko 22 %, a do 2050. mogao bi doseći 30 %.

2. Razlozi odlaska (nije samo „bolja plaća“)

Glavni pokretači nisu samo ekonomski:

Plaće i prilike: Čak i zaposleni Hrvati odlaze jer u inozemstvu zarađuju 2–3 puta više za isti posao.

Birokracija i korupcija: Spora administracija, nepotizam i slab osjećaj pravne sigurnosti tjeraju ambiciozne mlade.

Stanovanje i troškovi života: Nakon ulaska u euro, cijene nekretnina i hrane su eksplodirale, a plaće nisu pratile rast.

Životni stil i perspektiva: Mladi vide veće šanse za karijeru, obitelj i ravnotežu između posla i privatnog života u Zapadnoj Europi.

EU članstvo kao „otvorena vrata“: Slobodno kretanje radne snage od 2013. samo je ubrzalo proces (slično Rumunjskoj i Bugarskoj).

3. Posljedice na ekonomiju i društvo

Manjak kvalificirane radne snage: Nedostaje stručnjaka u ključnim sektorima → usporava rast produktivnosti i inovacija. Hrvatska se oslanja na turizam i usluge niske dodane vrijednosti, a ne na visokotehnološke industrije.

Pritisak na javne financije: Manje poreznih obveznika + više umirovljenika = opterećenje mirovinskog i zdravstvenog sustava. OECD upozorava da će demografski trendovi ozbiljno ugroziti rast BDP-a i javne financije.

„Iluzija rasta“: Uvozna radna snaga (preko 100.000 radnika iz Azije i susjednih zemalja do 2025.) popunjava rupe u turizmu, graditeljstvu i ugostiteljstvu, ali ti radnici su uglavnom niskoobrazovani i privremeni. Ne nadoknađuju gubitak visokokvalificiranih Hrvata.

Regijski dispariteti: Najjače pogođene su Slavonija, Lika i ruralna područja – gradovi na obali „preživljavaju“ turizmom, ali gube domaću mladost.

4. Promjene u posljednje 2–3 godine (2024.–2026.)

Nema više čiste „katastrofe“ – dolazi do blagog preokreta:

Od 2022. neto migracija je pozitivna zahvaljujući uvozu radne snage.

Vraća se oko 35.000 ljudi u posljednje tri godine (2023.–2025.).

Vlada je donijela Strategiju demografske revitalizacije do 2033., povećala rodiljne naknade, produžila očinski dopust i najavila mjere za povratak dijaspore.

Plaće u javnom sektoru rastu brže od privatnog, a nezaposlenost je na povijesno niskih ~5 %.

Ipak, ovo su još uvijek kratkoročni flasteri. Uvezeni radnici ne rješavaju problem gubitka „mozgova“, a mnogi se ne planiraju dugoročno integrirati.

Zaključak: Je li ovo neizbježno?

Brain drain nije sudbina – to je rezultat nedostatka dugoročne vizije. Hrvatska ima turizam, EU fondove i strateški položaj, ali bez ozbiljne politike zadržavanja talenata (bolje plaće u privatnom sektoru, porezne olakšice za mlade, digitalizacija administracije, ulaganje u STEM i znanost) rizikuje da postane „Mediterranean retirement home“ za bogate strance, dok domaći mladi odlaze.

The big question nobody wants to ask out loud:

Is this sustainable, or are we watching a Mediterranean version of a classic economic trap in real time?

Growth on paper is easy. Real development — keeping your young people, housing your citizens, and building a diversified economy — is the hard part Croatia still has to solve. 

Zeljko Serdar, CCRES.

#CroatiaEconomy #Eurozone #BrainDrain #RealEstateCrisis  #DutchDisease #EUFunds #EconomicReality

Kina - od kopiranja do inovacije

Većina ljudi još uvijek nosi u glavi sliku Kine iz prije petnaestak godina: golema tvornica svijeta, jeftina radna snaga, masovna proizvodnja i kopije tuđih proizvoda. Ta verzija Kine je nestala. U posljednjem desetljeću Kina se transformirala iz zemlje koja kopira tehnologiju u zemlju koja dominira globalnim inovacijama. Prema izvješću Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WIPO) za 2024. godinu, Kina je podnijela 1,8 milijuna patentnih prijava – gotovo polovinu svih patenata na svijetu (49,1 % globalnog udjela), što je više nego tri puta više od Sjedinjenih Država.

Ova promjena nije samo statistička. Ona se vidi u tamnim tvornicama (dark factories) koje rade 24/7 bez svjetla jer nema ljudi, u napretku torijskih nuklearnih reaktora, u lunarnoj ambiciji, humanoidnim robotima koji izvode kung fu na nacionalnoj televiziji te u AI modelima koji su izazvali paniku u Hollywoodu. Ovaj moj post istražuje te ključne proboje koje zapadni mediji često previđaju i analizira što oni znače za poduzetnike: tko su novi milijarderi, gdje leže prilike u lancima opskrbe i zašto pozicioniranje u Hong Kongu ili Singapuru može biti najpametniji poslovni potez danas.

Pomak u patentima – od kopiranja do dominacije

Prije samo desetak godina Kina je bila poznata po "reverse engineeringu" i masovnoj proizvodnji. Danas je situacija obrnuta. Kineski ured za intelektualno vlasništvo (CNIPA) primio je 2024. godine 1,8 milijuna prijava izuma, što čini gotovo polovinu svih svjetskih patentnih prijava. Kina vodi i u međunarodnim prijavama, a kineske tvrtke (kao Huawei) zauzimaju vodeće pozicije među najvećim podnositeljima patenata u Europi i svijetu.

Ovaj pomak nije slučajan. Državna strategija "Made in China 2025" i masovna ulaganja u istraživanje i razvoj (R&D) pretvorila su Kinu u inovacijskog diva. Patentni sustav više nije samo zaštita, već oružje u globalnoj tehnološkoj utrci. Kina sada ne samo da proizvodi – ona definira standarde u električnim vozilima, obnovljivoj energiji, AI-ju i robotici.

Proboji o kojima se malo govori

Kineski napredak vidljiv je u više revolucionarnih područja:

• Tamne tvornice (dark factories): Potpuno automatizirane tvornice, posebno u automobilskoj industriji (npr. Zeekr), rade bez ljudske prisutnosti, 24 sata dnevno. Roboti i AI upravljaju proizvodnjom, smanjuju troškove i povećavaju efikasnost do razine koju Zapad teško dostiže. Ovo omogućuje Kinu da dominira u EV sektoru i šire.
• Torijska nuklearna energija: Kineski eksperimentalni torijski rastopljeni solni reaktor (TMSR-LF1) u provinciji Gansu postigao je ključne prekretnice – uključujući dodavanje torija u radni reaktor i konverziju torija u uranij-233. Torij je obilan u Kini i mogao bi osigurati energiju za tisuće godina, s manje otpada i većom sigurnošću od tradicionalnih reaktora.
• Lunarna ambicija: Kina je već izvela prve uzorke s tamne strane Mjeseca (Chang'e-6, 2024.), a planira slijetanje astronauta do 2030. godine. Ovo nije samo prestiž – već korak prema lunarnoj ekonomiji i resursima.
• Humanoidni roboti: Tvrtke poput Unitree pokazale su na Spring Festival Galau 2026. humanoidne robote (G1 model) koji autonomno izvode kung fu, akrobacije i sinkronizirane pokrete. Ovo demonstrira napredak u "embodied AI" – robotima koji se kreću i uče u stvarnom svijetu.
• AI modeli: ByteDanceov Seedance 2.0 i modeli poput DeepSeek generiraju filmsku kvalitetu videa iz teksta, uključujući dijaloge i efekte, što je izazvalo paniku u Hollywoodu zbog prijetnje filmskoj industriji. Kineski AI često dolazi jeftinije i brže, koristeći otvorene modele i masovne podatke.
• Medicinski proboji: Kineski timovi uspješno su "izliječili" tip 1 dijabetes kod pacijenata koristeći matične stanice reprogramirane iz vlastitih masnih stanica pacijenta. Jedna pacijentica nije trebala inzulin više od godinu dana nakon transplantacije.
• Kvantno računarstvo: Prototipovi poput Zuchongzhi 3.0 i Jiuzhang serije postižu "kvantnu supremaciju" – rješavaju zadatke koji bi klasičnim superračunalima trebali duže od doba svemira.

Ovi proboji pokazuju da Kina više ne prati – ona predvodi u ključnim tehnologijama budućnosti.

Što to znači za tebe (poduzetnika)?

Ova transformacija mijenja globalnu ekonomiju. Troškovi proizvodnje padaju zahvaljujući automatizaciji, energija postaje jeftinija i čišća, a AI i roboti omogućuju nove poslovne modele. Poduzetnici koji ignoriraju Kinu riskiraju zaostajanje.

Drugi poduzetnici – novi milijarderi

Umjesto tradicionalnih tvorničkih magnata, novi kineski milijarderi dolaze iz AI-ja, robotike i kvantnih tehnologija. Osnivači DeepSeeka, MiniMaxa, Unitreeja i sličnih tvrtki brzo ulaze u klub milijardera zahvaljujući IPO-ovima i ulaganjima. Ovi mladi tehnički talenti (često iz Tsinghua ili sličnih sveučilišta) grade kompanije koje izazivaju OpenAI i Nvidia. Oni su dokaz da inovacija + državna podrška + masovno tržište stvaraju nove bogataše brže nego ikad.

Zašto se sve kreće tako brzo?

Brzina dolazi iz kombinacije faktora: masovnih državnih ulaganja, vertikalno integriranih lanaca opskrbe, ogromnog domaćeg tržišta za testiranje, talentirane radne snage u STEM-u i manje regulativnih prepreka u nekim područjima. Dok Zapad raspravlja o etici AI-ja, Kina ga primjenjuje u proizvodnji, medicini i svemiru. "China Plus One" strategija (diverzifikacija lanaca) prelazi u "China Plus Many", gdje Kina ostaje jezgra, a regija se povezuje oko nje.

Što sve ovo znaći za Republiku Hrvatsku?!

Preklapanja su ograničena, ali postoje u nekoliko konkretnih područja. Hrvatska je mala EU članica s ograničenim izravnim utjecajem na kineske inovacije, no može se pozicionirati kao periferni igrač u kineskim lancima opskrbe i zelenoj tranziciji.

1. Infrastruktura i logistika (najjače preklapanje)

• Pelješki most — najpoznatiji kineski projekt u Hrvatskoj. Izgradila ga je kineska kompanija China Road and Bridge Corporation (CRBC), financiran uglavnom EU sredstvima. To je simbol suradnje unutar EU pravila i pokazao je da kineske tvrtke mogu konkurentno graditi u Europi.
• Hrvatske Luke: Kineski ulagači (npr. Luxury Real Estate) imaju većinski udio u Zadarskoj luci (kontejnerski i kruzerski dio). Postoje projekti u Ploče (bulk terminal) i interes za diverzifikaciju kineskih dobara iz Kopra prema hrvatskim lukama na Jadranu. Hrvatska se tako može uključiti u Maritime Silk Road (dio Belt and Road Initiative) kao logistički hub za Srednju i Istočnu Europu.
• Hrvatska Željeznica i ceste: Kineske tvrtke (CRBC) sudjeluju u natječajima za hrvatske željezničke i cestovne projekte (npr. Dugo Selo – Novska). Hrvatska planira ulaganja od oko 6 milijardi eura u željeznicu do 2030.

2. Zelena energija i torijska nuklearna energija

• Vjetroelektrana Senj (156 MW) — najveća kineska investicija u Hrvatskoj do sada (Norinco International, završena 2021., vrijednost oko 230 milijuna eura). Primjer suradnje u obnovljivim izvorima.
• Postoje razgovori o daljnjoj suradnji u zelenoj energiji, uključujući solarne projekte i općenito zelenu tranziciju.
• Torij — nema direktne suradnje. Hrvatska nema torijski program, a energija se oslanja na obnovljive izvore, plin i uvoz. Međutim, jeftina kineska čista energija (uključujući torij u budućnosti) mogla bi indirektno utjecati na cijene električne energije u Europi i hrvatsku industriju.

3. Trgovina i lanci opskrbe

• Bilateralna trgovina raste: 2023. oko 2,53 milijarde USD, s velikim hrvatskim deficitom. Kina izvozi strojeve, elektroniku, čelik; Hrvatska izvozi prerađeno drvo, prehrambene proizvode (vino, Vegeta, tuna, med), mramor i specijalna vozila.
• Hrvatska može biti dobavljač sirovina ili komponenti za kineske lance opskrbe (npr. drvo za ambalažu ili specijalizirane dijelove), ali nije ključni igrač.
• Kineski izvoz u Hrvatsku rastao je značajno (npr. +52% u veljači 2026. u odnosu na prethodnu godinu).

4. Tehnologija, AI, roboti i patenti

• Preklapanja su minimalna. Hrvatska ima male, ali rastuće tvrtke u robotici i automatizaciji (npr. AIR-RMLD – dronovi, Optimus Drive – industrijska automatizacija, Romb Technologies – navigacija za AGV/AMR, Visor – machine vision). Neke od njih već izvoze u Kinu ili surađuju s kineskim partnerima.
• Nema značajnih zajedničkih projekata u AI-ju, humanoidnim robotima ili kvantnom računarstvu. Hrvatska ima nisku razinu patenata u advanced tehnologijama u usporedbi s EU prosjekom.
• Medicinski proboji (npr. dijabetes) — nema poznate suradnje.

5. Poduzetničke prilike i pozicioniranje (Hong Kong / Singapur)

• Za hrvatske poduzetnike: Male izravne prilike. Bolje je koristiti EU fondove + kineske partnere za infrastrukturu i zelenu energiju.
• Hong Kong i Singapur nisu direktno relevantni za Hrvatsku (Hrvatska nema posebne veze s njima kao gateway-ima prema Kini). Umjesto toga, hrvatske tvrtke mogu koristiti Zagreb ili Rijeku kao logističke točke, ali bolje je razmišljati o suradnji preko većih EU hubova.
• Potencijal leži u nišama: izvoz hrvatskih prehrambenih proizvoda na kinesko tržište, turizam (kineski turisti), ili partnerstva u drvenoj industriji i obnovljivim izvorima.

Realna slika za Hrvatsku

Hrvatska je više korisnik kineske infrastrukture i investicija (most, vjetropark, luke) nego partner u visokotehnološkim probojima iz eseja. Suradnja je selektivna, uravnotežena s EU pravilima („de-risking“) i usmjerena na infrastrukturu i zelenu energiju.

Najveće prilike za hrvatske poduzetnike:

• Sudjelovanje u kineskim logističkim lancima preko jadranskih luka.
• Partnerstva u obnovljivoj energiji.
• Izvoz nišnih proizvoda (hrana, drvo) na kinesko tržište.
• Praćenje kineskih tehnologija (jeftini roboti, AI alati) za modernizaciju vlastite male industrije.

Zaključak

Kina više nije samo "tvornica svijeta" – ona je postala laboratorij budućnosti. Od tamnih tvornica i torijske energije do humanoidnih robota i AI-ja koji mijenja Hollywood, ovi proboji preoblikuju globalnu konkurenciju. Za poduzetnike to znači prilike u lancima opskrbe (komponente za EV, robotiku, energiju), partnerstvima s kineskim inovatorima i pristupu novim tržištima.

Hong Kong i Singapur idealne su točke za pozicioniranje: Hong Kong kao super-konektor s pristupom Greater Bay Area, niskim porezima, jakim pravnim sustavom i CEPA sporazumima za bescarinski pristup Kini; Singapur kao hub za financije, logistiku i AI, s rastućim kineskim ulaganjima. Odatle možete pratiti kineske lance opskrbe, privlačiti talente i skalirati poslovanje bez izravnog ulaska u kontinentalnu Kinu.

Stara slika Kine je prošlost. Nova realnost je brža, inovativnija i puna prilika – za one koji su spremni vidjeti je i djelovati. Poduzetnici koji se danas pozicioniraju u Aziji mogu biti dio sljedećeg vala milijardera i transformacija. Vrijeme je za akciju, jer Kina ne čeka.

Željko Serdar, HCOIE

Ukrali su nam sve – pa i Vrijeme: Kako nam je kalendar oduzeo prirodu

Moderni prijedlozi 13-mjesečnog kalendara pojavili su se u 19. i 20. stoljeću kao pokušaji da se kalendar učini racionalnijim, simetričnijim i praktičnijim za poslovanje, statistiku i svakodnevni život. Glavna ideja: 13 mjeseci po točno 28 dana (točno 4 tjedna svaki), što daje 364 dana, plus 1 dodatni dan na kraju godine („Year Day“ ili sličan blagdan) koji ne pripada nijednom tjednu ni mjesecu. U prijestupnim godinama dodaje se još jedan dan. Time kalendar postaje perpetual (trajni) — svaki datum uvijek pada na isti dan u tjednu svake godine.

1. Auguste Comte i Positivist Calendar (1849.)

Francuski filozof Auguste Comte (osnivač pozitivizma i „Religije čovječanstva“) predložio je ovaj kalendar 1849. godine. Inspirirao se ranijim idejama (npr. Marco Mastrofini ili Hugh Jones).

Struktura: 

13 mjeseci × 28 dana = 364 dana + 1 „festivalni dan“ na kraju godine (komemoracija mrtvih). U prijestupnim godinama još jedan dan (slavljenje svetih žena).

Prednosti: Svaki mjesec ima točno 4 tjedna. Prvi dan svakog mjeseca uvijek je ponedjeljak. Godina počinje ponedjeljkom.

Imena mjeseci: Nazvana po velikim povijesnim ličnostima (npr. Moses, Homer, Aristotle, Archimedes, Caesar, St. Paul, Charlemagne, Dante, Gutenberg, Shakespeare, Descartes, Frederic, Bichat). Posljednji mjesec ponekad privremeno „Final“.

Cilj: Dio Comteove vizije racionalnog, humanističkog društva — „prekid s kontinuitetom“ starog načina razmišljanja i uvođenje „apstraktnog štovanja Čovječanstva“.

Ovaj kalendar nije dobio širu podršku jer je bio previše vezan uz Comteovu filozofiju i religiju čovječanstva.

2. International Fixed Calendar (Cotsworthov plan, 1902.)

Najpoznatiji i najozbiljniji prijedlog došao je od britanskog računovođe i statističara Moses B. Cotswortha 1902. godine (ponekad se zove Cotsworth calendar, Eastman plan ili Yearal).

Struktura:

13 mjeseci po 28 dana (točno 4 tjedna).

Dodatni Year Day na kraju godine (npr. 29. prosinca ili poseban dan koji ne pripada tjednu).

U prijestupnim godinama još jedan dan (Leap Day).

Dodatni mjesec: Obično se umeće između lipnja i srpnja i zove Sol (u čast Sunca i ljetnog solsticija).

Prednosti za poslovanje:

Svaki mjesec ima isti broj radnih dana i vikenda → lakše uspoređivanje prihoda, troškova, statistike.

Svaki datum uvijek pada na isti dan u tjednu (npr. 13. u mjesecu uvijek isti dan).

Olakšava planiranje, plaće, najmove itd.

Cotsworth je promovirao kalendar jer ga je smetao neravnomeran broj dana u mjesecima pri računovodstvu na željeznici.

George Eastman (osnivač Eastman Kodak Company) postao je veliki zagovornik. Osnovana je International Fixed Calendar League (1923.) s uredima u Londonu i Rochesteru (NY). Eastman je uložio vlastiti novac u propagandu i uvjerio preko 100 tvrtki da ga isprobaju.

Upotreba u Eastman Kodak Company (1928.–1989.)

Kodak je interno koristio ovaj kalendar 61 godinu (od 1928. do 1989.). Bio je vrlo praktičan za njihovo računovodstvo — svaki mjesec bio je identičan u dužini, pa su mjesečni izvještaji bili direktno usporedivi bez prilagodbi. Tvrtka ga je zadržala i nakon Eastmanove smrti (1932.), ali ga je napustila 1989./1990. zbog sve veće globalne integracije i poteškoća u usklađivanju s vanjskim partnerima koji su koristili gregorijanski kalendar.

Zašto nije prihvaćen široko?

Liga naroda (League of Nations) razmatrala je kalendar reformu 1920-ih i 1930-ih. Cotsworthov plan izabran je kao jedan od najboljih među 130 prijedloga, ali nikad nije dobio konačno odobrenje (1937. je Liga odustala).

Glavni razlozi otpora:

Religijski: Dodatni „blank“ dan (Year Day) prekida kontinuitet 7-dnevnog tjedna. Židovska zajednica (npr. glavni rabin Joseph Hertz) snažno se protivila jer bi to pomicalo Subotu (Shabbat) kroz dane u tjednu, što bi ometalo vjerske obrede. Slično su se protivili i neki kršćanski krugovi.

Tradicijski i kulturni: Ljudi su naviknuti na 12 mjeseci. Promjena bi utjecala na praznike (npr. 4. srpnja u SAD-u), rođendane, ugovore, zakone.

Praktični: 13 je neparan broj — teže se dijeli na četvrtine godine (kvartale) za financijsko izvještavanje. Postojali su i konkurentski prijedlozi s 12 mjeseci (npr. World Calendar Elizabeth Achelis), koji su bili simetričniji u kvartalima.

Politički i međunarodni: Nije postignut konsenzus. Protivljenje u SAD-u (npr. kongresmen Sol Bloom), a kasnije i UN nije uspio provesti reformu.

Unatoč tome, ideja je ostavila trag u poslovnom svijetu i inspirirala daljnje rasprave o kalendarskim reformama.

U Comteovom pozitivističkom kalendaru (Positivist Calendar) iz 1849. godine, svih 13 mjeseci ima točno 28 dana (4 tjedna). Mjeseci su imenovani po velikim povijesnim ličnostima zapadne civilizacije, poredanim kronološki prema područjima djelovanja (teokracija, poezija, filozofija, znanost, vojska, religija, politika, književnost, izumiteljstvo, drama, filozofija, moderna politika i medicina).

Popis imena mjeseci:

Moses (Mojsije) – predstavlja rane teokratske početke

Homer – antička poezija i epika

Aristotle (Aristotel) – antička filozofija

Archimedes (Arhimed) – antička znanost

Caesar (Julije Cezar) – vojna i politička civilizacija

St. Paul (Sveti Pavao) – kršćanstvo i širenje vjere

Charlemagne (Karlo Veliki) – srednjovjekovna Europa i carstvo

Dante – srednjovjekovna i renesansna književnost

Gutenberg (Johannes Gutenberg) – tiskarstvo i širenje znanja

Shakespeare (William Shakespeare) – drama i književnost

Descartes (René Descartes) – moderna filozofija i znanost

Frederic (ili Frederick II, odnosno Fridrik II. Pruski) – moderna politika i prosvjetiteljstvo

Bichat (Xavier Bichat) – medicina i biologija (posljednji mjesec, ponekad privremeno nazivan Final)

Godina počinje ponedjeljkom (Moses 1. je uvijek ponedjeljak), a završava se dodatnim danom izvan tjedna i mjeseca – Festival of All the Dead (blagdan svih mrtvih). U prijestupnim godinama dodaje se još jedan dan – Festival of Holy Women (blagdan svetih žena).

Ova imena odražavaju Comteovu viziju „Religije čovječanstva“ (Religion of Humanity), gdje se kalendar koristi za štovanje ljudskog napretka kroz povijest, umjesto tradicionalnih svetaca ili poljoprivrednih naziva. Svaki dan u mjesecu posvećen je manjim povijesnim ličnostima iz istog područja (npr. u mjesecu Aristotela spominju se Sokrat, Platon itd.).

Napomena o varijantama: U ranijim Comteovim tekstovima 13. mjesec se ponekad nazivao samo „Final“, a imena su bila na francuskom (npr. Moïse, Homère, Aristote...). No standardni popis koji se najčešće navodi u literaturi je upravo ovaj gore (na engleskom ili latiniziranom obliku).

13 Mjeseci Prirode vs. 12 Mjeseci Kontrole:

Kratka povijest rimskog i europskog kalendara

Najstariji rimski kalendar (pripisuje se Romulu, oko 8. st. pr. Kr.) imao je samo 10 mjeseci (od ožujka do prosinca), ukupno oko 304 dana. Zima se nije brojila kao puni mjeseci jer nije bilo važnih poljoprivrednih radova. Mjeseci su nosili imena poput Martius, Aprilis, Quintilis (kasnije Julius), Sextilis (kasnije Augustus), September (7.), October (8.), itd.

Kasnije (vjerojatno u 8.–7. st. pr. Kr., za vrijeme kralja Nume Pompilija) dodana su dva mjeseca: Januarius i Februarius na početak godine. Time je kalendar došao na 12 mjeseci. Godina je i dalje bila lunisolarni (miješani Sunčev i Mjesečev), pa se povremeno umetao 13. mjesec (Mercedonius) za usklađivanje sa sezonom.

Julije Cezar 45. pr. Kr. proveo je veliku reformu: uveo je julijanski kalendar — čisto solarni (Sunčev) kalendar s 12 mjeseci i prijestupnom godinom svake 4 godine. Godina je počinjala 1. siječnja, a mjeseci su dobili približno 30–31 dan (osim veljače). Ovo je uklonilo potrebu za stalnim umetanjem 13. mjeseca.

Dakle, prijelaz s 10 na 12 mjeseci dogodio se u ranom Rimu (vjerojatno 7.–6. st. pr. Kr.), a ne s 13 na 12. 13. mjesec bio je samo povremeni dodatak u lunisolarnim sustavima, a ne stalni 13. mjesec u godini.

Gregorijanski kalendar (1582.)

Papa Grgur XIII. uveo je gregorijanski kalendar 1582. godine kao poboljšanje julijanskog — samo je preciznije računao prijestupne godine (preskače se 3 od 4 stoljetne godine) i preskočio 10 dana u listopadu da se kalendar uskladi sa Sunčevim godištem. Broj mjeseci ostao je 12. Ova reforma prihvaćena je postupno u Europi (u Hrvatskoj i većini katoličkih zemalja odmah 1582., u protestantskim zemljama kasnije, npr. Britanija 1752.)

Moj zaključak

Kalendar koji nas je odvojio od Mjeseca i vlastitog tijela

13-mjesečni kalendar predstavlja elegantno matematičko rješenje za probleme neravnomjernih mjeseci, ali je pao na ljudskim, vjerskim i praktičnim preprekama. Danas se povremeno spominje u kontekstu kalendarskih reformi ili kao zanimljivost (npr. u knjigama, igrama ili poslovnim diskusijama).

13-mjesečni kalendar (posebno varijanta International Fixed Calendar ili Cotsworthov plan) doista predstavlja elegantno matematičko rješenje za neke iritantne probleme gregorijanskog kalendara. Evo zašto je to matematički tako čisto i privlačno:

Matematička elegancija

• 13 mjeseci × 28 dana = točno 364 dana (13 × 28 = 364).
• 364 dana = točno 52 tjedna (52 × 7 = 364).
• Preostala 1 dan (u običnoj godini) ili 2 dana (u prijestupnoj) dodaju se kao posebni blagdani izvan bilo kojeg tjedna i mjeseca (tzv. Year Day i Leap Day).
• Rezultat: kalendar je perpetual (trajni) — svaki datum uvijek pada na isti dan u tjednu svake godine. Npr. 1. siječnja je uvijek isti dan, 13. u bilo kojem mjesecu uvijek isti dan, rođendani i praznici nikad ne "lutaju".

Ovo je matematički vrlo lijepo jer eliminira frakcije i nepravilnosti:

• Nema mjeseci od 28, 29, 30 ili 31 dana.
• Svaki mjesec ima točno 4 tjedna (točno 4 vikenda, 20 radnih dana ako se računa standardno).
• Nema potrebe za složenim algoritmima da se izračuna koji je dan u tjednu za neki datum u prošlosti ili budućnosti.

Glavne prednosti (matematičke i praktične)

• Jednostavnost planiranja — plaće, najamnine, sastanci, školske godine i statistika postaju direktno usporedivi iz mjeseca u mjesec bez korekcija.
• Bolja statistika i računovodstvo — mjesečni izvještaji su identični po strukturi (isti broj radnih dana, vikenda, itd.).
• Lakše pamćenje — svi mjeseci imaju isti broj dana; ne moraš više pamtiti "30 dana ima rujan...".
• Neki vide i vezu s prirodom: približno odgovara 13 lunarnih ciklusa u godini (prosječni lunarni mjesec traje ~29,53 dana, ali 28 je čista podjela na tjedne).

U Cotsworthovom kalendaru 12 mjeseci zadržavaju stara imena (siječanj–lipanj, zatim novi mjesec Sol između lipnja i srpnja, pa srpanj–prosinac), a dodatni dan dolazi na kraju godine.

Ali... nije savršeno (realistične mane)

Iako je matematički elegantno, postoje ozbiljni praktični i društveni problemi:

• 13 nije djeljivo s 4 — godina se ne dijeli lijepo na kvartale (četvrtine). To stvara probleme u financijama, porezima i poslovnom izvještavanju (kvartalni izvještaji postaju nejednaki).
• Prekid tjednog ciklusa — Year Day i Leap Day ne pripadaju nijednom danu u tjednu, što bi pomicalo Subotu (Shabbat) i nedjelju za vjernike, što je izazvalo jak otpor židovske i drugih vjerskih zajednica.
• Inercija i tradicija — promjena bi zahtijevala prilagodbu svih ugovora, softvera, zakona, praznika (npr. 4. srpnja u SAD-u bi "pao" u novi mjesec).
• Poslovna praksa — većina tvrtki preferira 12 mjeseci jer se lakše dijeli na 4 kvartala.

Zbog tih razloga, unatoč podršci nekih velikih tvrtki (kao Eastman Kodak koji ga je koristio interno 61 godinu), kalendar nikad nije prihvaćen globalno. Eto, možda Vam se svidio ovaj tekst i moja analiza. Otuđili smo se od prirode — i kalendar je jedan od najsuptilnijih, ali dubokih primjera te otuđenosti.

Mnogi zagovornici (od drevnih kultura do suvremenih duhovnih pokreta) ističu da bi kalendar s 13 mjeseci po 28 dana bolje odražavao prirodne cikluse: Mjesečevi ciklusi — Mjesec obiđe Zemlju približno svakih 28 dana (siderealni period je blizu tome). U jednoj solarnoj godini dogodi se otprilike 13 takvih ciklusa. Mnoge autohtone kulture (npr. neke sjevernoameričke domorodačke zajednice) to vide na kornjačinom oklopu: 13 većih pločica simbolizira 13 mjeseci, a 28 manjih — dane u mjesecu.

Ljudski biološki ritmovi — Prosječni menstrualni ciklus traje oko 28 dana. Mnogi vide u tome simboličnu vezu s "ženskom" ili lunarnom energijom koju je 12-mjesečni sustav djelomično potisnuo.

Jednostavnost i harmonija — Svaki mjesec ima točno 4 tjedna, isti broj dana, isti ritam rada i odmora. Dodatni "Dan izvan vremena" (Year Day) na kraju godine mogao bi biti dan za odmor, refleksiju i povezivanje s prirodom, a ne za ubacivanje u uobičajeni tjedni ciklus.

Naš gregorijanski (i prije julijanski) kalendar je čisto solarni — prilagođen je kretanju Zemlje oko Sunca, s nepravilnim mjesecima (28–31 dan) i fiksnim datumima koji nemaju gotovo nikakve veze s lunarnim ciklusima, plimama, menstrualnim ritmovima ili sezonskim promjenama u prirodi. On je racionalan, praktičan za poljoprivredu i administraciju, ali je mehanički i apstraktan. Vrijeme postaje linearno, podijeljeno na arbitrarne jedinice koje više služe produktivnosti i ekonomiji nego životnim ritmovima. Više služi robotima nego nama ljudima, toliko i hvala.

Željko Serdar, HCOIE.

A New Blueprint for Europe’s Industrial Independence

The European Union classifies Critical Raw Materials (CRMs) as substances with high economic importance to EU industry combined with elevated supply risk, due to concentrated global production, geopolitical vulnerabilities, or limited substitutes. The list is updated every three years; the current framework stems from the 2023 assessment, formalized in the Critical Raw Materials Act (CRMA), which entered into force in May 2024.

EU Critical Raw Materials List

The EU identifies 34 CRMs. A subset of 17 Strategic Raw Materials (SRMs) receives priority focus because they underpin the green/digital transitions, defense, and space sectors, with projected demand growth likely to outpace supply. Copper and nickel (battery-grade) are included as SRMs even though they fall short of full CRM thresholds in some metrics.

Full CRM List (Strategic Raw Materials in bold or highlighted where applicable):

Aluminium/Bauxite

Antimony

Arsenic

Baryte

Beryllium

Bismuth

Boron/Borates

Cobalt

Coking coal

Copper* (SRM)

Feldspar

Fluorspar

Gallium

Germanium

Hafnium

Helium

Heavy Rare Earth Elements (HREE)

Light Rare Earth Elements (LREE)

Lithium

Magnesium

Manganese

Natural graphite

Nickel (battery-grade, SRM)

Niobium

Phosphorus/Phosphate rock

Platinum Group Metals (PGM)

Scandium

Silicon metal

Strontium

Tantalum

Titanium metal

Tungsten

Vanadium

*Note: Aluminium/bauxite is treated as linked; gallium is often a by-product of bauxite/alumina processing.

Key applications include:

Batteries/EVs — Lithium, cobalt, nickel, graphite, manganese.

Renewables & electrification — Rare earths (magnets for wind turbines), copper, silicon, aluminum (transmission lines).

Semiconductors & digital — Gallium, germanium, silicon metal.

Defense & aerospace — Rare earths, gallium (for radars/semiconductors), titanium, tungsten, boron.

EU's Strategic Response: The Critical Raw Materials Act (CRMA)

The CRMA aims to reduce strategic dependencies (especially on China, which dominates processing for many materials like rare earths, gallium, and graphite) through:

Domestic capacity targets by 2030 (non-binding benchmarks for SRMs):

10% of annual EU consumption from domestic extraction.

40% from EU processing.

25% from recycling.

No more than 65% of any SRM from a single third country at any supply chain stage.

Strategic Projects: These receive streamlined permitting, easier access to funding, and priority support. In March 2025, the Commission selected 47 EU-based strategic projects across 13 member states (total projected investment ~€22.5 billion), covering 14 of the 17 SRMs. A further 13 projects in third countries were recognized in June 2025. A second call closed in January 2026.

Broader Initiatives:

RESourceEU Action Plan (launched late 2025/early 2026): Mobilizes at least €3 billion via EU funds, EIB, InvestEU, etc., for domestic projects, circularity, market monitoring, and strategic reserves. Includes a European Critical Raw Materials Centre (planned for 2026) for intelligence and financing coordination.

Emphasis on circularity (recycling permanent magnets, secondary markets) and international partnerships (Strategic Partnerships with third countries).

Procurement platform for aggregated buying to strengthen buyer power.

Challenges remain significant: Domestic production lags, permitting delays persist, and full self-sufficiency is unrealistic due to geology and time/capital requirements. The European Court of Auditors (2026 report) noted risks of missing targets, with heavy ongoing import reliance (e.g., ~90%+ for some rare earths and gallium pre-new projects).

Link to Metlen Energy & Metals and Greece

Metlen's integrated project at the Aluminium of Greece complex (Viotia) stands out as one of the most prominent strategic initiatives. It modernizes bauxite mining, expands alumina production (to ~1.265 million tonnes/year), and launches Europe's first large-scale gallium production line (~50 tonnes/year target by ~2028, potentially covering full EU demand). Gallium, a by-product of alumina refining from gallium-rich Greek bauxite, is vital for semiconductors, 5G, solar, and defense applications. China produces >90% globally; Europe has imported ~90% of its needs.

The project was designated a Strategic Project under the CRMA in March 2025 (one of only a few directly addressing gallium, bauxite/alumina, and aluminum together).

Backed by €90 million EIB financing (announced January 2026).

First small-scale output (5 kg) achieved by early 2026, with ramp-up planned.

It also supports aluminum for high-voltage transmission lines in an electrified, AI-driven economy and ties into Metlen's broader energy-metals-defense model.

This exemplifies the "new European industrial model" of cross-sector integration, leveraging existing infrastructure for critical materials while advancing decarbonization and strategic autonomy.

Broader Context and Outlook

Europe's push reflects a shift from globalization to "open strategic autonomy" amid trade tensions, export restrictions, and surging demand from the green/digital transitions. While recycling and substitution help, primary supply gaps persist for materials like rare earths and certain battery inputs. Progress depends on faster permitting, private investment, public-private financing, and balanced international cooperation without over-reliance on any single partner.

The CRMA and RESource

EU mark concrete steps, but analysts caution that targets are ambitious and geopolitical risks (e.g., China’s processing dominance) remain. Companies like Metlen illustrate how targeted industrial players can bridge policy and execution, particularly in aluminum-gallium value chains.

As Europe navigates an era of geopolitical uncertainty, supply chain disruptions, and accelerating technological change, the imperative for strategic self-sufficiency has never been clearer. The European Union has responded with policies aimed at “open strategic autonomy,” seeking to reduce dangerous dependencies on external powers for energy, critical raw materials, and advanced technologies while remaining open to global trade. In this context, one company stands out as a practical model of how scale, vertical integration, and forward-looking strategy can drive industrial resilience: Metlen Energy & Metals (formerly Mytilineos).

Metlen’s evolution from a Greek family-founded enterprise to a multinational listed on the London Stock Exchange (and FTSE 100) exemplifies a new blueprint for European industry. By combining a fully integrated energy business with a vertically integrated metals operation, the company creates natural synergies that hedge against volatility and accelerate growth in sectors vital to the green and digital transitions.

The Dual-Sector Model: Energy and Metals in Synergy

Metlen operates two complementary pillars. In Energy, it has built a diversified portfolio encompassing renewables (with a pipeline exceeding 10 GW), flexible thermal generation, energy storage, trading, and retail supply. Its efficient fleet and ability to act as a “virtual battery” — shifting consumption to periods of abundant low-cost renewable power — help stabilize grids and support the broader electrification of Europe.

In Metals, Metlen controls one of Europe’s few fully integrated aluminum value chains: from bauxite mining through alumina refining to primary and recycled aluminum production. Following the acquisition of IMERYS Bauxites Greece, it became Europe’s largest bauxite producer. This upstream strength is now being expanded significantly. A €295.5 million investment program, backed by the European Investment Bank, will increase bauxite output toward 2 million tonnes annually, raise alumina capacity to 1.265 million tonnes, and — crucially — launch Europe’s first domestic gallium production facility (targeting 50 tonnes initially). Gallium is a critical raw material essential for semiconductors, high-efficiency solar panels, and advanced electronics.

These investments directly address Europe’s vulnerabilities. The continent remains heavily dependent on imports for many critical materials, with China dominating gallium and rare earth processing. By producing gallium domestically, Metlen contributes concretely to the EU’s Critical Raw Materials Act and reduces exposure to geopolitical risks.

Vertical Integration as a Competitive and Strategic Advantage

What makes Metlen’s approach distinctive is its emphasis on vertical integration. Controlling more of the value chain internally allows for greater cost efficiency, quality control, and resilience against price shocks or export restrictions. The aluminum smelter, for instance, can flexibly adjust its energy consumption to support grid stability — turning an energy-intensive process into an asset for the energy transition.

The company also invests in circular economy initiatives, including a pilot plant for advanced metals recovery, which aligns with Europe’s sustainability goals and reduces the need for primary raw materials. Digital transformation further enhances competitiveness: proprietary technologies, AI-driven optimization, and integrated operational systems help maintain low cash costs even in a high-energy-cost European environment.

Financially, Metlen has demonstrated robust performance, with ambitions for medium-term EBITDA in the €1.9–2.08 billion range. Its model of disciplined capital allocation, international partnerships (including long-term bauxite and alumina agreements with global miners), and asset rotation in renewables enables self-funded growth while pursuing new frontiers such as defense-related manufacturing in Greece.

Aligning Corporate Strategy with European Priorities

Metlen’s trajectory aligns closely with key EU objectives: energy security, reindustrialization, and leadership in the green transition. Its work in critical materials supports the goals of the Net-Zero Industry Act and the Chips Act. At the same time, the company’s international footprint — operating in more than 30 countries — embodies “open” autonomy: it leverages global opportunities while strengthening Europe’s domestic industrial base.

CEO Evangelos Mytilineos has emphasized that strategic autonomy is not merely declared but earned through production, investment, and speed of execution. Metlen’s actions — from gallium production to expanding renewable capacity and exploring circular metals — illustrate this principle in practice.

A Scalable Blueprint for Broader Renewal

Europe faces stiff competition from state-supported industries in China and massive incentives in the United States. Fragmented national efforts or reliance on subsidies alone will not suffice. Metlen’s success suggests a more effective path: fostering integrated, competitive private-sector champions that combine scale with innovation and sustainability.

Such companies can anchor regional supply chains, create high-skilled jobs, and attract further investment. They demonstrate that European industry can be both green and globally competitive when supported by a clear strategy and bold capital deployment.

Of course, no single company can solve Europe’s industrial challenges. Systemic issues — regulatory complexity, permitting delays, and energy costs — still require policy attention. Yet Metlen provides a tangible proof-of-concept: vertical integration, cross-sector synergies, and targeted investment in critical technologies can build genuine resilience.

As Europe pushes toward greater self-sufficiency, models like Metlen offer not just inspiration but a replicable blueprint. By scaling what works — integration, innovation, and strategic risk-taking — the continent can renew its industrial strength and secure its economic future in an increasingly uncertain world.

In the end, industrial independence is not about isolation but about building the internal capabilities that allow Europe to engage the world from a position of strength. Metlen Energy & Metals is showing how that can be done. 

Zeljko Serdar, CCRES