Most preko oceana / Associate membership

U hladnim jesenjim danima Montreala, grada koji je oduvijek stajao na raskrižju kontinenta i jezika, odigrava se nešto što će možda ostati zabilježeno kao prekretnica. Kanada i Europska unija, dvije političke zajednice koje su desetljećima gledale jedna na drugu preko oceana s poštovanjem, ali i s mjerom distance, odlučile su prići bliže. Ne kao saveznici koji se privremeno zagrle pred zajedničkom opasnošću, nego kao partneri koji žele graditi zajednički prostor. 

„Alliance for the Future“ Savez za budućnost, ime je koje su dali tom naporu. Ime koje zvuči gotovo pretenciozno, a ipak točno: jer se ne radi o još jednom trgovinskom sporazumu ili o još jednoj deklaraciji o prijateljstvu, nego o pokušaju da se u doba fragmentacije i sumnje stvori nešto trajnije.

Svijet u kojemu živimo više nije onaj u kojemu su se stari savezi samima sobom razumijevali. Velike sile više ne skrivaju da ekonomske veze mogu biti oružje, a tehnološka nadmoć instrument pritiska. U takvom okruženju Kanada i Europa nisu odabrale bijeg u izolaciju, nego usmjerenje prema jednoj drugoj. One se prepoznaju u zajedničkim vrijednostima, demokraciji, vladavini prava, poštivanju ljudskog dostojanstva, otvorenom, ali pravednom tržištu, i u zajedničkoj ranjivosti. Europa treba sigurne izvore kritičnih sirovina, energije i tehnološkog znanja. Kanada treba šira tržišta, pouzdane partnere i prostor u kojemu njezina otvorenost neće biti zloupotrijebljena. Iz te uzajamne potrebe rađa se savez koji nije usmjeren protiv koga, nego za nešto: za prosperitet koji nije krhak, za sigurnost koja nije samo vojna, za budućnost koja nije prepuštena slučaju.

Što taj savez zapravo znači? 

On znači da se dvije ekonomije, koje su već povezane CETA-om, sada žele još dublje ispreplesti. Digitalna trgovina, investicije u kritične minerale, zajednički rad na umjetnoj inteligenciji, pristup europskim superračunalima, usklađivanje standarda u strateškim industrijama – sve to nije samo tehnički jezik birokrata. To je pokušaj da se stvore lanci opskrbe koji ne pucaju pri prvom šoku, inovacijski prostori koji ne ovise o milosti jedne velike sile, i prilike za ljude koji žele živjeti, učiti i raditi s obje strane Atlantika. Kada se govori o mogućem sudjelovanju Kanade u programima kao što su Erasmus+ ili Horizon, radi se o nečemu što nadilazi statistiku razmjena: radi se o tome da mladi Europljani i Kanađani rastu u svijesti da pripadaju istom civilizacijskom krugu, čak i ako ne dijele iste institucije.

No savez nije samo gospodarski. 

On je i sigurnosni. U doba hibridnih prijetnji, manipulacije informacijama i geopolitičkih napetosti, Kanada i Europa odlučuju da svoje obrambene i civilne kapacitete više usklađuju. Arktik, koji više nije samo daleko prostranstvo nego prostor od strateške važnosti, postaje mjesto zajedničke brige. Podrška Ukrajini, obrana međunarodnog poretka, otpornost demokratskih institucija – sve to prestaje biti samo usporedna politika i postaje zajednički napor. Kanada se približava europskim obrambenim inicijativama ne zato što želi postati članica Unije, nego zato što prepoznaje da je njezina sigurnost nerazdjeljivo povezana s europskom.

Za građane Europe, pa i za one koji žive u njezinu jugoistočnom dijelu, taj savez nije apstraktna diplomatska igra. On znači da se prostor u kojemu živimo širi, a ne sužava. Znači da će naše tvrtke imati više pristupa resursima i znanju koji su ključni za zelenu i digitalnu tranziciju. Znači da će naši studenti i istraživači imati dodatne mostove preko oceana. Znači, možda najvažnije, da Europa nije osamljena u svijetu koji sve više cijeni silu više od pravila. Kada se Kanada i Unija okreću jedna drugoj, one šalju poruku da demokracije još uvijek mogu birati suradnju umjesto rivalstva, i da otvorenost još uvijek može biti snaga, a ne slabost.

Naravno, put nije jednostavan.

„Pridruženo članstvo“ ili „sve bliža asocijacija bez pristupanja“ još nema jasan pravni oblik. Detalji će se godinama razrađivati, a interesi neće uvijek biti potpuno usklađeni. No važno je da je smjer odabran. U vremenu kada se mnogi zatvaraju u sebe, Kanada i Europa biraju da grade most. I to ne most od potrebe, nego most od uvjerenja da je zajedništvo, ako je utemeljeno na vrijednostima i uzajamnosti, još uvijek moguće.

Možda će budući povjesničari gledati na ovaj montreaški susret kao na trenutak u kojemu su dvije političke zajednice, svjesne krhkosti svoga vremena, odlučile da neće dopustiti da ih povijest razdvoji. Ili će ga, ako se stvari zakompliciraju, pamtiti kao lijepu, ali nedovršenu namjeru. No u ovom trenutku, dok se još pišu prve rečenice toga saveza, ostaje dojam da se radi o nečemu što nadilazi diplomaciju. Radi se o pokušaju da se u doba sumnje sačuva prostor za povjerenje. A povjerenje, kako znamo, rijetko cvjeta samo. Ono treba biti njegovano, štiteno i, kad je potrebno, hrabro proširivano.

Tako danas, 30. listopada 2026., u Montrealu, nije potpisan samo dokument. Potpisana je namjera da se budućnost ne prepušta silama koje ne dijele naše vrijednosti. I to je, za sve nas koji živimo s ove i s one strane oceana, možda najvažnija vijest dana.

During the cold autumn days in Montreal, a city that has always stood at the crossroads of continents and languages, something is unfolding that may well be remembered as a turning point. Canada and the European Union, two political communities that have, for decades, regarded one another across the ocean with respect, yet also with a certain degree of distance, have decided to draw closer, not as allies embracing briefly in the face of a common threat, but as partners seeking to build a shared space.

They have named this endeavor the "Alliance for the Future." The name sounds almost pretentious, yet it is accurate: this is not merely another trade agreement or declaration of friendship; it is an attempt to create something more enduring in an era defined by fragmentation and doubt.

The world we inhabit is no longer one where traditional alliances can be taken for granted. Major powers no longer hide the fact that economic ties can serve as weapons, and technological supremacy as an instrument of pressure. In such an environment, Canada and Europe have not chosen to retreat into isolation, but rather to turn toward one another. They find common ground in shared values—democracy, the rule of law, respect for human dignity, and an open yet fair market—as well as in a shared vulnerability. Europe requires secure sources of critical raw materials, energy, and technological expertise. Canada, in turn, needs broader markets, reliable partners, and an environment where its own openness will not be exploited. From this mutual need, an alliance emerges—one not directed against anyone, but rather in favor of something: for prosperity that is not fragile, for security that is not merely military, and for a future that is not left to chance.

What does this alliance actually signify?

It means that two economies—already linked by CETA—now seek an even deeper integration. Digital trade, investments in critical minerals, collaboration on artificial intelligence, access to European supercomputers, and the alignment of standards in strategic industries—this is more than just the technical jargon of bureaucrats. It represents an effort to build supply chains that do not collapse at the first shock, innovation ecosystems that are not at the mercy of a single great power, and opportunities for individuals who wish to live, learn, and work on both sides of the Atlantic. When there is talk of Canada potentially participating in programs like Erasmus+ or Horizon, it goes beyond mere exchange statistics; it is about young Europeans and Canadians growing up with the awareness that they belong to the same civilizational sphere, even if they do not share the same institutions.

Yet, this alliance is not solely economic.

It is also a security alliance. In an era of hybrid threats, information manipulation, and geopolitical tensions, Canada and Europe have chosen to better align their defense and civilian capabilities. The Arctic—no longer just a remote expanse, but a region of strategic importance—has become a shared concern. Support for Ukraine, the defense of the international order, and the resilience of democratic institutions—all of this transcends mere parallel policy-making and evolves into a joint endeavor. Canada is engaging with European defense initiatives—not because it seeks to become a member of the Union, but because it recognizes that its own security is inextricably linked to Europe’s.

For the citizens of Europe—including those living in its southeastern reaches—this partnership is no mere abstract diplomatic exercise. It signifies that the space in which we live is expanding, not contracting. It means our businesses will gain greater access to the resources and expertise essential for the green and digital transition. It means our students and researchers will have new bridges spanning the ocean. And, perhaps most importantly, it means that Europe does not stand alone in a world that increasingly values ​​raw power over established rules. By turning toward one another, Canada and the Union send a powerful message: that democracies can still choose cooperation over rivalry, and that openness remains a source of strength rather than a weakness.

Of course, the path ahead is not straightforward.

Concepts such as "associate membership" or "ever-closer association without accession" lack a clearly defined legal framework. The details will take years to refine, and interests will not always be perfectly aligned. Yet, what matters is that the course has been set. At a time when many are turning inward, Canada and Europe have chosen to build a bridge—a bridge forged not out of necessity, but out of the conviction that unity—grounded in shared values ​​and reciprocity—remains entirely possible. Perhaps future historians will look back on this meeting in Montreal as the moment when two political communities, aware of the fragility of their times, decided not to let history drive them apart. Or, should things become complicated, they might remember it as a noble but unfulfilled intention. Yet, at this moment—as the opening lines of this alliance are still being written—one gets the impression that something more than mere diplomacy is at play. It is an attempt to preserve a space for trust in an age of doubt. And trust, as we know, rarely flourishes on its own; it must be nurtured, protected, and—when necessary—courageously expanded.

Thus, today—October 30, 2026, in Montreal—more than just a document was signed. What was signed was a commitment not to leave the future to the whims of fate.

Zeljko Serdar,  CCRES

Ranjive rute nafte, povratak nuklearkama i azijski zeleni zaokret

 

Globalna energetska jednadžba. Geopolitički potresi, uspon umjetne inteligencije i ubrzana tranzicija.

Globalni energetski sektor trenutačno prolazi kroz strukturne promjene bez presedana. Tradicionalna tržišta fosilnih goriva suočavaju se s nepredvidivim geopolitičkim savezima i izravnim sigurnosnim prijetnjama transportnim rutama. Istodobno, eksponencijalni rast sektora visoke tehnologije, pogonjen razvojem umjetne inteligencije, stvara golemo opterećenje na elektroenergetske mreže širom svijeta. Ove silnice, u kombinaciji s hitnošću prelaska na održive izvore energije, oblikuju novu ekonomsku i geopolitičku stvarnost.

---

1. Previranja na tržištu nafte i dizela: Novi savezi i sigurnosni rizici.

Tržište tekućih goriva ušlo je u fazu ekstremne volatilnosti, gdje se ekonomske zakonitosti ponude i potražnje povlače pred vanjskopolitičkim odlukama i vojnim krizama.

Kontroverzni „Sporazum o dizelu” između Washingtona i Moskve.

U potpuno neočekivanom vanjskopolitičkom preokretu, Kremlj je službeno potvrdio da je ruski dizel ponovno počeo masovni priljev na globalna tržišta. Ovaj razvoj događaja izravna je posljedica medijski iznimno propraćenog i pragmatičnog dogovora između američkog predsjednika Donalda Trumpa i ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Povod za ovaj nesvakidašnji sporazum bila je Trumpova domaća energetska kriza. Kako bi suzbio nagli rast cijena goriva na američkim benzinskim postajama, Trump je donio radikalnu odluku: dopustio je korištenje porezno izuzetog, takozvanog „crvenog” dizela (koji je u SAD-u tradicionalno rezerviran isključivo za poljoprivredu i industrijske strojeve) svim američkim vozačima. Budući da je takav potez stvorio golemu potražnju i dodatno iscrpio domaće rafinirane zalihe, Washington je bio prisiljen potražiti pragmatično rješenje na globalnoj razini, što je rezultiralo otvaranjem vrata ruskom dizelu unatoč ranijim sankcijama.

Vojni udari na bliskoistočnu infrastrukturu.

Dok se atlantska tržišta prilagođavaju novom američko-ruskom dogovoru, opskrba s Bliskog istoka ponovno visi o niti. Cijene nafte na svjetskim burzama našle su se pod snažnim pritiskom rasta nakon vijesti iz Ministarstva energetike Saudijske Arabije da je zgrada naftnog giganta Saudi Aramco u Dahranu bila meta napada.

Iako su saudijske vlasti brzo reagirale kako bi stabilizirale tržište, incident je ogolio ranjivost kritične infrastrukture. U pokušaju da zadrži povjerenje zapadnih partnera i stabilizira prihode, Saudi Aramco je započeo s agresivnim nuđenjem dodatnih količina sirove nafte Europi za isporuku potkraj listopada i sredinom studenoga, pokušavajući tako kompenzirati strah od prekida isporuke.

Blokada Hormuškog tjesnaca i upozorenje IEA-e

Strahovanja su se pokazala opravdanima u Hormuškom tjesnacu, jednoj od najvažnijih svjetskih pomorskih točaka za transport nafte. Nakon potonuća velikog kontejnerskog broda, koje je uslijedilo kao izravna posljedica učestalih iranskih napada na trgovačke rute, cijene nafte su skočile na najvišu razinu u posljednje četiri godine, nakratko dotaknuvši kritičnu granicu od 126 dolara po barelu.

Na ove događaje žurno je reagirala Međunarodna agencija za energiju (IEA). U svojem najnovijem izvješću, IEA je izdala ozbiljno upozorenje da će globalno tržište dizela ostati iznimno nestabilno i tijekom cijele sljedeće godine. Kontinuirani geopolitički sukobi sustavno smanjuju rafiniranje i proizvodnju na Bliskom istoku. Prema analizama IEA-e, kronični manjak dizela ne predstavlja samo energetski problem, već izravno prijeti rastom globalne inflacije i ozbiljnim usporavanjem ukupnog svjetskog gospodarskog rasta, s obzirom na to da o dizelu ovisi kompletan globalni transport i logistika.

---

2. Infrastruktura i utrka u naoružanju umjetnom inteligencijom.

Dok se tradicionalni energetski sektor bori s ratnim krizama, tehnološki sektor proživljava revoluciju koja zahtijeva neviđene količine električne energije. Umjetna inteligencija više nije samo softversko pitanje, već teško infrastrukturno breme.

Energetski izazov AI ekspanzije	Strateški odgovor industrije
Preopterećenje postojeće prijenosne mreže	Masovna izgradnja novih magistralnih dalekovoda (SAD)
Visoki operativni troškovi hlađenja i procesora	Uvođenje manjih modularnih plinskih turbina uz centre
Potreba za neprekidnom (Base-load) energijom	Okretanje nuklearnim elektranama (Google, Microsoft)

Podatkovni centri pred zidinama elektroenergetske mreže.

Eksponencijalni rast kompleksnih AI modela zahtijeva goleme podatkovne centre koji rade bez prestanka. Ova nezapamćena potražnja za električnom energijom počela je ozbiljno ugrožavati stabilnost elektroenergetskih mreža, posebice u Sjedinjenim Američkim Državama. Kako bi spriječili kolaps sustava i osigurali nesmetan rad svojih poslužitelja, tehnološki divovi i energetski operateri pokrenuli su masovnu izgradnju novih magistralnih dalekovoda u SAD-u. Osim same prijenosne mreže, ubrzano se uvode i manje plinske turbine smještene izravno uz podatkovne centre, koje služe kao brzi i fleksibilni izvori energije za održavanje troškova pod kontrolom.

Povratak nuklearnoj energiji kao tehnološkoj stvarnosti.

Dugoročno gledano, plinske turbine nisu ekološki ni ekonomski održive za ciljeve ugljične neutralnosti koje su tehnološke kompanije same sebi nametnule. Zbog toga svjedočimo povratku nuklearnoj energiji. Google je službeno podržao i sklopio ugovore s postojećim nuklearnim elektranama kako bi osigurao stabilnu opskrbu za svoje podatkovne centre koji stvaraju golem pritisak na američku mrežu.

Ovaj potez odražava širi konsenzus unutar energetske i tehnološke zajednice. Vodeći ljudi u energetskom sektoru sada otvoreno ističu da je utrostručenje globalnih nuklearnih kapaciteta do 2050. godine apsolutno ključno za pobjedu u utrci u razvoju umjetne inteligencije. Bez stabilne i čiste bazne energije koju pruža nuklearna fisija, održavanje računalne moći potrebne za naprednu umjetnu inteligenciju postat će nemoguće.

Ekspanzija na europskom tlu.

Ovaj se trend ubrzano prelijeva i na Europu. Zbog povoljnih klimatskih uvjeta, ali i geografskog položaja, Iberijski poluotok postao je novo žarište tehnoloških investicija. Nagli razvoj podatkovnih centara potaknuo je snažan val izgradnje postrojenja za čistu energiju i naprednih sustava za skladištenje energije diljem Španjolske i Portugala, čime ove zemlje postaju ključno energetsko čvorište za europski digitalni suverenitet.

---

3. Obnovljivi izvori energije i korporativne promjene pod pritiskom.

Geopolitička nesigurnost i tehnološki zahtjevi ubrzavaju potrebu za diversifikacijom energetskih izvora, tjerajući države na povlačenje strateških, milijardama dolara vrijednih poteza.

Tajvanski štit od ukapljenog prirodnog plina.

Suočen sa stalnim geopolitičkim pritiscima i potrebom da osigura energetsku neovisnost svoje ključne industrije poluvodiča, Tajvan je povukao radikalan potez na tržištu plina. Vlada u Taipeiju izvijestila je o postizanju značajnog napretka u pregovorima o kupnji ukapljenog prirodnog plina (LNG) iz projekta Alaska LNG.

Tajvan se obvezao na kolosalnu investiciju od 4,4 milijarde dolara u ovaj američki projekt. Ovim korakom Tajvan ne samo da osigurava stabilan dotok energenata koji će zamijeniti ugljen i poduprijeti tranziciju, već i dodatno učvršćuje svoje strateško i ekonomsko savezništvo sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Azijska utrka prema zelenoj energiji i njezine prepreke.

Sličan scenarij odvija se i u ostatku Azije. Sukob na Bliskom istoku, u koji je izravno uključen Iran, pokazao je zemljama jugoistočne Azije koliko je opasno oslanjati se na uvoznu naftu i plin kroz nestabilne pomorske tjesnace. Ova kriza ubrzano okreće regiju prema razvoju vlastitih obnovljivih izvora energije, sunca, vjetra i geotermalne energije.

Međutim, prelazak na zelenu energiju nije bez poteškoća. Ekonomski stručnjaci i inženjeri upozoravaju na to da se jugoistočna Azija suočava s ozbiljnim preprekama u financiranju skupih baterijskih sustava za skladištenje energije i modernizaciji elektroenergetskih mreža. Bez tih golemih kapitalnih ulaganja, obnovljivi izvori energije zbog svoje intermitentnosti (ovisnosti o vremenskim prilikama) neće moći pružiti potpunu energetsku sigurnost, što bi moglo usporiti njihovo konačno osamostaljenje od fosilnih goriva.

---

Realnost kao zaključak.

Energetska karta svijeta ubrzano se iscrtava. Kratkoročne krize, poput sukoba u Iranu i tjesnacima, rješavaju se nekonvencionalnim i politički osjetljivim dogovorima poput onog između Trumpa i Putina. Dugoročno, međutim, pobjednike u globalnoj ekonomskoj utrci neće odlučiti samo posjedovanje naftnih izvora, već sposobnost država da izgrade robusne, čiste i napredne energetske sustave sposobne napajati kako kućanstva, tako i superračunala sutrašnjice.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora energije ( HCOIE )

Frekvencija koja mijenja pravila igre mobilne komunikacije.

 

U suvremenom svijetu mobilne komunikacije postale su nešto što većina ljudi smatra samorazumljivim. Telefon u džepu trebao bi raditi posvuda: na ulici, u šumi, u podzemnoj željeznici, a osobito unutar zgrada, gdje provodimo najveći dio dana. No tehnologija koja to omogućuje nije tako jednostavna kako se čini. Radiovalovi kojima se prenose glas, poruke i podaci ponašaju se različito ovisno o svojoj frekvenciji, a ta razlika određuje može li se mreža uistinu prozvati sveprisutnom.

Niske frekvencije, one oko osam stotina megaherca, slične su dubokim basovima glazbe. One putuju daleko i prodiru kroz zidove, prozore i betonske konstrukcije s razmjerno malim gubicima. Visoke frekvencije, naprotiv, nose mnogo više podataka, ali se ponašaju poput visokih tonova: brzo se apsorbiraju i slabo prodiru u zatvorene prostore. Zato svaka ozbiljna mobilna mreža treba oboje – niske frekvencije za doseg i pokrivenost, te srednje i više za brzinu i kapacitet.

Zadnji komad slagalice.

Upravo se oko te kombinacije posljednjih godina vodi tiha, ali odlučna utrka. Satelitski sustavi koji komuniciraju izravno s običnim telefonima dosad su uglavnom djelovali kao pričuva: korisni u pustinji, na planini ili u područjima bez zemaljske mreže, ali gotovo beskorisni čim čovjek uđe u zgradu. Signal se gubio, veza se prekidala, a usluga je ostajala ograničena na tekstualne poruke i sporije prijenose podataka pod otvorenim nebom.

Nedavni potezi mijenjaju tu sliku. Nabava širokog nacionalnog spektra u niskom frekvencijskom pojasu, zajedno s odobrenjem za lansiranje tisuća novih satelita posebno prilagođenih izravnoj komunikaciji s mobitelima, stvara mogućnost da satelitska mreža prestane biti samo dopuna i postane pravi konkurent postojećim operatorima. Kada se niske frekvencije koje prodiru kroz zidove spoje s već postojećim srednjim frekvencijama koje nose brzinu, te s konstelacijom satelita koji mogu obrađivati znatno veće količine prometa, nastaje sustav koji više nije ograničen na otvoreni prostor.

Od rezervne mreže do pravog konkurenta.

To ne znači da će se preko noći dogoditi revolucija. Još treba proći regulatorna odobrenja, sateliti se moraju lansirati i kalibrirati, a mreža mora dokazati pouzdanost u stvarnim uvjetima, u gustim gradskim središtima, u visokim poslovnim zgradama, u podzemnim garažama. No smjer je jasan. Onaj tko posjeduje i niske frekvencije za prodiranje i dovoljan kapacitet za stvarnu upotrebu više nije osuđen na ulogu rezervne opcije. On može ponuditi uslugu koja radi i kad ste u uredu, u stanu ili u trgovini.

Za postojeće telekomunikacijske tvrtke to predstavlja ozbiljan izazov. Njihove mreže desetljećima su se gradile oko zemaljskih stanica, a sateliti su se promatrali uglavnom kao rješenje za rubna područja. Ako satelitski sustav počne pouzdano pokrivati i unutrašnjost zgrada, granica između „glavne“ i „pomoćne“ mreže počinje nestajati. Korisnici bi tada birali ne prema tome tko ima bolje pokrivenost na selu, nego tko nudi cjelovito iskustvo bez obzira na to gdje se nalaze.

Tajna 800 megaherca.

Niske frekvencije prodiru bolje jer imaju dulje valove koji se manje raspršuju i bolje difraktiraju, manje dielektrične gubitke u građevinskim materijalima, te veću dubinu prodiranja.

Zbog toga se 700–900 MHz pojas tradicionalno koristi za pokrivanje unutrašnjosti zgrada, dok se viši pojasevi (2–5 GHz i više) koriste za kapacitet i brzinu tamo gdje signal ionako lako dopire.

Istodobno, ova promjena nosi i šire posljedice. Bolja pokrivenost unutar zgrada znači pouzdanije hitne pozive, bolju povezanost u katastrofama, pristup internetu u područjima koja su dosad bila digitalno zapostavljena, ali i novu razinu konkurencije koja može sniziti cijene i potaknuti inovacije. Spektar, taj nevidljivi resurs koji se ne može umnožiti, postaje jedan od ključnih strateških resursa dvadeset i prvog stoljeća, usporediv s energijom ili vodom.

Objava o dogovoru SpaceX-a o kupnji nacionalnog portfelja spektra od 800 MHz (od Grain Managementa) izašla je u četvrtak, 8. listopada 2026. Već u after-hours trgovanju dionice AT&T-a, Verizonа i T-Mobilea pale su za otprilike 5–8 %.

Sljedećeg dana, u petak 9. listopada, pad se dodatno produbio, T-Mobile – pad od 13,27 % (najgori dan od 2013.), AT&T – pad od 9,81 % (najgori dan od 2000.), Verizon – pad od 8,75 % (najgori dan od 2002.)

Tri tvrtke zajedno izgubile su desetke milijardi dolara tržišne vrijednosti (procjene se kreću oko 50–60 milijardi dolara). U isto vrijeme dionice SpaceX-a blago su porasle (oko 1 %).

Zanimljivo je da su dionice operatora telekomunikacijskih tornjeva (American Tower, Crown Castle, SBA Communications) porasle, jer su ulagači procijenili da bi SpaceX eventualno mogao graditi i zemaljsku mrežu, što bi povećalo potražnju za infrastrukturom.

Crni petak za američke telekome.

Ulagači su procijenili da SpaceX sada ima „zadnji kritični dio slagalice“ – niski frekvencijski spektar koji prodire kroz zidove. To mijenja percepciju Starlink Mobilea iz usluge za područja bez pokrivenosti u potencijalnog pravog konkurenta postojećim operatorima. Strah je da bi SpaceX dugoročno mogao ugroziti stabilne prihode od mjesečnih pretplata, koje su dosad bile relativno zaštićene od ozbiljne konkurencije.

Pad je bio toliko velik da su mnogi analitičari govorili o jednom od najtežih dana za američki telekom sektor u posljednja dva desetljeća. Ovakve vijesti, konkretne, tehnički precizne, s jasnim tržišnim posljedicama, rijetko prolaze kroz hrvatski mainstream. Većina velikih medija ili ih uopće ne objavi, ili ih svede na jednu-dvije rečenice tipa „Elon Musk opet nešto kupio“ bez objašnjenja što to stvarno znači.

U konačnici, radi se o tome da tehnologija prestane biti ograničena fizičkim preprekama koje smo dosad smatrali nepremostivima. Zid više ne mora značiti prekid veze. Ako se niske i srednje frekvencije, sateliti velike propusnosti i pametno upravljanje mrežom uspješno spoje, mobilna komunikacija može uistinu postati neovisna o tome nalazimo li se pod vedrim nebom ili u betonskoj šumi suvremenog grada. To nije samo tehnički napredak. To je korak prema svijetu u kojem povezanost prestaje biti privilegij lokacije i postaje gotovo jednako prirodna kao zrak koji udišemo.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovlivih Izvora Energije ( HCOIE )

Europska unija i Kina / između dijaloga i zaštite vlastitih interesa

Trgovinski odnosi između Europske unije i Narodne Republike Kine već godinama stoje u središtu pozornosti europskih političara, gospodarstvenika i šire javnosti. Riječ je o odnosu koji je ujedno i jedan od najznačajnijih i jedan od najosjetljivijih u suvremenom globalnom gospodarstvu. S jedne strane, Kina predstavlja ogromno tržište i ključnog partnera u brojnim industrijskim lancima vrijednosti. S druge strane, dugogodišnji i sve dublji trgovinski deficit Unije prema Kini postao je izvor ozbiljne zabrinutosti, jer ugrožava konkurentnost europskih proizvođača, zaposlenost u ključnim sektorima i dugoročnu gospodarsku sigurnost.

Taj deficit nije samo statistička činjenica. On odražava strukturne neravnoteže koje su se godinama produbljivale. Europska industrija suočava se s posljedicama globalnih viškova proizvodnih kapaciteta, osobito u sektorima u kojima kineska državna potpora, povoljniji pristup kapitalu i manje strogi regulatorni okviri stvaraju uvjete koje europska poduzeća teško mogu pratiti. Automobilska industrija, koja je stoljećima bila jedan od stupova europskog gospodarstva, danas se nalazi pod snažnim pritiskom. Uvoz jeftinijih hibridnih i plug-in hibridnih vozila, kao i električnih automobila, prijeti da potisne domaće proizvođače s tržišta i time ugrozi tisuće radnih mjesta diljem kontinenta.

U takvim okolnostima postaje jasno da pasivno promatranje više nije održivo. Europska unija mora tražiti putove koji će omogućiti postupno, ali odlučno uspostavljanje ravnoteže. To ne znači zatvaranje prema vanjskom svijetu niti povratak protekcionizmu u njegovom najstrožem obliku. Naprotiv, riječ je o potrazi za rješenjima koja će očuvati otvorenost tržišta, ali istodobno zaštititi temeljne interese europske industrije i potrošača. U tom smislu, diplomatske konzultacije i pregovori s kineskom stranom predstavljaju nužan instrument. Oni omogućuju da se problemi rješavaju za stolom, a ne isključivo jednostranim mjerama koje bi mogle izazvati lančane reakcije i dodatne tenzije.

Trgovinski deficit kao izazov: kako Europi vratiti ravnotežu.

Jedan od ključnih koraka u tom procesu jest postizanje zajedničkog razumijevanja o umjerenom smanjenju kineskog izvoza hibridnih i plug-in hibridnih vozila na europsko tržište. Takav dogovor, ako se dosljedno provede, mogao bi značajno smanjiti pritisak na europske proizvođače i dati im prostor za prilagodbu tehnološkim i tržišnim promjenama. Istodobno, otvara se mogućnost za poboljšanje pristupa kineskom tržištu za niz europskih proizvoda, od dijelova za automobile, preko maslinova ulja, do obuće i drugih roba. Sniženje carinskih stopa u tim kategorijama ne bi samo povećalo izvoznu vrijednost, nego bi europskim poduzećima donijelo konkretne uštede i jaču poziciju u jednoj od najvećih svjetskih ekonomija.

Prvi koraci prema poštenijem partnerstvu s Kinom.

Posebno osjetljivo područje čine kritične sirovine, prije svega rijetke zemlje i trajni magneti. Bez stabilnog i predvidljivog pristupa tim materijalima europska industrija zelene i digitalne tranzicije ostaje ranjiva. Olakšavanje postupaka izvoznih dozvola s kineske strane stoga nije samo trgovinsko pitanje, nego i pitanje strateške autonomije. Europska unija ne može si dopustiti da njezine ključne tehnologije ovise o jednostranim odlukama ili o političkim kolebanjima u opskrbnim lancima.

Ipak, valja biti realan. Svaki dogovor postignut u ovom trenutku tek je prvi korak. On ne rješava sve nakupljene probleme, niti uklanja sve strukturne neravnoteže. Dijalog mora donositi mjerljive rezultate. Ako se pokaže da pregovori ne vode do dovoljno konkretnih i trajnih pomaka, Unija mora biti spremna iskoristiti instrumente koje posjeduje, od trgovinskih zaštitnih mjera do strožih pravila o subvencijama i tržišnoj konkurenciji. Takav pristup nije znak neprijateljstva, nego odgovornosti prema vlastitim građanima, radnicima i poduzećima.

Automobilska industrija na raskrižju: tradicija, tranzicija i budućnost.

Automobilska industrija stoljećima zauzima središnje mjesto u gospodarskom, tehnološkom i društvenom razvoju Europe i svijeta. Ona nije samo proizvodnja vozila, već složeni sustav koji povezuje inženjerstvo, materijale, energiju, logistiku, zapošljavanje i svakodnevni život milijuna ljudi. Od prvih motornih kola s kraja XIX. stoljeća do današnjih električnih i hibridnih modela, automobil je postao simbol osobne mobilnosti, industrijske snage i civilizacijskog napretka.

U Europi je automobilska industrija dugoročno bila jedan od glavnih stupova gospodarstva. Njemačka, Francuska, Italija, Španjolska, a u novije vrijeme i zemlje srednje i istočne Europe, izgradile su svoje industrijske identitete upravo na proizvodnji automobila i dijelova. Tisuće tvornica, istraživačkih centara i dobavljača stvaraju lanac vrijednosti koji zapošljava milijune radnika, od inženjera i dizajnera do radnika na montažnim trakama. Ta industrija nije samo izvor prihoda, već i generator inovacija: mnoge tehnologije koje danas uzimamo zdravo za gotovo, od elektroničkih sustava upravljanja do naprednih materijala, prvo su razvijene upravo u automobilskom sektoru.

No, početkom XXI. stoljeća industrija se našla na prijelomnoj točki. Klimatske promjene, sve stroži propisi o emisijama, rast cijena fosilnih goriva i brzi tehnološki napredak u području baterija i softvera prisilili su proizvođače na korjenitu preobrazbu. Prijelaz s vozila s unutarnjim izgaranjem na električna i hibridna vozila nije samo tehnički izazov, već i strateški. On zahtijeva ogromna ulaganja u nove proizvodne linije, razvoj baterijskih tehnologija, izgradnju infrastrukture za punjenje i prekvalifikaciju radne snage. Istodobno, potrošači očekuju vozila koja su ne samo ekološki prihvatljiva, već i pristupačna, sigurna i tehnološki napredna.

Automobil kao ogledalo vremena, izazovi i šanse europske industrije.

Posebno značajan izazov dolazi s Istoka. Kineska automobilska industrija, poticana snažnom državnom podrškom, ogromnim domaćim tržištem i agresivnim izvoznim strategijama, u kratkom je vremenu postala globalni igrač. Njezini proizvođači nude konkurentne električne i hibridne modele po cijenama koje europski proizvođači teško mogu pratiti. To stvara pritisak na tradicionalne europske marke, ugrožava radna mjesta i dovodi u pitanje dugoročnu konkurentnost cijelog sektora. U takvim okolnostima postaje jasno da otvoreno tržište bez odgovarajućih pravila može dovesti do neravnoteže koja šteti europskoj industriji.

Istodobno, automobilska industrija suočava se s novim očekivanjima društva. Sigurnost, digitalizacija, povezivost i autonomna vožnja više nisu budućnost, već sadašnjost. Softver postaje jednako važan kao i hardver, a proizvođači moraju razvijati kompetencije u područjima koja su donedavno pripadala tehnološkim divovima iz Silicijske doline. Usporedno s time, pitanje opskrbe kritičnim sirovinama – litijem, kobaltom, niklom i rijetkim zemljama,  postaje geopolitičko. Bez stabilnih i diverzificiranih lanaca opskrbe, prelazak na električna vozila ostaje ranjiv.

Unatoč svim izazovima, automobilska industrija zadržava iznimnu važnost. Ona ostaje jedan od najvećih izvoznika, najvećih ulagača u istraživanje i razvoj te jedan od ključnih čimbenika regionalnog razvoja. U mnogim europskim regijama cijeli lokalni ekosustavi ovise o uspjehu proizvođača automobila i njihovih dobavljača. Zbog toga je očuvanje konkurentnosti ovog sektora pitanje ne samo gospodarskog, već i društvenog interesa.

Put naprijed nije jednostavan. On zahtijeva pametnu kombinaciju inovacija, ulaganja, međunarodne suradnje i, kada je potrebno, zaštite tržišta. Europska industrija mora ubrzati razvoj vlastitih tehnologija, ojačati lokalne lance vrijednosti i istodobno ostati otvorena za globalnu razmjenu. Samo tako može zadržati svoju ulogu u oblikovanju mobilnosti budućnosti, mobilnosti koja će biti čišća, sigurnija i dostupnija, a istodobno utemeljena na europskom znanju, radu i industrijske tradiciji.

Europska automobilska industrija u doba električne mobilnosti.

Automobilska industrija nije samo prošlost Europe. Ona je, ako se mudro usmjeri, i njezina budućnost.

U širem smislu, rebalansiranje trgovinskih odnosa s Kinom dio je većeg europskog nastojanja da ojača svoju gospodarsku otpornost u sve složenijem geopolitičkom okruženju. Svijet više nije onakav kakav je bio prije dvadeset ili čak deset godina. Globalni lanci vrijednosti postali su krhkiji, a politički rizici izravnije se odražavaju na gospodarstvo. U takvim uvjetima Europska unija mora biti sposobna braniti svoje interese, a da pritom ne zatvara vrata suradnji. Jer suradnja, ako je utemeljena na uzajamnom poštovanju i pravednim uvjetima, ostaje najbolji put prema stabilnosti i prosperitetu.

Predstojeća razdoblja bit će ključna. Daljnji razgovori, ocjene postignutih dogovora i odluke na najvišoj političkoj razini pokazat će može li se sadašnji zamah pretvoriti u trajniji okvir. Europska industrija, osobito automobilska, očekuje jasan signal da njezini interesi neće biti žrtvovani. Potrošači očekuju pristupačne i kvalitetne proizvode. A cijela Unija očekuje da njezina trgovinska politika bude istodobno principijelna i učinkovita. U tom napetom prostoru između otvorenosti i zaštite, između dijaloga i odlučnosti, oblikuje se budućnost europskog gospodarstva u odnosu prema jednoj od najmoćnijih sila suvremenoga svijeta.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE )

The European Union and China / Between Dialogue and the Protection of Its Own Interests

Trade relations between the European Union and the People’s Republic of China have for years stood at the center of attention among European politicians, business leaders, and the wider public. This is a relationship that is at once one of the most significant and one of the most sensitive in the contemporary global economy. On one hand, China represents an enormous market and a key partner in numerous industrial value chains. On the other hand, the long-standing and steadily deepening trade deficit of the Union with China has become a source of serious concern, as it threatens the competitiveness of European producers, employment in key sectors, and long-term economic security.

That deficit is not merely a statistical fact. It reflects structural imbalances that have deepened over the years. European industry faces the consequences of global overcapacity, particularly in sectors where Chinese state support, more favorable access to capital, and less stringent regulatory frameworks create conditions that European companies struggle to match. The automotive industry, which for centuries has been one of the pillars of the European economy, is today under intense pressure. Imports of cheaper hybrid and plug-in hybrid vehicles, as well as electric cars, threaten to push domestic producers out of the market and thereby endanger thousands of jobs across the continent.

In such circumstances, it becomes clear that passive observation is no longer sustainable. The European Union must seek paths that will enable a gradual yet decisive restoration of balance. This does not mean closing itself off from the outside world or returning to protectionism in its strictest form. On the contrary, it is a search for solutions that will preserve market openness while at the same time protecting the fundamental interests of European industry and consumers. In this sense, diplomatic consultations and negotiations with the Chinese side represent an essential instrument. They make it possible to address problems at the negotiating table rather than solely through unilateral measures that could trigger chain reactions and additional tensions.

The Trade Deficit as a Challenge: How Europe Can Restore Balance

One of the key steps in this process is reaching a shared understanding on a moderated reduction of Chinese exports of hybrid and plug-in hybrid vehicles to the European market. Such an agreement, if consistently implemented, could significantly ease the pressure on European producers and give them room to adapt to technological and market changes. At the same time, it opens the possibility of improved access to the Chinese market for a range of European products, from automotive parts, through olive oil, to footwear and other goods. Lowering tariff rates in these categories would not only increase export value but would also bring European companies concrete savings and a stronger position in one of the world’s largest economies.

First Steps Toward a Fairer Partnership with China

A particularly sensitive area is that of critical raw materials, above all rare earths and permanent magnets. Without stable and predictable access to these materials, Europe’s green and digital transition industries remain vulnerable. Facilitating Chinese export licensing procedures is therefore not merely a trade issue, but a question of strategic autonomy. The European Union cannot afford to have its key technologies depend on unilateral decisions or political fluctuations in supply chains.

Yet realism is required. Any agreement reached at this moment is only a first step. It does not resolve all accumulated problems, nor does it eliminate all structural imbalances. Dialogue must deliver measurable results. If negotiations fail to produce sufficiently concrete and lasting progress, the Union must be prepared to use the instruments at its disposal, from trade defense measures to stricter rules on subsidies and market competition. Such an approach is not a sign of hostility, but of responsibility toward its own citizens, workers, and companies.

The Automotive Industry at a Crossroads: Tradition, Transition, and the Future

The automotive industry has for centuries occupied a central place in the economic, technological, and social development of Europe and the world. It is not merely the production of vehicles, but a complex system that links engineering, materials, energy, logistics, employment, and the everyday lives of millions of people. From the first motor cars at the end of the nineteenth century to today’s electric and hybrid models, the automobile has become a symbol of personal mobility, industrial strength, and civilizational progress.

In Europe, the automotive industry has long been one of the main pillars of the economy. Germany, France, Italy, Spain, and more recently the countries of Central and Eastern Europe, have built their industrial identities precisely on the production of automobiles and components. Thousands of factories, research centers, and suppliers form a value chain that employs millions of workers, from engineers and designers to assembly-line workers. This industry is not only a source of revenue but also a generator of innovation: many of the technologies we take for granted today,from electronic control systems to advanced materials, were first developed in the automotive sector.

Yet at the beginning of the twenty-first century, the industry found itself at a turning point. Climate change, increasingly strict emissions regulations, rising prices of fossil fuels, and rapid technological advances in batteries and software have forced manufacturers into a fundamental transformation. The shift from internal-combustion vehicles to electric and hybrid ones is not only a technical challenge but a strategic one. It requires enormous investments in new production lines, the development of battery technologies, the construction of charging infrastructure, and the reskilling of the workforce. At the same time, consumers expect vehicles that are not only environmentally friendly but also affordable, safe, and technologically advanced.

The Automobile as a Mirror of the Times: Challenges and Opportunities for European Industry

A particularly significant challenge comes from the East. China’s automotive industry, fueled by strong state support, a vast domestic market, and aggressive export strategies, has in a short time become a global player. Its manufacturers offer competitive electric and hybrid models at prices that European producers find difficult to match. This creates pressure on traditional European brands, threatens jobs, and calls into question the long-term competitiveness of the entire sector. In such circumstances, it becomes clear that an open market without appropriate rules can lead to imbalances that harm European industry.

Simultaneously, the automotive industry faces new societal expectations. Safety, digitalization, connectivity, and autonomous driving are no longer the future; they are the present. Software is becoming as important as hardware, and manufacturers must develop competencies in areas that until recently belonged to the tech giants of Silicon Valley. In parallel, the question of the supply of critical raw materials—lithium, cobalt, nickel, and rare earths- has become geopolitical. Without stable and diversified supply chains, the transition to electric vehicles remains vulnerable.

Despite all challenges, the automotive industry retains exceptional importance. It remains one of the largest exporters, one of the biggest investors in research and development, and a key driver of regional development. In many European regions, entire local ecosystems depend on the success of automobile manufacturers and their suppliers. For this reason, preserving the competitiveness of this sector is a matter not only of economic but also of social interest.

The path forward is not simple. It requires a smart combination of innovation, investment, international cooperation, and, when necessary, market protection. European industry must accelerate the development of its own technologies, strengthen local value chains, and at the same time remain open to global exchange. Only in this way can it retain its role in shaping the mobility of the future, mobility that will be cleaner, safer, and more accessible, while remaining grounded in European knowledge, labor, and industrial tradition.

European Automotive Industry in the Age of Electric Mobility

The automotive industry is not merely Europe’s past. If wisely guided, it is also its future. In a broader sense, rebalancing trade relations with China is part of a larger European effort to strengthen its economic resilience in an increasingly complex geopolitical environment. The world is no longer what it was twenty or even ten years ago. Global value chains have become more fragile, and political risks are reflected more directly in the economy. Under these conditions, the European Union must be capable of defending its interests without closing the door to cooperation. Cooperation, when based on mutual respect and fair conditions, remains the best path toward stability and prosperity.

The coming periods will be decisive. Further talks, assessments of the agreements reached, and decisions at the highest political level will show whether the present momentum can be turned into a more lasting framework. European industry, especially the automotive sector, expects a clear signal that its interests will not be sacrificed. Consumers expect affordable and high-quality products. And the Union as a whole expects its trade policy to be both principled and effective. In that tense space between openness and protection, between dialogue and resolve, the future of the European economy in relation to one of the most powerful forces of the contemporary world is being shaped.

Zeljko Serdar, Croatian Center of Renewable Energy Sources ( CCRES )

Invisible Borders / Energy Geopolitics

 

Svijet se preoblikuje pred našim očima. Nisu to samo granice koje se pomiču na kartama, nego dublje struje, tokovi energije, moći i utjecaja, koje crte novu zemljopisnu kartu.

Na zapadu se uzdiže sila koja je donedavno ovisila o tuđim izvorima. Obilje skriveno u stijenama i škriljcu preokrenulo je njezinu sudbinu. Od zemlje koja je uvozila, postala je izvoznik, i ta promjena odjekuje diljem oceana. Njezine luke šalju tankere prema istoku i zapadu, a njezina politička težina raste s količinom energije koju kontrolira.

Na istoku se širi druga sila. Ona ne posjeduje dovoljno vlastitih rezervi, pa stoga gradi mreže. Ceste, luke, cjevovodi i trgovinski koridori protežu se preko kontinenata poput živih niti. More koje je stoljećima bilo otvoreno putovanje postaje prostor osporavanja, a crte koje se povlače na kartama više nisu samo administrativne, one su zahtjevi za prevlašću.

Između njih stoji zemlja bogata naftom i plinom, koja svoju snagu crpi iz cijevi koje vode prema zapadu i, sve više, prema istoku. Njezina sudbina vezana je uz cijenu barela i stabilnost dalekih tržišta. Dok se stari savezi lome, novi se sklapaju u tišini, daleko od očiju javnosti.

Na jugu, na prostoru gdje su se nekad crtale granice velikim perom, sada vlada nestabilnost. Stare podjele više ne drže. Regionalne sile se nadmeću, a pitanje budućnosti nafte visi nad cijelim područjem kao teška sjenka.

Iznad svega toga diže se još jedna, tiha sila, težnja da se svijet oslobodi ovisnosti o fosilnim izvorima. Sunce i vjetar ulaze u igru, ali ne kao pobjednici koji odmah zauzimaju mjesto, nego kao izazivači. Stari sustav još uvijek drži većinu, a prijelaz je spor, težak i pun otpora.

Tako se crta nova karta. Nije riječ o linijama koje dijele države, nego o nevidljivim tokovima koji povezuju i razdvajaju. Tko kontrolira energiju, kontrolira ritam svijeta. Tko gradi koridore, gradi budućnost. A tko ostane ovisan, postaje taoc tuđih odluka.

Što prije shvatimo kakva se karta pred nama crta, to će nam biti lakše.

Ne radi se o karti zemljovida kakvu smo navikli gledati u školskim atlasima. Radi se o nečemu dubljem, o mreži tokova, ovisnosti i moći koja se tiho preoblikuje. Onaj tko je na vrijeme prepozna, neće biti iznenađen kad se stari putevi zatvore, a novi otvore. Onaj tko je ne vidi, ostat će stajati na raskrižju koje više ne postoji.

Za pojedinca to znači da može bolje odabrati smjer. Može razumjeti zašto se neka industrija gasi, a druga diže; zašto se cijene mijenjaju; zašto se savezi prekrajaju. Spoznaja mu daje mir, jer više ne luta u magli. Vidi gdje se nalazi i kamo može krenuti.

Za društvo je ta spoznaja još važnija. Društvo koje shvati novu kartu neće trošiti snagu na obranu onoga što nestaje. Neće se držati starih obrazaca samo zato što su poznati. Umjesto toga, usmjerit će energiju tamo gdje se stvarno otvara prostor, u znanje, u prilagodbu, u nove veze. Takvo društvo neće biti žrtva promjena, nego njihov sudionik.

Jer budućnost ne dolazi kao iznenadna oluja. Ona se najavljuje. Oni koji je pročitaju na vrijeme, mogu se pripremiti. Oni koji je zanemare, ostat će u čudu kad se tlo pod nogama pomakne. Spoznaja nije samo intelektualna vježba. Ona je oruđe. Ona olakšava poteze, skraćuje putove, smanjuje strah. Što je jasnija slika pred nama, to su sigurniji koraci koje poduzimamo, i kao pojedinci, i kao zajednica.

Zato je važno gledati.

Ne unatrag, nego naprijed. Jer karta se već crta. Pitanje je samo hoćemo li je prepoznati dok još ima vremena. Svijet više nije onakav kakvim smo ga poznavali. On se precrtava, ne perom, nego cijevima, brodovima, ugovorima i ambicijama. I dok se crte još uvijek pomiču, jasno je samo jedno, budućnost će pripasti onima koji razumiju da je energija prava valuta moći.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE )

Invisible Borders / Energy Geopolitics

The world is reshaping itself before our eyes. It is not merely borders shifting on maps, but deeper currents, flows of energy, power, and influence, that are drawing a new geographical map.

In the West, a force is rising that until recently depended on foreign sources. Abundance hidden in rock and shale has reversed its fate. From a country that imported, it has become an exporter, and that change echoes across the oceans. Its ports send tankers east and west, and its political weight grows with the volume of energy it controls.

In the East, another force is expanding. It does not possess sufficient reserves of its own, so it builds networks. Roads, ports, pipelines, and trade corridors stretch across continents like living threads. The sea that for centuries was an open passage is becoming a contested space, and the lines drawn on maps are no longer merely administrative; they are claims to dominance.

Between them stands a country rich in oil and gas, drawing its strength from the pipelines that lead west and, increasingly, east. Its destiny is bound to the price of a barrel and the stability of distant markets. As old alliances fracture, new ones are forged in silence, far from public view.

In the South, in the space where borders were once drawn with a broad pen, instability now reigns. The old divisions no longer hold. Regional powers compete, and the question of oil’s future hangs over the entire region like a heavy shadow.

Above all of this rises yet another, quieter force: the drive to free the world from dependence on fossil sources. Sun and wind are entering the game, but not as victors who immediately take their place, rather as challengers. The old system still holds the majority, and the transition is slow, difficult, and full of resistance.

Thus a new map is being drawn. It is not about lines that divide states, but about invisible flows that connect and separate. Whoever controls energy controls the rhythm of the world. Whoever builds corridors builds the future. And whoever remains dependent becomes a hostage to the decisions of others.

The sooner we understand what kind of map is being drawn before us, the easier it will be for us.

This is not the map of the world we are used to seeing in school atlases. It is something deeper: a network of flows, dependencies, and power that is quietly reshaping itself. Those who recognize it in time will not be surprised when the old routes close and new ones open. Those who fail to see it will remain standing at a crossroads that no longer exists.

For the individual, this means the ability to choose a direction more wisely. One can understand why one industry is fading while another rises; why prices change; why alliances are being redrawn. Understanding brings calm, because one no longer wanders in the fog. One sees where one stands and where one can go.

For society, this understanding is even more important. A society that grasps the new map will not waste its strength defending what is disappearing. It will not cling to old patterns merely because they are familiar. Instead, it will direct its energy where space is truly opening, toward knowledge, toward adaptation, toward new connections. Such a society will not be a victim of change, but a participant in it.

For the future does not arrive as a sudden storm. It announces itself. Those who read it in time can prepare. Those who ignore it will be left in wonder when the ground shifts beneath their feet. Understanding is not merely an intellectual exercise. It is a tool. It eases decisions, shortens paths, reduces fear. The clearer the picture before us, the more confident the steps we take, both as individuals and as a community.

That is why it is important to look.

Not backward, but forward. Because the map is already being drawn. The only question is whether we will recognize it while there is still time. The world is no longer the one we once knew. It is being redrawn, not with a pen, but with pipelines, ships, contracts, and ambitions. And while the lines are still shifting, only one thing is clear: the future will belong to those who understand that energy is the true currency of power.

Zeljko Serdar
Croatian Center of Renewable Energy Sources ( CCRES )