Invisible Borders / Energy Geopolitics

 

Svijet se preoblikuje pred našim očima. Nisu to samo granice koje se pomiču na kartama, nego dublje struje, tokovi energije, moći i utjecaja, koje crte novu zemljopisnu kartu.

Na zapadu se uzdiže sila koja je donedavno ovisila o tuđim izvorima. Obilje skriveno u stijenama i škriljcu preokrenulo je njezinu sudbinu. Od zemlje koja je uvozila, postala je izvoznik, i ta promjena odjekuje diljem oceana. Njezine luke šalju tankere prema istoku i zapadu, a njezina politička težina raste s količinom energije koju kontrolira.

Na istoku se širi druga sila. Ona ne posjeduje dovoljno vlastitih rezervi, pa stoga gradi mreže. Ceste, luke, cjevovodi i trgovinski koridori protežu se preko kontinenata poput živih niti. More koje je stoljećima bilo otvoreno putovanje postaje prostor osporavanja, a crte koje se povlače na kartama više nisu samo administrativne, one su zahtjevi za prevlašću.

Između njih stoji zemlja bogata naftom i plinom, koja svoju snagu crpi iz cijevi koje vode prema zapadu i, sve više, prema istoku. Njezina sudbina vezana je uz cijenu barela i stabilnost dalekih tržišta. Dok se stari savezi lome, novi se sklapaju u tišini, daleko od očiju javnosti.

Na jugu, na prostoru gdje su se nekad crtale granice velikim perom, sada vlada nestabilnost. Stare podjele više ne drže. Regionalne sile se nadmeću, a pitanje budućnosti nafte visi nad cijelim područjem kao teška sjenka.

Iznad svega toga diže se još jedna, tiha sila, težnja da se svijet oslobodi ovisnosti o fosilnim izvorima. Sunce i vjetar ulaze u igru, ali ne kao pobjednici koji odmah zauzimaju mjesto, nego kao izazivači. Stari sustav još uvijek drži većinu, a prijelaz je spor, težak i pun otpora.

Tako se crta nova karta. Nije riječ o linijama koje dijele države, nego o nevidljivim tokovima koji povezuju i razdvajaju. Tko kontrolira energiju, kontrolira ritam svijeta. Tko gradi koridore, gradi budućnost. A tko ostane ovisan, postaje taoc tuđih odluka.

Što prije shvatimo kakva se karta pred nama crta, to će nam biti lakše.

Ne radi se o karti zemljovida kakvu smo navikli gledati u školskim atlasima. Radi se o nečemu dubljem, o mreži tokova, ovisnosti i moći koja se tiho preoblikuje. Onaj tko je na vrijeme prepozna, neće biti iznenađen kad se stari putevi zatvore, a novi otvore. Onaj tko je ne vidi, ostat će stajati na raskrižju koje više ne postoji.

Za pojedinca to znači da može bolje odabrati smjer. Može razumjeti zašto se neka industrija gasi, a druga diže; zašto se cijene mijenjaju; zašto se savezi prekrajaju. Spoznaja mu daje mir, jer više ne luta u magli. Vidi gdje se nalazi i kamo može krenuti.

Za društvo je ta spoznaja još važnija. Društvo koje shvati novu kartu neće trošiti snagu na obranu onoga što nestaje. Neće se držati starih obrazaca samo zato što su poznati. Umjesto toga, usmjerit će energiju tamo gdje se stvarno otvara prostor, u znanje, u prilagodbu, u nove veze. Takvo društvo neće biti žrtva promjena, nego njihov sudionik.

Jer budućnost ne dolazi kao iznenadna oluja. Ona se najavljuje. Oni koji je pročitaju na vrijeme, mogu se pripremiti. Oni koji je zanemare, ostat će u čudu kad se tlo pod nogama pomakne. Spoznaja nije samo intelektualna vježba. Ona je oruđe. Ona olakšava poteze, skraćuje putove, smanjuje strah. Što je jasnija slika pred nama, to su sigurniji koraci koje poduzimamo, i kao pojedinci, i kao zajednica.

Zato je važno gledati.

Ne unatrag, nego naprijed. Jer karta se već crta. Pitanje je samo hoćemo li je prepoznati dok još ima vremena. Svijet više nije onakav kakvim smo ga poznavali. On se precrtava, ne perom, nego cijevima, brodovima, ugovorima i ambicijama. I dok se crte još uvijek pomiču, jasno je samo jedno, budućnost će pripasti onima koji razumiju da je energija prava valuta moći.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE )

Invisible Borders / Energy Geopolitics

The world is reshaping itself before our eyes. It is not merely borders shifting on maps, but deeper currents, flows of energy, power, and influence, that are drawing a new geographical map.

In the West, a force is rising that until recently depended on foreign sources. Abundance hidden in rock and shale has reversed its fate. From a country that imported, it has become an exporter, and that change echoes across the oceans. Its ports send tankers east and west, and its political weight grows with the volume of energy it controls.

In the East, another force is expanding. It does not possess sufficient reserves of its own, so it builds networks. Roads, ports, pipelines, and trade corridors stretch across continents like living threads. The sea that for centuries was an open passage is becoming a contested space, and the lines drawn on maps are no longer merely administrative; they are claims to dominance.

Between them stands a country rich in oil and gas, drawing its strength from the pipelines that lead west and, increasingly, east. Its destiny is bound to the price of a barrel and the stability of distant markets. As old alliances fracture, new ones are forged in silence, far from public view.

In the South, in the space where borders were once drawn with a broad pen, instability now reigns. The old divisions no longer hold. Regional powers compete, and the question of oil’s future hangs over the entire region like a heavy shadow.

Above all of this rises yet another, quieter force: the drive to free the world from dependence on fossil sources. Sun and wind are entering the game, but not as victors who immediately take their place, rather as challengers. The old system still holds the majority, and the transition is slow, difficult, and full of resistance.

Thus a new map is being drawn. It is not about lines that divide states, but about invisible flows that connect and separate. Whoever controls energy controls the rhythm of the world. Whoever builds corridors builds the future. And whoever remains dependent becomes a hostage to the decisions of others.

The sooner we understand what kind of map is being drawn before us, the easier it will be for us.

This is not the map of the world we are used to seeing in school atlases. It is something deeper: a network of flows, dependencies, and power that is quietly reshaping itself. Those who recognize it in time will not be surprised when the old routes close and new ones open. Those who fail to see it will remain standing at a crossroads that no longer exists.

For the individual, this means the ability to choose a direction more wisely. One can understand why one industry is fading while another rises; why prices change; why alliances are being redrawn. Understanding brings calm, because one no longer wanders in the fog. One sees where one stands and where one can go.

For society, this understanding is even more important. A society that grasps the new map will not waste its strength defending what is disappearing. It will not cling to old patterns merely because they are familiar. Instead, it will direct its energy where space is truly opening, toward knowledge, toward adaptation, toward new connections. Such a society will not be a victim of change, but a participant in it.

For the future does not arrive as a sudden storm. It announces itself. Those who read it in time can prepare. Those who ignore it will be left in wonder when the ground shifts beneath their feet. Understanding is not merely an intellectual exercise. It is a tool. It eases decisions, shortens paths, reduces fear. The clearer the picture before us, the more confident the steps we take, both as individuals and as a community.

That is why it is important to look.

Not backward, but forward. Because the map is already being drawn. The only question is whether we will recognize it while there is still time. The world is no longer the one we once knew. It is being redrawn, not with a pen, but with pipelines, ships, contracts, and ambitions. And while the lines are still shifting, only one thing is clear: the future will belong to those who understand that energy is the true currency of power.

Zeljko Serdar
Croatian Center of Renewable Energy Sources ( CCRES )

Kombinacija sunca i drva / toplina bez uvoza i bez brige

U Hrvatskoj se sve češće otkriva jednostavna, a iznimno djelotvorna mogućnost grijanja i pripreme tople vode, skladno povezivanje sunčeve energije i drva. Riječ je o sustavu koji se oslanja na dva domaća, obnovljiva izvora, sunce koje svakodnevno obasjava naše krajeve i drvo koje raste u našim šumama. Takvo rješenje omogućuje vlasnicima manjih zgrada i obiteljskih kuća da se u potpunosti osamostale od uvoznih fosilnih goriva i nestabilnih cijena nafte.

Sunčevi kolektori, postavljeni na krov ili pročelje, tijekom sunčanih dana prikupljaju toplinu i prenose je u spremnik tople vode. Kada sunce zimi ili u oblačnim razdobljima ne daje dovoljno energije, preuzima ulogu peć na drva ili kotao na pelete. Na taj način sustav radi neprekidno, pouzdano i bez ovisnosti o vanjskim dobavljačima energije. Vlasnik kuće postaje gospodar vlastite topline: topla voda teče iz slavine, a prostorije ostaju ugodno ugrijane, bez obzira na cijene na svjetskom tržištu.

Osim ekonomske neovisnosti, takvo grijanje donosi i ekološku korist. Sunčeva energija ne stvara emisije, a drvo, ako se koristi iz održivih izvora i u učinkovitim pećima, zatvara prirodni krug ugljika. U usporedbi s klasičnim sustavima na lož-ulje ili plin, kombinacija sunca i drva znatno smanjuje ugljični otisak kućanstva i čuva lokalno okoliš.

Pouzdano grijanje iz vlastitih izvora.

Kombinirani sustav sunce–drvo radi na načelu međusobnog nadopunjavanja: sunčeva energija preuzima glavnu ulogu kad god je dostupna, a drvo stupa na scenu tek kada sunce nije dovoljno.

Sunčevi kolektori (pločasti ili vakuumski) postavljeni na krov ili pročelje upijaju sunčevo zračenje. Unutar njih se zagrijava tekućina – voda ili specijalna antifrizna mješavina, koja potom cirkulira do izoliranog spremnika. U spremniku se toplina predaje potrošnoj vodi ili vodi sustava grijanja. Ako je sunce jako, cijeli proces odvija se bez ikakvog dodatnog goriva: topla voda se sama nakuplja, a višak topline može se usmjeriti i u radijatore ili podno grijanje.

Kad sunce oslabi, zimi, u dugotrajnoj naoblaci ili noću, automatika ili ručna regulacija uključuje peć na drva ili kotao na pelete. Plamen zagrijava vodu u istom spremniku ili u posebnom izmjenjivaču, tako da se temperatura održava na željenoj razini. Sustav je projektiran tako da se dvije energije ne natječu, nego se međusobno dopunjuju: sunce štedi drvo, a drvo jamči pouzdanost.

Pasivno i aktivno: dva puta do neovisne topline.

Postoje dva osnovna načina cirkulacije. U pasivnom (termosifonskom) sustavu spremnik je postavljen iznad kolektora, pa se voda sama kreće zbog razlike u gustoći. U aktivnom sustavu malu cirkulacijsku pumpu upravlja temperaturni regulator: ona radi samo dok je kolektor topliji od spremnika. U oba slučaja cijevi su dobro izolirane kako bi se gubitci sveli na najmanju mjeru.

Na kraju, cijeli krug ostaje zatvoren i neovisan o vanjskim mrežama. Sunce daje besplatnu toplinu, drvo iz lokalnih šuma pruža sigurnosnu rezervu, a vlasnik kuće upravlja sustavom prema vlastitim potrebama, jednostavno, pouzdano i bez ovisnosti o uvoznim gorivima.

Pasivni sustav, poznat i kao termosifonski, radi bez ikakve električne pumpe, isključivo zahvaljujući prirodnim zakonima fizike.

Spremnik tople vode postavlja se iznad solarnih kolektora, najčešće na krovu ili u potkrovlju. Hladna voda iz donjeg dijela spremnika, budući da je gušća, spušta se cjevovodom prema kolektorima. Sunce zagrijava tu vodu unutar kolektora; zagrijana voda postaje lakša i sama se penje natrag u gornji dio spremnika. Nastaje neprekidna, prirodna cirkulacija – hladna voda silazi, topla se diže, bez ikakvog mehaničkog poticaja.

Sustav se sam regulira: što je sunce jače, to je cirkulacija brža i učinkovitija. Kad sunce nestane, kretanje vode prestaje, a toplina ostaje sačuvana u dobro izoliranom spremniku. Zato pasivni sustav ne troši električnu energiju, nema pokretnih dijelova koji se mogu pokvariti i iznimno je pouzdan.

Jedini uvjet jest da spremnik bude postavljen dovoljno visoko iznad kolektora i da cijevi imaju pravilan pad, kako bi prirodni protok tekao nesmetano. U kombiniranom sustavu sunce–drvo pasivni princip ostaje isti: sunčeva energija sama pokreće vodu, a peć na drva ili pelete uključuje se tek kada sunce više nije dovoljno.

Aktivni sustav radi uz pomoć male električne pumpe i inteligentne regulacije, što mu daje veću fleksibilnost u odnosu na pasivni.

Solarni kolektori ostaju na krovu, dok se spremnik tople vode može smjestiti bilo gdje – u podrumu, kotlovnici ili na tavanu, bez obzira na visinu. Kad sunce zagrije kolektore, temperaturni senzori uspoređuju temperaturu u kolektoru s temperaturom u spremniku. Čim kolektor postane topliji od spremnika (obično za 5–8 °C), regulacija uključuje cirkulacijsku pumpu. Pumpa tada potiskuje hladniju vodu (ili antifriznu tekućinu) iz spremnika prema kolektorima, a zagrijanu vraća natrag u spremnik.

Kad sunce oslabi i razlika temperatura padne ispod postavljene vrijednosti, pumpa se automatski isključuje. Na taj način sustav troši električnu energiju samo dok stvarno prenosi toplinu, a ne radi uzalud.

Prednosti su očitе: spremnik ne opterećuje krov, može biti većeg volumena, a cijeli sustav lakše se uklapa u postojeće instalacije grijanja. U kombiniranom sustavu sunce–drvo aktivna regulacija dodatno usklađuje rad peći na drva ili pelete: kad sunce više ne može održavati željenu temperaturu, automatika ili ručna komanda uključuje kotao, tako da toplina neprekidno stiže u isti spremnik.

Ukratko, aktivni sustav zamjenjuje prirodnu cirkulaciju pametnom pumpom i senzorima, čime postiže veću slobodu u postavljanju i preciznije upravljanje toplinom.

CCRES SAW – Sun And Wood projekt iz 2012 godine.

CCRES SAW projekt (Sun And Wood) nastao je kao odgovor na jednostavno, a iznimno važno pitanje: kako grijanje i pripremu tople vode u hrvatskim kućama učiniti neovisnima o uvoznim fosilnim gorivima i nestabilnim cijenama nafte.

Suština projekta leži u skladnom povezivanju dva domaća, obnovljiva izvora energije – sunca i drva. Solarni kolektori (posebno učinkoviti heatpipe vakuumski sustavi) tijekom sunčanih dana preuzimaju glavni teret: zagrijavaju potrošnu toplu vodu, a u povoljnim uvjetima i pomažu sustavu grijanja. Kada sunce oslabi, centralna peć na drva ili brikete preuzima ulogu i osigurava kontinuiranu toplinu – i za sanitarnu vodu i za radijatore.

Takav hibridni pristup nije tek tehničko rješenje. On vlasnicima manjih zgrada i obiteljskih kuća nudi stvarnu energetsku neovisnost: toplinu koja dolazi s vlastitog krova i iz lokalne šume, bez oslanjanja na uvoz i bez straha od skokova cijena energenata.

Projekt CCRES SAW od samog početka usmjeren je na praktičnu primjenu. Cilj mu je bio okupiti stručnjake, obrtnike i partnere iz Hrvatske, Europe i šire, te razviti edukacijske programe, mreže suradnje i marketinške alate koji će ovu tehnologiju učiniti dostupnom što većem broju korisnika. Umjesto apstraktnih strategija, SAW je stavljao naglasak na konkretna, provjerena rješenja koja funkcioniraju u stvarnim hrvatskim uvjetima.

Iskustvo pokazuje da takvi sustavi mogu raditi desetljećima bez većih poteškoća. Jedan heatpipe sustav na krovu, spojen na centralnu peć na drva i brikete, već trideset godina pouzdano pokriva ljetnu potrošnu toplu vodu, a zimi istovremeno pomaže radijatorskom grijanju, tiho, učinkovito i bez komplikacija.

CCRES SAW stoga nije samo naziv projekta. To je bio poziv na pametniji, domaći i dugoročno održiv način grijanja,  način u kojem sunce i drvo rade zajedno, a vlasnik kuće postaje gospodar vlastite topline.

Grijanje koje ne ovisi o cijeni nafte.

Trideset godina neprekidnog rada heatpipe sustava povezanog s peći na drva i brikete, kod mene radi bez problema, potvrđujem da kombinacija sunca i drva nije samo teorija, nego stvarno pouzdano i dugovječno rješenje. Ljeti potpuno pokrivam potrošnu toplu vodu, a zimi dodatno pomaže radijatorskom grijanju, upravo onako kako je i zamišljeno u mom SAW projektu.

Dokaz da takav sustav nije samo lijepa ideja, nego stvarnost, nalazi se i u praksi u mojoj kući, jedan heatpipe sustav na krovu, spojen na centralnu peć na drva i brikete, već tri desetljeća radi bez poteškoća. Ljeti pouzdano grije potrošnu toplu vodu, a zimi istovremeno pomaže radijatorskom grijanju, jednostavno, tiho i učinkovito.

Tehnologija je već dostupna i isprobanа. Pločasti ili vakuumski solarni kolektori, kvalitetni spremnici i suvremene peći na drva ili pelete mogu se uskladiti u jedinstveni, pametno upravljani sustav. Uz odgovarajuću izolaciju cijevi i pažljivo projektiranje, gubitci topline svedeni su na najmanju mjeru, a učinkovitost ostaje visoka tijekom cijele godine.

Upravo zato kombinacija sunca i drva nije samo tehničko rješenje – ona je poziv na novi odnos prema energiji. Umjesto ovisnosti o dalekim izvorima, nudi se mogućnost da se toplina crpi iz vlastitog krova i okolne šume. U vremenu kada se cijene energije mijenjaju iz dana u dan, takva neovisnost postaje dragocjena. Sunce i drvo, dva drevna izvora topline, danas se ponovno susreću u modernom, čistom i pouzdanom sustavu grijanja hrvatskih domova.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE )

Desni val / politika, energija i potraga za samostalnošću

Politički zaokret koji se odvija od Brazila do Španjolske i šire, od Latinske Amerike do Europe, nije samo reakcija na kriminal, migracije ili inflaciju. On se djelomično hrani i dubljim nezadovoljstvom zbog energetskih politika koje su lijeve vlade često vodile pod zastavom obnovljivih izvora, a koje su u praksi ostavljale zemlje ranjivijima, ovisnijima o uvozu i manje sposobnima da same upravljaju vlastitim energetskim sustavima. Dok lijeve administracije teže ideološki snažnijem poticanju solara i vjetra, desne i pragmatične snage koje sada jačaju češće stavljaju naglasak na pouzdanost, cijenu i stvarnu samostalnost, uključujući nuklearnu energiju i domaće resurse. U tome se krije jedan od tihih, ali sve jasnijih razloga zašto birači, zemlju po zemlju, okreću leđa starim većinama.

U nedjelju, 4. listopada 2026., Brazil je održao prvi krug predsjedničkih izbora koji su, prema očekivanjima mnogih, ali ipak uz iznenađujuću snagu desnice, završili bez pobjednika u prvom krugu. Flávio Bolsonaro, sin bivšeg predsjednika Jaira Bolsonara, osvojio je oko 47 posto glasova, dok je aktualni predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva završio s približno 45 posto. Nijedan kandidat nije prešao prag od 50 posto, pa se odlučujući obračun prenosi na 25. listopada. Uz to, desne snage ostvarile su snažne rezultate i u izborima za Kongres, što dodatno otežava položaj ljevice. Lula se, nakon godina na vlasti, našao u teškoj političkoj situaciji, suočen s jasnim znakovima umora birača i rastućom željom za promjenom.

Sličan prizor, samo nekoliko tisuća kilometara dalje, odvija se u Španjolskoj. Pedro Sánchez, još jedan od rijetkih preostalih istaknutih socijalističkih lidera u Europi, danas je, 5. listopada 2026., raspisao prijevremene parlamentarne izbore za 29. studenoga. Neposredni povod bile su uzastopne parlamentarne poraze oko mjera vezanih uz stambenu krizu te val prosvjeda koji su zahvatili zemlju zbog nedostupnosti stanovanja. Ankete već dulje vrijeme pokazuju jasan prednost Narodne stranke (PP), uz otvorenu mogućnost koalicije s Voxom. Sánchezova vlada, poput Luline, nalazi se u ozbiljnim poteškoćama, suočena s erozijom potpore i gubitkom parlamentarne stabilnosti.

Ono što povezuje ova dva lidera nije samo unutarnja politička kriza. I Lula i Sánchez dijele sličan vanjskopolitički profil: izraženu pro-palestinsku orijentaciju, kritički odnos prema američkoj politici, odbijanje korištenja vojnih baza za američke operacije te uvođenje embarga na oružje Izraelu. Ti stavovi, koji su godinama činili dio njihova političkog identiteta, sada se poklapaju s gubitkom tla pod nogama u vlastitim zemljama. Njihov položaj nije izoliran slučaj, već se uklapa u širi, gotovo kontinentalni trend u kojem lijeve vlade, zemlju po zemlju, gube podršku birača.

Ima toga još.

Najjasniji i najbrži prelazak s lijeve na desnu vlast dogodio se u Latinskoj Americi. Argentina, Bolivija, Čile, Kolumbija, Honduras, Peru i niz drugih zemalja u relativno kratkom razdoblju doživjeli su izborni zaokret. U Europi je taj proces postupniji, ali jednako prepoznatljiv: jačanje desnih stranaka, njihov ulazak u vlade ili koalicije, te rast utjecaja. Italija je već 2022. dobila vladu Giorgie Meloni, koja je zamijenila prethodnu tehnokratsko-centrističku konfiguraciju. U Portugalu desna manjinska vlada surađuje s Chegaom. Nizozemska, Finska, Slovačka i Češka imaju desne stranke u vladama ili koalicijama. U Njemačkoj AfD bilježi značajne uspjehe na regionalnoj razini, dok u Švedskoj desna vlada vlada uz podršku Sweden Democrats.

Plima koja mijenja kartu.

Zajedničko ovim procesima nije toliko ideologija sama po sebi, koliko konkretna iskustva birača: osjećaj nesigurnosti, ekonomski pritisak, umor od dugogodišnje vlasti. Desni kandidati uspjeli su uvjeriti dio biračkog tijela da će biti učinkovitiji u vraćanju reda, kontrole i stabilnosti. Temelji toga pomaka leže u nezadovoljstvu zbog kriminala, migracija, inflacije i opće ekonomske situacije. U Latinskoj Americi taj zaokret bio je brži i dramatičniji; u Europi je postupan, ali dosljedan. U oba slučaja radi se o odgovoru na percepciju da postojeće politike više ne pružaju rješenja koja birači smatraju hitnima.

Tako se, u jesen 2026., politička karta Latinske Amerike i Europe mijenja pred našim očima. Brazil i Španjolska samo su najnoviji, ali simbolički važni primjeri toga trenda.

Da se dotaknem i naše branše, lijeve vlade su, u prosjeku i prema empirijskim istraživanjima, sklonije agresivnijem poticanju obnovljivih izvora energije (posebno solara i vjetra) kao ideološkog prioriteta. Desne (i pragmatične centrističke) vlade češće stavljaju naglasak na energetsku samostalnost, pouzdanost i cijenu sustava, što uključuje nuklearnu energiju, domaće fosilne resurse i obnovljive izvore samo ako su ekonomski i tehnički održivi.

Naravno ovo pišem na temelju podataka i stvarnih politika, a ne ideoloških floskula.

Obnovljivi izvori (solar, vjetar, hidro…)

Više studija (panelne regresije za EU-27, OECD zemlje, američke države) pokazuje da lijeve i zelenije vlade dosljednije povećavaju udio obnovljivih izvora. Lijeve stranke češće uvode subvencije, obvezujuće ciljeve (RPS – Renewable Portfolio Standards), porezne olakšice i regulativu koja favorizira solar i vjetar. Desne i osobito populističke desne stranke češće usporavaju ili uvjetuju te politike zbog troškova, utjecaja na industriju i sumnje u klimatske prioritete.

Primjeri:

• U SAD-u demokratske guvernerstva i savezne administracije (npr. IRA pod Bidenom) snažnije potiču obnovljive.
• U Europi lijeve i zelene koalicije gurale su Energiewende i Green Deal.
• Međutim, u praksi i republikanci u američkim “crvenim” državama (Texas) grade ogromne kapacitete vjetra i solara – ali iz ekonomskih razloga (jeftina energija, radna mjesta), a ne zbog klimatske ideologije.

Energetska samostalnost i otpornost sustava

Ovdje se situacija mijenja. Prava samostalnost nije samo “više solara i vjetra”. Intermitentni obnovljivi izvori zahtijevaju:

• ogromne rezerve (baterije, plin, ugljen ili nuklearne elektrane),
• stabilnu mrežu,
• uvoz kritičnih minerala i tehnologije (Kina dominira solarnim panelima, rijetkim zemljama, baterijama).

Nakon energetskih kriza (Ukrajina 2022., kasniji šokovi), mnoge zemlje su shvatile da prekomjerno oslanjanje na vremenski ovisne izvore + uvoz plina stvara ranjivost. Zato:

• Desne i centrističke vlade češće vraćaju ili proširuju nuklearnu energiju (Francuska, Švedska pod desnom koalicijom, dijelovi SAD-a, Italija, Belgija, čak i neke demokratske američke države u 2025./2026.).
• Lijeve i zelene stranke češće ostaju skeptične ili otvoreno protiv nuklearne energije, inzistirajući na “100 % obnovljivima”, što u praksi može povećati ovisnost o uvozu ili fosilnim backupovima.
• Desne politike češće naglašavaju domaću proizvodnju (nafta, plin, ugljen gdje je potrebno, nuklearna) i tržišne kriterije, a ne ideološke ciljeve “net zero do 2030./2040. po svaku cijenu”.

Realnost, a ne ideologija.

• Lijeve vlade su bolje u postavljanju ambicioznih ciljeva za solar i vjetar.
• Desne/pragmatske vlade bolje (ili barem realističnije) štite dugoročnu pouzdanost, cijenu i geopolitičku neovisnost sustava, jer ne isključuju nuklearnu energiju i ne tretiraju fosilne izvore kao apsolutno zlo.
• Najbolji rezultati dolaze iz mješovitih pristupa: obnovljivi, nuklearna, skladištenje, pametna mreža. Zemlje koje su to shvatile (Francuska, dijelovi Skandinavije, neke američke države) imaju stabilnije i jeftinije sustave od onih koje su otišle u ekstremnu “samo obnovljivi” ili “samo fosilni” politiku.

Moj zaključak nije “lijevo je bolje” ili “desno je bolje” u slučaju obnovljivih izvora. Lijeve vlade su sklonije obnovljivima kao dogmi. Desne su sklonije energetskoj samostalnosti kao prioritetu. Pravi test nije ideološka čistost, nego može li zemlja držati svjetla upaljena, industriju konkurentnom i račune podnošljivima, bez ovisnosti o geopolitičkim rivalima. Eto toliko, Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE )

Tehnološka ovisnost u vrijeme strateškog rivalstva

 

Američko Ministarstvo domovinske sigurnosti provelo je detaljna ispitivanja dronova namijenjenih javnim službama, među kojima su bili i modeli kineskog proizvođača. U gustoj gradskoj sredini, točnije na području Hudson Yardsa u New Yorku, ocijenjeni su različiti sustavi prema nizu kriterija: oštrina optičke i termalne kamere, trajanje leta, kvaliteta veze, kašnjenje signala, brzina ponovnog raspoređivanja, jednostavnost uporabe i sučelje upravljačke stanice.

Matrice serija i američka dilema.

Rezultati su pokazali da su dva modela Matrice postigla najviše ocjene u cijeloj seriji testiranja. Jedan je dobio ukupnu ocjenu 4,6 od pet, a drugi 4,3. U usporedbi s odobrenim američkim platformama, koje su dosegnule 3,7 odnosno 2,4, kineski su uređaji prednjačili gotovo u svim kategorijama. Posebno su se istaknuli stabilnošću u uvjetima jakih radio-smetnji i otežanog satelitskog signala, oštrinom termalne kamere koja je omogućavala čitanje registarskih tablica noću te brzim zamjenama baterija.

Ispitivači su zabilježili da su ti dronovi zadržavali položaj i video-prijenos čak i tamo gdje su drugi sustavi otkazivali. Ipak, nije sve proteklo bez zastoja, jedan je uređaj noću, u uskoj urbanij kanjonu, izgubio i satelitsko i vizualno pozicioniranje, prešao u način rada temeljen isključivo na orijentaciji i udario u građevinu, čime je postao neupotrebljiv.

Javni izvještaj Ministarstva spomenuo je usporedbu tek u jednoj rečenici, ne navodeći smjer razlika. Detaljne ocjene objavljene su tek u dodatku označenom kao službena uporaba, koji je kasnije dospio u javnost. U tom dokumentu navedene su i dvije mane: zabrinutost zbog kibernetičke sigurnosti i činjenica da kupnja pogoduje inozemnom proizvođaču. Istodobno se ističe da je ispitivanje ocjenjivalo isključivo operativno iskustvo pilota, a ne nacionalnu sigurnost.

Dronovi između performansi i povjerenja: američki izazov Kini.

Matrice serija doista ostavlja snažan dojam, stabilnost u zahtjevnim uvjetima, oštrina optike i termalne kamere, pouzdanost veze te brzina raspoređivanja čine je alatom koji u svakodnevnom radu često nadmašuje konkurenciju. Kada netko svakodnevno ovisi o takvoj tehnologiji, logično je da mu se prijelaz na druge platforme čini nepotrebnim rizikom.

Moj je stav, međutim, nešto složeniji. Tehničke prednosti DJI-ja nisu sporne, to su pokazala i službena američka ispitivanja u gustoj urbanij sredini, gdje su modeli Matrice postigli više ocjene od većine odobrenih „plavih“ sustava. No politika koja ih cilja ne proizlazi iz neznanja o njihovim sposobnostima, nego iz šireg geopolitičkog okvira. Države koje donose ograničenja gledaju ne samo na performanse, nego i na pitanja lanca opskrbe, mogućeg pristupa podacima i dugoročne ovisnosti o proizvođaču iz zemlje koja se smatra strateškim rivalom.

To ne znači da su zabrane uvijek mudre ili proporcionalne. Često se čini da se žrtvuje operativna učinkovitost radi načelnog stava, a da se istodobno ne nudi dovoljno zrelih domaćih alternativa po usporedivoj cijeni i pouzdanosti. Za poduzetnika koji živi od kvalitete snimke i stabilnosti leta, to je frustrirajuće. Ipak, potpuno ignorirati sigurnosne i strateške argumente također nije mudro – posebno ako se radi o sustavima koji lete iznad kritične infrastrukture ili prikupljaju osjetljive podatke.

U konačnici, tržište će presuditi. Ako se domaći i saveznički proizvođači ne uspiju približiti razini koju DJI postavlja, ograničenja će ostati mrtvo slovo na papiru ili će se zaobilaziti. Dok god Matrice serija ostaje standardom u stvarnom radu, tvoja odluka da ostaneš pri njoj potpuno je razumljiva.

Zabrana koja ne rješava, nego odgađa.

Ovi podaci dolaze u trenutku kada se u Sjedinjenim Državama vode rasprave o ograničenjima stranih dronova. Mnoge hitne službe i ekipe za spašavanje i dalje se oslanjaju na te modele zbog njihove pouzdanosti, cijene i performansi. Ispitivanja pokazuju da u stvarnim uvjetima guste gradske sredine određeni sustavi nude znatno bolje rezultate od onih koji su službeno odobreni, što postavlja pitanje ravnoteže između operativne učinkovitosti i sigurnosnih prioriteta.

Geopolitički utjecaj ograničenja kineskih dronova, posebno sustava poput DJI-jevih Matrice modela, proteže se daleko izvan tehničkih specifikacija i tržišnih cijena. Riječ je o sudaru triju sila: američke težnje za tehnološkom suverenošću, kineske dominacije u potrošačkoj i poluprofesionalnoj robotici te stvarnih operativnih potreba korisnika diljem svijeta.

Sjedinjene Američke Države, kroz FCC-ov Covered List, izvršne uredbe i programe poput Blue UAS, pokušavaju smanjiti ovisnost o opremi iz „pokrivenih zemalja“. Cilj je jasan: spriječiti mogući pristup podacima, ojačati domaći lanac opskrbe i poslati signal saveznicima da slijede isti smjer. U tom okviru DJI nije samo proizvođač dronova, već simbol šire kineske prednosti u masovnoj proizvodnji, softverskoj integraciji i cijeni. Američki odgovor stoga nije usmjeren isključivo na kibernetičku sigurnost, iako se ona stalno ističe, nego i na dugoročno smanjenje strateške ranjivosti.

No posljedice nisu jednosmjerne. Ispitivanja Ministarstva domovinske sigurnosti pokazala su da u stvarnim urbanim uvjetima kineski modeli često nadmašuju odobrene američke alternative po stabilnosti, kvaliteti veze i senzorskim sposobnostima. Kada hitne službe, ekipe za spašavanje ili mali poduzetnici gube pristup alatima koji su im spašavali živote ili omogućavali konkurentnost, politička odluka se suočava s operativnom stvarnošću. Nastaje jaz između deklarirane nacionalne sigurnosti i svakodnevne učinkovitosti. Taj jaz nije apstraktan: on se mjeri sporijim intervencijama, većim troškovima i gubitkom tehnološke prednosti na terenu.

Kina, s druge strane, dobiva dvostruku korist. Prvo, američka ograničenja potvrđuju važnost njezine industrije i potiču ubrzani razvoj domaćih alternativa unutar vlastitog ekosustava. Drugo, u trećim zemljama, posebno u nama susjednoj Srbiji, Africi, Latinskoj Americi i dijelovima Azije, stvara se dojam da Zapad namjerno usporava tehnološki napredak onih koji si ne mogu priuštiti skuplje zapadne sustave. Time Peking jača narativ o tehnološkom protekcionizmu i nudi sebe kao pouzdanijeg partnera. Primjer je i naoružavanje Srbije kineskim sustavima, druga tema, ali i povezana.

Za Europu, Hrvatsku i ostale saveznike situacija je još složenija. Mnoge zemlje slijede američki primjer zbog savezničkih obveza i vlastitih sigurnosnih procjena, ali istodobno osjećaju pritisak domaćih korisnika koji ne vide jednakovrijedne zamjene. Rezultat je često dvostruki standard, službena retorika o sigurnosti uz paralelno zadržavanje postojećih flota ili traženje iznimaka za kritične misije.

Geopolitička cijena zabrane kineskih dronova.

Dugoročno, ovakva politika može ubrzati nastanak paralelnog tehnološkog svijeta. Jedan će se oslanjati na zapadne, provjerene, ali skuplje i još uvijek manje zrele platforme. Drugi će ostati vezan uz kineske sustave, s nižom cijenom i višim performansama, ali s pitanjem povjerenja. Između njih ostat će siva zona, tržište polovnih uređaja, softverskih zaobilazaka i lokalnih prilagodbi, koju će korisnici neizbježno istraživati.

Geopolitički utjecaj stoga nije samo u zabrani jednog proizvoda. On je u preoblikovanju globalnog tržišta tehnologije, u jačanju blokovske logike i u pritisku na sve aktere da biraju između performansi i političke lojalnosti. Dok se taj izbor ne razriješi zrelim domaćim alternativama, napetost će ostati, između onih koji lete i onih koji odlučuju tko smije letjeti.

Poruka je izravna, očekivati da će netko izvana, država, veliki proizvođači ili regulatorna tijela, riješiti problem i isporučiti spremnu zamjenu, iluzija je. To je otresit podsjetnik da tehnološka ovisnost o jednom proizvođaču, kad se sudari s geopolitičkim odlukama, ostavlja korisnike u nezavidnom položaju. Novac i pažnja teku drugim kanalima, a zajednica pilota, posebno mi koji letimo za hobij i male poslove, ostajemo prepušteni sami sebi.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE )

Torpedo iz Rijeke i sjena uskih mora nad Kinom

Kako je jedna skromna flota podmornica zaključala Jadran, i što to danas znači za uska mora Dalekog istoka. Kina, geografski kontinentalna sila, koja već desetljećima gradi veliku mornaricu, sada već i veću od američke po broju brodova. Je li to pravi prijelaz u pomorsku silu i globalni hegemon ili proturječje koje će je na kraju stići? Uska mora imaju svoju logiku. Ona ne prašta veličinu flote ako ta flota ne može slobodno disati. Jadran je to dokazao prije više od stotinu godina, a ista zemljopisna istina danas lebdi nad kineskim obalama.

Priča počinje u Rijeci 1860-ih. Umirovljeni austrougarski časnik hrvatskog podrijetla Ivan Lupis (Vukić) razvio je zamisao o samohodnom podvodnom projektilu koji bi se mogao lansirati s obale ili s broda. Britanski inženjer Robert Whitehead preuzeo je tu ideju i u riječkoj tvornici pretvorio je u praktično oružje. Godine 1866. rođen je prvi moderni torpedo. Rijeka je tako postala kolijevka oružja koje će promijeniti pomorsko ratovanje. Torpedo je demokratizirao more: relativno jeftino, relativno malo, a smrtonosno za najveće oklopnjače.

Pol stoljeća kasnije, u istom moru, taj izum dobio je svog majstora. Georg Johannes Ritter von Trapp rođen je 1880. u Zadru. Završio je Pomorsku akademiju u Rijeci i cijelu karijeru proveo u austrougarskoj mornarici čija je glavna baza bila Pula. Kada je 1914. izbio rat, von Trapp je već bio iskusni podmorničar. Zapovijedao je najprije podmornicom SM U-5, a kasnije i SM U-14.

U travnju 1915. njegova U-5 torpedirala je francusku oklopnu krstaricu Léon Gambetta južno od Otrantskih vrata. Brod je tonuo u nekoliko minuta. Gotovo sedam stotina mornara nije preživjelo. Nekoliko mjeseci kasnije, kod Pelješca, von Trapp je zarobio talijansku podmornicu Nereide. Do kraja rata potopio je jedanaest trgovačkih brodova i dva ratna broda. Postao je najuspješniji austrougarski podmorničar.

No brojke nisu najvažnije. Važnije je što su te podmornice, zajedno s minama i obalnim topništvom, učinile Jadranom. Talijanska i saveznička flota bile su znatno jače. Ipak, nisu se usudile slobodno ulaziti u Jadran. Svaki pokušaj zahtijevao je skupi sustav konvoja. Trgovački promet bio je otežan, a obala Austro-Ugarske ostala je relativno sigurna. Skromna podmornička flota, oslonjena na usko more i dobre baze, zaključala je cijelo more.

Ista zemljopisna matematika danas vrijedi na Dalekom istoku. Kina ima najveću trgovačku flotu na svijetu i ovisi o slobodnom protoku robe kroz uske prolaze: Tajvanski tjesnac, Luzonski tjesnac, prolaze oko Filipina, Malajski prolaz. Njezini susjedi, Japan, Južna Koreja, Tajvan, Filipini, Vijetnam, raspolažu ili mogu raspolagati podmornicama, minama, obalnim proturaketnim sustavima i sve boljim mogućnostima praćenja. Ako se ti susjedi odluče koordinirati, ne trebaju im nosači zrakoplova da bi Kini otežali ili privremeno onemogućili slobodan izlaz trgovačkih brodova. Dovoljno je zatvoriti uska vrata.

Kina, kao i Rusija leži na uskim morima. To je velika ranjivost. Rusija je već u problemima, Crno more gubi zbog Ukrajine, Baltik je postao „NATO jezero“. Ako Kina želi biti prava pomorska sila, mora surađivati sa susjedima, npr. oko pitke vode, brana na rijekama na Tibetu koje utječu na odnose s Indijom. Ako sve radi unilateralno i agresivno, susjedi će se organizirati protiv nje. To se već događa, pogledajte samo kanadskog premijera Carneyja i Europu.

Kina danas uvozi više od 70 posto nafte morem. Veliki dio hrane, željezne rude i drugih sirovina također stiže brodovima. Istodobno, njezin izvoz, od elektronike do električnih automobila – gotovo u potpunosti ovisi o slobodnom prolazu kroz nekoliko uskih točaka. Ako se te točke zatvore ili samo ozbiljno ugroze, cijeli sustav se usporava.

Prvi i najvažniji primjer je Tajvanski tjesnac. Širok je na najužem dijelu oko 130 kilometara. U slučaju krize, čak i ograničena minaška i proturaketna obrana s tajvanske strane, uz potporu podmornica, može učiniti prolaz ekstremno skupim i rizičnim za trgovačke brodove. Osiguravatelji bi odmah digli premije, a mnogi vlasnici flota bi jednostavno zaobišli taj put.

Drugi kritični prolaz je Malajski tjesnac. Kroz njega prolazi gotovo sva kineska nafta s Bliskog istoka. Tjesnac je uzak, plitak i lako se može ometati minama, malim brzim brodicama ili obalnim raketnim sustavima. Čak i privremeno zatvaranje ili prijetnja zatvaranjem prisilila bi kineske tankere na dugi i skupi put oko Afrike.

Slično vrijedi i za Luzonski tjesnac između Tajvana i Filipina te za prolaze oko japanskih otoka. Tu susjedne zemlje već raspolažu modernim podmornicama, proturaketnim sustavima i sposobnostima praćenja. Ako se te snage koordiniraju, ne moraju potopiti nijedan kineski nosač zrakoplova. Dovoljno je da trgovački promet postane neizvjestan.

Uska mora ne uništavaju flotu odmah. Ona ju prisiljavaju da plati mnogo višu cijenu za svaki kilometar. A kada cijena postane previsoka, trgovina se usporava, industrija gubi ritam, a politički pritisak raste iznutra. To je mehanizam kojim relativno skromne snage mogu stegnuti mnogo veću silu, baš kao što su austrougarske podmornice stegle Jadran.

Trgovački brod nije ratni brod. On ne može juriti, ne može se boriti i ne može si priuštiti rizik. Jedan uspješan napad, ili čak samo vjerodostojna prijetnja, dovoljan je da osiguravatelji digne premije, a vlasnici flota preusmjere rute. Cijena takvog poremećaja mjerila bi se u milijardama dnevno.

Povijest Jadrana ne kaže da je Kina osuđena na poraz. Kaže samo da veličina flote nije dovoljna ako geografija radi protiv tebe, a susjedi imaju motiv i sredstva da tu geografiju iskoriste. Uska mora ne praštaju oholost. Ona nagrađuju one koji znaju čitati kartu i poštivati njezine granice.

Nadam se da Vam se svidjela ova moja pričica,

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE )

Finska lekcija Hrvatskoj

Finska i Hrvatska razlikuju se po veličini, geografiji, gospodarskoj snazi i vojnoj doktrini, a dijele demografske pritiske i potrebu za jačanjem energetske sigurnosti.

Finska je oko šest puta veća (oko 338.000 km² prema hrvatskih oko 56.500 km²). Ima dugu kopnenu granicu s Rusijom (oko 1.340 km), hladnu klimu, velike šume i nisku gustoću stanovništva. Hrvatska je mediteranska, s dugom jadranskom obalom, raznolikijim reljefom i većom gustoćom naseljenosti.

Finska ima oko 5,6–5,65 milijuna stanovnika, Hrvatska oko 3,85 milijuna. Obje zemlje stare (medijan dobi oko 44–46 godina), s niskom stopom fertiliteta (Finska oko 1,25–1,26, Hrvatska oko 1,46). Finska bilježi blagi rast zahvaljujući imigraciji, dok Hrvatska dulje trpi iseljavanje i prirodni pad.

Finski BDP znatno je veći (oko 300 milijardi USD, po stanovniku preko 50.000 USD). Hrvatski BDP je manji (oko 90–105 milijardi USD, po stanovniku oko 24.000–27.000 USD). Finska je tehnološki i industrijski orijentirana, s visokim životnim standardom. Hrvatska se snažno oslanja na turizam, usluge i EU fondove; rast je u posljednjim godinama solidan, ali razina dohotka i produktivnosti ostaje niža.

Finska ima jaču teritorijalnu obranu – obvezni vojni rok, veliku pričuvu (stotine tisuća), više teške opreme i veći udio BDP-a za obranu (oko 2,3 % i više). Fokus je na obrani od velike sile. Hrvatska je NATO članica od 2009., s manjim aktivnim snagama i pričuvom, nižim proračunom (oko 1,8–2 %) i drugačijim prioritetima (regionalna stabilnost, doprinosi savezništvu). Finska je ušla u NATO tek 2023. zbog ruskog napada na Ukrajinu.

Finska stoljećima živi uz Rusiju (zimske ratove, neutralnost u hladnom ratu, sada NATO). Hrvatska je prošla Domovinski rat 1990-ih, ima slične susjede i mediteranski kontekst.

Obje zemlje suočavaju se s demografskim izazovima: starenjem, niskim natalitetom i pritiskom na mirovinske i zdravstvene sustave. Radno sposobno stanovništvo smanjuje se, što otežava i obranu (regrutacija, pričuva) i gospodarski rast.

Energetska sigurnost postala je prioritet nakon 2022. Obje su smanjile ovisnost o ruskim energentima. Finska je brzo prekinula većinu veza i oslonila se na domaće kapacitete te nordijsko tržište. Hrvatska je ubrzala diverzifikaciju putem LNG terminala na Krku.

Obje su članice EU-a i dijele pritiske oko zelene tranzicije, obrambenih izdataka i održivosti javnih financija. Regionalne razlike unutar zemlje (istočna Finska prema Rusiji, ruralna i istočna Hrvatska) također stvaraju slične napetosti oko odljeva stanovništva i usluga. Finska je znatno bliža samodostatnosti, osobito u električnoj energiji.

U 2024./2025. oko 95 % proizvodnje električne energije bilo je bez fosilnih goriva: nuklearna energija oko 38–40 %, vjetar koji je porastao na 25–28 % (često drugi najveći izvor), hidroenergija, biomasa. Udio fosilnih goriva u proizvodnji struje pao je na vrlo nisku razinu. Domaća proizvodnja pokriva gotovo svu potrošnju (neto uvoz minimalan ili blizu nule u nekim razdobljima), a zemlja ima visoku potrošnju po stanovniku zbog hladne klime i industrije. Ukupna energetska potrošnja uključuje znatan udio obnovljivih izvora (oko 40 %+), drvo/biomasu i nuklearnu energiju. Finska drži strateške zalihe (hrana, gorivo) i ima razvijen sustav pripravnosti.

Hrvatska ima nižu ukupnu energetsku neovisnost (oko 43 %).

U električnoj energiji hidroelektrane i dalje igraju veliku ulogu, ali su podložne sušama. Solarni i vjetroelektrane brzo rastu i u nekim razdobljima pokrivaju značajan dio, zajedno s ostalim OIE često preko 50 % potrošnje. Ipak, Hrvatska ostaje neto uvoznik struje (često 15–25 % ili više, posebno ljeti). Dio dolazi iz 50-postotnog udjela u nuklearnoj elektrani Krško (Slovenija). Plin i nafta uglavnom se uvoze; LNG terminal na Krku bitno je smanjio ovisnost o ruskom plinu i povećao regionalnu ulogu. Ugljen se postepeno napušta.

Finska je u prednosti zbog nuklearne baze, brzog rasta vjetra i hladne, ali stabilne proizvodnje. Hrvatska ima potencijal u suncu, vjetru i hidroenergiji te bolju poziciju za plinsku diverzifikaciju, ali i dalje ovisi o uvozu i vremenskim uvjetima. Obje zemlje ulažu u obnovljive izvore i fleksibilnost mreže, no Finska je trenutačno bliža stvarnoj samodostatnosti u ključnom segmentu, električnoj energiji.

U posljednjih pet stoljeća Finska je, ovisno o brojanju, vodila gotovo četrdeset ratova s Rusijom, bilo carskom, bilo sovjetskom. U 18. stoljeću, tijekom kratke okupacije, Rusi su poubijali gotovo trećinu tadašnjeg stanovništva. Ta sjećanja nisu muzejski eksponati. Kad Finci gledaju ono što se danas događa u Ukrajini, prepoznaju isti obrazac: nepoštivanje pravila, namjerno ciljanje civila, nasilje kao standardni instrument politike. Zato Finci bez ustručavanja kažu da se ukrajinska bol osjeća i u Finskoj.

Ta iskustva oblikovala su i vojnu doktrinu. Glavni zadatak finskih oružanih snaga nikada nije bio sudjelovanje u dalekim mirovnim misijama ili stabilizacijskim operacijama. Zadatak je uvijek bio jasan: braniti zemlju od velike sile. Zato je zadržan obvezni vojni rok i ogromna pričuva. U ratu Finska može mobilizirati snage kakve većina europskih zemalja danas više ne posjeduje. Posjeduje više višecjevnih raketnih sustava (MLRS) nego Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo zajedno, snažnu tešku artiljeriju, flotu lovaca F-18 i uskoro F-35. Dugogranična obrana nije teorija – to je praksa koju su generacije uvježbavale.

Finci ne skrivaju kritiku prema zapadnim saveznicima. Nakon aneksije Krima 2014. i pojačanih vježbi, Fincima je postalo jasno da mnoge zapadne vojske više ne znaju voditi veliki rat. Navikli su na operacije u kojima imaju zračnu i artiljerijsku nadmoć. Finski pristup drugačiji je: pretpostavlja se da neprijatelj ima i jedno i drugo. Stajati na mjestu znači biti mrtav. Minsko polje se ne proučava petnaest minuta, ili se zaobilazi ili se probija mehaniziranim probojem. Ta tvrda logika morala se prenositi saveznicima koji su desetljećima vježbali nešto drugo.

Ulaskom u NATO Finska nije došla tražiti zaštitu, nego je donijela stvarnu snagu. Finci to otvoreno kažu: prvi put nakon gotovo dvadeset godina Savez je dobio člana koji ga čini jačim, a ne slabijim. Dugogranična obrana prema Rusiji sada je u rukama zemlje koja je na to spremna, a strategijski položaj NATO-a na Arktiku i u sjevernom dijelu Baltičkog mora znatno je ojačao. S ulaskom Švedske ta se prednost još više produbila.

Obrana u Finskoj nije samo vojska. To je cijelo društvo. Postoje skloništa za oko 80 posto stanovništva. Strateške zalihe hrane i goriva računaju se na šest mjeseci. Civilno društvo mora moći funkcionirati pod vatrom dok vojska vodi borbu. U „kraljevstvu slijepih jednooki je kralj“ – Finska je bolja od većine zemalja koje su trideset godina zanemarivale obranu, ali i njoj treba više resursa i bolja opremljenost na više područja.

Posebnu pozornost posvećuje aktualnom trenutku u Ukrajini. Front je gotovo zamrznut. Ruski gubitci u mnogim sektorima pet do osam puta veći su od ukrajinskih. Ruska vojska danas je prilagođena atricionom ratu pješačkog tempa, a ne manevarskom ratovanju. Čak i kada bi uspjela probiti linije, teško bi to pretvorila u operativni uspjeh. Istodobno ukrajinski udari pogađaju rusku ekonomiju: procjenjuje se da je 30 do 40 posto rafinerijskih kapaciteta izvan pogona, a samo oko 20 posto benzinskih postaja ima gorivo. Unutar Rusije raste pritisak, govori se o mobilizaciji.  Očekujemo da će Putin ovu zimu baciti sve što ima, tihu mobilizaciju od oko pola milijuna ljudi i pokušaj stvaranja humanitarne katastrofe u ukrajinskim gradovima  u nadi da će do proljeća slomiti ukrajinsku otpornost.

Poruka zapadnim zemljama je jasna. Obrambeni izdaci od 3 do 3,5 posto BDP-a nisu crna rupa. Većina novca vraća se kroz industriju, radna mjesta i poreze. U 1960-ima, 70-ima i 80-ima NATO-ove zemlje trošile su 3 do 5 posto BDP-a na obranu i istodobno gradile države kakve poznajemo. Problem nije u novcu, nego u političkoj hrabrosti da se građanima kaže da se neke „ugodne“ stvari moraju smanjiti kako bi se osigurala sigurnost. Tvrdnja da će obrana „pojesti“ zdravstvo i mirovine je laž.

Finska lekcija nije romantična. Nije ni optimistična u jeftinom smislu. Ona je realistična: prijetnja s istoka nije prošlost, pregovori bez snage ne daju rezultate, a obrana se gradi desetljećima, ne tjednima. Zemlja koja je to shvatila na vlastitoj koži danas stoji bolje pripremljena od većine Europe. I upravo zato njezin glas vrijedi poslušati.

Željko Serdar, HCOIE

Povijest gospodarenja otpadom

Europska unija gospodarenje otpadom gradi na zajedničkim pravilima jer otpad ne poznaje granice. Bez usklađenog okvira države članice bi se natjecale tko će primiti manje, a ilegalne pošiljke bi birale put najmanjeg otpora.

Temelj je Direktiva o otpadu (2008/98/EZ). Ona postavlja hijerarhiju: najprije sprječavanje nastanka otpada, zatim priprema za ponovnu uporabu, recikliranje, ostala oporaba i tek na kraju zbrinjavanje. Države članice moraju graditi vlastite kapacitete, ali i surađivati kada je to nužno.

Prekogranični promet uređuje Uredba (EU) 2024/1157 o pošiljkama otpada. Stupila je na snagu 20. svibnja 2024., a većina odredbi primjenjuje se od 21. svibnja 2026. Zamjenjuje stariju Uredbu 1013/2006 i usklađuje EU s Baselskom konvencijom i OECD odlukama.

Ključna pravila unutar Unije su jasna. Pošiljke otpada namijenjene zbrinjavanju (odlaganju) općenito su zabranjene. Dopuštene su samo iznimno, uz prethodnu pisanu obavijest i suglasnost svih nadležnih tijela (postupak PIC – prior informed consent). Za otpad namijenjen oporabi vrijede različiti postupci ovisno o vrsti: neopasni otpad s „zelenog popisa“ podliježe lakšoj informacijskoj proceduri, dok opasni i miješani otpad traži punu notifikaciju. Od svibnja 2026. cijeli postupak odvija se elektronički putem središnjeg sustava DIWASS.

Skladištenje otpada nije zaseban režim, već dio lanca. Privremeno skladištenje dozvoljeno je samo u skladu s nacionalnim dozvolama i pod uvjetom da se otpad kasnije stvarno oporabi ili zbrine. Prekogranična suradnja ovdje se svodi na to da države članice međusobno priznaju i kontroliraju skladišne kapacitete, a u graničnim područjima mogu sklapati bilateralne sporazume kojima se pojednostavljuju postupci za lokalne tokove.

Izvoz iz EU podliježe još strožim ograničenjima. Zabranjen je izvoz otpada radi zbrinjavanja. Zabranjen je i izvoz opasnog otpada na oporabu u zemlje izvan OECD-a. Za neopasni otpad, posebno plastiku, pravila se zaoštravaju: od studenoga 2026. izvoz plastičnog otpada u ne-OECD zemlje bit će zabranjen, osim ako treća zemlja dokaže da ima kapacitete za ekološki prihvatljivo gospodarenje i bude uvrštena na popis Komisije.

Suradnja među državama članicama ojačana je novom Uredbom. Uspostavljena je skupina za provedbu (Waste Shipment Enforcement Group) koja okuplja inspekcije, carinu, policiju i druga tijela. Države moraju izraditi nacionalne planove inspekcija, razmjenjivati podatke o sumnjivim pošiljkama i operaterima te međusobno pružati pomoć. Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) može podržati prekogranične istrage.

Praktična stvarnost i dalje pokazuje slabosti. Razlike u kapacitetima i rigoroznosti kontrole između država članica ostaju. Ilegalne mreže i dalje koriste lažne deklaracije, miješaju opasni otpad s neopasnim i traže najslabije karike. Upravo zato nova pravila stavljaju naglasak na digitalnu sljedivost, obvezne audite postrojenja izvan EU-a i strože sankcije.

Ključno pitanje koje si građani posljednjih 20-ak dana postavljaju jest kako institucije hrvatske države nisu spriječile zakapanje i odlaganje više od 35 tisuća tona opasnog otpada na prostoru bivšeg PPK Velebit u Gospiću.

Žustra polemika u javnosti i političkim krugovima, kao i prošlotjedna saborska rasprava, usmjerile su fokus na što hitriju sanaciju te crne točke i minimiziranje štete za okoliš i građane. Istodobno se neminovno raspravlja o uzrocima koji su do toga zagađenja doveli.

S jedne strane za tu, ali i druge crne ekološke točke kojih u Hrvatskoj ne manjka, optužuju se županije koje izdaju dozvole i komunalna redarstva jer ne kontroliraju što se na terenu događa. Drugi upiru prstom u inspektore Državnog inspektorata, carinu i policiju koji nisu primijetili da više od 1000 kamiona dolazi na lokaciju s otpadom dok iz „tvornice“ ne izlaze nikakvi proizvodi. Treći odgovornost vide u ministarstvima i Vladi zbog ustroja sustava u kojem se takvo zagađenje može dogoditi. Ako se ide još više, na ideološku razinu, kritika je uperena prema sustavu u kojem glavnu riječ vode privatne kompanije, a država nema vlastiti sustav oporabe, recikliranja i zbrinjavanja otpada.

Nitko na temelju aktualnog i bivših inačica Zakona o gospodarenju otpadom (kao i ranijeg Zakona o otpadu) ne bi mogao dobiti dozvole – državne ni županijske – za smještanje tolike količine otpada na tom prostoru, niti za uvoz opasnog otpada ako ga je namjeravao ostaviti tamo, a ne dalje reciklirati ili pretvoriti u koristan i neopasan proizvod. To se u ovom slučaju sigurno nije dogodilo.

Da je sav taj otpad u Gospiću smješten legalno, ne bi bilo istrage USKOK-a (1, 2, 3) koji sumnja da su osobe i tvrtke povezane sa zatrpavanjem i smještanjem otpada počinile teško kazneno djelo protiv okoliša i još niz kaznenih djela. Sumnja USKOK-a – jer još nema optužnica, a kamoli presude – u najmanju ruku znači da postoji zakonska osnova prema kojoj se takav slučaj legalno ne može dogoditi.

U analizi zakona koji su regulirali gospodarenje otpadom vraćamo se u 1995. godinu. Prema tadašnjem Zakonu o otpadu bio je zabranjen uvoz radi odlaganja, kao i uvoz opasnog otpada. Dopušten je bio samo „uvoz otpada koji se može obraditi bez opasnosti za okoliš, osim otpada koji bi se koristio u energetske svrhe“. Uz ostale uvjete, tvrtka je za uvoz morala navesti podatke o tarifnom broju otpada, načinu prijevoza, graničnom prijelazu i terminu dolaska. Mišljenje o uvozu davalo je Ministarstvo gospodarstva, a rješenje je potom izdavala Državna uprava za zaštitu okoliša.

Inspekcija je bila ustrojena na dvije razine: županijske inspektore mogli su kontrolirati oni iz Državne uprave za zaštitu okoliša. Uvoz, izvoz i provoz otpada nadzirali su državni inspektori, a u njihovoj nadležnosti bilo je i nadziranje građevina namijenjenih skladištenju, obrađivanju ili odlaganju opasnog otpada. Županijski inspektori kontrolirali su postupanje s otpadom na području županije, rad pravnih ili fizičkih osoba koje obavljaju djelatnosti postupanja s otpadom te vođenje očevidnika.

U Zakonu o otpadu iz 2003., dok je na vlasti bila Vlada Ivice Račana, i dalje je bio zabranjen uvoz otpada radi odlaganja i uvoz opasnog otpada. Dopušten je bio samo uvoz otpada koji se može obraditi bez opasnosti za okoliš, osim onog za energetske svrhe. Uvoznik je i dalje morao navesti termin dolaska na granični prijelaz.

Prekogranični promet otpadom tada je, prema izvještaju Agencije za zaštitu okoliša, bio na minornim razinama u usporedbi s današnjim. U 2004. uvezeno je 265 tisuća tona neopasnog otpada. Opasni se još nije smio uvoziti.

Prva bitna izmjena došla je izmjenama i dopunama Zakona o otpadu iz 2009., za vrijeme Vlade Jadranke Kosor. Iz zakona je ispala standardna zabrana uvoza opasnog otpada, a zamijenila ju je odredba: „Zabranjuje se uvoz opasnog otpada, osim u slučaju oporabe kada se s materijalnom oporabom dobiva novi proizvod ili sirovina koja oporabom prestaje biti otpad.“ Uvoz radi zbrinjavanja i korištenja u energetske svrhe ostao je zabranjen. To je bio prvi zakon koji je pod određenim uvjetima dozvolio uvoz opasnog otpada.

Prema izvještaju o prekograničnom prometu za 2010., te je godine uvezeno 225 tisuća tona neopasnog otpada. Tablica pokazuje rast između 2004. i 2008., a potom pad u recesijskim godinama: 2005. – 472 tisuće, 2006. – 416, 2007. – 543, 2008. – 482 tisuće tona. Iako je zakon izmijenjen, u izvješću za 2010. ne navodi se da je netko doista uvozio opasni otpad.

Vlada Zorana Milanovića u srpnju 2013. donosi novi Zakon o održivom gospodarenju otpadom usklađen s nizom EU direktiva. Za prekogranični promet ključno je razdvajanje na otpad koji mora proći notifikacijski postupak (prethodna pisana obavijest i odobrenje) i na kategoriju za koju to nije propisano.

Nije sav otpad koji podliježe notifikaciji ujedno i opasan. EU ima zeleni i žuti popis. Otpad sa žutog popisa podliježe notifikaciji bez obzira ide li na oporabu ili zbrinjavanje. Otpad sa zelenog popisa upućen na oporabu ne podliježe, ali sav otpad na zbrinjavanje podliježe.

U zakonu iz 2013. stajalo je da je zabranjeno uvoziti opasni otpad, miješani komunalni otpad i ostatke od spaljivanja miješanog komunalnog otpada radi zbrinjavanja, kao i miješani komunalni otpad radi korištenja u energetske svrhe. Mogućnost uvoza opasnog otpada ostala je otvorena, ali ne za slučajeve u kojima bi se dovezao i samo pohranio ili ostavio na odlagalištu.

Za otpad koji podliježe notifikaciji propisane su detaljne procedure. Za otpad koji ne podliježe, izvoznik i uvoznik bili su dužni inspekciji zaštite okoliša dostaviti informacije o pošiljci u pisanom i digitalnom obliku tri radna dana prije planiranog slanja. Svi uvoznici morali su najaviti kada pošiljke stižu na granicu, pa su inspekcije u teoriji mogle lakše kontrolirati ulazak.

Inspekcijski nadzor bio je podijeljen između inspektora zaštite okoliša Ministarstva, gospodarskih inspektora Državnog inspektorata, inspektora zaštite prirode i ovlaštenih osoba Obalne straže. Posebno je određeno tko nadzire prekogranični promet: ovlašteni službenici ministarstva nadležnog za carinsku upravu i ministarstva unutarnjih poslova. Carinici i policija bili su zaduženi za nadgledanje pravila o prekograničnom prometu.

Na pitanje čitatelja je li istina da je SDP-ova Vlada omogućila zakonsku osnovu za ekocid u Gospiću, s visokom dozom sigurnosti možemo reći da nije. Na području Gospića zakopan je i ostavljen dijelom opasni otpad uvezen iz drugih država.

Po tom zakonu opasni otpad za zbrinjavanje nije se mogao uvesti. Da je tvrtka tražila dozvolu i iskreno navela da će ga zakopati i ostaviti u Gospiću, dozvolu ne bi mogla dobiti. Da je krivotvorila podatke i prikazala ga kao neopasan otpad bez notifikacije, morala bi najmanje tri dana ranije najaviti dolazak. Carinici i inspekcije mogle su pošiljku provjeriti i, ako bi utvrdile da je opasna, vratiti je s granice i podići prijave.

Izvještaj o prekograničnom prometu za 2014. bilježi prvi uvoz opasnog otpada: izdano je prvo valjano odobrenje za otpad koji podliježe notifikaciji. Samo jedna tvrtka uvezla je 334 tone opasnog otpada – otpadne olovno-kisele baterije iz BiH na postupak oporabe R12. Olovne ploče, olovo i plastika izvozili su se na daljnju reciklažu u Sloveniju, a sulfidna kiselina predavala se na oporabu u Hrvatskoj.

Otpad koji nije podlijegao notifikaciji te je godine uvezen u količini od 356 tisuća tona.

U izvješću za 2019. Ministarstvo prvi put navodi moguće nedostatke u praćenju, posebno za otpad bez notifikacije: „Za prekogranični promet otpada koji ne podliježe notifikacijskom postupku nije propisan takav kontinuirani nadzor te je stoga mogućnost nedostataka, odnosno pogreške, veća, osobito u prometu otpada unutar granica EU budući da ne postoji niti carinska kontrola, a također su broj sudionika kao i transportirane količine višestruko veći.“ Isto se ponavlja i u izvješću za 2020.

U srpnju 2021. Sabor je izglasao novi Zakon o gospodarenju otpadom (ministar Tomislav Ćorić). Prema izvještaju, taj je zakon dodatno otežao praćenje: ukinuta je obveza upisa u Očevidnik uvoznika/izvoznika otpada koji ne podliježe notifikaciji, a uvedena je obveza vođenja e-ONTO. Ispala je i odredba o najavi pošiljke najmanje tri dana ranije. Ponavlja se i upozorenje o težem praćenju otpada bez notifikacije.

U istom izvještaju, vezano uz Gospić, zanimljiv je dio o inspekcijskim nadzorima 2021.: otkriveno je 90 nezakonitih pošiljaka u ukupnoj količini 1.816 tona. Na cestovnim pravcima 26, kod pravnih i fizičkih osoba 64. Najčešće se radilo o mješavini otpada – otpadnoj plastici i tekstilu. Dio je dopremljen bez dokumentacije. Najviše ilegalnih pošiljaka došlo je iz Italije i Slovenije.

I u slučaju Gospića radilo se o mješavini otpada i plastici iz Italije i Slovenije, a prema sumnjama istražitelja dokumentacija je bila krivotvorena. Problem vjerojatno nije vezan uz izmjene iz 2021. jer su i izvještaji za 2019. i 2020. već detektirali nezakonite pošiljke plastike iz tih zemalja. Uvoz plastike iz Italije i Slovenije bio je problematičan aspekt na koji je trebalo više obratiti pozornost.

Izvještaj za 2021. pokazuje i drastičan porast uvoza otpada koji podliježe notifikaciji: 2016. – 6.500 tona, 2017. – 7.900, 2018. – 22.970, 2020. – 70 tisuća, 2021. – 119 tisuća tona. Od toga je znatno više bilo neopasnog (111 tisuća) nego opasnog (8 tisuća).

Uvoz otpada bez notifikacije također je rastao: 2016. – 328 tisuća, 2018. – 467, 2019. – 615, 2020. – 697, 2021. – 968 tisuća tona.

Jedina godina u kojoj se u tablicama spominje tvrtka iz afere Gospić, Tipos Resus, jest 2023.: uvezla je 10,8 tisuća tona otpada od plastike u kategoriji koja ne podliježe notifikaciji.

Zadnje objavljeno izvješće za 2024. pokazuje da su inspektori Državnog inspektorata znatno pojačali broj pregledanih pošiljki. Od 2020. do 2023. pregledavali su ih između 200 i 300, a 2024. više od 1.200. Pregledano je 1.202 pošiljke (povećanje od 495 % u odnosu na 2023.), a otkriveno 955 nezakonitih u količini 18.608,4 tona (povećanje od 1.976 %). Najčešće mješavina otpada, osobito otpadna plastika. Dio je otpremljen iz Hrvatske bez dokumentacije.

Inspekcija zaštite okoliša zatražila je vraćanje 149 nezakonitih pošiljaka (2.897,4 tone) iz 2022., 2023. i 2024. Najčešće otpad ključnog broja 07 02 08* i mješoviti otpad 19 12 04 – plastika. Najviše iz Slovenije, Italije i Njemačke.

Podaci pokazuju da je država godinama mogla biti svjesna problema s uvozom otpada deklariranog kao plastika iz Italije i Slovenije. Ministarstvo je bilo svjesno i rupa u praćenju otpada bez notifikacije.

Budući da se radi o prekograničnom organiziranom kriminalu, u akciju uhićenja 13 osoba uključena je i europska agencija Europol. U veljači 2025. objavili su da se sumnja kako je opasan otpad uvezen iz Italije, Slovenije i Njemačke te odbačen na tri mjesta, uključujući Gospić.

„Zloupotrebljavajući infrastrukturu legalnih poslova, sumnja se da je kriminalna mreža uspjela ilegalno uvesti i odložiti otpad iz država u kojem je nastao, uglavnom Italije, na lokacije u Hrvatskoj. Kriminalna mreža oslanjala se na legalne kompanije u Italiji, kao i prijevoznike i legalne tvrtke u Italiji i Hrvatskoj. Laboratorijske analize pokazale su da ilegalno odbačeno smeće, koje su kriminalci deklarirali kao plastični otpad za reciklažu, se smatra opasnim otpadom“, naveo je Europol.

Kriminalne mreže koriste visoke troškove oporabe, osobito opasnog otpada. U slučaju Gospić talijanska grana niskim cijenama dobivala je ugovore, a hrvatski partneri uz krivotvorene dokumente uvozili su otpad deklariran kao materijal za recikliranje i bez obrade ga zakopavali ili odbacivali. Zarada je dolazila iz naplate obrade koja nije obavljena.

Europol ilegalnu trgovinu otpadom opisuje kao posao s velikim profitima i niskim rizikom te ju je uvrstio u izvještaj o najvećim prijetnjama organiziranog kriminala u Europi 2025. Tri godine ranije, u izvještaju o okolišnom kriminalu, naveo je da je najviša razina povezanosti legalnih poslova s kriminalom upravo u ilegalnoj trgovini otpadom i izrijekom spomenuo Camorru.

Usprkos striktnoj regulativi, ilegalni se otpad lagano prevozi između članica EU. Zapadne države članice često su izvorište ili tranzit, a odredišta središnja i istočna Europa – Poljska, Bugarska, Njemačka, Rumunjska. Do 2025. na tom se popisu našla i Hrvatska; Europol je slučaj Gospić naveo u svojoj zadnjoj procjeni rizika.

Sva zvona na uzbunu postojala su godinama prije otkrivanja odlagališta u silosu bivšeg PPK Velebit: uvoz otpada konstantno je rastao, Ministarstvo je na temelju podataka inspektorata upozoravalo na sumnjive pošiljke plastike iz Italije i Slovenije te na nedovoljno praćenje otpada bez notifikacije, a građani su javljali o sumnjivim kamionima.

Cilj je jasan: Unija ne smije izvoziti svoje probleme. Otpad koji nastaje unutar EU-a treba se, koliko je god moguće, obrađivati unutar Unije, pod jednakim standardima i uz stvarnu kontrolu. Prekogranična suradnja nije samo procedura – ona je uvjet da se hijerarhija otpada stvarno primjenjuje, a ne zaobilazi. Sada predstoji skupa sanacija i nada da zdravlje neće biti narušeno, a da će se priroda oporaviti.

Prvi dio o Gospiću pokazuje konkretan propust: hrvatski zakoni o gospodarenju otpadom od 1995. nadalje nisu dopuštali odlaganje opasnog otpada na način kako se dogodilo, a institucije nisu reagirale na upozorenja koja su godinama stizala – rast uvoza, sumnjive pošiljke plastike iz Italije i Slovenije, rupe u praćenju otpada bez notifikacije. USKOK-ova istraga i Europolovi podaci potvrđuju da se radilo o organiziranom kriminalu koji je zloupotrijebio legalne strukture. Zakoni su postojali, ali sustav kontrole nije radio.

Drugi dio o EU okviru daje širu sliku. Unija je 2024. donijela novu Uredbu o pošiljkama otpada koja zaoštrava pravila: gotovo potpuna zabrana prekograničnog zbrinjavanja unutar EU-a, digitalna sljedivost od 2026., stroži izvoz u treće zemlje i jača međudržavna suradnja kroz skupinu za provedbu. Cilj je jasan – Unija ne smije izvoziti svoje probleme i mora ojačati kontrole upravo zbog slučajeva poput Gospića.

Zajednički zaključak: pravila na papiru (hrvatska i europska) nisu bila dovoljna. Problem nije bio nedostatak zakona, nego nedostatak stvarne kontrole, koordinacije i političke volje da se upozorenja pretvore u akciju. Nova EU uredba pokušava zatvoriti te rupe, ali njezina učinkovitost ovisit će o tome hoće li države članice, uključujući Hrvatsku, stvarno provoditi strože inspekcije i razmjenjivati podatke.

Kad naše rijeke presuše / Kako niski vodostaji gase hidroelektrane i nuklearke

Europske rijeke ove godine bilježe izuzetno niske vodostaje. Dunav, Rajna, Loara, Garonne i Rhône pale su na razine kakve se nisu mjerile desetljećima, a na nekim mjestima i nikad. U Budimpešti je Dunav početkom kolovoza pao ispod 10 centimetara, ispod rekorda iz 2018. Na Rajni kod Kauba razina je pala ispod 20 centimetara. Protočni volumeni u srpnju na mnogim mjernim postajama bili su 30 do 60 posto niži od prosjeka posljednjih godina, a na pojedinim francuskim rijekama i ispod 10 posto.

Uzroci su jasan spoj dugotrajne suše i vrućina. Atmosfera je toplija i „žeđnija“, pa brže isušuje tlo i površinske vode. Kiše su bile rijetke i slabije, a toplinski valovi uzastopno su se smjenjivali od lipnja. Na nekim dijelovima Dunava dodatno utječe produbljivanje korita, što još više spušta razinu vode. Posljedica nije samo prazan pejzaž i otežana plovidba. Direktno pogađa proizvodnju električne energije.

Hidroelektrane ovise o protoku. U koridoru od Rajne do donjeg Dunava proizvodnja hidroenergije od travnja do srpnja bila je oko petinu niža od prosjeka 2019.–2025. U Austriji, Italiji, Srbiji, Rumunjskoj i Mađarskoj padovi su u srpnju dosegnuli 30 do 50 posto. Na Đerdapu, najvećem hidrokompleksu na Dunavu, protok je pao na manje od polovice uobičajenog, a u pojedinim danima i ispod svega što je zabilježeno u prethodnih sedam godina. Manje vode znači manje kilovatsati i veću ovisnost o uvozu ili plinu.

Nuklearne elektrane pogođene su drugačije, ali jednako ozbiljno. Većina njih koristi riječnu vodu za hlađenje. Kad je vode premalo, pumpama nije moguće usisati dovoljnu količinu. Kad je voda pretopla, elektrana ne smije vraćati još topliju vodu u rijeku jer bi to ugrozilo ekosustav. Mađarska elektrana Paks, koja inače pokriva oko 40 posto nacionalne potrošnje, smanjila je proizvodnju gotovo do nule jer je Dunav pao ispod razine usisnih cijevi. Rumunjski Cernavodă morao je isključiti jedan, a zatim i drugi blok. U Francuskoj su zbog visokih temperatura i niskih protoka privremeno ograničeni ili ugašeni reaktori na Rhôni, Garonne i drugim rijekama. Ukupno je u Europi u jeku vrućina bilo više od dvadeset jedinica s ograničenjima ili potpuno ugašenih.

Posljedice se prelijevaju na cijeli sustav. Manja proizvodnja hidro i nuklearne energije diže cijene, povećava uvoz i opterećuje plinske elektrane. U Mađarskoj i Rumunjskoj vlasti su pozivale na štednju i uvozile struju. U Njemačkoj niski vodostaji Rajne dodatno otežavaju prijevoz ugljena za termoelektrane. Situacija pokazuje koliko je europski energetski sustav i dalje ovisan o stabilnim riječnim uvjetima, čak i kad se sve više oslanja na obnovljive izvore.

Ova godina nije izolirani događaj. Slični, iako manje ekstremni, epizodi su se događali 2003., 2018. i 2022. Klimatske projekcije ukazuju da će se razdoblja niskih protoka i visokih temperatura rijeka javljati češće. To zahtijeva prilagodbe: hladnjaci s tornjevima umjesto isključivo riječnog hlađenja, bolje upravljanje akumulacijama i realističnije planiranje rezervnih kapaciteta. Dok se to ne dogodi, svaka nova suša ponovno će stavljati hidroelektrane i nuklearke u isti položaj: smanjenu proizvodnju upravo onda kada potrošnja zbog klima-uređaja raste.

Suše smanjuju vodostaj rijeka, pa se plovidba otežava ili privremeno prekida. Najviše pogođene su velike unutarnje vodene prometnice Europe — Rajna i Dunav.

Što se događa u praksi?

• Smanjen gaz brodova. Kad razina vode padne ispod kritične točke (na Rajni kod Kauba često ispod 30–40 cm, a ove godine i ispod 20 cm), brodovi ne mogu ploviti s punim teretom. Umjesto 2.000–3.000 tona, nose samo 20–50 % uobičajene količine ili uopće ne isplove.
• Ograničenja i zatvaranja dionica. Na plitkim dijelovima (Kaub na Rajni, pojedini dijelovi Dunava kod Budimpešte, Beograda ili Đerdapa) plovidba se privremeno zabranjuje ili se uvodi jednosmjerni promet. Riječni kruzeri često mijenjaju itinerar, prelaze putnike na autobuse ili skraćuju rutu.
• Viši troškovi. Manji teret znači više plovidbi za istu količinu robe. Cijene prijevoza rastu, a dio tereta prelazi na željeznicu ili kamione, što dodatno opterećuje cestovnu mrežu.
• Logistički problemi za industriju. Kemijska industrija, ugljen, žitarice, naftni derivati i kontejneri ostaju zaglavljeni. Ove godine su na Rajni zbog niskog vodostaja proglašavani force majeure ugovori, što znači da se isporuke ne mogu ispuniti.

Trenutna situacija (kolovoz 2026.)

Rajna i Dunav bilježe rekordno niske razine. Na Rajni je na ključnim mjestima plovidba znatno ograničena, a na Dunavu su se pojavili pješčani sprudovi i izloženi dijelovi korita. Posljedica je usporen promet robe od Nizozemske do Crnog mora i veći troškovi za tvrtke koje ovise o riječnom transportu.

Suše ne zaustavljaju plovidbu zauvijek, ali je čine nepouzdanom, skupljom i sporijom, točno onda kad je energetski i industrijski sustav već pod pritiskom zbog smanjene proizvodnje struje. Klimatske projekcije pokazuju da će se slična razdoblja javljati sve češće. Dok se hidroelektrane i nuklearke ne prilagode, hladnjacima s tornjevima, boljim upravljanjem akumulacijama i realnijim rezervama, svaka nova suša će opet smanjiti proizvodnju točno onda kad potrošnja zbog vrućina raste. Rijeke više nisu pouzdana podloga za energetski sustav kakav imamo.

Željko Serdar, HCOIE