Kriza u Hormuškom tjesnacu paralizira pomorski promet i smanjuje opskrbu naftom, što snažno diže cijene energenata i ubrzava prijelaz na obnovljene izvore te elektrifikaciju prometa i industrije radi energetske neovisnosti.
Hormuški tjesnac već mjesecima stoji u središtu globalne energetske nestabilnosti. Ono što je desetljećima bio rutinski prolaz za tankere sada je zona visokog rizika u kojoj je komercijalni promet sveden na razinu koja graniči s paralizom. Prije sukoba kroz taj uski prolaz između Irana i Omana dnevno je prolazilo oko 130 brodova. Nosili su otprilike petinu svjetske trgovine naftom i znatne količine ukapljenog prirodnog plina, ponajviše iz Katara. Danas se brojke mjere jednocifrenim vrijednostima. U pojedinim danima prolazi tek nekoliko plovila, a u nekim razdobljima gotovo nijedno. Ratni rizik osiguranja dosegao je višestruke vrijednosti uobičajenih premija, što je većinu operatera potisnulo s rute. Posljedica je jasan i trajan pad dostupnih količina nafte i plina s Bliskog istoka.
Smanjena opskrba odmah se prelila na cijene. Brent se kreće oko 90–94 dolara po barelu, znatno iznad razina s početka godine, a u vrhuncima krize prelazio je i 110 dolara. Cijene derivata rasle su još snažnije. Europski dizel poskupio je za više od 70 posto od početka sukoba, američki benzin oko 60 posto. Rafinerije u Europi, Aziji i Sjedinjenim Državama suočavaju se s užim maržama, manjom dostupnošću sirovine i oštećenim kapacitetima u samom Zaljevu. Zalihe se brže troše, a tržište više ne računa na brzi povratak u normalu. Čak i djelomični koridori koje osiguravaju vojne snage, ili noćni prolazi uz obalu Omana, ne vraćaju predratne volumene. Dio nafte izlazi alternativnim cijevovodima – Petroline prema Crvenom moru, ADCOP prema Fujairahu – no njihovi kapaciteti pokrivaju samo dio gubitka. LNG iz Katarа posebno je pogođen, jer nema jednostavnih kopnenih alternativa.
Ova situacija nije nastala preko noći. Sukob koji je eskalirao krajem veljače 2026. godine pretvorio je tjesnac u prostor u kojem se preklapaju vojni interesi, sankcije i prijetnje komercijalnom prometu. Privremeni memorandum o razumijevanju iz lipnja, koji je trebao otvoriti prolaz na 60 dana, brzo se urušio. Iran je insistirao na kontroli i dozvolama, Sjedinjene Države na slobodnoj plovidbi pod vlastitom zaštitom. Rezultat je bio ponovni pad prometa, zatamnjeni tankeri koji isključuju AIS sustave i stotine plovila koja čekaju izvan zaljeva ili unutar njega. Osiguravatelji su cijene ratnog rizika digli do razine koja većinu operatera isključuje iz igre. Brodari preusmjeravaju rute, posade iz pojedinih zemalja više ne smiju ploviti tim vodama, a kontejnerski prijevoznici traže duge obilaznice.
Visoke cijene i trajna nesigurnost opskrbe mijenjaju računicu na više razina. Države i industrija ubrzavaju ulaganja u obnovljive izvore i elektrifikaciju. Solarni i vjetroparkovi dobivaju prioritet jer ne ovise o uskim morskim prolazima niti o političkoj stabilnosti u Zaljevu. Projekti koji su godinama čekali na financijsko zatvaranje sada se brže odobravaju. Proizvodnja električnih vozila i elektrifikacija željezničkog prometa postaju strateški alati smanjenja ovisnosti o uvozu nafte. Industrija prelazi na električne peći, toplinske pumpe i grijače sustave koji rade na struju iz domaćih izvora. U mnogim zemljama već se vidi ubrzanje ugradnje baterijskih sustava za skladištenje i jačanje mreža koje mogu primiti veće udjele obnovljivih izvora.
Energetska neovisnost više nije samo klimatski cilj ili dugoročna ambicija. Postala je pitanje otpornosti. Zemlje koje su se oslanjale na jeftinu naftu iz Zaljeva sada računaju koliko bi koštalo da se taj udio trajno smanji. Europske vlade ubrzavaju programe za smanjenje potrošnje fosilnih goriva u transportu i industriji. Azijski uvoznici, posebno oni koji su ovisili o bliskoistočnom LNG-u, traže dugoročne ugovore s drugim dobavljačima i istodobno grade vlastite kapacitete. Čak i zemlje bogate naftom u regiji ulažu više u solarne projekte, svjesne da vlastita proizvodnja ne može u potpunosti nadoknaditi rizik zatvorenog tjesnaca.
Kriza pokazuje i granice alternativnih ruta. Cjevovodi koji zaobilaze Hormuz imaju ograničene kapacitete i ne mogu zamijeniti tankerski promet u cijelosti. Obilazak Afrikom ili preko drugih morskih puteva produžava putovanja, povećava troškove i stvara nove uska grla. Tržište je već iscrpilo dio zaliha koje su služile kao amortizer. Ako poremećaji potraju u 2027. godinu, kako neki analitičari predviđaju, pritisak na cijene i na industriju ostat će snažan. To dodatno potiče odluke o elektrifikaciji: tvornice koje mogu prijeći na struju smanjuju izloženost volatilnosti cijena nafte i plina.
U pozadini svega stoji jednostavna geopolitička lekcija koja se tiče i moje države Hrvatske. Globalna opskrba energijom bila je koncentrirana u uskom zemljopisnom prostoru. Jedan prolaz širine nekoliko desetaka kilometara držao je petinu svjetske nafte. Kada se taj prolaz pretvori u zonu sukoba, cijeli sustav drhti. Odgovor nije samo čekanje da se tjesnac ponovno otvori ili da se uspostavi novi režim kontrole. Odgovor je sustavno smanjenje ovisnosti o njemu. Ubrzana tranzicija prema obnovljivima, jačanje domaćih kapaciteta proizvodnje električne energije i elektrifikacija prometa i industrije više nisu samo ekološke odluke. Postale su nužnost za energetske sustave koji žele ostati stabilni u nestabilnom svijetu.
Hormuška kriza nije privremena smetnja koja će nestati s prvim sporazumom. Ona je pokazala ranjivost sustava izgrađenog na pretpostavci da će ključni prolazi uvijek biti otvoreni. Zemlje i tvrtke koje to shvaćaju već preusmjeravaju investicije. One koje čekaju da se stari sustav vrati riskiraju da ostanu izložene sljedećem šoku, gdje god on došao.
Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije (HCOIE)
