Bude li na predstojećem Arbitražnom sudu o
granici na moru uvaženi slovenski zahtjevi, odnosno donesena presuda u
korist Ljubljane, naftna kompanija Ina i Hrvatska mogle bi ostati bez
dijela nalazišta u sjevernom Jadranu iz kojih se trenutačno crpi plin.
Maksimalistički zahtjevi Slovenije, prema kojima bi joj Hrvatska trebala
ustupiti dio svog teritorijalnog mora, usmjereni su upravo na plinska i
naftna nalazišta, a ne na ribarstvo kao što se službeno govori,
upozoravaju hrvatski stručnjaci.
Autor: Miho Dobrašin
Slovenija, koja je odbila spor rješavati na
Međunarodnom sudu pravde, putem sporazuma od Hrvatske traži izlaz na
otvoreno more, što zbog svoga geografskog položaja nema. Hrvatska bi joj
tako trebala prepustiti dio svog teritorijalnog mora na kojem ima puni
suverenitet. Taj prepušteni dio postao bi slovensko teritorijalno more
ispred kojeg se nalazi epikontinentalni pojas, koji omogućuje državi
istraživanje i iskorištavanje prirodnih bogatstava izvan njezinog
teritorijalnog mora.
Preklapanje pojasa
U tom hrvatskom epikontinentalnom pojasu, nasuprot obali Istre i
Kvarnera, hrvatsko-talijanski Inagip proizvodi plin i naftu. Dobije li
Slovenija prolaz na otvoreno more, preklopit će se njezin novostvoreni
epikontinentalni pojas s postojećim hrvatskim pa će dio rudnih
bogatstava i prihoda pripasti Sloveniji.
„U najgoroj varijanti to bi se moglo dogoditi. Postoji ozbiljan rizik
jer nitko ne zna kako će arbitraža završiti“, upozorava Davorin Rudolf,
akademik i profesor međunarodnog prava, koji je svojedobno bio
predstavnik hrvatske strane u sporu.
Slovenija je 2005. u Bruxelles jednostrano poslala Uredbu o ribolovnom
moru Slovenije koje bi obuhvaćalo cijelu Savudrijsku valu, dio hrvatskog
teritorijalnog mora od rta Savudrija, sve do razgraničenje s Italijom,
uključujući dio hrvatskog epikontinentalnog pojasa, sve do visine grada
Vrsara.
Upitna sva polja?
Nasuprot njemu, na moru, nalazi se plinsko proizvodno polje Izabela, a
na kojeg se prema jugu nastavlja proizvodno polje Ivana. „Slovenija će
stjecanjem epikontinentalnog pojasa prelaziti preko svih naših plinskih
polja. Inagip bi morao izračunati koliko bi plina Hrvatska morala dati
Sloveniji“, kaže Stanko Kadija, geolog koji je godinama radio za Inu na
nalazištima u sjevernom Jadranu. „Ovom prilikom čestitam zastupnicima
koji su glasali protiv arbitraže, a pretpostavljam da nisu ni znali za
ove detalje“, dodaje.
Za arbitražni sporazum, za čije je potvrđivanje bila potrebna
dvotrećinska većina saborskih zastupnika, glasovalo je njih 129, a šest
ih je bilo protiv.
Dobije li Slovenija epikontinentalni pojas, nije isključeno da će imati
pravo na crpljenje nafte i plina i dalje prema jugu, gdje se nalaze
brojna druga Inina polja. Zasad, koliko je poznato, zahtjev obuhvaća
područje do ravnine s Vrsarom, što je izraženo u spomenutoj uredbi
poslanoj Bruxellesu.
Arbitri će presuditi
„Motiv Slovenije nije ribarstvo, već doći do međunarodnih voda,
epikontinentalnog pojasa i na taj način sudjelovanja u eksploataciji
plina i nafte“, ističe Tonči Tadić, predsjednik EuroMediteranskog
foruma, nevladinog think-thanka za pitanja Mediterana. Ta organizacija
sa sjedištem u Splitu još je prije upozoravala tadašnju premijerku
Jadranku Kosor da zatraži od Slovenije hitno poništenje zone koju su
samoinicijativno proglasili u hrvatskim vodama do Vrsara.
Naime, Vlade Hrvatske i Slovenije dogovorile su se da će predsjednik
suda biti Francuz Gilbert Guillaume, a preostala dva člana Nijemac Bruno
Simma i Britanac Vaughan Lowe.
Eventualnom presudom u korist Slovenije može se očekivati i sudski spor s
Inagipom, čija su proizvodna polja u pogonu, a i najavljeni natječaj
hrvatske Vlade o dodjeli istražnih prava u Jadranu postao bi
kontroverzan. Ina je u prvih devet mjeseci prošle godine u sjevernom
Jadranu proizvela 1027 milijuna prostornih metara plina od ukupno 1674
milijuna proizvedena u Hrvatskoj, podatak je s Inine internetske
stranice. Ina je odbila dati komentar uz napomenu kako će „poštovati
svaku odredbu zakonodavstva RH, međunarodnog prava i stečevinu prava
EU“.
U svom zahtjevu Slovenija se poziva na Memorandum o Piranskom zaljevu
koji je donijela 1993. i u kojem se navodi kako slovenska „granica na
moru s Republikom Hrvatskom u okviru pravnog poretka nekadašnje SFR
Jugoslavije nije bila nikada određena i da je granicu na moru među
novonastalim suverenim državama tek treba odrediti“.
Stručnjak za međunarodno pravo Davor Vidas, koji radi u Norveškoj,
smatra da Slovenija ne može dobiti izlaz na otvoreno more bez kršenja
međunarodnog prava. „Jedini je način da Hrvatska sama ustupi dio svog
državnog teritorija na moru“, upozorio je krajem rujna Vidas.
Činjenice o arbitražnom sporazumu:
1. Granica se neće rješavati na Međunarodnom sudu pravde nego na arbitraži, arbitražnom komisijom (sudom)
2. Na sporazum se Vlada odlučila 2009. radi što bržeg ulaska u EU i nakon pritiska Slovenije
3. Ne znamo što su za obje strane nesporna polazišta za arbitražu
4. Ne znamo tko će činiti komisiju u arbitražnom postupku
5. Ne znamo po kojim će se načelima odlučivati, po međunarodnom pravu mora ili po nekom drugom politički dogovorenom kriteriju
HRVATSKI CENTAR OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE (HCOIE)
