srijeda, 2. ožujka 2011.

HCOIE osnove VODIK


HRVATSKI CENTAR OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE


VODIK

Vodik (H 2 , eng. hydrogen, njem. Wasserstoff) najčešći je element u Svemiru i jedan od najčešćih na Zemlji. Ipak, na Zemlji se gotovo isključivo nalazi u vezanom obliku, odnosno u raznim kemijskim spojevima. U zraku atmosfere u čistom ga stanju pri normalnim uvjetima ima vrlo malo – između 0,0001 i 0,0002% (volumnih).
Kao tvar, vodik je otkriven u 18. stoljeću (Henry Cavendish, 1766. godine). Najlakši je element u prirodi i čak je 14 puta lakši od zraka. Na sobnoj je temperaturi (21 °C) i pri atmosferskom tlaku u plinovitom stanju, bez boje, okusa i mirisa, zapaljiv, ali neotrovan.
Kemijska i fizikalna svojstva vodika po mnogočemu su razlčita od drugih elemenata. Toplinska mu je vodljivost sedam puta veća nego kod zraka, a kroz čvrste stijenke difundira pet puta brže od zraka. Mogućnost njegovog istjecanja kroz spojeve i pukotine stijenki posuda i cijevi mnogo je veća nego bilo kojeg drugog plina, ali se u slučaju istjecanja značajno brže raspršuje u okolicu čime zapaljiva smjesa nastaje samo u neposrednoj blizini mjesta istjecanja. U slučaju duljeg doticaja s vodikom, osobito pri povišenim temperaturama, neki čelici postaju kruti, što se može spriječiti odgovarajućim odabirom materijala.Na zraku vodik gori blijedoplavim, gotovo nevidljivim plamenom temperature oko 2045 °C (na čistom kisiku gotovo 2800 °C) pri čemu ne nastaje čađa, a zračenje plamena je oko 10 puta manje nego kod drugih gorivih plinova. Zbog toga je i smanjena opasnost od zagrijavanja neposredne okolice i mogućih ozljeđivanja ljudi. Njegovim izgaranjem nastaje samo vodena para, posve neškodljiva za okoliš. Područje zapaljivosti vodika u zraku iznosi od 4 do 75% njegovog volumnog udjela. Donja mu je granica zapaljivosti na zraku četiri je puta viša nego za benzin i dva puta viša nego za propan. Područje zapaljivosti vodika u čistom kisiku kreće se između 4 i 95% volumnog udjela. Ipak, energija potrebna za zapaljenje na zraku je 12 puta manja nego kod benzina, ali je brzina izgaranja 8 puta veća.
Dok se pri uobičajenim temperaturama i tlakovima najveći broj drugih plinova zbog ekspanzije prigušivanjem hlade, taj je proces kod vodika neznatno inverzan. Pri normalnim se uvjetima vodik ukapljuje na temperaturi oko -253 °C (20 K). Kako niže vrelište ima samo helij, na toj temperaturi svi plinovi osim njega prelaze u čvrsto agregatno stanje. Ukapljeni je vodik proziran, bez boje i mirisa, nekorozivan i nereaktivan, a gustoća mu iznosi samo 1/40 gustoće vode.
U kemijskom je smislu vodik redukcijsko sredstvo (reducens) i spaja se s brojnim drugim elementima. Najčešća mu je uporaba kao reaktivni sudionik reakcija, zaštitni plin, važna sirovina u brojnim industrijama, za oplemenjivanje u kemijskoj, farmaceutskoj ili prehrambenoj industriji itd.
Postupci pohrane vodika u spremnike smanjivanjem volumena (stlačivanjem) poznati su već stotinjak godina. Osnovni je nedostatak takvih spremnika njihova prilično velika masa u odnosu na masu pohranjenog vodika. Ipak, to se u posljednje vrijeme riješava primjenom kompozitnih materijala što također omogućava više tlakove. Hlađenjem stlačenog vodika do niskih temperatura (npr. -193 °C) može se povećati količina pohranjenog plina. Za svemirske se letove koristi tzv. kašasti vodik, odnosno smjesa koju čini 50% krutog i 50% ukapljenog vodika pri uvjetima trojne točke. Vodik se također može pohranjivati u krutom obliku, vezan u raznim spojevima. Odgovarajuća smjesa željeza i titana tada na sebe veže vodik koji se pri tome skrućuje, odnosno tvori hidride. Kako je to egzoterman proces, spremnik pri punjenju valja hladiti, a pri pražnjenju zagrijavati.
GORIVE ĆELIJE
Gorive ćelije ili gorivi članci (eng. fuel cells, njem. Brennstoffzellen) u elektrokemijski pre­tvarači energije koji iz kemijske energije goriva izravno, bez pokretnih djelova i izgaranja, proizvode električnu (i toplinsku) energiju. Sam naziv ‘gorive’ pri tome pomalo zavarava jer u njima ništa ne gori. Valja još spomenuti kako se kod nas nazivaju i gorivnim ćelijama (člancima ili elementima).
Po svome su načelu rada gorive ćelije slične baterijima, ali za razliku od njih, gorive ćelije zahtijevaju stalan dovod goriva i kisika. Pri tome gorivo može biti vodik, sintetski plin (smjesa vodika i ugljičnog dioksida), prirodni plin ili metanol, a produkti njihove reakcije s kisikom su voda, električna struja i toplina, pri čemu je cijeli proces, zapravo, suprotan procesu elektrolize vode.
Ovisno izvedbi, odnosno o primijenjenom elektrolitu, postoji više vrsta gorivih ćelija. Alkalijske gorive ćelije kao elektrolit koriste kalijev hidroksid, sumpornu kiselinu ili membranu na osnovi ionske zamjene i za svoj rad zahtijevaju posve čist vodik i kisik. Zbog toga se i koriste samo u svemiskom programu (Space Shuttle), ali nakon nezgode šatla Challenger NASA ozbiljno razmatra njihovu zamjenu suvremenijima – gorivim ćelijama s polimernom membranom . Zbog vrlo povoljnog omjera postignute snage i mase one su vrlo zanimljve za primjenu u automobilima i u stacionarnim energetskim postrojenjima malih snaga (od 200 do 250 kW). Gorive ćelije s fosfornom kiselinom također su već komercijalizirane i najčešće se koriste u kontejnerskim energetskim postrojenjima u kojima kao gorivo služi prirodni plin. Zbog visokih se pogonskih temperatura gorive ćelije s rastopljenim karbonatom i krutim oksidom nazivaju visokotemperaturnima i još su u fazi razvoja, iako je izvedeno nekoliko pokusnih postrojenja (snage i do 2 MW).
U glavne prednosti gorivih ćelija ubrajaju se visoki stupnjevi djelovanja (teoretski i do 90%, a stvarni oko 50%), pretvorba energije bez pokretnih djelova, mala razina buke te nikakve ili vrlo male količine štetnih ispušnih plinova. Zbog tih razloga gorive ćelije privlače sve veću pozornost za primjenu u vozilima i za proizvodnju električne energije.
Iako je načelo njihovog rada otkriveno još u 19. stoljeću (Sir William Grove, 1839. godine), prvi su put u praksi primijenjene u svemirskim programima Gemini i Apollo, ali je tek u posljednjem desetljeću prošloga stoljeća njihova tehnologija napredovala do granice komercijalizacije. Za sada je glavna pre­preka za veću primjenu visoka cijena koja je dobrim dijelom rezultat pojedinačne, a ne serijske proizvodnje (što je uobičajeno za sve nove tehnologije). Ipak, može se očekivati da će se njihova tehnologija probiti na tržište i u desetljećima koja dolaze postupno istisnuti uobičajene tehnologije pretvorbe energije u automobilima i u postrojenjima za proizvodnju električne energije.
Način rada gorivih ćelija
Od svih drugih izvedbi, za primjenu se najprikladnijima smatraju gorive ćelije s polimernom membranom, prije svega za pogon automobila. Razlog tome su visoki stupnjevi djelovanja, rad pri razmjerno niskim temperaturama zbog čega se vrlo brzo može doseći puna snaga, vrlo povoljan omjer postignute snage i mase te kruti elektrolit (polimerna membrana) zbog čega nema problema s održavanjem njegove čistoće i korozijom.
Glavni dio gorivih ćelija s polimernom membranom upravo je polimerna membrana, koja se najčešće izrađuje od politetrafluoretilena (teflona) s per­fluo­ro­sulfonskim skupinama (kao vodičima iona) i poznata je pod trgovačkim nazivima Nafion (tvrtke DuPont), Flemion ili Aciplex, a u SAD-u su razvijene i vrlo tanke (<20 m m) kompozitne membrane odličnih mehani­čkih i elektrokemijskih svojstava.
S obje strane membrane u neposrednom doticaju s njom nalaze se planarne porozne elektrode s platinom kao katalizatorom. Suvremene elektrode imaju manje od 0,3 mg platine po cm 2 . Elektrokemijske se reakcije do­ga­đaju na površini katalizatora u doticaju s polimerom. Na jednu se elektrodu (anodu) dovodi vo­dik, a na drugu (katodu) kisik ili kisikom bogata smjesa, primjerice zrak iz okolice. Na anodi se u doticaju s platinom vodik razlaže na elektrone i protone prema sljedećoj kemijskoj reakciji:
H 2 ® 2e – + 2H + .
Elektroni se odvode u struj­ni krug preko električki ­vodljive elektrode i kolektorskih, odnosno sepratorskih ploča, a protoni prolaze kroz polimernu protonski vo­dljivu membranu. Na dru­goj strani membrane, na površini elektrode, također uz prisutnost katalizatora (platine), protoni vodika se kreću s kisikom i elektronima koji su prošli kroz vanjski strujni krug (po mogućnosti i obavili koristan rad, npr. pogon elektromotora). Rezultat te elektrokemijske reakcije na katodi je čista voda:
2e – + 2H + + 1/2 O 2 ® H 2 O.
Ukupna je reakcija sljedeća:
H 2 + 1/2 O 2 ® H 2 O.
Teoretski potencijal te reakcije iznosi 1,23 V. Međutim, on zbog gubitaka u praksi iznosi oko 1 V pri otvorenom električnom krugu, tj. bez opterećenja. Pri opterećenju su gubici veći pa je normalni radni napon ovisan o struji. Maksi­malna se snaga postiže kod napona oko 0,5 V. Nazivni se napon može odabrati po volji između napona otvorenog kruga i napona koji odgovara maksimalnoj snazi, ali se najčešće odabire između 0,6 i 0,7 V. Ako se odabere premalen nazivni napon, tada je stupanj djelovanja mali, a ako se odabere prevelik, stupanj djelovanja je velik, ali je gustoća snage mala.
Osnovna značajka gorivih ćelija je njihova polarizacijska ili I-V krivulja koja prikazuje ovisnost napona o opterećenju, odnosno o jakosti struje. Kako bi takav prikaz bio neovisan o veličini gorivih ćelija, umjesto jakosti se koristi gustoća jakosti struje, odnosno jakost struje po jedinici površine (u A/cm 2 ).
GORIVE ĆELIJE U AUTO INDUSTRIJI
Najveći je dio tih vozila proizveden prilagodbom postojećih modela. Kod nekih od njih pogon se isključivo osniva na gorivim ćelijama, a kod nekih je pogon hibridan i koriste Ni-MH (Jeep, Renault FEVER, Toyota, Daihatsu) ili Li ionske baterije (Nissan) ili ultrakapacitore (Honda FCX-V3). Pri tome se vrlo malo proizvođača odlučilo za primjenu stlačenog vodika kao goriva, čemu je glavni razlog smještaj spremnika za vodik. Pri tome je dodatni nedostatak vrlo mala količina tako pohranjenog goriva što omogućava prelazak tek 160 km, dok vozila s jednim spremnikom ukapljenog vodika mogu prijeći i 400 km. Inače, iskoristivost goriva u takvim je vozilima vrlo dobra i iznosi od 20 do 25 km/l. Vozila s pogonom na metanol s jednim punjenjem goriva mogu preći mnogo veći put, oko 500 km, što je jednako vozilima na uobičajena goriva (benzin, dizel).
Nekoliko je osnovnih mogućnosti za primjenu gorivih ćelija kao dijela pogonskog sustava vozila:◦gorive ćelije služe kao osnovni izvor energije za pogon elektromotora, dok je dodatni akumulator potreban samo za paljenje (kao kod motora s unutarnjim izgaranjem)◦gorive ćelije služe za pokrivanje osnovnih, a baterije za pokrivanje vršnih pogonskih opterećenja pri pogonu elektromotora (tzv. hibridna paralelna izvedba, jer gorive ćelije i baterije rade usporedno)◦gorive ćelije služe za punjenje baterija koje su osnovni izvor energije za pogon elektromotora (tzv. hibridna serijska izvedba, jer gorive ćelije napajaju baterije, a one pokreću motor)◦gorive ćelije služe samo kao pomoćni izvor energije (npr. za električni sustav), dok se pogon može izvesti na bilo koji drugi način (prikladno npr. za hladnjače s velikom potrošnjom električne energije za pogon rashladnog i klimatizacijskog sustava).
Smještaj spremnika za vodik u osobnim automobilima predstavlja značajan problem zbog visokih zahtjeva koji se postavljaju na sustav spremnika, osobito kada se radi o stlačenom vodiku. Za razliku od toga, kod autobusa postoji dovoljno mjesta na krovu, što je prednost i s gledišta sigurnosti jer je vodik lakši od zraka pa u slučaju propuštanja odlazi ravno u vis. Na razvoju takvih autobusa rade svi vodeći svjetski proizvođači: DaimlerChrysler, MAN, Neoplan, Renault/IVECO, a nekoliko njih već je iskušano u javnom prijevozu nekih američkih i kanadskih gradova.
Osim za pogon osobnih vozila i autobusa, gorive ćelije su također prikladne i za pogon specijalnih vozila ili radnih strojeva (npr. vozila za golf-igrališta, viličare, kosilice za travu i sl). Uz to, gorive ćelije mogu poslužiti i za pogon motocikala, za što je u svijetu (ponajviše u Aziji) već izvedeno nekoliko prototipova.
Ipak, najveći problem u razvoju primjene gorivih ćelija za pogon vozila predstavljaju slabe mogućnosti za opskrbu vodikom. Zbog toga svi vodeći proizvođači razmatraju drugačiji način opskrbe vodikom, to jest integraciju gorivih ćelija sa sustavom (reformerom) za dobivanje vodika ili vodikom bogatog plina iz drugih, raspoloživih goriva. S obzirom na razvijenu infrastrukturu, najprikladnijim se smatra običan benzin, no on pak nije prikladan za reformiranje. Proizvođači goriva stoga traže druge mogućnosti za primjenu u gorivim ćelijama, primjerice hidrotretiranu naftu, hidrokrekate, alkilate/izomerate ili ukapljena goriva dobivena od prirodnog plina. Također je moguća primjena metanola, odavno poznatog kapljevitog goriva (uz to i ‘biogoriva’) koje je jednostavno za reformiranje.
Za dobivanje vodika iz benzina ili metanola razvijeno je nekoliko tehnologija, primjerice katalitička parcijalna oksidacija, reformiranje parom ili autotermalno reformiranje (kombinacija prethodnih). Osnovni je zahtjev u svim tim procesima dovođenje udjela CO na najmanju moguću mjeru (50 do 100 ppm), jer je on osobito nepoželjan kod ćelija s polimernom membranom (katalizator za takve ćelije koje koriste reformirano gorivo se stoga ne izvodi od čiste platine, već od legure platine i rutenija).
Unatoč očitoj prednosti – mogućnosti uporabe uobičajenih, kapljevitih goriva čime se rješava problem opskrbe vodikom i njegove pohrane u vozilu, primjena reformera ima i nekoliko osnovnih nedostataka:◦ipak dolazi do štetnih emisija, iako su one gotovo zanemarive (“ultra-male”)◦smanjuje se učinkovitost cijelog pogonskog sustava◦povećava se složenost, veličina, masa i cijena pogonskog sustava◦reformer zahtijeva određeno vrijeme zagrijavanja za početak proizvodnje vodika (15 do 30 min) što se, doduše, može riješiti primjenom hibridnih izvedbi◦dugoročno gledano, nečistoće iz goriva nepovoljno djeluju na reformer, a dodatni produkti reformera na gorive ćelije (o čemu još nema dovoljno podataka).
Gorive ćelije za proizvodnju električne energije
Stacionarna postrojenja gorivih ćelija za proizvodnju električne energije mogu se podijeliti prema nekoliko osnovnih načela:◦namjeni◦povezanosti s potrošačima (mrežom)◦nazivnoj izlaznoj snazi◦odgovaranju na opterećenja◦vrsti goriva◦smještaju◦mogućnosti kogeneracije.
S obzirom na namjenu, stacionarna postrojenja gorivih ćelija mogu biti:◦osnovni izvor energije, kada u cijelosti zamjenjuju postojeći sustav opskrbe ili su mu konkurent ili kada sustava uopće nema (npr. u ruralnim područjima, na otocima i sl)◦dodatni (pomoćni) izvor energije, u paralelnom radu s elektroenergetskim sustavom, za pokrivanje temeljnih ili vršnih opterećenja◦dodatni izvor energije u kombiniranom sustavu s obnovljivim izvorima koji ne mogu uvijek pokrivati potrošnju (FN sustavi, vjetroelektrane)◦pričuvni izvor energije, u slučaju prekida uobičajene opskrbe.
Prema povezanosti s mrežom, odnosno elektroenergetskim sustavom (tj. potrošačima), stacionarna se postrojenja gorivih ćelija mogu izvesti:◦u paralelnom načinu rada s mrežom: postrojenje pokriva većinu potreba svojih potrošača, osim u kratkom razdoblju vršnog opterećenja kada se mogu opskrbljivati i iz mreže◦u interkonektiranom načinu rada s mrežom: postrojenje je stalno povezano s elektroenergetskim sustavom (mrežom)◦samostalno: potrošači su spojeni samo na vlastitu mrežu postrojenja koje mora biti sposobno odgovarati na promjene opterećenja◦kao pričuvna: postrojenje se uključuje samo u slučaju prekida uobičajene opskrbe (osobito duljeg od 30 min) i mora imati mogućnost brzog uključivanja te se često kombinira s baterijskim ili drugim pričuvnim izvorima.
Stacionarna se energetska postrojenja gorivih ćelija prema nazivnoj izlaznoj snazi dijele u četiri osnovne skupine, o čemu ovise područja primjene:◦sa snagom manjom od 10 kW: za obiteljske kuće, kampove, prijenosne električne generatore itd.◦sa snagom između 10 i 50 kW: za stambene zgrade i manja naselja, obrtničke pogone, restorane, trgovine, manje robne kuće i sl.◦sa snagom između 50 i 250 kW: za veća naselja, poslovne zgrade, bolnice, hotele, vojarne i sl.◦sa snagom većom od 250 kW (primjena gorivih ćelija s polimernom membranom u tom području više nije isplativa).
Prema odgovaranju na promjene opterećenja, stacionarna postrojenja gorivih ćelija mogu biti:◦s praćenjem opterećenja, kada je postrojenje dimenzionirano na najveće moguće opterećenje kod potrošača ili kada pokriva opterećenje samo do nazivne izlazne snage nakon čega se uključuju dodatni, vršni izvori (baterije, ultrakapacitori, mreža)◦sa stalnim opterećenjem, kada postrojenje mora raditi u paralelnom načinu rada s mrežom.
Stacionarna postrojenja gorivih ćelija mogu koristiti različita goriva:
◦čisti vodik: koristi se samo kada postrojenja služe kao pričuvni izvor i kada su opremljena elektrolitičkim generatorom vodika koji se proizvodi pomoću energije iz mreže ili u industrijskim pogonima u kojima se može proizvoditi vodik◦prirodni plin: koristi se u najvećem broju slučajeva zahvaljujući razgranatoj opskrbnoj mreži (npr. za obiteljske kuće, stambene i poslovne zgrade, naselja itd)◦propan: koristi se umjesto prirodnog plina, ako ne postoji plinoopskrbni sustav◦kapljevita goriva: loživo ulje, benzin, dizel, metanol, etanol.
Prema smještaju, stacionarna energetska postrojenja gorivih ćelija mogu biti:◦na otvorenom, pri čemu se mora osigurati otpornost na vanjske utjecaje (npr. u kontejneru)◦u zatvorenom prostoru, pri čemu valja poštivati norme i propise koji to određuju◦u odvojenoj (split) izvedbi, kada je jedan dio sustava vani (npr. priprema goriva, sklop gorivih ćelija), a jedan dio unutra (npr. regulacija i sl).
Konačno, svako se stacionarno postrojenje gorivih ćelija može podijeliti i s obzirom na mogućnost kogeneracije, odnosno dodatnog iskorištavanja toplinske energije koja potječe iz procesa u samom sklopu, ali i iz procesora goriva i otpadnog plina. Dobivena se toplina može tada koristiti, primjerice, u sustavima pripreme potrošne tople vode, kao dodatni izvor topline u sustavima grijanja ili u sustavu toplinske crpke. U takvim se slučajevima ukupna učinkovitost može povećati i na 90%.
Ekonomičnost stacionarnih postrojenja gorivih ćelija uvjetovana je s nekoliko glavnih čimbenika:◦cijenom goriva i električne energije: postrojenja su isplativa samo u područjima gdje je struja skupa, a plin jeftin pri čemu omjer njihovih cijena mora biti veći od recipročne vrijednosti učinkovitosti sustava (tj. ako je učinkovitost 33%, cijena plina mora biti 3 puta manja od cijene struje)◦učinkovitošću sustava: najčešće između 35 i 40%, pri čemu veća učinkovitost znači manju potrošnju goriva i manje pogonske troškove◦faktorom učinka, odnosno odnosom između stvarno proizvedene električne energije u nekom razdoblju i energije koja bi se u isto vrijeme proizvela pri nazivnoj snazi, pri čemu postrojenja s višim faktorom učinka imaju kraće vrijeme povrata ulaganja i stoga su ekonomski isplativija◦ukupnom cijenom sustava, pri čemu se granicom isplativosti smatra 1000 USD/kW, odnosno 1500 USD/kW kada je omjer cijene struje i plina velik te za velike potrošače◦vijekom trajanja koji se za sustave za opskrbu kuća, zgrada i naselja procjenjuje na 5 godina (oko 40 000 pogonskih sati)◦raznim dodatnim čimbenicima (troškovima održavanja, prodajom energije mreži, kogeneracijom, programima potpore primjeni takvih sustava i sl).
Gorive ćelije za primjenu u sustavima grijanja
Primjena gorivih ćelija u kotlovima za sustave grijanja i pripremu potrošne tople vode u obiteljskim kućama, stambenim ili poslovnim zgradama, manjim naseljima i manjim industrijskim pogonima omogućava još veću uporabu prirodnog plina kao primarnog izvora energije, što je još jedan velik doprinos smanjivanju onečišćenja okoliša. Uz to se kod primjene gorivih ćelija, osim topline, istodobno proizvodi i električna energija pa su takvi kotlovi zapravo male decentralizirane kogeneracijske elektrane. Osim potreba za toplinom za grijanje i pripremu potrošne tople vode, time se može pokrivati i jedan dio potreba za električnom strujom, čime se izbjegavaju gubici do kojih dolazi pri prijenosu i transformaciji struje. Isto tako, u određenom se omjeru omogućava smanjenje proizvodnje iz elektrana na fosilna goriva, čime se neposredno smanjuje onečišćenje okoliša.
Jedna se takva kotlovska jedinica s gorivim ćelijama sastoji od:◦sustava za pripremu i obradu goriva (pročišćavanje plina, reformiranje)◦sklopa gorivih ćelija◦sustava za pripremu vode◦izmjenjivača topline◦invertora◦dodatnog izvora topline (najčešće kondenzacijskog kotla)◦automatske regulacije.
Dio na čijem se razvoju trenutačno najviše radi jest sustav za pripremu i obradu goriva. Osnovno je gorivo također prirodni plin koji se prethodno mora pročistiti od sumpornih spojeva (iz odoranata) i ostalih onečišćenja koja bi mogla oštetiti katalizator. U reformeru dolazi do miješanja plina, vodene pare i zraka pri čemu nastaje procesni plin obogaćen vodikom. Nakon ovlaživanja, procesni se plin dovodi do anoda, gdje dolazi do reakcije u kojoj nastaju struja i toplina. Kako je nastala struja istosmjerna, treba se pretvoriti u izmjeničnu (230 V / 50 Hz), za što služi pretvarač. Toplina oslobođena pri reakciji odvodi se s dimnim plinovima (koji se gotovo potpuno sastoje od CO 2 ) do izmjenjivača gdje se predaje sustavu grijanja. Uz to postoji i mogućnost (posebice pri modulirajućem načinu rada) dodatnog izgaranja zaostalog vodika iz dimnih plinova u posebnom plameniku. Pri tome oslobođena toplina može poslužiti za predgrijavanje sastojaka koji ulaze u reformer.
Za pokrivanje vršnih potreba za toplinom (npr. za vrijeme iznimno hladnih zimskih dana) služi dodatni kotao, u pravilu u kondenzacijskoj izvedbi, a postoji i mogućnost priključivanja na sustav pripreme potrošne tople vode. Za dimne plinove nastale u oba kotla predviđen je jedinstven sustav odvođenja, tj. zajednički dimnjak.
HRVATSKI CENTAR OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE ( HCOIE )

Nema komentara:

Objavi komentar