Na ovim području svijeta oduvijek se živjelo na rubu. Između mora i planina, između istoka i zapada, između onoga što jest i onoga što bi moglo biti. Zemlja je ovdje tvrdoglava, tvrda kao kamen koji se ne da lako razbiti, a ipak je kroz stoljeća razbijana, prekopavana, prodavana i preprodavana. Sada se, čini se, približava trenutak kada će se ta ista zemlja ponovno pretvoriti u rudnik, u koloniju iz koje se vade sirovine za neki daleki, sjajni svijet pametnih gradova.
U dolini Jadra, području uz rijeku Jadar u Srbiji, blizu Loznice i planine Cer, ondje gdje rijeka još uvijek nosi ime koje zvuči kao uspomena na nešto drevno i netaknuto, već se godinama nadvija sjena. Ne sjena običnog rudnika, nego sjena nečega što treba hraniti strojeve koji će jednog dana zamijeniti čovjeka. Litij, taj sivi metal koji se krije u stijenama, postao je ključ. Ne ključ za naše kuće, nego ključ za baterije koje će pokretati vozila bez vozača, robotе bez duše, gradove u kojima će čovjek biti samo broj na ekranu. I dok se ondje, u zapadnoj Srbiji, ljudi još bore, još dižu glas, još govore da neće dopustiti da im se otima voda i zemlja, planovi se pišu daleko, u uredima gdje se ovaj dio Europe vidi samo kao neka mrlja na karti.
Dok se svađamo oko starih rana, oni crtaju karte.
Nije samo Jadar u Srbiji. Ima priča i iz drugih mjesta, kao što su Lopare u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine. Lopare se nalaze u živopisnom krajoliku, gdje planina Majevica prelazi sa svojih visova ka ravnici, Semberiji i Posavini, gdje se također hoda po zemlji koja krije bogatstvo. Ljudi ondje znaju što znači živjeti od zemlje, što znači gledati u brda koja su njihova oduvijek. Znaju i što znači kada netko dođe i kaže da je to sada potrebno za napredak. Napredak koga? Onih koji će živjeti u zatvorenim, klimatiziranim četvrtima, okruženi tehnologijom koja sve mjeri, sve bilježi, sve kontrolira? Ili onih koji će ostati vani, na zemlji iscrpljenoj, zagađenoj, bez vode koja je nekada bila čista kao suza?
Da ne mislite da ovo što pišem nema poveznicu i s mojom Hrvatskom, na žalost ima. Smiljansko Polje je naselje u sastavu Grada Gospića u Ličko-senjskoj županiji, smješteno uz državnu cestu D50. Pogon za preradu litija u industrijskoj zoni Gospića gotovo je dovršen. Radi se o budućoj preradi litijeve soli i pretvorbi recikliranog litija u litijev hidroksid (LHM). Sve je ovdje povezano, ali gotovo nevidljivo oku običnog čovjeka, Ovaj dio je oduvijek bio mjesto gdje se velike sile igraju. Nekada su dolazili s sabljom, kasnije s ideologijama, a sada dolaze s ugovorima i dozvolama za iskopavanje. I dok se mi međusobno svađamo oko naših starih rana, oko toga tko je koga progonio prije trideset ili sedamdeset godina, oni mirno crtaju karte. Jedni govore o pametnim gradovima, o budućnosti u kojoj će sve biti povezano, učinkovito, zeleno. Drugi šute o tome što će ostati iza, o jami u prostoru koja će gutati šume, o vodama koje će postati otrovne, o ljudima koji će morati otići ili se prilagoditi životu u sjeni strojeva.
Čovjek koji živi na tim terenima, koji je rođen na tim prostorima, osjeća to u kostima. Osjeća da se nešto približava, da se nešto sprema što nije samo gospodarska stvar. Jer ako slabe države postanu rudničke kolonije, onda više nema naroda. Ostaju samo radnici i potrošači, jedni da kopaju, drugi da koriste ono što je iskopano. A pametni gradovi, ti sjajni otoci tehnologije, bit će rezervirani za one koji su već unutra. Ostali će, biti višak. Višak koji se postupno gasi, koji se hrani onim što ostane, koji diše zrakom koji više nije čist.
Pametni gradovi i praznina iza njih.
Ovaj prostor pod kapom nebeskom nije siromašan. Nikada nije ni bio. Siromašan je samo onda kada se dopusti da ga drugi mjere prema svojim potrebama. Kada se dopusti da se njegova unutrašnjost pretvori u skladište za tuđe strojeve. Kada se zaboravi da je ova zemlja hranila generacije, da je davala snagu onima koji su je voljeli, a ne samo onima koji su je htjeli iskoristiti.
Sada, dok se planovi pišu i ugovori potpisuju, još uvijek postoji vrijeme. Vrijeme da se sjetimo da nismo kolonija, da nismo rezerva sirovina, da nismo samo put kojim prolaze tuđi interesi. Vrijeme da se shvati da je budućnost koju nam nude možda sjajna za nekoga tko živi daleko, ali da za nas, ovdje, može biti samo praznina.
U ovo doba kada se digitalni svijet širi brže nego što mreže i elektrane mogu pratiti, pojavljuje se pitanje koje više nije samo tehničko, nego i civilizacijsko, otkuda će doći energija za one ogromne, tihe građevine u kojima žive podaci, modeli umjetne inteligencije i cijeli virtualni svjetovi? Podatkovni centri, ti novi hramovi informacijskog doba, troše struju u količinama koje su još prije desetak godina djelovale nezamislivo. Jedan veliki AI kampus može već danas zahtijevati stotine megavata, a zahtjevi će mu samo rasti iz mjeseca u mjesec. Mreža često ne može odgovoriti dovoljno brzo, a obnovljivi izvori, koliko god bili poželjni, ne mogu sami osigurati stabilnost koju strojevi koji rade dvadeset četiri sata dnevno zahtijevaju.
Reaktori u kontejneru i pitanje suverenosti.
U tom prostoru, između gladi za energijom i potrebe da se ona proizvede bez dima i ugljika, ponovno se otvara vrata jednoj staroj, a ipak novoj tehnologiji, malim, modularnim nuklearnim reaktorima, a posebno onima koji koriste torij.
Mali modularni reaktori, poznati pod engleskom kraticom SMR, nisu klasične nuklearne elektrane smanjene na polovicu. Riječ je o potpuno drukčijem pristupu. Grade se u tvornicama, u serijama, kao moduli koji se mogu prevoziti i postavljati tamo gdje treba. Snaga im se kreće od nekoliko desetaka do tristotinjak megavata. Mogu se slagati jedan uz drugi, prema potrebi. Neki su dizajnirani tako da ne samo proizvode struju, nego i predaju toplinu ili hladnoću, što je za podatkovne centre od iznimne važnosti. Jer hlađenje servera troši gotovo jednako energije koliko i sami serveri.
Među tim malim reaktorima posebno mjesto zauzimaju oni koji rade na torij. Torij nije novo otkriće. Poznat je desetljećima, a u prirodi ga ima znatno više nego urana. Za razliku od urana, u svom prirodnom obliku nije fisibilan. Mora se prvo pretvoriti u uran-233, i tek tada može održavati lančanu reakciju. Ta osobina, koja je nekada djelovala kao mana, danas se vidi kao prednost. Jer reaktor koji radi na torij može se projektirati tako da bude subkritičan, da sam od sebe ne može održavati reakciju. Potreban mu je vanjski izvor neutrona. Isključi se izvor, reakcija prestaje. Nema mogućnosti bijega, nema onog klasičnog straha od topljenja jezgre. Idealno za data i podaktovne centre, zar ne?!
Torij, litijeve soli i drugačija budućnost.
Neki od najnaprednijih koncepata idu još dalje i koriste litijeve soli i litijev hidroksid (LHM).Hmm, poznato? Koriste rastaljene soli umjesto vode pod visokim tlakom. Gorivo je otopljeno u soli, a cijeli sustav radi na atmosferskom tlaku. Otpad koji nastaje kraćeg je životnog vijeka. U nekim izvedbama reaktor može raditi dvadeset ili trideset godina bez pretovara goriva. Modul se jednostavno zamijeni, kao patrona. Takvi se sustavi već razvijaju u obliku kontejnera, spremnih da se dovezu kamionom i postave uz podatkovni centar, možda baš onaj trenutno najaktualniji planirani AI podatkovni centar Pantheon u Topuskom, ili onaj već postojeći DC North u Varaždinu, kojeg je preuzela tvrtka Ilkari ili onaj već izgrađen Podatkovni centar Križ takozvani DataCross, otvoren u poduzetničkoj zoni Jalševac u Jastrebarskom.
Veza je logična i gotovo prirodna. Podatkovni centar treba stabilnu, čistu, neprekinutu energiju, što bliže mjestu potrošnje. Mreža je često usko grlo. Velike elektrane su daleko, a priključci traju godinama. Mali nuklearni moduli, osobito oni na torij, nude mogućnost da se energija proizvodi na licu mjesta. Neki dizajni čak nude i istovremeno hlađenje, što dodatno smanjuje potrošnju. U svijetu se već pojavljuju projekti u kojima se takvi reaktori izričito nude za napajanje AI kampusa i hiperskalnih centara. Startupovi i velike tehnološke tvrtke ulažu u te tehnologije upravo zato što vide da se tradicionalni načini opskrbe energijom više neće moći nositi s rastom.
Nismo rezervat, još uvijek nije kasno.
Naravno, put nije jednostavan i nije nevidljiv, ostaju tragovi koje običan čovjek teško vidi i povezuje. Regulatorne procedure su duge, javnost je oprezna, a tehnologija još nije u širokoj komercijalnoj uporabi. No smjer je jasan. Dok se svijet bori s pitanjem kako napajati digitalnu budućnost bez da se pritom uništi ono što je ostalo od prirodne ravnoteže, mali nuklearni reaktori, torij, litij, litijeve soli, nude jednu od rijetkih staza koja istovremeno obećava gustoću energije, stabilnost i relativno nisku razinu otpada, možda.
Možda će se jednog dana pokazati da je rješenje za glad digitalnog doba ležalo u elementu koji je dugo stajao u sjeni urana, i u reaktorima dovoljno malim da stanu u kontejner, a dovoljno snažnim da drže cijele virtualne svjetove u životu, ne brinući previše za Hrvate, Srbe, Slovence, Bošnjake, Makedonce, Crnogorce i Kosovare i druge. Be se njima, da ne budem skroz prost, s dozom gorčine i ironije. Ne želim kvarit' ozbiljnost teksta, nego ga zaokružit'. Toliko i hvala, Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE ).
