subota, 16. srpnja 2011.

Program privrednog razvoja Hrvatske

HRVATSKI CENTAR OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE

prenosi Vam

Program privrednog razvoja Hrvatske

dr_mate_babicDok se aktualna vladajuća i oporbena politička "elita" u Hrvatskoj prepucavaju oko političko-korupcijskih afera,

posljednji hrvatski politički karizmatik Zvonko BUŠIĆ, sa svojim Glavnim stožerom NOVE DOMOLJUBNE POLITIČKE OPCIJE, ubrzano okuplja najstručnije i najuglednije Hrvate iz Domovine i iseljeništva s ciljem izrade konkretnih i žurno provodivih programa i projekata za Hrvatsku budućnost.

Jedan od prvih programa izradio je ekonomski stručnjak međunarodnog iskustva i ugleda dr. Mate BABIĆ, koji, obzirom na katastrofalnu gospodarsku situaciju u Hrvatskoj, uz suglasnost autora, objavljujemo u cjelosti.



PROGRAM PRIVREDNOG RAZVOJA HRVATSKE


Uvod

Prvi program privrednog Hrvatske napravio sam još 1990. Njegove glavne značajke iznio je predsjednik prve demokratski izabrane hrvatske vlade Stipe Mesić u svome inauguralnom govoru 30. svibnja 1990. Međutim, ubrzo je došao rat pa su zbog ratnih zbivanja (ali ne samo zbog njih) stvari krenule sasvim drugim smjerom.

Dorađenu verziju programa privrednog razvoja Hrvatske objavio sam u nekoliko izdanja udžbenika „Makroekonomija“ i u časopisu „Ekonomist“ od prosinca 2001. godine Posljednja verzija Programa objavljena je u „Novom informatoru“ 2007.

Međutim, kad se promijene pretpostavke na kojima se neki program temelji, treba i program promijeniti. Zato sam napravio ovaj program koji se temelji na sadašnjim uvjetima koji u hrvatskoj privredi vladaju. Promjene u ovoj verziji odnose se uglavnom na analizu sadašnjeg stanja hrvatske privrede koje predstavlja ograničenja privrednom razvoju Hrvatske. Napominjem da ovaj program nije pisan kao znanstveni rad, pa nema citata izvora niti literature.Isto tako ,ovaj program nije pisan ni za jednu političku stranku posebno,ali ga svaka može slobodno koristiti

Program je podijeljen na 8 dijelova. U prvom dijelu dane su temeljne ekonomske pretpostavke svakog ekonomskog programa – načela maksimiziranja funkcije društvenog blagostanja što znači optimalne alokacije resursa, kako bi se iz dane količine resursa ostvarila maksimalna proizvodnja. S obzirom da visoka razina pravne nesigurnosti i korupcije u Hrvatskoj predstavlja bitno ograničenje privrednom razvoju, ti su problemi obrađeni već u prvom dijelu.

U drugom dijelu naznačene su karakteristike sadašnjeg stanja hrvatske privrede koje predstavljaju temeljna ograničenja njezinog razvoja. Definirana je koncepcija i ciljevi privrednog razvoja Hrvatske.Na temelju postavljenih ciljeva i ograničenja definirane su temeljne strukturne promjene hrvatske privrede nužne za njezin razvoj. U tom sklopu naznačena je i nužnost promjene kadrovske strukture.

S obzirom na još uvijek prisutnu iluziju da će se promjenom vlasništva i privatizacijom povećati efikasnost hrvatske privrede, peti dio je posvećen analizi tih problema. Šesti je dio posvećen ulozi države u privrednom razvoju kako bi se pokazale zablude politike „odumiranja države“koje su vlade u Hrvatskoj nakon osamostaljenja vodile.

U sedmom su dijelu naznačene temeljne odrednice dugoročnog razvoja hrvatske privrede. Osmi je dio posvećen tekućoj ekonomskoj politici: politici cijena, fiskalnoj politici, monetarnoj politici i politici ekonomskih odnosa s inozemstvom.

Mnoge kolege i kolegice su mi svojim primjedbama i sugestijama pomogle, kod konačne redakcije rukopisa, pa im se ovim putem zahvaljujem.

1. Temeljne postavke

Program privrednog razvoja je određivanje putanje razvojnog procesa radi ostvarivanja razvojnih ciljeva. Budući da se ciljevi ostvaruju ekonomskom politikom, to strategiju razvoja čini skup svih vrsta ekonomske politike usmjerenih na postizanje unaprijed postavljenih konzistentnih i ostvarivih ciljeva.

Ekonomski program svake zemlje ima dakle za zadaću ostvariti određene ekonomske ciljeve. Ekonomski ciljevi izvode se iz političkih ciljeva. Politička sloboda i ekonomska sloboda međuzavisni su. Mi ćemo pretpostaviti da su politički ciljevi izgradnja demokratskog društva blagostanja u Hrvatskoj. Nužni uvjet izgradnje demokratskog društva jest tržišna privreda. U netržišnoj privredi ne može se razvijati politička demokracija. Međutim, tržišna privreda nije i dovoljni uvjet za političku demokraciju.U tržišnoj privredi nepotpune konkurencije, monopoli (oligopoli) narušavaju ekonomsku slobodu,a narušavanje ekonomske slobode narušava i političku slobodu i ekonomsku efikasnost.

Temeljni je cilj ekonomske politike svake demokratske zemlje ostvarivanje maksimalnog blagostanja njezinih stanovnika. To definira i funkciju cilja koju ekonomska politika svake zemlje i svake vlade treba ostvariti. Ostvarivanje toga cilja postaje i kriterij ocjene uspješnosti ekonomske politike pojedine zemlje i njezine vlade.

Maksimiziranje ekonomskog blagostanja stanovništva neke zemlje znači maksimalni stupanj zadovoljenja potreba njezina stanovništva koje se ostvaruje potrošnjom. Da bi se ostvarilo maksimalno zadovoljenje potreba putem potrošnje, nužno je da postoji odgovarajuća ponuda . Prema tome, maksimiziranje funkcije blagostanja u dugom roku pretpostavlja maksimiziranje ponude koja će potrebe stanovništva zadovoljiti u najvećoj mjeri. Maksimalno zadovoljenje potreba ukupnog stanovništva znači ne samo maksimalnu ponudu ekonomskih dobara, nego i njihovu optimalnu razdiobu među pojedincima. Zato visoki per capita dohodak uz nepravednu raspodjelu ne znači maksimalno blagostanje nekog društva.

Maksimalna ponuda ekonomskih dobara za zadovoljenje potreba ukupnog stanovništva znači maksimalnu domaću proizvodnju i uvoz. Budući da se u dugom roku uvoz treba platiti izvozom, to se uvjet maksimiziranja blagostanja stanovništva svake zemlje svodi na maksimiziranje proizvodnje dotične zemlje. Nužni uvjet maksimiziranja proizvodnje je puna zaposlenost proizvodnih faktora (prije svega rada) kojima zemlja raspolaže. Zato je postizanje pune zaposlenosti svih proizvodnih faktora temeljni cilj svake ekonomske politike.

Količina proizvodnje svake zemlje ovisi o količini i kvaliteti proizvodnih faktora kojima ta zemlja raspolaže i o njihovoj efikasnoj uporabi. Uz danu količinu i strukturu proizvodnih faktora, maksimalna se proizvodnja ostvaruje samo optimalnom alokacijom tih proizvodnih faktora. Optimalna je alokacija oskudnih resursa u proizvodnji određena jednakošću graničnog prinosa svakog proizvodnog faktora koja rezultira iz novčane jedinice uložene u dotični proizvodni čimbenik. To znači da organizacija proizvodnje mora imati za cilj optimalnost ulaganja proizvodnih faktora radi postizanja maksimalne količine proizvodnje nužni je uvjet za ostvarenje toga cilja postojanje tržišta potpune konkurencije. Zato je tržište potpune konkurencije uvjet maksimuma društvenog blagostanja.

Budući da je proizvodnja namijenjena zadovoljenju potreba pojedinaca, potrošača, to proizvodnja mora polaziti od potreba potrošača. Te su potrebe izražene preferencijama potrošača. Uz dane cijene proizvoda, iz danog dohotka potrošač će maksimizirati svoje zadovoljstvo tako da mu svaka novčana jedinica uložena u kupnju pojedinih proizvoda donosi isto zadovoljstvo.

Povećanje realnog dohotka povećava mogućnost zadovoljenja potreba, dakle mogućnost povećanja blagostanja. To povećanje dohotka u zemlji može se postići povećanjem zapošljavanja proizvodnih faktora i/ili povećanjem njihove produktivnosti. Uz danu količinu kapitala, povećanje se dohotka može ostvariti povećanjem njegova korištenja, povećanjem zapošljavanja rada i povećanjem njegove produktivnosti. Zato je povećanje zaposlenosti radne snage i povećanje njezine produktivnosti u Hrvatskoj toliko ekonomski značajno.

Prema tome, da bi se maksimiziralo zadovoljstvo cjelokupnog stanovništva zemlje, treba proizvodnju orijentirati prema potrebama potrošača u zemlji i inozemstvu, a organizirati ju tako da se ostvari optimalno ulaganje proizvodnih faktora, koje će rezultirati maksimalnom proizvodnjom iz danog utroška proizvodnih faktora.

Tržište potpune konkurencije nužni je uvjet maksimiziranja ukupnog društvenog blagostanja. Budući da je tržište perfektne konkurencije u praksi teško ostvarivo, to se ovaj uvjet preformulira u postizanje što je moguće većeg stupnja konkurencije na tržištu.Zbog toga ćemo i mi kao cilj ekonomske politike uzeti ostvarivanje maksimalnog blagostanja stanovništva Hrvatske u uvjetima što je moguće većeg stupnja konkurencije na tržištu. Da bi se postiglo tržište što potpunije konkurencije hrvatska država treba, kao i svaka moderna država, aktivno raditi na uklanjanju nedostataka tržišta, nesavršenosti tržišta i negativnih eksternalija (prije svega zagađivanja okoliša).

Na temelju tako postavljene funkcije cilja definirat ćemo i sve vrste ekonomske politike, kako razvojne, tako i tekuće.

1. 1. Tržišna privreda – uvjet razvoja

Efikasnost ekonomskog sustava ovisi o tome u kojoj je mjeri on uspio angažirati znanje raspršeno među mnoštvom pojedinaca u društvu. To se postiže dobrom ekonomskom i političkom organizacijom. A tempo privrednog razvoja ovisi o efikasnosti ekonomskog sistema, koja se očituje u efikasnosti njegove ekonomske i političke organizacije i upravljanja. Zato je efikasno upravljanje ključ ekonomskog rasta i razvoja. Efikasno upravljanje podrazumijeva dobro predviđanje, planiranje, organiziranje, izvršenje i kontrolu ekonomskih aktivnosti.Efikasnije upravljanje je najvažniji razlog pobjede tržišnog sistema nad socijalističkim.Da bi se proces privrednog razvoja Hrvatske otpočeo i ubrzao, nužno je kako je to objasnio F. von Hayek dati odgovore na sljedeća dva pitanja:

1) Kako angažirati znanje koje postoji u hrvatskom društvu? To znanje nije koncentrirano u jednome pojedincu ma koliko znanja on imao, nego je raspršeno na mnoštvo pojedinaca. Rješenje ovog problema svodi se na to da svakom pojedincu treba dati jednaku šansu da svoje znanje primijeni. (Zato se ne smiju diskriminirati sposobni a protežirati podobni). To je moguće samo u tržišnoj privredi i to privredi potpune konkurencije, jer tamo svatko tko ima ideju može pokušati da ju primjeni. Ako njegov pokušaj ne uspije, nego propadne, šteta za cijelo društvo nije velika. Međutim, ako taj pokušaj uspije, koristi za društvo mogu biti velike (nova radna mjesta, dohodak, porezni prihodi i dr.). Što je tržište nesavršenije to su manji izgledi da pojedinci imaju jednake šanse.

2) Kako da novo, bolje istisne staro, lošije? Odgovor i na to daje tržišna privreda.Treba pustiti da se staro i novo slobodno natječu na tržištu u jednakim uvjetima, a to znači na tržištu potpune konkurencije. Što je konkurencija savršenija, to će natjecanje biti poštenije i ekonomski razvoj brži. Zato država treba osigurati što veći stupanj konkurencije.

Iz ovoga slijedi zaključak da je za privredni razvoj Hrvatske najbolje razvijati tržišnu privredu i to privredu što potpunije konkurencije u kojoj svi sudionici imaju slobodan pristup i jednake uvjete na tržištu. U toj su privredi dobro definirana pravila igre svakog sudionika, pa on u okviru danih ograničenja traži svoj optimum.

Međutim, sadašnji visoki stupanj pravne nesigurnosti i korupcije u Hrvatskoj povećava neizvjesnost u donošenju odluka privrednih subjekata. To otežava ostvarivanje temeljnih ekonomskih počela optimalne alokacije resursa i predstavlja najveću prepreku za ubrzanje procesa privrednog razvoja Hrvatske. Rješavanje problema korupcije i pravne nesigurnosti, te uvođenje direktne odgovornosti za svakog sudionika u procesu ekonomske,političke i svake druge djelatnosti, nužni je uvjet za pokretanje i odvijanje privrednog razvoja u Hrvatskoj.

1.2. Pravna nesigurnost i korupcija

1.2.1. Pravna nesigurnost

Ekonomsku aktivnost možemo definirati kao skup transakcija među privrednim subjektima. Svaka transakcija stvara dužničko-vjerovničke odnose. Ona predstavlja obvezu plaćanja kupca i pravo potraživanja prodavatelja. Te obveze i prava treba pravno regulirati. Dobra pravna regulativa i njezina efikasna primjena povoljno utječu ne samo na porast broja transakcija, nego i na sniženje njihovih troškova. A povećanje broja transakcija znači veću privrednu aktivnost, zaposlenost i sl., dok sniženje troškova transakcija znači povećanje efikasnosti privrede, i njezine konkurentnosti na svjetskom tržištu.

Zakonska regulativa treba promicati ekonomsku aktivnost. Ona mora dati slobodu ugovaranja strankama, ali ih i natjerati da ugovorne obveze poštivaju.Posebno se to odnosi na neisplaćivanje zarađene plaće radnika što predstavlja i moralni i socijalni i ekonomski problem.To treba tretirati kao teško kažnjivo djelo koje treba kažnjavati ne samo zatvorom,nego i oduzimanjem imovine.Isto vrijedi i za zapošljavanje „na crno“.

Za sudjelovanje u međunarodnoj podjeli rada vrlo je važna pravna disciplina.Naime,današnja podjela rada ide dotle da se dijelovi proizvoda nekog finalnog proizvoda visoke tehnologije(računala,automobili,avioni itd.)proizvode u različitim zemljama,a sklapaju se u cjelinu na jednom mjestu,Da bi takav proizvod bio kvalitetan,svi dijelovi moraju imati standardnu kvalitetu.Isto tako svaki proizvođač dijelova mora na vrijeme isporučiti dio koji proizvodi.Zato je vrlo važno da pravni sustav natjera proizvođače dijelova da poštuju preuzete obveze glede kvalitete i roka isporuke.

Promjena zakona treba utjecati na promjenu ponašanja privrednih subjekata.Česte promjene zakona imaju suprotan učinak. Nestabilnost zakona i njihove česte promjene uvjeravaju privredne subjekte da oni ne moraju mijenjati svoje ponašanje i prilagođavati se zakonima,nego da će se zakoni mijenjati. Osim toga, česte promjene zakona stimuliraju privredne subjekte da svoje odluke orijentiraju više na kratki nego na dugi rok. To šteti privrednom razvoju, jer je privredni razvoj po svojoj naravi dugoročan proces.

Prevelika pravna regulativa, nesređene zemljišne knjige, neefiksnost pravnog sustava, slaba pravna zaštita, dugotrajan i skup sudski postupak, visoka razina korupcije stimulira poduzetnike da iz legalne prelaze u nelegalnu „sivu“ ekonomiju. To utječe na opadanje poreznih prihoda i kvalitetu rada državne uprave. To daje dodatni poticaj poduzetnicima da iz „legalne“ prelaze u „ilegalnu“ privredu. Razvoju „sive“ekonomije više pridonosi neefikasna i korumpirana državna uprava nego visoke porezne stope.

Za privlačenje inozemnog nešpekulativnog kapitala i to u proizvodnji,a ne samo u trgovini,vrlo je važna efikasnost pravnog sustava i obuzdavanje korupcije.Da bi se Hrvatska uključila u međunarodnu proizvodnju nekog finalnog proizvoda proizvodnjom njegovih dijelova,proizvođač finalnog proizvoda mora biti siguran da će taj dio biti kvalitetan i da će biti isporučen na vrijeme.Garanciju za to daje efikasni pravni sustav.Zato je dobar pravni sistem i njegova efikasna primjena tako važna za efikasnost svake privrede.

Hrvatska je naslijedila lošu socijalističku praksu čestog mijenjanja zakona. Još uvijek postoji iluzija da se ekonomski problemi mogu riješiti promjenom zakona. Zbog toga u Hrvatskoj postoji mnogo zakona, pa se ista ekonomska pojava regulira u više zakona i to često ne na isti nego čak i na proturječan način(corruptissima re publica,plurimae leges).To samo povećava pravnu nesigurnost , što utječe na porast neizvjesnosti sa svim lošim posljedicama.

Zbog čestih promjena zakona, nedostaje vrijeme za njihovu primjenu i verificiranje u praksi. Bolje je imati manje zakona, ali njihovu dosljednu primjenu, nego puno zakona, a slabu njihovu primjenu. U šumi zakona svatko se može izgubiti. Tu se najbolje snalaze oni koji na nedorečenosti ili na nekonzistentnosti zakona ostvaruju kratkoročne zarade. Međutim, za dugoročni razvoj to nije dobro.

Da bi se smanjila neizvjesnost i osjećaj nedostatka pravne zaštite, zakoni moraju biti jasni, konzistentni i stabilni ali striktno, brzo i efikasno provođeni.

Organizacija sudstva u Hrvatskoj nije dobra.Veliki broj „visokih“ sudova, kao što su Ustavni sud, Vrhovni sud, Visoki trgovački sud i dr. bitno povećava troškove sudstva, a smanjuje njegovu efikasnost. Zato se treba izvršiti promjena organizacije sudstva. Pritom treba kao uzor uzeti najefikasnije organizirano sudstvo – ono američko. Sudski sustav treba biti organiziran piramidalno: Vrhovni sud, županijski sudovi, općinski sudovi. Na taj način bi se izbjeglo preklapanje nadležnosti, smanjili troškovi i povećala transparentnost i odgovornost sudstva. Sudski postupak treba ubrzati i pojeftiniti, a zemljišne knjige srediti.

Sudci u svom radu trebaju biti samostalni, ali i odgovorni za dosljednu primjenu zakona. Ni suci ne mogu biti imuni od kaznenog progona.

1.2.2. Korupcija

Korupcija se u razvijenim zemljama smatra jednim od najvećih, moralnih, ekonomskih i političkih zala. Ustav SAD predviđa da se postupak za svrgavanje Predsjednika može pokrenuti zbog veleizdaje i zbog korupcije. Još je Dante korumpirane svrstao u najniži krug Pakla da bi pokazao kako je to veliko društveno zlo.

Korupcija je zlouporaba javnog položaja u privatne svrhe. Korupcija je uvijek posljedica asimetričnosti informacija, u kojoj jedna strana ima manje informacija nego druga. Asimetričnost informacija može imati za posljedicu pogrešne poslovne odluke, ili moralni rizik (hazard). A to uvijek rezultira suboptimalnim razvojem, povećanjem troškova i smanjenjem međunarodne konkurentnosti. Korupcija djeluje na povećanje troškova transakcija kao i svaki porez.Zbog povećavanja neizvjesnosti,korupcija utječe na smanjivanje investicija, pa time usporava privredni razvoj. Na usporavanje privrednog razvoja korupcija može djelovati i smanjivanjem kvalitete javne infrastrukture, javnih usluga, smanjivanjem poreznih prihoda, lošijom alokacijom resursa jer destimulira proizvodne aktivnosti itd.

Korupciju u Hrvatskoj kao i u svakoj državi možemo definirati kao prelijevanje sredstava iz javnog sektora u privatne džepove uz pomoć državnih dužnosnika bilo koje razine. Vrlo često nastaje zbog „simbioze“ privatnog i javnog sektora u kojem privatni sektor siše sredstva javnoga. Na taj način nastaju privatni profiti na račun poreznih obveznika. Na primjer, kad državni dužnosnici ili njihova rodbina ili prijatelji imaju privatna poduzeća ili kad pojedine utjecajne grupe (lobiji) nametnu svoje privatne interese kao javne.

U Hrvatskoj je najveći stupanj korupcije učinjen u procesu privatizacije kad su državni dužnosnici imali povlaštene, povjerljive informacije i često puta diskrecijsko pravo u donošenju odluka pa su osigurali sebi i „svojima“ povoljnije uvjete „kupnje“ poduzeća, banaka itd. Kao rezultat došlo je do velikih preraspodjela nacionalnog bogatstva. Neki su postali vrlo bogati, a drugi vrlo siromašni.

Korupcija raste sa smanjivanjem stupnja odgovornosti državnih dužnosnika, s porastom njihovih diskrecijskih prava odlučivanja, ali i s porastom stupnja monopolizacije (koncentracije) u realnom i financijskom sektoru privrede. Zato se stupanj korupcije u Hrvatskoj privredi može mjeriti zbrojem stupnja koncentracije (monopolizacije) i stupnja diskrecijskih prava državnih dužnosnika, umanjen za stupanj njihove odgovornosti. U Hrvatskoj je stupanj koncentracije u realnom i posebno u financijskom sektoru vrlo visok, za razliku od stupnja odgovornosti državnih dužnosnika, a to i uz isti stupanj diskrecijskih ovlasti državnih službenika kao i u drugim razvijenim zemljama znači veći stupanj korupcije u Hrvatskoj. Empirijska istraživanja to potvrđuju. Zato se borba protiv korupcije u Hrvatskoj treba voditi smanjivanjem stupnja koncentracije ( povećanjem stupnja konkurencije) na tržištu i povećanjem odgovornosti državnih dužnosnika za njihove diskrecijske odluke.

Kad korupcija uzme maha i raširi se po cijelom sustavu, ekonomskom, pravnom, zdravstvu, školstvu, državnoj upravi itd., ona postaje „sistemska“ korupcija. Često se puta i sami zakoni pišu tako da pogoduju korupciji, pa u zakonima iščezava moralna komponenta. Zakoni postaju legitimno nemoralni. Tada korupcija postaje ugrađena u sustav i postaje „zakonita“. Tako nastaje „grijeh struktura“. Zato borba protiv korupcije treba početi promjenom (pravnog i ekonomskog) sistema, promjenama antikorupcijskih zakona, dosljednom primjenom zakona, promicanjem kontrole i osobne odgovornosti, te smanjenjem stupnja koncentracije u privredi. Sva kaznena djela korupcije (ne samo u procesu privatizacije) treba proglasiti nezastarivima. U presudama za korupciju treba osim zatvorskih kazni izricati i mjeru oduzimanja cjelokupnog imetka.

Da bi se eliminirala korupcija, potrebna je radikalna reforma državne uprave, povećanje njezine transparentnosti i individualna odgovornost svakog subjekta. Međutim, da bi se to ostvarilo potrebna je politička volja da se uklone korumpirani dužnosnici od vrha do dna administrativne priramide. (Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen.).

Tri su pristupa suzbijanju korupcije: 1) Administrativne i pravne reforme (ograničenja diskrecijskih prava javnih dužnosnika i povećanje transparentnosti njihova odlučivanja). 2) Kaznena odgovornost i moralno diskreditiranje korumpiranih dužnosnika. 3) Sustavne reforme državnog sektora kroz povećanje konzistentnosti i smanjivanje opsega pravne regulative i izgradnja efikasnih kontrolnih mehanizama i institucija. Zanimljivo je da je u Hrvatskoj nakon početka procesa privatizacije, kad je korupcija počela jako rasti, prvo ukinuta SDK kao efikasna kontrolna (i ne samo kontrolna ) institucija koja je vrlo pouzdano pratila kolanje novčanih tokova. Nakon pobjede Koalicije na izborima 2000. ukinuta je i Financijska policija, kao zadnja preostala kontrolna institucija. To ilustrira teškoće s kojima se borba protiv korupcije sustreće. Osnivanje jedinstvene organizacije platnog prometa,preko kojeće se vršiti sva plaćanja i preko koje će se pratiti svi tokovi novca, nužni je uvjet početka efikasne borbe protiv korupcije.

Bez ozbiljnog pristupa iskorijenjavanju korupcije u Hrvatskoj,ne može biti govora o njezinu dugoročnom održivom razvoju. Tek nakon ozbiljnog rješavanja korupcije i pravne nesigurnosti Hrvatska može krenuti u intenzivniji i stabilniji privredni razvoj.

2. Sadašnje ekonomsko stanje i temeljna ograničenja privrednog razvoja

Dugoročno gledano,hrvatska je privreda u vrlo teškom stanju. Sadašnje stanje hrvatske privrede karakterizira visoka nezaposlenost radne snage, velika unutarnja i vanjska zaduženost, opadanje životnog standarda, vrlo loši demografski trendovi, raslojavanje društva, socijalne napetosti i rastući strukturni deficit u bilanci plaćanja.

Loši demografski trendovi pokazuju da se u Hrvatskoj nije vodila dobra demografska politika.Broj stanovnika se smanjuje i postaje sve starije, a nezaposlenost mladih raste. Za preokretanje tih trendova treba promijeniti demografsku politiku da bi se izbjegli negativni efekti demografske tranzicije,u politiku koja će znatnije stimulirati natalitet.Bez stimuliranja nataliteta ne će se moći u dugom roku osigurati vrlo važni proizvodni faktor –rad.Da bi se osigurao porast rada za dvadesetak godina,potrebno je već sada početi s demografskim rastom. A s obzirom na društvenu i ekonomsku klimu,to ne će doći spontano,već se treba osigurati ekonomskom politikom.

Nezaposlenost je u Hrvatskoj vrlo visoka, bez obzira kako je mjerili administrativnom ili anketnom stopom. Administrativna nezaposlenost približila se stopi od 20%. To znači da je gubitak potencijalnog domaćeg proizvoda (Okunov zakon), a zbog toga i mogućeg blagostanja vrlo velik.

Loša ekonomska politika kako tekuća tako i razvojna rezultirale su u vrlo nepovoljnim promjenama strukture hrvatske privrede u smislu smanjenja udjela proizvodnje,a povećavanja udjela usluga u BDP-u.To možemo vidjeti u sljedećoj tablici:

Tablica 1

Promjena strukture hrvatske privrede (Udjeli u BDP-u)

Godina Poljoprivreda Industrija Usluge

2000 5,4 19,5 16,1

2001 5,4 18,9 16,5

2002 5,3 18,3 16,7

2003 4,4 17,9 17,6

2004 4,7 18,4 17,8

2005 4,3 17,8 18,8

2006 4,4 17,3 19,7

2007 4,2 16,8 21,4

2008 4,4 16,8 21,6

2009 4,7 15,9 23,3

2010 4,8 16,4 23,5

Izvor: HGK,Gospodarska kretanja br.3,travanj 2011.

Kao što se vidi iz tablice,udio industrije u vrijednosti proizvodnje (BDP-u) smanjio se od 19,5% u 2000 na 16,4% u 2010. Udio pak usluga (financijskih i posredničkih) porastao je od 16,1% u 2ooo.na 23,5% u 2010. Dakle, struktura se hrvatske privrede promijenila od proizvodne u uslužnu.

Promjena privredne strukture u ovom desetgodišnjem razdoblju posljedica je ekonomske politike koja je stimulirala razvoj usluga,a ne proizvodnje. Zato su poljoprivreda i industrija gubile svoj udio u BDP-u,a usluge, posebno financijske i posredničke, rasle.

Osim ove promjene proizvodne strukture hrvatske privrede, događale su se još nepovoljnije promjene strukture od izvozne u uvozno ovisnu privredu. A to je za dugoročni privredni razvoj Hrvatske vrlo nepovoljno, jer se razvoj Hrvatske, kao uostalom i razvoj svake male zemlje treba temeljiti na izvoznoj orijentaciji. Razloga za takvu promjenu strukture ima puno: privatizacija,loše upravljanje,korupcija i drugo. Međutim, u promjeni strukture hrvatske privrede od izvozno orijentirane na uvozno zavisnu, politika tečaja imala je veliku ulogu. To možemo vidjeti u sljedećoj tablici:

Tablica 2

Kretanje deviznog tečaja u Hrvatskoj (koncem razdoblja)

Godina Tečaj eura Realni efektivni teča j

2000 7,63 110,36

2001 7,47 107,17

2002 7,41 105,19

2003 7,56 104,83

2004 7,50 101,04

2005 7,40 100,37

2006 7,32 97,62

2007 7,33 92,77

2008 7,22 91,37

2009 7,34 90,39

2010(IX) 7,28 92,34

Izvor:HNB Bilten br.164,studeni 2010

Politika „stabilnog tečaja kune“ značila je zapravo politiku sistematske aprecijacije kune.

Kao što se iz tablice vidi,kuna je u cijelom razdoblju aprecirala Tako je jedan euro 2000 te godine koštao 7,63,a koncem 2009 godine 7,34, a samo 7,28 kuna u rujnu 2010.To znači da je izvoznik za 100 eura koje je ostvario izvozom dobivao 763 kune koncem 2000 ,a u rujnu 2010 za istih 100 eura dobiva je samo 728 kune. To je destimuliralo izvoz,jer je izvoznik za svki euro ostvaren izvozom dobivao sve manje kuna.Nasuprot tome,uvoznika je svaki euro kojim je plaćao uvoz koštao sve manje jer je 100 eura koštao 763 kune 2000,a svega 734 kuine koncem 2009..To je stimuliralo uvoz.

Međutim,u međunarodnim plaćanjima Hrvatske ne sudjeluje samo euro,nego i ostale valute. Zato je prosječni tečaj deviza,efektivni devizni tečaj, bolji pokazatelj utjecaja politike tečaja na konkurentnost izvoza i uvoza.U trećem stupcu pokazali smo kako se kretao realni devizni tečaj(nominalni efektivni devizni tečaj korigiran kretanjem odonsa cijena potrošača). Vidimo da je izvoznik za jednu devizu koju je ostvario 2000.dobivao prosječno 110,36 kuna,a u krajem 2009 svega 90,39 kuna .Nasuprot tome,uvoznik je za svaku prosječnu devizu kojom je plaćao uvoz plaćao 110,36 kuna 2000.a 92,34 u rujnu 2010,dakle plaćao je prosječnu devizu sve manje.

Vidimo,dakle da je politika tečaja u cijelom razdoblju destimulirala izvoz,a stimulirala uvoza.Rezultat toga bio je sve manji udio izvoza u BDP-u, sve manja pokrivenost uvoza izvozom,ali i svakogodišnji deficiti u bilanci plaćanja Hrvatske

Višegodišnji deficiti u bilanci tekućih transakcija rezultirali su velikom vanjskom zaduženošću. U svibnju 2011 vanjski dug je iznosio više od 46 mlrd eura i premašio je vrijednost bruto domaćeg proizvoda BDP-a. Rezultat toga jesu veliki iznosi otplata dospjelog vanjskog duga i na taj način apsorbiranje nacionalne štednje za otplatu dospjelog duga umjesto u nove investicije i otvaranje novih radnih mjesta.

Tablica 3

Kretanje ukupnog duga i pokazatelja zaduženosti Republike Hrvatske

-------------------------------------------------------------------------------

Godina Dug(mil.EUR) Dug/BDP(%) Dug/X(%) Otplać.dug/X

1 2 3 4 5

2000 12.264 53,6 130,2 25,5

2001 13.609 52,9 125,9 27,5

2002 15.143 53,7 136,1 27,5

2003 19.884 65,7 151,3 21,3

2004 22.933 69.5 161,0 22,5

2005 25.748 71,5 168,7 25,0

2006 29.274 73,7 172,3 35,8

2007 32.929 75,9 179,9 33,3

2008 39.950 83,6 200,7 28,2

2009 44.606 97,7 276,1 46,1

2010 45.762 99,7 260,2 41,0

Izvor HNB Bilten br.169,travanj 2011.

Podatci iz tablice 3 pokazuju da je inozemni dug Hrvatske u cijelom razdoblju rastao brže od BDP-a,pa je i njegov udio u BDP-u rastao.Isto tako,rastao je i odnos duga prema izvozu robe i usluga i dosegnuo 276% u 2009.U literaturi se smatra da kad ovaj odnos prijeđe 200% postoji opasnost od pojavljivanja dužničke krize.U posljednjem stupcu tablice 3 vidimo da je rastao i odnos otplaćenog duga prema izvozu,što znači da se u svakoj godini sve veći dio izvoznih prihoda odvajao za dospjele otplate,iako je Hrvatska redovito refinancirala većinu svojih dospjelih otplata.

Loša fiskalna politika rezultirala je velikom unutarnjom i vanjskom zaduženošću države, pogoršanjem socijalnog i ekonomskog položaja siromašnih i visokom poreznom presijom.

Nastavljanje ovakog rasta inozemne zaduženosti vodi Hrvatsku u dužničku krizu koja može rezultirati valutnom krizom s neizbježnom velikom devalvacijom kune i ostalim šokovima koji nisu dobri ni za jednu privredu.Zbog toga je nužno odmah mijenjati politiku tečaja,ali i fiskalnu politiku.Treba prestati s politikom aprecijacije tečaja kune i s politikom budžetskih deficita,jer obje ovakve politike potiču porast inozemnog zaduživanja.

Ovo su temeljna ograničenja privrednog razvoja Hrvatske u kojima treba izraditi i prihvatiti konzistentan program održivog razvoja hrvatske privrede koji bi Hrvatskoj garantirao dugoročni brz, stabilan i uravnotežen razvoj.

3. Koncepcija privrednog razvoja

Koncepcija privrednog razvoja Hrvatske mora se temeljiti na tržišnoj ali izvozno orijentiranojprivredi. Jedino izvozno orijentirana privreda male zemlje kao što je Hrvatska jamči njezin dugoročni uravnoteženi razvoj. A izvozno orijentirana privreda znači njezinu potpunu otvorenost i povećanje njezina domaćeg proizvoda procesom multiplikatora izvoza.. Budući da je Hrvatska mala zemlja, ona ne može utjecati na uvjete koji vladaju na svjetskom tržištu, nego im se mora prilagoditi. To uvjetuje potrebu maksimalne efikasnosti proizvodnje hrvatske privrede radi njezine konkurentnosti na svjetskom (prije svega europskom) tržištu. A maksimalna efikasnost privrede može se ostvariti samo u tržišnoj privredi, gdje prevladava tržište potpune konkurencije. Zbog toga su razvoj tržišne izvozno orijentirane hrvatske privrede conditio sine qua non njezina dugoročnog razvoja i stabilnosti, što znači dugoročnog povećanja proizvodnje i zaposlenosti uz očuvanje unutrašnje i vanjske ravnoteže.

Ostvarivanje tih ciljeva u uvjetima sadašnje hrvatske privrede nije lako niti se može brzo ostvariti, jer pretpostavlja temeljitu promjenu njezine strukture, kako proizvodne i tehnološke, tako i organizacijske i upravljačke,ali i uvozno orijentirane u izvoznu. U tome je politika tečaja važan instrument kojim se proizvodna struktura hrvatske privrede treba mijenjati stimuliranjem izvoza radi ostvarivanja suficita u bilanci plaćanja kojim ćemo otplaćivati dugove i tako uklanjati najveće ograničenju privrednog razvoja Hrvatske. Isto tako treba mijenjati ponašanje svih privrednih subjekata, institucija i organizacija. Svaki privredni subjekt, pojedinac, organizacija i institucija treba odgovarati za svoj posao. Kriterij odgovornosti trebaju biti rezultati rada.

3.1. Ciljevi privrednog razvoja Hrvatske

Ciljeve svake ekonomske politike (i tekuće i razvojne) određuju političari. Međutim,svaki cilj ekonomske politike treba biti i kvantificiran,dakle konkretiziran.Mi ćemo poći od općenito formuliranih ciljeva (koje smo već izrazili u prvom odsječku):izgradnja demokratskog društva blagostanja.Tome ćemo dodati i cilj ulaska Hrvatske u EU.To znači da nam cilj treba biti dosizanje prosječne razine BDP-a po stanovniku (bruto domaći proizvod/broj stanovnika) koje imaju sadašnje članice EU-a.To treba postići ne smanjivanjem broja stanovništva (nazivnika u pokazatelju razine BDP-a per capita),nego rastom BDP-a (brojnika našeg pokazatelja).U sadašnjoj situaciji u Hrvatskoj potrebno je da i brojnik i nazivnik u pokazatelju bruto domaćeg proizvoda po stanovništvu(BDP/broj stanovnika) rastu,ali da BDP raste brže.Da bismo to postigli,stope rasta realnog BDP-a u Hrvatskoj moraju biti veće od stopa rasta u EU.Zato stopa rasta u Hrvatskoj u slijedećem srednjeročnom razdoblju treba biti barem 7%. Tako bi se BDP u Hrvatskoj udvostručio za desetak godina i dosegao prosječnu razinu per capita BDP-a u EU.

Odmah se postavlja pitanje kako to u uvjetima prezaduženosti Hrvatske postići.Odgovor na to pitanje dat će procjena doprinosa faktora rasta rada,kapitala i tehničkog napretka stopi rasta realnog domaćeg proizvoda (u teoriji privrednog razvoja to se zove analiza izvora rasta).

Znatniji porast domaćeg kapitala,barem u prvim godinama,zbog ogromnog tereta otplate dospjelih vanjskih dugova,koje će apsorbirati veći dio nacionalne štednje, ne može biti značajniji izvor rasta BDP-a u Hrvatskoj.Na taj način investicije kao izvor veće stope rasta ne treba očekivati.Međutim,uz ovako veliku nezaposlenost proizvodnih faktora rada (visoka stopa nezaposlenosti) i kapitala (niska stopa korištenja kapaciteta) investicije i nisu nužne za povećanje stope rasta,jer se porast proizvodnje može postići boljim i učinkovitijim njihovim korištenjem, a to znači boljim boljim upravljanjem.

Postavlja se također pitanje izvora rasta faktora rada u Hrvatskoj. Porast ulaganja rada mjeri se porastom broja radnih sati. A porast broja radnih sati u Hrvatskoj može se postići iz pet izvora: 1) Smanjivanjem rada na crno, oštrim kažnjavanjem poslodavaca za upošljavanje radnika „na crno“. 2) Porast broja radnih sati koje prosječni radnik radi godišnje (tu treba razmisliti i o smanjivanju broja državnih blagdana !) 3) Porast udjela zaposlenih u radnoj snazi (dekuraživanje rada na crno i programi prekvalifikacija nezaposlenih mogu pomoći) 4) Porast udjela radne snage u radno sposobnom stanovništvu. 5) Porast udjela radno sposobnog stanovništva u ukupnom stanovništvu (efekti dobre demografske pronatalitetne politike u dugom roku mogu pomoći.).6)reaktiviranjem dijela umirovljenika koji to žele i mogu.

Elastičnost proizvodnje na promjenu tehničkog progresa u teoriji je jednaka jedan. To znači da je utjecaj porasta tehničkog napretka na stopu rasta BDP-a jednak zbroju stopa rasta rada i kapitala. Zbog toga je mogući porast tehničkog progresa, koji se zove ukupna faktorska produktivnost , glavni izvor rasta u modernim privredama. Glavni izvor rasta ukupne faktorske produktivnosti u Hrvatskoj treba biti poboljšanje upravljanja, uvođenjem direktne odgovornosti menadžmenta i nadzornih odbora za rezultate poslovanja, porast radne discipline, porast motivacije radnika, poboljšanje organizacije itd. A obzirom na loše upravljanje javnim poduzećima, neodgovornost uprave, visoki stupanj korupcije, relativno razvijenu temeljnu infrastrukturu (ceste), to ne će biti teško postići.

Na taj način sumirajući doprinose rasta pojedinih varijabli iz proizvodne funkcije možemo doći do stope rasta od 7% (Podrobnijom ekonometrijskom analizom moguće je preciznije odrediti te doprinose).

Ako uzmemo privremene podatke (a svi su statistički podatci privremeni) za 2010. godinu, moguće je napraviti projekcije BDP-a Hrvatske za nekoliko sljedećih godina. Kod toga treba uzeti u obzir da će se potrošna struktura BDP-a znatno mijenjati. Smanjit će se javne investicije (ali će to dijelom biti kompenzirano porastom privatnih investicija), relativni udio rasta tekuće potrošnje (osobne plus opće) se ne će bitno mijenjati,s tim da se struktura javne potrošnje treba bitno mijenjati tako da se državna administracija bitnije smanji pa da država bude manja i efikasnija,ali se udio izvoza treba znatno povećati, što je u skladu s koncepcijom razvoja.

4. Strukturne promjene

Već smo vidjeli da se struktura hrvatske privrede mijenjala kroz dugi niz godina smanjivanjem udjela proizvodnje(poljoprivredne i industrijske),a povećavanjem udjela usluga(posebno financijskih i posredničkih) te mijenjanjem izvozno orijentirane privrede na uvoznu Privredna struktura koja se izgrađivala dugo vremena ne može se brzo i lako mijenjati jer se ponašanje privrednih subjekata teško mijenja. Za takvu promjenu treba vremena, jer se radi o promjeni cjelokupnog ekonomskog sustava, a ne o promjeni ekonomske politike u okviru istog sistema. Nepotpuna, parcijalna promjena privredne strukture može biti gora od nikakve promjene.Odgađanje početka ozbiljnih strukturnih promjena ne rješava,nego samo povećava te probleme.Zato je odgađanje temeljnih strukturnih promjena hrvatske privrede nakon oslobođenja rezultirao u sve većim strukturnim problemima (strukturni budžetski deficit,deficit vanjskotrgovinske bilance i bilance plaćanja).

Zbog toga je temeljna zadaća programa razvoja hrvatske privrede prijelaz od loše upravljane, tehnološki zaostale, visoko oligopolizirane, ratom razrušene privrede u tržišnu (potpune konkurencije), otvorenu, modernu privredu temeljenu na modernoj organizaciji i upravljanju. To je vrlo složena zadaća, jer zahtijeva vrlo velike promjene u strukturi privrede, a to znači promjene ponašanja uvođenjem direktne odgovornosti svakog sudionika za rezultate njegova rada,promjene institucija i promjene organizacije.Te promjene moraju činiti srž razvojne politike hrvatske privrede.

Promjene strukture hrvatske privrede trebaju početi od promjene funkcije cilja državnih (javnih) poduzeća. Naime, i u hrvatskoj privredi cilj poduzeća treba biti maksimiziranje dobiti(kao razlike između prihoda i rashoda) kao i u svim modernim tržišnim privredama. Tako precizno definiran cilj poslovanja poduzeća (bez obzira na oblik vlasništva) onda postaje kriterij ocjene uspješnosti njegove uprave i njegova poslovanja. Ostvarivanje tog cilja pretpostavlja određene karakteristike ambijenta u kome poduzeće posluje. Prije svega radi se o slobodi kretanja proizvodnih faktora u svaku proizvodnju, ali i iz nje čime se povećava supstitutivnost proizvodnih faktora i olakšava optimiziranje njihova ulaganja. To implicira nepostojanje monopolskih sporazuma, bilo javnih ili prešutnih, ni na tržištu proizvoda ni na tržištu proizvodnih faktora, kako bi poduzetnici mogli organizirati proizvodnju tako da postignu maksimalnu efikasnost ulaganja proizvodnih faktora. Veći stupanj monopolizacije u privredi i manja mobilnost proizvodnih faktora čine prepreku procesu „kreativne destrukcije“(u Schumpeterovu smislu)kojom se umjesto starog onemoćalog poduzeća stvara novo,zdravije,jer likvidaciju lošeg poduzeća i kad je ono kronični gubitaš,čini vrlo teškom i ne otvara prostor za stvaranje zdravih,konkurentnijih poduzeća koja mogu biti nosioci bržeg privrednog rasta.

Promjena funkcije cilja u hrvatskim poduzećima (bez obzira na oblik vlasništva) i njezino definiranje kao i u tržišnim privredama iziskuje promjenu ponašanja menadžmenta, promjenu ocjene njihove uspješnosti i punu odgovornost menadžmenta za rezultate poslovanja poduzeća. Na taj se način i hrvatskim menadžerima nameću ista pravila igre kao njihovim kolegama u razvijenim tržišnim privredama. To uvjetuje promjene strukture organizacije i upravljanja. Promjena strukture organizacije i upravljanja u procesu proizvodnje (i razmjene) zahtijeva i promjenu ponašanja iz koje će rezultirati i promjena odgovornosti svih privrednih subjekata za rezultate njihova poslovanja. Time bi se isključila neodgovornost privrednih rukovodilaca posebno u javnim poduzećima za poslovne neuspjehe i oduzela mogućnost vladajućoj stranci (strankama) da za privredne rukovodioce postavljaju politički podobne koji nisu i sposobni.

4.1. Nužnost promjene kadrovske politike

Budući da je čovjek temeljni čimbenik svake djelatnosti, nije moguća radikalna promjena privredne strukture bez promjena kadrovske strukture. Ne može se voditi nova politika sa starim kadrovima koji nisu kadri misliti na novi način.Krist je to izrazio ovako: „Ne stavljajte novo vino u stare mješine“. Ako to učinimo, novo vino će poderati mješine i prolit će se. Isto tako, ako pokušamo novu politiku voditi sa starim kadrovima, koji misle na stari način, bez obzira na njihovu dob i nove fraze s kojima se služe, vrlo je vjerojatno da će od nove politike ostati samo njezina nova ambalaža.

U socijalističkom sistemu kadrovsku politiku vodila je partija na vlasti. Nejasno definirana funkcija cilja i sustav vlasništva omogućavao je vladajućoj stranci da za rukovodioce postavlja politički podobne, koji nisu morali biti i sposobni. Ti su rukovodioci više odgovarali za političke nego za ekonomske promašaje. Uostalom, njihovi su ekonomski promašaji najčešće pripisivani „objektivnim teškoćama“, dok su uspjesi pripisivani sposobnosti postavljenog rukovodioca, njegove partije, ili vođe. Postavljanje mendžera u državnim i javnim poduzećima na temelju političke podobnosti, a ne isljučivo na temelju sposobnosti, nastavljeno je i nakon osamostaljenja Hrvatske. Zato se ni efikasnost privrede niti njezina konkuretnost na svjetskom tržištu nisu poboljšale.To pokazuju salda u tekućoj bilanci plaćanja i stanje vanjske zaduženosti Hrvatske.

Socijalistički sistem koji se temeljio na državnom (ili društvenom) vlasništvu bio je neefikasniji od kapitalističkog prije svega zbog manje efikasnosti poslovanja poduzeća. Ta je neefikasnost proizlazila iz neefikasnosti upravljanja poduzećem. A neefikasnost upravljanja poduzeća bila je posljedica kadrovske politike partije na vlasti koja je za direktore poduzeća postavljala „podobne“ koji nisu morali biti i sposobni (čast iznimkama). Zato je nastala sintagma „država je loš gospodar“. Postavljanje i smjenjivanje menadžera u državnim i javnim poduzećima na temelju političke podobnosti, a ne isključivo na temelju sposobnosti nažalost nije prekinuto niti nakon osamostaljenja Hrvatske.To je jedan od najvažnijih razlog sadašnjeg teškog ekonomskog stanja u Hrvatskoj. Prekidanje te prakse i podvrgavanje menadžera javnih poduzeća istim pravilima igre koja moraju poštivati njihovi kolege u privatnim poduzećima u tržišnim privredama, temeljni je preduvjet povećanja efikasnosti hrvatske privrede. Umjesto da se za direktore javnih poduzeća postavljaju sposobni (bez obzira na njihovu političku podobnost) i da se oni ocjenjuju (nagrađuju ili kažnjavaju) prema rezultatima svog poslovanja, podleglo se iluziji da je državna poduzeća najbolje privatizirati pa će se efikasnost privrede povećati. To je u Hrvatskoj i učinjeno. Ali se efikasnost hrvatske privrede nije bitno povećala. Zašto? Zato jer se privatizacija provodila uglavnom tako da su dotadašnji upravitelji (insideri) postali vlasnici kupujući poduzeće tako da nisu preuzimali stvarne osobne financijske obveze. Često su poduzeća kupovali na kredit za koji su jamčili kupljenim poduzećem. Tako su nesposobni direktori bivših državnih poduzeća nastavljali upravljati sada privatiziranim poduzećima. Rezultat je bio u skladu sa sposobnošću tih novih privatnika.

Posljedica toga bila je i stvaranje mišljenja da stranci bolje upravljaju nego domaći ljudi. Zato se privatizacija često vršila tako da se poduzeće prodavalo stranom „strateškom partneru“. Rezultati toga su već djelomično vidljivi (naročito kod banaka), ali će se vidjeti posebno kad (ako) Hrvatska bude pravila i htjela ostvariti dobar program privrednog razvoja.

Da bi se ovaj problem riješio, nužno je, osim jasno definiranog cilja poslovanja poduzeća i ocjene menadžera isključivo prema rezultatima koje njegovo poduzeće ostvaruje, stvaranje većeg broja mladih stručnjaka u domeni upravljanja i organizacije njihovim školovanjem u zemlji i inozemstvu. To se hrvatskoj privredi isplati, jer su to investicije u najoskudnije znanje koje u toj privredi postoji. Uostalom, kod ulaganja u znanje ne djeluje zakon opadajućih prinosa, pa se investicije u znanje uvijek isplate. Zato je stvaranje društva znanja sastavnica dobre razvojne strategije.

Poduzetništvo je ključ razvoja. Njegov je smisao inicijativa i preuzimanje rizika.To mogu učiniti samo sposobni bez obzira jesu li ili nisu politički podobni. Da bi se poduzetnika stimuliralo, potrebno je menadžere poduzeća ocjenjivati prema njihovom uspjehu u ostvarivanju jasno definirane funkcije cilja poduzeća-maksimiziranje zarade po jedinici uloženog kapitala. Na temelju ostvarivanja tog cilja vlasnici upravitelje nagrađuju ili otpuštaju. (Sjetimo se načela upravljanja u Kristovoj priči o upraviteljima iz Svetoga Pisma). Osim toga, država jasnom i stabilnom zakonskom regulativom i njezinom dosljednom provedbom, povećanjem efikasnosti državne uprave i dosljednom borbom protiv njezine korupcije (činovnike treba nagrađivati za učinkovit i savjestan rad, a kažnjavati za nerad i neznanje) treba smanjiti neizvjesnost u kojoj menadžeri donose odluke. To može znatno doprinijeti povećanju efikasnosti menadžerskog odlučivanja i stabilnosti poslovanja.

5. Promjena vlasništva i privatizacija

Promjena strukture hrvatske privrede nakon osamostaljenja svodila se uglavnom na njezinu privatizaciju jer se smatralo da će sama promjena vlasništva od društvenog u privatno riješiti strukturne probleme hrvatske privrede.

„Stvaranje prikladne vlasničke strukture“ svelo se na nastavak procesa posvemašnje privatizacije državnog vlasništva. Proces privatizacije nije, kako se očekivalo, rezultirao bitnijim povećanjem udjela privatnog sektora u ukupnim investicijama i otvaranju novih radnih mjesta. Taj je proces rezultirao u velikom porastu nezaposlenosti (preko 380 000 prema izvješću Državne revizije), povećanju udjela stranog vlasništva, posebno u bankarstvu gdje je ono veće od 90% i u velikom porastu raslojavanja hrvatskog društva s povećanjem udjela broja siromašnih.

Iluzija da će se totalnom privatizacijom društvenog vlasništva automatski prijeći u tržišnu privredu i postići maksimalno blagostanje stanovništva vrlo je skupo plaćena. Rezultat je bio veliki porast nezaposlenosti, porast korupcije, porast neizvjesnosti, porast zaduženosti (unutarnje i vanjske), ali ne i porast blagostanja stanovništva.

Model privatizacije definiran dosadašnjim zakonima o privatizaciji u Hrvatskoj pustio je s lanca moralnih ograničenja jednu od najvećih zala- pohlepu. Pohlepa je rodila korupciju. Korupcija je rodila pljačku državne imovine, propasti poduzeća (jer su društvena poduzeća „kupovali“ pojedinci koji nisu znali upravljati), porast nezaposlenosti, raslojavanje društva, porast socijalnih problema i napetosti, itd.

Prihvaćen je model privatizacije koji je Hrvatskoj donio goleme štete. To je shvaćanje prisutno i danas. Svaka ga stranka kritizira, ali ga svaka vlada i dalje provodi. Zato ga treba malo obrazložiti da bi se (konačno) shvatilo kako ga treba ukinuti.

Funkciju cilja poduzeća određuje vlasnik, a ostvaruje uprava, menadžment.Zato oblik vlasništva može bitno utjecati na određivanje funkcije cilja poduzeća, izbor uprave, kriterije njezine ocjene i na efikasnost poslovanja poduzeća.

Ostvarivanje dobiti u poslovanju mora biti kriterij za ocjenu uspješnosti uprave svakog, javnog i privatnog poduzeća. I u privatnim velikim poduzećima vlasništvo je odvojeno od upravljanja pa vlasnik(ci) ocjenjuje upravu na temelju poslovnih rezultata. Isti princip treba vrijediti i u javnim (državnim) poduzećima.Ocjenu uspješnosti promjene strukture vlasništva treba vršiti sa stajališta ostvarenja ovih ciljeva :1)povećavanja efikasnosti hrvatske privrede i 2)pokretanja i ubrzavanja privrednog razvoja Hrvatske.

Ostvarivanje cilja povećanja efikasnosti hrvatske privrede uvjetovano je stvaranjem ambijenta za optimalnu alokaciju raspoloživih prirodnih, ljudskih i financijskih resursa. To uključuje stimuliranje povećanja ne samo kvantitete, nego i kvalitete tih resursa. To se može postići povećanjem motivacije, znanja, poduzetništva, tehnološkog napretka, kao i kvalitetnijeg korištenja prirodnih resursa (zaštita okoliša).

Povećanje efikasnosti proizvodnje ostvaruje se boljom organizacijom i upravljanjem koji rezultiraju boljom kombinacijom ulaganja proizvodnih faktora. Optimalna kombinacija ulaganja proizvodnih faktora rezultira minimalnim troškovima proizvodnje, odnosno maksimalnom proizvodnjom iz dane količine i kvalitete uloženih proizvodnih faktora.A budući da u uvjetima potpune(ili barem visoke) konkurencije, uprava poduzeća ne može utjecati na tržišnu cijenu,ona može ostvarivati dobre poslovne rezultate samo minimiziranjem troškova,izjednačavenjem odnosa graničnog proizvoda i cijene svakog proizvodnog faktora.

U procesu raspodjele maksimalna efikasnost znači nagrađivanje proizvodnih faktora sukladno njihovom doprinosu u ostvarivanju određene proizvodnje.

Privatizacija državnih (društvenih) poduzeća mogla je biti važan aspekt transformacije socijalističke privrede u tržišnu, ali ne i najvažniji. Promjena organizacije i upravljanja, jasno definiranje funkcije cilja poduzeća i odgovornost menadžmenta za ostvarene rezultate nisu manje važni. Drugim riječima, privatizacija nekih poduzeća mogla je biti važan korak u procesu transformacije hrvatske privrede u tržišnu,ali sama privatizacija nije i dovoljna. Zato je pojednostavljeno svođenje problema transformacije iz socijalističke privrede u tržišnu samo na probleme njezine privatizacije bilo posve neopravdano. Privatizacija nije samo pravni problem, nego i ekonomski. Čak bih se usudio reći da je to prije svega ekonomski problem.

Jednostavnim pretvaranjem društvenih poduzeća u privatna (da bi im se odredio titular kako to pravnici kažu), dakle donošenjem pravnog akta, kojim se društvena poduzeća privatiziraju,a da se ne izvrši njihovo restrukturiranje, strukturni problemi hrvatske privrede nisu se mogli riješiti.

Iluzija da će se totalnom privatizacijom društvenog vlasništva automatski prijeći u tržišnu privredu i postići maksimalno blagostanje stanovništva vrlo skupo je plaćena. Rezultat je bio veliki porast nezaposlenosti, porast korupcije, porast neizvjesnosti.

To treba konačno shvatiti i napustiti privatizaciju kao cilj razvojne politike.

6. Uloga države u procesu privrednog razvoja

Nakon osamostaljenja, sve su hrvatske vlade vodile politiku „odumiranja države“ u Hrvatskoj. U ekonomskoj sferi to je značilo istiskivanje države iz bilo kojeg oblika ekonomske aktivnosti sukladno s načelima neoliberalne ekonomije izražene Washingtonskim konsensusom. Čak i važna funkcija države, uklanjanja nedostataka tržišta, prije svega njegove nesavršenosti (povećanje stupnja koncentracije, oligopolizacija ili čak monopolizacija) i štetnih eksternalija (zagađivanje okoliša) nisu u Hrvatskoj funkcionirale kao u modernim razvijenim tžišnim privredama (SAD). Prihvaćena je ideja da će se privatizacijom svega postići maksimalna efikasnost hrvatske privrede. Zato su se vlade bavile rasprodajom državne imovine, a ne njezinim upravljanjem. Vlada je, međutim izabrana da zemljom upravlja, a ne da ju rasprodaje.Političari nisu vodili računa o činjenici da su izabrani da promiču javni, opći interes, a ne svoj privatni ili stranački.

Ovakva filozofija ekonomske politike, kojom se uloga države (vlade) u privredi svodila prije svega na rasprodaju (privatizaciju) državne imovine, nije ostavljala značajniju ulogu državi ni u procesu privrednog razvoja. Dapače, gotovo potpunom rasprodajom financijskog sektora strancima ,država ne može voditi politiku razvoja financijskog sektora (jer razvojnu strategiju određuje vlasnik). A realni se sektor ne može u modernim privredama razvijati bez financijskoga, jer su oni do te mjere međuzavisni da razvoj jednoga uvjetuje razvoj drugoga.

Potpuno istiskivanje države iz života nije moguće i ne postoji niti u jednoj razvijenoj državi. U Njemačkoj je 60% bankarskog sustava u državnom,a 40% u privatnom vlasništvu.U Francuskoj i u nekim drugim razvijenim zemljama (Švedska,Norveška) neka su od svjetski poznatih poduzeća u državnom vlasništvu(Renault,EDF,Statoil i dr.) ali nisu manje efikasna od njihovih konkurenata u privatnom vlasništvu.Čak i u SAD koje se uzimaju kao uzor liberalne ekonomije savezna vlada je vlasnik jedne trećine zemljišta uključujući 29% šuma i 43% poljoprivrednog zemljišta,dok su k tome,lokalne jedinice države vlasnici još 8% zemlje(Economic Report of the President,1993,str.203) .U procesu borbe protiv financijske i ekonomske krize 2008,SAD su dokapitaliziranjem banaka izvršile njihovu „nacionalizaciju“ i tako spasile bankarski sustav od kolapsa.Podsjetimo se kako smo mi u Hrvatskoj bankarsku krizu 1998 rješavali na potpuno suprotan način,likvidacijom malih privatnih banaka i privatizacijom državnih.Osim toga,SAD su financijskim intervencijama bitno povećale udio države i u nekim velikim poduzećima (General Motors)i osiguravajućim društvima(AIG).

Uloga države posebno je važna u procesu privrednog razvoja.Japansko iskustvo pokazuje da država može odigrati važnu ulogu u procesu privrednog razvoja od ratom uništene i tehnološki zaostale do jedne od ekonomski i tehnološki najrazvijenijih zemalja svijeta.Najnoviji vrlo brzi razvoj Kine i Indije i još nekih brzo rastućih zemalja pokazuje kako država može imati veliku ulogu u privrednom razvoju.

Treba shvatiti da je uloga države u pocesu privrednog razvoja je velika pa napustiti koncept „odumiranja države“. Zadaća je države da osigura nužne pretpostavke procesa privrednog razvoja .To znači da država treba osigurati stabilnu i jasnu zakonsku regulativu: osigurati red i zakon, zaštitu osobne sigurnosti, prava vlasništva, temeljnu infrastrukturu, odgoj i obrazovanje, zdravstvenu i socijalnu zaštitu, dobru ekonomsku politiku radi održavanja unutarnje i vanjske ravnoteže. Sve su ovo dobro poznate funkcije države. Međutim, u našim specifičnim uvjetima država svoje funkcije mora podrediti borbi protiv korupcije i osiguravanju što većeg utjecaja tržišta na funkcioniranje hrvatske privrede. S obzirom na veliki stupanj koncentracije (monopolizacije) u hrvatskoj privredi kako u realnom tako i u financijskom sektoru, možemo reći da je u našim sadašnjim uvjetima najvažnija uloga države da osigura pravnu sigurnost i djelovanje slobodnog tržišta u svim segmentima privrednog života Hrvatske.

Pod slobodnim tržištem ne treba podrazumijevati tržište laissez-faire-a nego tržište na koje će Vlada utjecati radi eliminiranja njegovih manjkavosti (nesavršena konkurencija, eksternalije) radi postizanja što većeg stupnja konkurencije, čime se osigurava njegova maksimalna efikasnost u alokaciji oskudnih resursa. Zbog toga je dužnost hrvatske vlade kao i svih vlada u tržišnim privredama da osigura što veći stupanj tržišne konkurencije u hrvatskoj privredi jasnim i dobro definiranim antimonopolskim zakonima i njihovom dosljednom provedbom.

Osim toga, vlada treba jasno definirati zakonska ograničenja (uvjete privređivanja) u okviru kojih će svaki poduzetnik moći potpuno slobodno djelovati u pravcu optimiziranja svojih poslovnih ciljeva. To znači da zakonska regulativa treba biti jednostavna, jasna i stabilna. Time će se bitno smanjiti neizvjesnost u poslovanju. Tako će se stvoriti veći stupanj povjerenja koji je neophodan da se ostvari povoljna investicijska klima koja je nužna za povećanje novih investicija (domaćih i inozemnih) i ubrzani privredni razvoj. Budući da Hrvatska treba razvijati izvozno orijentiranu tržišnu privredu i da je njezino glavno izvozno tržište EU čiji član i Hrvatska treba postati, najbolje je da Hrvatska odmah usvoji zakone o poduzećima (a i drugu zakonsku regulativu ekonomske aktivnosti poduzeća) koji su u EU već standardizirani .Time će se hrvatskim poduzetnicima odmah osigurati, ali i nametnuti isti uvjeti privređivanja koji u EU postoje. Na taj se način oni odmah stavljaju u ravnopravan položaj sa svojim europskim konkurentima.

Dok je privreda neke zemlje nerazvijena, njezina unutrašnja tržišta nesavršena i fragmentirana, infrastruktura nerazvijena, i ratom razrušena, kao što je u Hrvatskoj, direktno sudjelovanje države u velikim područjima privrede ne samo da je poželjno, nego je i nužno za otpočinjanje procesa privrednog razvoja. Izgradnja cestovne infrastrukture to potvrđuje.

Nakon otpočinjanja tog procesa direktnom državnom intervencijom (recimo u infrastrukturi) daljnje državne intervencije sve slabije utječu na povećanje razvoja. Zbog toga će država, nakon što je počela proces privrednog razvoja i uredila temeljni institucionalni okvir i smanjila nesavršenosti tržišta, bolje pomagati tom procesu indirektno putem deregulacije, privatizacije, liberalizacije cijena i trgovine povećanjem stupnja konkurencije, nego direktnim sudjelovanjem u aktivnosti proizvodnje.Smanjivanjem nesavršenosti tržišta,ono postaje sposobnije uklanjati manjkavosti države pa prepuštanje odluka tržištu više pridonosi privrednom razvoju.

Dobra suradnja države i tržišta u kojoj će tržište biti temeljni alokator resursa i tako uklanjati manjkavosti države (efikasno upravljanje državnim poduzećima,eliminiranje „rent seeking“- „utjecajne rente“) i u kojoj će država uklanjati manjkavosti tržišta (monopolizacija,oligopolizacija,negativne eksternalije) stvara ambijent za razvoj.

Stvaranje ambijenta za razvoj koji će poticati privrede subjekte da rade, štede i investiraju ne samo da stvara prilike za investiranje, nego uvijek otkriva nove, te tako podržava proces privrednog razvoja.

7. Odrednice razvojne politike

Hrvatska je mala zemlja pa je njezino uključivanje u međunarodnu podjelu rada preduvjet njezina razvoja. Zbog toga je temeljna razvojna strategija Hrvatske izgradnja izvozno orijentirane tržišne privrede. Razvojna politika mora osigurati uključivanje u međunarodnu podjelu rada na temelju komparativnih prednosti. Jadransko more izvor je naših komparativnih prednosti. To uvjetuje jadransku orijentaciju razvojne politike Hrvatske.

Da bi se valorizirale komparativne prednosti i jadranska orijentacija, nužno je graditi prometnice od Zagreba prema Rijeci i od Zagreba prema Srednjem i Južnom Jadranu. Kod toga treba imati na umu ekonomski kriterij da se taj cilj treba ostvariti s minimalnim utroškom oskudnih sredstava.

Izgradnjom i druge prometne infrastrukture, plinovoda, naftovoda, dalekovoda Hrvatska može bolje valorizirati svoj geopolitički položaj i tako još bolje iskoristiti svoje komparativne prednosti. Time Hrvatska može osigurati ne samo sigurnu energetsku opskrbu, nego i postati značajni faktor na međunarodnom (europskom) tržištu energije i prometnih usluga. Kod toga, naravno treba voditi računa i o ekološkim aspektima izgradnje te infrastrukture. Zato je izrada dobre cost-benefit analize, objektivne i stručne, conditio sine qua non izgradnje svakog infrastrukturnog projekta. Dosadašnje jednostrane akcije jedne (ekoloških udruga) ili druge strane (poduzetnika) nisu koristile privrednom razvoju Hrvatske. Ekološke udruge trebaju insistirati na svome sudjelovanju u nadzoru ekološke zaštite pojedinih razvojnih objekata, a ne u ometanju njihove izgradnje.Naime, opstrukcijom izgradnje pojedinih razvojnih objekata (plinovoda, naftovoda) takvi se objekti mogu izgraditi u neposrednom susjedstvu Hrvatske, pa Hrvatska može imati štete od ekoloških incidenata, ali ne će imati ekonomskih koristi od tih objekata.Isto tako u tom slučaju hrvatske ekološke udruge ne bi imale mogućnost nadzora na održavanjem tih objekata i minimiziranja rizika ekoloških incidenata.

Pomorska orijentacija znači naglasak na uključivanje u međunarodnu podjelu rada bržim razvojem pomorske privrede: brodogradnje, pomorstva, luka, turizma, ribarstva i marikulture.

Razvojem turizma, procesom multiplikatora, mogu se razvijati i svi ostali sektori privrede (poljoprivreda, stočarstvo, tekstilna industrija,drvna industrija itd.) čija je proizvodnja direktno ili indirektno uvjetovana razvojem turizma. Ako se, međutim, hotelski kapaciteti prodaju strancima, oni mogu sve pozitivne efekte multiplikatora usmjeriti izvan Hrvatske uvozeći hranu, piće, namještaj, opremu pa možda čak i radnu snagu. Od toga Hrvatska nema koristi.Zato treba naći mehanizam koji će turistička poduzeća motivirati da kupuju domaće proizvode (fiskalna politika,politika kontrole kvalitete zdrave hrane) pa da se multiplikativni efekti turizma rasprostiru po domaćoj privredi.

Nužni uvjet za razvoj svih grana pomorske privrede jest razvoj prometne infrastrukture, prije svega željeznice, koja će Jadransku obalu povezati sa Srednjom Europom koja čini njezino gravitacijsko područje. U tom smislu, prioritet ima izgradnja željezničke pruge Karlovac-Rijeka-mađarska granica.

Ubrzanje tempa privrednog razvoja bilo povećanjem efikasnosti postojeće privrede njezinim prestrukturiranjem ili izgradnjom novih kapaciteta zahtijeva svježi kapital. A on je u Hrvatskoj vrlo oskudan ne samo zbog niske per capita štednje, nego i zbog bijega hrvatskog kapitala u inozemstvo zbog lošeg modela privatizacije, zbog netransparentnosti financijskih tokova (posebno privatizacijskih) i zbog loše fiskalne politike. Zato je traženje načina povratka odbjeglog hrvatskog kapitala i novog kapitala u inozemstvu nužnost. Međutim, nije samo kapital ono što ograničava stopu rasta hrvatske privrede. Dodatna su ograničenja neučinkovita državna uprava (sporost i korupcija) i nedostatak institucionalnih pretpostavki koje bi ubrzale transformaciju privrede i poduzetnika koji bi ih izveli.

Treba imati na umu da je Hrvatska jako zadužena zemlja i da će veliki dio buduće nacionalne štednje biti usmjeren u otplatu dospjelih inozemnih dugova, čime će se smanjiti raspoloživa nacionalna štednja za financiranje domaćih investicija.

Zato se treba koncentrirati na povećanje produktivnosti proizvodnih faktora kao najvažniji izvor rasta hrvatske privrede. To se može postići boljim upravljanjem.Osim toga, veliki neiskorišteni kapaciteti proizvodnih faktora i rada (nezaposlenost) i kapitala (neiskorišteni instalirani kapaciteti,posebno u turizmu-zapušteni vojni objekti) pružaju mogućnost za znatno povećanje stope rasta i bez velikih novih investicija.

7.1. Zaduženost i razvoj

Rekli smo da je Hrvatska jako zadužena zemlja. Vanjski dug je početkm 2011. iznosio oko 46 mlrd eura i prešao veličinu BDP-a. Otplata tog duga predstavlja veliki teret za hrvatsku privredu i glavno ograničenje njezinog razvoja. Samo u 2011. godini, Hrvatska treba otplatiti 10,5 mlrd eura glavnice i preko 1 mlrd. EUR kamata .A to je neostvarivo.Zato će se jedan dio duga reprogramirati.Time će se problemi otplate odgoditi,ali se ne će riješiti.

Odgađanjem rješavanja zaduženosti,hrvatske su vlade probleme otplate inozemnog duga prevaljivale na buduće generacije.Tu se pokazuje jedna tipična slabost hrvatskih političara koja se u ekonomskoj teoriji zove „vremenska nekonzistentnot“.Naime,političari kojima je primarni cilj osvojiti ili zadržati vlast (sve za vlast,vlast ni za što) imaju vremenski horizont razdoblje od izbora do izbora.Takvi političari daju prednost kratkoročnim ciljevima ekonomske politike nad dugoročnima,jer žele da se pozitivni efekti(rast BDP-a,osobna primanja,osobna potrošnja i dr.)pokažu prije izbora i da tako povećaju svoje šanse da budu (re)izabrani.Negativni efekti takve kratkoročne politike pokazat će se tek kasnije.Međutim,dobra ekonomska politika jest ona koja vodi računa o dugoročnim efektima. Zato program razvoja trebaju osmišljavati državnici koji misle na sljedeće generacije,a ne samo na sljedeće izbore,a ne političari koji nemaju talent državnika.

Vanjska zaduženost je veliki teret za hrvatsku privredu. Zato je logično pitanje – koji je način otplate duga primjeren Hrvatskoj.

Otplata duga može se vršiti prodajom imovine, refinanciranjem dospjelog duga, monetizacijom duga ili ogluhom.

U financiranju svog budžetskog deficita i dospjelog inozemnog duga Hrvatska je često posezala za rasprodajom svoje imovine. Na rasprodaju imovine Hrvatska se obvezivala i u stand-by aražmanima s MMF-om. Međutim, rasprodajom imetka postižu se jednokratni prihodi, a otplate dospjelog duga (glavnice i kamata) su tokovi koji se nastavljaju sve do konačne otplate duga. Jednokratnom prodajom imovine (HT, INA ,Pliva i dr.) gube se tokovi budućih dobiti iz kojih se moglo otplaćivati dugove dospjele u budućim godinama. Zato takav način otplate dospjelih dugova nije dobar.

Zemlja može otplate dospjelih zajmova vršiti novim zaduživanjem sve dok su joj vjerovnici voljni davati nove kredite za otplatu dospjelih. U tom se slučaju zemlja smatra solventnom, ali ima problem likvidnosti. Međutim, vjerovnici mogu shvatiti takvo ponašanje kao Ponzijevu piramidu (financijski inženjering) pozajmljivanja i uskoro prestati odobravati nove zajmove.A to može izazvati dužničku krizu ,krizu bilance plaćanja,valutnu krizu i vrlo velike ekonomskle,socijalne i političke teškoće.Osim toga“rizik refinanciranja“(rollover risk) može biti snažan argument za političke pritiske (čak i ucjene) na Republiku Hrvatsku.

Smanjenje zaduženosti (neto otplata duga) može se ostvariti povećanjem neto domaće aktive. To znači porastom zaduživanja domaćih sektora, dakle povećanjem novčane mase. Povećanje novčane mase znači porast inflacijskih pritisaka. Na taj način monetizacija duga vodi u inflaciju i u probleme koje inflacija sa sobom nosi.

U krajnjem slučaju, zemlja može i odbiti daljnju otplatu zajmova.Takvi je slučajeva bilo u svijetu pa to ne bi bio presedan. Da bi donijela odluku hoće li otplatiti dugove ili ne, zemlja mora dobro procijeniti njezine koristi i troškove. Redovito je suma ovih troškova veća od koristi ogluhe. Zbog toga će zemlja vjerojatno radije zatražiti reprogramiranje svojih dugova nego da ih prestane otplaćivati.

Zato mislim da Hrvatska treba nastaviti uredno otplaćivati svoj dug,ali ga nastojati što povoljnije reprogramirati. Sredstva za to treba osigurati restrukturiranjem domaće, prije svega javne potrošnje i povećanjem izvoza.Stoga je fiskalna konsolidacija nužni uvjet stabilnog razvoja Hrvatske.Ali nije i dovoljni.

8. Tekuća ekonomska politika

Tekuća ekonomska politika mora biti u funkciji razvojne politike i treba osiguravati i održavati ambijent pogodan za privredni razvoj. Zato je zadaća tekuće ekonomske politike osiguranje maksimalne efikasnosti proizvodnje, stabilnost cijena, ostvarivanje eksterne ravnoteže, postizanje što većeg stupnja pravednosti raspodjele i osiguranje što veće stope rasta. Zbog toga su politika transformacije hrvatske privrede u efikasnu brzo rastuću izvozno orijentiranu privredu i politika njezine stabilizacije međusobno uvjetovane.

Nužni uvjet da tržišna privreda funkcionira efikasno, jest odgovarajuća makroekonomska ravnoteža, dakle jednakost agregatne potražnje i agregatne ponude.To znači da sve vrste ekonomske politike: politika cijena, fiskalna politika, monetarna politika i politika ekonomskih odnosa s inozemstvom moraju biti međusobno usklađene tako da osiguraju unutrašnju i vanjsku ravnotežu u hrvatskoj privredi. Tek tada će tekuća ekonomska politika osigurati povoljnu razvojnu klimu i omogućiti brz i stabilan privredni razvoj.

8. 1. Politika cijena

U procesu razvoja hrvatske privrede i njezine preobrazbe u izvozno orijentiranu tržišnu privredu, politika cijena treba igrati ključnu ulogu. Da bi sustav cijena mogao igrati tu ulogu i dobro vršiti sve svoje funkcije, nužno je izvršiti reformu unutrašnjeg tržišta u cilju postizanja što većeg stupnja konkurencije. To znači da treba osigurati slobodu ulaza u proces proizvodnje i razmjene, te slobodu formiranja cijena prema uvjetima tržišta (osim za prirodne monopole). Demonopolizacija hrvatske privrede te njezino otvaranje prema svijetu nužne su pretpostavke za to. Obuzdavanje rasta cijena međunarodno neutrživih dobara,prije svega komunalnih i javnih usluga,iznad rasta njihove produktivnosti,nužno je za održavanje dosegnute razine međunarodne konkurentnosti (Samuelson-Balassa efekt).

Politika cijena treba imati za cilj da se cijene robe, usluga i proizvodnih faktora slobodno formiraju na tržištu. Država treba intervenirati samo regulacijom cijena na tržištu nepotpune konkurencije, naročito u slučaju tzv. prirodnih monopola i u slučaju postojanja eksternalija. Želimo li da cijene u potpunosti vrše svoje funkcije, treba dopustiti da se one slobodno formiraju ne samo na tržištu robe i usluga, nego i na tržištu proizvodnih faktora.Država treba nastojati da ta tržišta budu što savršenija. Tek tada će se ostvariti uvjeti za postizanje maksimalne efikasnosti ulaganja proizvodnih faktora, jer će njihove cijene biti jednake njihovim graničnim proizvodima.

Kao što iz naše dugogodišnje prakse znamo, a to i teorija kaže, nastavi li se sa slobodom formiranja cijena samo na jednom tržištu, recimo tržištu robe i usluga, a egzogeno određivanje cijena na drugom tržištu, tržištu proizvodnih faktora, vrlo brzo će doći do narušavanja ravnoteže na oba tržišta, što se onda obično rješava administrativnim intervencijama i na tržištu robe i usluga.Međutim,svaka administrativna intervencija u određivanju cijena znači preraspodjelu dohotka. Na žalost, najčešće su te preraspodjele na štetu siromašnijih, a u korist bogatijih slojeva društva.

Jedna državna intervencija na području cijena ipak može vršiti preraspodjelu u korist siromašnijih slojeva društva. To je kontrola cijena neelastičnih dobara kao što su mlijeko, kruh, lijekovi, komunalne usluge, voda, struja itd. Stoga država treba regulirati cijene ne samo onih proizvoda gdje postoje monopoli ili visoki stupanj nesavršenosti tržišta, nego i u slučaju neelastične potražnje proizvoda na dohodak.

Posebno je važna intervencija države na području cijena poljoprivrednih proizvoda. Budući da je potražnja i ponuda poljoprivrednih proizvoda neelastična, fluktuacije cijena poljoprivrednih proizvoda mogu biti jako velike. To dovodi do velikih oscilacija u primanjima poljoprivrednih proizvođača, što povećava stupanj neizvjesnosti koji zbog ovisnosti proizvodnje o meterološkim uvjetima i inače postoji u tom privrednom sektoru.

Obzirom na relativno veliki udio poljoprivrednih proizvoda u troškovima života, fluktuacije cijena poljoprivrednih proizvoda rezultiraju fluktuacijama troškova života, što uječe na stvaranje neizvjesnosti, na porast inflacijskih pritisaka i na povećanje stupnja nestabilnosti u cjelokupnoj privredi. Zbog toga sve zemlje nastoje aktivnom politikom cijena utjecati na stabilizaciju cijena poljoprivrednih proizvoda, mijenjanjem krivulje potražnje u skladu s promjenama krivulje ponude i obratno (funkcija robnih zaliha).

Budući da je ponuda poljoprivrednih proizvoda u jednoj godini rezultat sjetve u prethodnoj, pa je ona potpuno neelastična, to bi se poljoprivredniku trebalo odrediti garantirane cijene u tekućoj godini, godini sjetve za sljedeću godinu, godinu žetve.Tako bi poljoprivredni proizvođač mogao već u doba sjetve imati informacije o prihodima pojedinih proizvoda i tome prilagodit diverzifikaciju svoje proizvodnje radi maksimiziranja svoje dobiti. Garantirana cijena obvezuje državu, a ne i poljoprivrednika. Ako on može prodati svoj proizvod po višoj cijeni, on ima pravo na to. Ako ne, onda država ima obvezu da mu proizvodnju otkupi po garantiranoj cijeni. To bi, uz pretpostavljenu pravnu disciplinu, smanjilo neizvjesnost koja je imanentna poljoprivrednoj proizvodnji,ali i opravdanost prosvjeda seljaka blokadom prometnica kojima se nanosi šteta cijeloj privredi.

8. 2. Fiskalna politika

Fiskalna politika vodi se promjenom javnih prihoda i rashoda. U kratkom roku cilj joj je stabiliziranje privredne aktivnosti. Zato je ona jedna vrsta stabilizacijske politike. U dugom roku cilj je fiskalne politike, kao i ostalih vrsta ekonomske politike poticanje privrednog razvoja.

Fiskalna politika treba biti orijentirana na poticanje privrednog rasta. Budući da su domaće investicije uvjet privrednog rasta, to znači da porezna politika teba poticati nove investicije. Nove investicije povećavaju količinu proizvodnog kapitala. To povećava kapitalnu opremljenost rada. To utječe na povećanje produktivnosti rada. Povećanje produktivnosti rada utječe na moguće povećanje plaća i na smanjivanje jediničnih troškova. Smanjivanje jediničnih troškova povećava konkurentnost domaće privrede. To utječe na povećanje izvoza. Povećanje izvoza utječe procesom multiplikatora na povećanje domaće proizvodnje, zaposlenosti, plaća i poreznih prihoda, a olakšava otplatu dugova inozemstvu.

Javni rashodi su posljedica proizvodnje javnih usluga kao što su: zdravstvo, školstvo, nacionalna sigurnost, unutarnja sigurnost, makroekonomska stabilnost i dr. Cilj je postići što kvalitetniju uslugu uz minimalne troškove. To treba biti kriterij odlučivanja koliko i kakve javne usluge proizvesti.

Da bi se proizvela određena količina i kvaliteta javnih usluga, treba ih financirati.Izvor financiranja su prije svega porezi. Mogu se javne usluge financirati i zaduživanjem, ali se i ti dugovi u krajnoj liniji otplaćuju porezima (Ricardov teorem ekvivalencije). Dug se može otplatiti i monetizacijom državnog duga. Ali to vodi inflaciji, a ona je ipak porez i to najnepravedniji i najštetniji.

Kad se odredi koja je to količina i kvaliteta javnih usluga treba odrediti koliko košta njihova proizvodnja. Tada treba odlučiti kako pokriti troškove javnih usluga. Mi ćemo se koncentrirati na poreze. Porezni prihodi su jednaki umnošku porezne osnovice i porezne stope. Zato treba odlučiti koju poreznu osnovicu uzeti i koliku poreznu stopu odrediti da se prikupi određena količina sredstava kojima će se financirati proizvodnja javnih usluga. Kriterij treba biti što povoljniji utjecaj na razvoj.

Kod izbora porezne osnovice susrećemo se sa s dilemom: uzeti za osnovicu dohodak ili potrošnju.

U dohodak spadaju sve vrste dohodaka kao što su plaće, kamate, rente, dividende,kapitalni dobitci i mirovine. Budući da se dohodak može trošiti i štedjeti, a da štednja služi za financiranje investicija, to je u ovu poreznu osnovicu uključena i štednja i investicije pa uzimanje dohotka za poreznu osnovicu ne utječe poticajno na investicije. Osim toga, dohodci proizvodnih faktora su posljedica ulaganja proizvodnih faktora u proizvodni proces, pa se na taj način oporezuje ulaganje u proizvodnju. A to ne djeluje stimulativno ni na proizvodnju ni na razvoj.

Ako se za poreznu osnovicu uzima stvarna potrošnja, tada se oporezuje ono što potrošači uzimaju od privrede za tekuću potrošnju. A budući da se ostvareni dohodak može trošiti ili štedjeti, a štednja se onda investira, to je uzimanje potrošnje za poreznu osnovicu stimulativnije za razvoj od uzimanja dohotka za poreznu osnovicu.

Stoga se u Hrvatskoj porezni sustav treba što više temeljiti na poreznoj osnovici temeljenoj na potrošnji. Porez na potrošnju treba biti osnovni izvor budžetskih prihoda.

Kad je određena porezna osnovica, treba odrediti i porezne stope. I kod toga treba nastojati da porezna stopa bude što stimulativnija za razvoj. A to je ona efektivna granična porezna stopa koja minimizira „porezni klin“ kod investicija preciznije definirajući stvarnu stopu prinosa od investicija. Minimiziranje efektivne granične porezne stope utječe na povećanje investicija uz dani kamatnjak jer će na taj način najviše poticati stopu rasta.

Radi destimuliranja špekulativnih financijskih investicija (domaćih i stranih) potrebno je znatnije oporezovati (barem 50%) kapitalske dobitke (capital gain) u Hrvatskoj. Naime najveći dio stranih direktnih investicija (FDI) su bile špekulativne portfolio investicije. Isto tako je i veliki dio zarada financijskih institucija u Hrvatskoj potjecao od kamatne marže, tj. razlike u kamatnim stopama u matičnim zemljama vlasnika tih institucija i u Hrvatskoj.Najsnažniji razlog za uvođenje poreza na kapitalnu dobit jest oporezivanje špekulativnih transakcija s nekretninama kad pojedinci ili organizirane grupe kupe nekretninu (zemljište,tvornicu i sl.) po niskoj cijene,prenamijene ju (prije svega u građevinsko zemljište)i preprodaju po znatno višoj cijeni.Na financijskom tržištu,mali dioničari (do 5o ili 100 tisuća) mogu se izuzeti da se ne bi destimuliralo malo dioničarstvo.

Da bi se hrvatska privreda brže razvijala, nužna je radikalna reforma fiskalnog sustava. Porezni sustav treba biti transparentan, stabilan, ali i provediv. To implicira proširenje porezne osnovice s manje poreznih stopa i manje iznimaka. Time bi porezni sustav ostvario dvije važne karakteristike: 1) bio bi jednostavniji i razumljiviji kako za poreznog obveznika, tako i za službu naplate i 2) stimulirao bi proizvodnju, jer bi želio promicati privredni rast.

Posebni naglasak treba staviti na provedivost poreznih zakona. Ovakav stupanj nenaplaćenih poreza i doprinosa ne postoji u razvijenim tržišnim privredama. Izbjegavanje plaćanja i utaje poreza ne samo da su nemoralni i protuzakoniti, nego su i ekonomski štetni. Oni znače prevaljivanje poreznog opterećenja na uredne platiše, porast njihovih troškova, opadanje njihove konkurentnosti itd. Da bi se to eliminiralo, treba uvesti striktnu odgovornost porezne uprave za naplatu poreza.

Zadaća fiskalne politike treba biti povećanje efikasnosti privrede (ograničavanjem nesavršenosti tržišta, zagađivanja okoliša itd.), stabilizacije privrednih gibanja, postizanje bržeg tempa razvoja i pravednija raspodjela narodnog dohotka njegovom preraspdjelom putem poreza i transfera.

Fisklanom politikom (diferencijacijom poreznih stopa i/ili porezne osnovice) treba stimulirati ravnomjerniji regionalni razvoj.

Budući da je Hrvatska mala zemlja i da mora otvoriti svoju privredu te da će ući u Europsku uniju, koja je njezino glavno tržište, Hrvatska bi trebala odmah prijeći na već dobro usklađeni europski porezni sustav. Time će se postići da je porezno opterećenje privrede i pojedinaca jednako kao i u Europi. Sadašnja veća relativna porezna opterećenost poduzeća u Hrvatskoj nego u Europi negativno utječe na konkurentnost hrvatskih poduzeća pa destimulira izvoz. Osim toga, to destimulira i priljev stranih novih dugoročnih investicija u hrvatsku privredu, ali stimulira i bijeg hrvatskog kapitala u inozemstvo. Uz europske porezne stope, porast poreznih prihoda ovisio bi o porastu porezne osnovice. To bi državu stimuliralo da vodi računa o privrednom rastu, ali i racionalnosti budućih rashoda. Međutim, osim uvođenja europskih poreznih stopa treba uvesti i europsku efikasnost u naplati poreza.

Zato Hrvatska treba ići na smanjivanje porezne opterećenosti svih privrednih subjekata. Stopu PDV-a treba smanjiti na 20% ali bez izuzetaka,(nema nikakvog moralnog ni ekonomskog opravdanja izuzimati od PDV-a kockarnice,kladionice,igre na sreću i financijski sektor) i striktno provoditi njegovu naplatu. Tako bi se povećanjem porezne osnovice uz manju stopu mogli ostvariti veći prihodi i smanjiti poreznu presiju. I ostale stope poreza i doprinosa treba smanjiti na prosječnu europsku razinu. To smanjivanje poreznih stopa može, zbog visoke elastičnosti poreznih prihoda na poreznu stopu, utjecati na porast poreznih prihoda (Lafferova krivulja). Smanjivanje poreznih stopa može utjecati na povećanje poreznih prihoda zbog 1) utjecaja na porast proizvodnje i dohotka, dakle na povećanje porezne osnovice i 2) zbog mogućeg utjecaja na smanjenje porezne evazije.

Smanjivanje utaje poreza zbog različitih razloga (rad na crno, nezakonite novčane transakcije i sl.) može se postići uspostavljanjem (ponovnim) državne institucije platnog prometa preko koje će ići sva plaćanja svih privrednih subjekata. Time bi se osigurala transparentnost novčanih tokova, ali i smanjili troškovi platnog prometa privrednih subjekata i povećala njihova konkurentnost što je na liniji izvozno orijentiranog razvoja Hrvatske. Međutim, time bi se znatno smanjila profitabilnost financijskog sektora (pretežno u stranom vlasništvu), pa otuda treba očekivati velike otpore (i domaće i strane).

S obzirom da su budžetski rashodi veći od prihoda, uz danu relativnu opterećenost poreznih subjekata, nameće se potreba i racionalizacije budžetskih rashoda. Racionalizacija državne uprave, koja je u svojoj glomaznosti naslijeđena iz razdoblja socijalizma, svakako je prvi kandidat za racionalizaciju. Kriterij političke podobnosti, Parkinsonov zakon i loša organizacija temeljni su uzrok hipertrofiji naslijeđene državne uprave. Broj ministarstava ne bi trebao biti veći od onih u velikim tržišnim privredama. Treba bitno smanjiti broj županija(na 5-7) i općina(na 100). Kriterij za određivanje županija i općina treba biti broj stanovnika,za županiju oko 750.000,a za općinu oko 45.000. Isto tako, trebalo bi racionalizirati i brojne druge državne i paradržavne institucije.Neke državne institucije čiji su dosadašnji rezultati loše treba ukinuti. Državna administacija treba biti što manja, što jeftinija, ali što učinkovitija.

Sudstvo, kao što smo već rekli, treba racionalizirati, reorganizirati i učiniti odgovornim i efikasnim.

Reorganizacija zdravstva također može rezultirati bitnim uštedama, a istodobno većim stupnjem primarne zdravstvene zaštite. Besplatna temeljna zdravstvena zaštita treba biti omogućena svakom hrvatskom građaninu. Odvajanje privatnog sektora od državnog u svakoj grani privredne djelatnosti, pa tako i u zdravstvu, zbog mogućeg konflikta interesa može pomoći uštedama.

Školstvo, posebno visoko vrlo je loše organizirano i predimenzionirano. Kriteriji izbora nastavnika prilagođeni su zatečenim kadrovima, umjesto da se kadrovi prilagođavaju strogim kriterijima koji u razvijenom svijetu postoje. Sve se to treba reorganizirati da se postigne njihova kvaliteta, ali i relativni troškovi usporedivi s razvijenim tržišnim privredama. Treba razmisliti i o privatizaciji pojedinih sveučilišta i fakulteta. Za Hrvatsku kao malu zemlju dovojno je jedno (ali vrlo kvalitetno) državno sveučilište. Privredni sektori (ili regije) mogu biti vlasnici pojedinih sveučilišta i fakulteta i tako osigurati kadrove koji njima trebaju. Tako bi privreda mogla utjecati na programe fakulteta, ali i na kvalitetu kadrova koji bi bio primjereniji njihovim potrebama. I mnoge druge stavke rashodne strane budžeta mogu se smanjiti njihovom racionalizacijom. Zbog stečenih prava, uvriježenih interesa i povlastica to će biti teško postići.

Osnovno i srednje školstvo u Hrvatskoj kvalitetnije je od prosjeka u razvijenim zemljama.Zato ga ishitrenim i nedovoljno pripremljenim reformama ne bi trebalo mijenjati.Osnovno i srednje školstvo mora biti besplatno za svakog građanina,ali mu se kvaliteta treba povećavati i dobro nadzirati.Uvodjenjem plaćanja školarina u tom ključnom segmentu obrazovanja,moglo bi se iz tog procesa isključiti veći dio (siromašnijeg) stanovništva. A isključivanje većeg broja talenata (pretpostavljamo da je Bog jednako podijelio talente i bogatima i siromašnima)iz procesa obrazovanja značilo bi veliku štetu razvojnom procesu zemlje.

Treba institucionalizirati obvezu permanentog obrazovanja tijekom radnog vijeka.

Udio mirovina u ukupnim budžetskim rashodima bitno je povećan zbog rata i velikog povećanja broja umirovljenika u procesu privatizacije.Budući da mnoga poduzeća nisu uplaćivala odgovarajuće doprinose za mirovinsko (i zdravstveno) osiguranje, porast sredstava u mirovinskom fondu nije pratio porast broja umirovljenika. Zato su mirovine relativno opadale, pa mnogi umirovljenici nemaju sredstva za život dostojan čovjeka. Mirovinska reforma još je i pogoršala situaciju izdvajanjem doprinosa iz budžeta u posebne fondove .

Poseban tretman, a i prioritet, trebaju imati izdaci za promicanje demografskog rasta u Hrvatskoj. Naime, ovakvi demografski trendovi u Hrvatskoj ukazuju među inim i na opasnost nedostatka radne snage u Hrvatskoj u ne tako dalekoj budućnosti. Zbog toga je promjena dosadašnje loše demografske politike nužna i njezin prioritetni cilj treba biti efikasno stimuliranje nataliteta u Hrvatskoj . Za financiranje stimuliranja demografskog prirasta sredstva semogu naći i u prenamjeni sredstava kojima su se financirale neučinkovite državne institucije(Ured za konkurentnost napr.) i različite udruge.

Održanje unutarnje ravnoteže, koja je uvjet za stvaranje ambijenta za ravnotežni razvoj Hrvatske, iziskuje eliminiranje budžetskog deficita. Financiranje budžetskog deficita prodajom imovine i stalnim zaduživanjem države ne može biti dugotrajnije rješenje, jer ono ugrožava stabilan , brz i uravnotežen rast. Rasprodajom imovine postiže se jednokratni prihod, što olakšava sadašnju budžetsku situaciju, ali to znači i gubitak budućih prihoda kojima bi se financirali budući rashodi. Na taj način rasprodajom se državne imovine problem financiranja budžetskog deficita samo prevaljuje na buduće generacije.

Financiranje budžetskog deficita njegovom monetizacijom znači inflaciju. A ona je najneefikasniji i najnepravedniji porez,koji najviše pogađa socijalno najugroženije, pa to ne možemo preporučiti.

Promjena fiskalnog sustava nužno uključuje i promjenu organizacije porezne službe kontrole i naplate. To je puno teže postići nego promijeniti porezni zakon.

8.3. Monetarna politika

Monetarna politika treba osigurati povoljni ambijent za ubrzani i uravnoteženi razvoj privrede. To znači da monetarna politika u Hrvatskoj treba osigurati postizanje makroekonomske ravnoteže, kako unutarnje tako i vanjske.

Da bi se ispunila ta zadaća monetarne politike, potrebno je da mehanizam kroz koji se ona provodi, a to znači sustav financijskih posrednika, bude zdrav i da dobro funkcionira. Taj je sustav velikim dijelom privatiziran,a najvećim dijelom je u stranom vlasništvu. Udio stranih banaka u vlasništvu hrvatskih banaka vrlo je velik. Mjereno udjelom aktive banaka na hrvatskom tržištu, udio banaka u stranom vlasništvu povećan je sa 40% koncem1999. na preko 90% koncem 2010.

Koncentracija na bankarskom tržištu u Hrvatskoj puno je veća nego u razvijenim tržišnim privredama. Najveće dvije banke u Hrvatskoj kontroliraju 47,5% tržišta. Njvećih pet banaka kontrolira dvije trećine hrvatskog tržišta s udjelom 66,3%. U Njemačkoj je udio najvećih pet banaka na tržištu 16,7%, dok je u SAD udio najvećih deset banaka na bankarskom tržištu svega 38%.

Ovako veliki stupanj koncentracije na hrvatskom bankarskom tržištu može biti velika smetnja provođenju i tekuće (monetarne) politike, ali i razvojne

Nema razvijene privrede bez razvijenog financijskog sektora. U tržišnim privredama, financijski je sektor stožerni element mobilizacije financijskih sredstava i njihove alokacije bez čega nema efikasnosti privrede niti njezina razvoja. Realni i financijski sektor su međuovisni. Problemi koji se pojave u realnom sektoru prenijet će se i u financijski. I obratno, problemi koji se pojave u financijskom sektoru, prenijet će se i u realni sektor. Da bi se zemlja razvijala, da bi se osiguravao njezin ravnotežni rast, nužno je da se postigne usklađeni rast realnog i financijskog sektora. Ako se to ne postigne, može se dogoditi da zaostajanje jednoga bude kočnicom razvoja drugoga.

Sustav financijskih institucija ne funkcionira dobro ili ako je nerazvijen, ili ako je u njega izgubljeno povjerenje ili ako se poreznom politikom destimulira štednja.U jednom i u drugom slučaju, štednja se ne ulaže u financijske institucije i ne odlazi na financijsko tržište, bilo tržište novca ili kapitala, pa se ne vraća u sustav putem kreditiranja poslovnih projekata. To dovodi do smanjenja novčanih prihoda poslovnih subjekata, do smanjenja angažiranja proizvodnih faktora na tržištu proizvodnih faktora, do porasta nezaposlenosti, smanjenja proizvodnje, dohotka, potrošnje itd. Tako se destimulira privredni razvoj.

Financijski sektor ne može dobro funkcionirati ako nisu dobro definirana ili ako se ne poštuju pravila ponašanja (zkonodavstvo koje regulira transakcije na financijskom tržištu).S obzirom na iskustvo u Hrvatskoj, čak bi se usudio reći da je dobro definiranje i efikasna provedba pravila ponašanja najvažnija karika u lancu dobrog funkcioniranja financijskog sustava. Naime, mi smo (često puta i nedovoljno kritički) presađivali elemente financijskog sektora tj. financijska tržišta, financijske institucije i financijske instrumente iz inozemstva, ali nismo preuzeli i pravila ponašanja (regulativu) ili ako smo ju preuzeli nismo ju provodili kao razvijene tržišne privrede od kojih smo ih preuzeli. Najbolji primjer jest zaštita vjerovnika, provedba zakona o mjenici, hipoteka, ovrha itd.

Štednju, koju financijski sektor prikuplja od domicilnih sektora i od inozemstva, on može plasirati domaćim sektorima, ali i inozemnim.Ako financijski sektor prikupljenu domaću štednju plasira u inozemstvo, tada će domaća privreda dobiti manje novčanih sredstava, pa će na tržištu proizvodnih faktora amgažirati manje proizvodnih faktora. Povećat će se nezaposlenost proizvodnih faktora (rada), smanjit će se domaći proizvod i svi iz njega izvedeni makroekonomski agregati.Isto tako,financijski sustav pretežno u stranom vlasništvu može preferirati kreditiranje domaće potrošnje,prije svega uvoznih proizvoda (automobila,trajnih potrošnih dobara) iz zemlje vlasnika banke nego domaću proizvodnju.Rezltat toga je stimuliranje inozemne proizvodnje,a ne domaće,povećanje sklonosti potrošnji uvoznih proizvoda,povećanje eksterne zaduženosti sa svim opasnostima o kojima smo govorili.

U sustavu financijskih institucija, ključnu ulogu igra Centralna banka. Zbog toga Hrvatska narodna banka kao centralna banka mora efikasno vršiti sve one funkcije koje Centralna banka vrši u razvijenim tržišnim privredama.u vođenju monetarne politike.Ona mora brinuti da privredu opskrbljuje dovoljnom količinom novca kako bi osigurala zadovoljavajući rast privrede uz relativno stabilne cijene.Osim toga,ona treba paziti na stabilnost financijskog sektora kao mehanizma za provođenje monetarne politike.Provodeći monetarnu politiku HNB treba ostvarivati ciljeve koje monetarna politika ostvaruje u modernim tržišnim privredama:
1) Politika stabilizacije koja u suradnji s fiskalnom politiko ima za cilj postizanje i održavanje visoke (pune) zaposlenosti uz stabilne cijene. Stabilizacijska uloga monetarne politike posebno je važna u situaciji recesije,odnosno krize.U borbi protiv krize 2008.monetarna je politika u SAD,EU i drugim razvijenim zemljama imala ključnu ulogu. Centralne su banke tih zemalja znatno snižavale referentne kamatne stope,kako bi potaknule financiranje projekata (posebno malih i srednjih poduzeća) i postigli povećanje privredne aktivnosti, a time i smanjenje nezaposlenosti. Američka je centralna banka FED snižavala postupno kamatnu stopu od 5% na 0,25%. Engleska centralna banka BOE snižavala je kamatnu stopu na 0,5%,a ECB na 0,5%.U Hrvatskoj nije bilo znatnijeg snižavanja kamatnih stopa.

2) Održavanje stabilnost cijena da bi se izbjeglo pojavljivanje inflacije i njezinih posljedica prije svega porasta neizvjesnosti koji ima štetan utjecaj na investicije, preraspodjele dohotka i drugih.Ovaj je cilj monetarne politike naročito naglašavan u zemljama koje su iskusile negativne posljedice visoke inflacije (ili čak hiperinflacije) u 1970-tim godinama ili ranije (Njemačka).Međutim,održavanje stabilnosti cijena ne smije biti samo sebi svrha.Ako se kao cilj monetarne politike definira isključivo stabilnost cijena,moguće je da se održavanje tog cilja plati porastom nezaposlenosti(Philipsova krivulja),pa održavanje stabilnih cijena može donijeti više štete nego koristi.

3) Održavanje stabilnih kamatnih stopa radi uklanjanja neizvjesnosti kod planiranja investicija poduzetnika,ali i stanovništva kod kupnje stanova ili trajnih potrošnih dobara.

4) Održavanje stabilnosti financijskog sektora koji služi kao mehanizam za provođenje monetarne politike. Naime, financijski i realni sektor su međuzavisni,pa nestabilnost jednoga izaziva i nestabilnost drugoga. Centralna banka treba služiti kao nadzornik financijskog sektora i kao njegov zajmodavac u nuždi.

5) Održavanje stabilnosti tečaja nacionalne valute radi smanjivanja neizvjesnosti u vanjskotrgovinskim tokovima i na deviznim tržištima.

6) Držati i upravljati devizne rezerve.

Da bi se to ostvarilo, nužno je da Hrvatska narodna banka bude samostalna u izboru posrednih ciljeva i instrumenata monetarne politike, kako ne bi podlijegala političkim pritiscima pa umjesto politike održavanja unutrašnje i vanjske ravnoteže uzrokovala nestabilnosti izazivajući tzv.političke poslovne cikluse.Međutim,HNB ne smije biti izvan zakona ili iznad zakona.I ona treba biti odgovorna Hrvatskom Saboru.Guvernera Hrvatske narodne banke i članove Savjeta treba birati i razrješavati Sabor iz redova dokazanih ekonomskih stručnjaka neovisno o njihovom političkom uvjerenju i stranačkoj pripadnosti. Broj članova Savjeta ne bi smio biti veći od broja članova sličnih tijela u SAD ili Njemačkoj. Oni bi trebali biti odgovorni direktno Saboru za svoj rad. Time bi se osigurala njihova samostalnost u vođenju monetarne politike i zaštita od političkih pritisaka,ali i odgovornost za njihov rad.

Da bi financijski sektor što bolje vršio svoje temeljne zadaće i tako promicao privredni razvoj Hrvatske, on mora biti efikasan. To implicira što veći stupanj konkurencije u tom sektoru, ali i jasna i stabilna pravila ponašanja. Promjena pravnog sistema kojim će se štititi vjerovnika nužno je za stvaranje uvjeta za smanjivanje kamatnih stopa, ali i za promjenu ponašanja dužnika i poticanje realnog sektora privrede na tržišno ponašanje.

8.4. Politika ekonomskih odnosa s inozemstvom

Već smo istakli da koncept izgradnje tržišne i izvozno orijentirane privrede Hrvatske podrazumijeva i njezinu otvorenost prema svijetu. S obzirom na geopolitički položaj Hrvatske, to znači usku povezanost s Europskom unijom. Tome cilju treba podrediti cjelokupnu ekonomsku politiku, pa i politiku odnosa s inozemstvom .

Hrvatska je već postala članicom WTO-a i prihvatila njezina pravila ponašanja. Isto tako, Hrvatska je postala kandidat za ulazak u EU i stekla pristup i na to veliko tržište. Na taj način otvoreno je svjetsko tržište za hrvatske robe i usluge. Ali je i hrvatsko tržište otvoreno za inozemne proizvode. Sada izvoz ovisi gotovo isključivo o efikasnosti domaćih proizvođača i tečaju nacionalne valute. Hrvatski su proizvođači dovedeni u ravnopravan položaj s onima iz EU. To znači da oni nisu više diskriminirani. Ali se ne mogu ni štititi mjerama vanjskotrgovinske i carinske zaštite.

Zbog pristupa Hrvatske u ove međunarodne organizacije, carinska i vanjskotrgovinska politika bitno su ograničene. Zato se težište politike ekonomskih odnosa s inozemstvom koncentrira na politiku tečaja.

U sedamnaest članica EU, uvedena je jedinstvena valuta EURO. Budući da je EU najvažniji vanjskotrgovinski partner Hrvatske, to bi se i realni tečaj kune trebao prilagođavati tečaju EURA jednom vrstom prilagodljivog vezivanja.

Čim Hrvatska postane punopravna članica EU, treba razmisliti o uvođenju EURA i u Hrvatsku kao zakonskog sredstva plaćanja. Naime supstitucija kune eurom ima svoje troškove i koristi. Čim postanemo članicom EU, supstitucija kune eurom može imati veće koristi od troškova. Prije toga ne. Zato Hrvatska treba zadržati kunu barem do postizanja punopravnog članstva u EU.

Hrvatska vodi „pregovore“ s EU o pristupanju u članstvo. S obzirom na vrlo slabu pregovaračku poziciju Hrvatske u tim pregovorima (zato sam riječ pregovore stavio u navodnike), to i nisu pregovori, nego diktat jačega. Hrvatska mora biti svjesna svoje pozicije. Ona ju ne može mijenjati. Ali joj se treba prilagoditi. Zato ne može inzistirati na nekim posebnim koncesijama od EU. Ali može i mora inzistirati na principu nediskriminacije, jer je princip nediskriminacije temeljni princip međunarodnog prava i jer se na tom principu temelje sve međunarodne organizacije: UN, WTO, EU. Zato Hrvatska treba temeljiti svoje pregovore s EU na dva načela:

1) Hrvatska ne smije od EU tražiti ništa više nego što je neka članica već dobila.

2) Hrvatska ne smije od EU prihvatiti ništa manje nego što je neka članica već dobila.

Ostvarivanje tih načela može služiti i kao kriterij ocjene uspješnosti vlade i njezinog pregovaračkog tima u pregovorima s EU.

Da bi Hrvatska mogla ozbiljnije računati na ulazak u EU, potrebno je ispuniti određene mikroekonomske i makroekonomske uvjete, o kojima smo već govorili.

Mikroekonomski uvjeti su: 1) Jasno definiranje cilja poduzeća. 2) Slobodno formiranje cijena. 3) Preuzimanje rizika od strane menadžmenta poduzeća i ocjena njegove sposobnosti prema uspješnosti ostvarivanja ciljeva. 4) Pravna sigurnost i stabilnost.

Makroekonomski uvjeti su: 1) Rješenje problema korupcije. 2) Rješenje efikasnosti upravljanja. 3) Efikasnost i odgovornost državne uprave. 4) Fiskalna disciplina. 5) Smanjenje međunarodne zaduženosti.

Carinska i vanjskotrgovinska politika ograničena je pravilima WTO-a za sve članice pa i za Hrvatsku i Hrvatska ih kao i ostale međunarodne obveze treba poštivati.

U bilateralnim ekonomskim odnosima sa svi zemljama Hrvatska treba insistirati na striktnom reciprocitetu.Hrvatska treba poštivati međunarodne ugovore koje je potpisala,ali tražiti i od drugih da to čine.

Hrvatska treba u načelu,pustiti da tržište određuje tečaj kune jer tržišni tečaj najbolje prenosi cjenovne i druge informacije iz inozemstva koje su važne za usmjeravanje prestrukturiranja hrvatske privrede i njezinoj adaptaciji svjetskom tržištu. Međutim, s obzirom na veliki stupanj koncentracije na hrvatskom bankarskom tržištu i na vrlo nepovoljnu vlasničku strukturu financijskog sektora, Hrvatska treba biti uvijek oprezna u vođenju politike tečaja. Naime, špekulativni (ili neki drugi) napad na kunu može izazvati poremećaje na deviznom tržištu . Ovako veliki stupanj koncentracije na bankarskom tržištu u Hrvatskoj i ovakva struktura vlasništva može jačim napadima na kunu izazvati velike poremećaje pa čak i valutne krize sa svim svojim negativnim posljedicama po hrvatsku privredu.

Politika tečaja se u tržišnim privredama vodi prije svega monetarnom politkom. Međutim, u našim sadašnjim uvjetima, fiskalna se politika mora bitno promijeniti (smanjiti deficit i zaduženost) da bi dala potporu monetarnoj u vođenju politike tečaja.

Realni je efektivni tečaj (prosječna cijena)deviza opadao u razdoblju 2001-2010. Dakle, u razdoblju nakon 2001. prosječna je cijena deviza, efektivni devizni tečaj (i nominalni i realni) opadala, vrijednost kune u odnosu na devize je rasla. To je razdoblje velikog povećanja vanjske zaduženosti Hrvatske. Zato je ponuda deviza na hrvatskom deviznom tržištu rasla, a njihova cijena padala.To je negativno utjecalo na izvoz jer su izvoznici za svaku deviznu jedinicu ostvarenu izvozom dobivali manje kuna. Za uvoznike je situacija bila obratna. Oni su za svaku deviznu jedinicu plaćali manje, pa je njihova profitabilnost rasla.U to je razdoblju VTB i tekuća bilanca plaćanja bile u deficitu,a inozemni je dug rastao.

Prema tome, opravdane su pritužbe izvoznika da im je aprecijacija kune smanjivala profitabilnost i destimulirala izvoz i tako uništavala izvoznu strukturu hrvatske privrede. Razlog aprecijaciji bilo je stalno povećavanje ponude deviza na tržištu, ali nažalost ne zbog povećanja izvoza ili suficita u tekućoj bilanci plaćanja, nego zbog sve snažnijeg porasta inozemnog zaduživanja Hrvatske.

Zbog toga i politiku tečaja treba korigirati,eliminiranjem primarnog uzroka aprecijacije kune,a to je zaduživanje u inozemstvu.

Više informacija na:

solarserdar@gmail.com


HRVATSKI CENTAR OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE (HCOIE)


Nema komentara:

Objavi komentar