Most preko oceana / Associate membership

U hladnim jesenjim danima Montreala, grada koji je oduvijek stajao na raskrižju kontinenta i jezika, odigrava se nešto što će možda ostati zabilježeno kao prekretnica. Kanada i Europska unija, dvije političke zajednice koje su desetljećima gledale jedna na drugu preko oceana s poštovanjem, ali i s mjerom distance, odlučile su prići bliže. Ne kao saveznici koji se privremeno zagrle pred zajedničkom opasnošću, nego kao partneri koji žele graditi zajednički prostor. 

„Alliance for the Future“ Savez za budućnost, ime je koje su dali tom naporu. Ime koje zvuči gotovo pretenciozno, a ipak točno: jer se ne radi o još jednom trgovinskom sporazumu ili o još jednoj deklaraciji o prijateljstvu, nego o pokušaju da se u doba fragmentacije i sumnje stvori nešto trajnije.

Svijet u kojemu živimo više nije onaj u kojemu su se stari savezi samima sobom razumijevali. Velike sile više ne skrivaju da ekonomske veze mogu biti oružje, a tehnološka nadmoć instrument pritiska. U takvom okruženju Kanada i Europa nisu odabrale bijeg u izolaciju, nego usmjerenje prema jednoj drugoj. One se prepoznaju u zajedničkim vrijednostima, demokraciji, vladavini prava, poštivanju ljudskog dostojanstva, otvorenom, ali pravednom tržištu, i u zajedničkoj ranjivosti. Europa treba sigurne izvore kritičnih sirovina, energije i tehnološkog znanja. Kanada treba šira tržišta, pouzdane partnere i prostor u kojemu njezina otvorenost neće biti zloupotrijebljena. Iz te uzajamne potrebe rađa se savez koji nije usmjeren protiv koga, nego za nešto: za prosperitet koji nije krhak, za sigurnost koja nije samo vojna, za budućnost koja nije prepuštena slučaju.

Što taj savez zapravo znači? 

On znači da se dvije ekonomije, koje su već povezane CETA-om, sada žele još dublje ispreplesti. Digitalna trgovina, investicije u kritične minerale, zajednički rad na umjetnoj inteligenciji, pristup europskim superračunalima, usklađivanje standarda u strateškim industrijama – sve to nije samo tehnički jezik birokrata. To je pokušaj da se stvore lanci opskrbe koji ne pucaju pri prvom šoku, inovacijski prostori koji ne ovise o milosti jedne velike sile, i prilike za ljude koji žele živjeti, učiti i raditi s obje strane Atlantika. Kada se govori o mogućem sudjelovanju Kanade u programima kao što su Erasmus+ ili Horizon, radi se o nečemu što nadilazi statistiku razmjena: radi se o tome da mladi Europljani i Kanađani rastu u svijesti da pripadaju istom civilizacijskom krugu, čak i ako ne dijele iste institucije.

No savez nije samo gospodarski. 

On je i sigurnosni. U doba hibridnih prijetnji, manipulacije informacijama i geopolitičkih napetosti, Kanada i Europa odlučuju da svoje obrambene i civilne kapacitete više usklađuju. Arktik, koji više nije samo daleko prostranstvo nego prostor od strateške važnosti, postaje mjesto zajedničke brige. Podrška Ukrajini, obrana međunarodnog poretka, otpornost demokratskih institucija – sve to prestaje biti samo usporedna politika i postaje zajednički napor. Kanada se približava europskim obrambenim inicijativama ne zato što želi postati članica Unije, nego zato što prepoznaje da je njezina sigurnost nerazdjeljivo povezana s europskom.

Za građane Europe, pa i za one koji žive u njezinu jugoistočnom dijelu, taj savez nije apstraktna diplomatska igra. On znači da se prostor u kojemu živimo širi, a ne sužava. Znači da će naše tvrtke imati više pristupa resursima i znanju koji su ključni za zelenu i digitalnu tranziciju. Znači da će naši studenti i istraživači imati dodatne mostove preko oceana. Znači, možda najvažnije, da Europa nije osamljena u svijetu koji sve više cijeni silu više od pravila. Kada se Kanada i Unija okreću jedna drugoj, one šalju poruku da demokracije još uvijek mogu birati suradnju umjesto rivalstva, i da otvorenost još uvijek može biti snaga, a ne slabost.

Naravno, put nije jednostavan.

„Pridruženo članstvo“ ili „sve bliža asocijacija bez pristupanja“ još nema jasan pravni oblik. Detalji će se godinama razrađivati, a interesi neće uvijek biti potpuno usklađeni. No važno je da je smjer odabran. U vremenu kada se mnogi zatvaraju u sebe, Kanada i Europa biraju da grade most. I to ne most od potrebe, nego most od uvjerenja da je zajedništvo, ako je utemeljeno na vrijednostima i uzajamnosti, još uvijek moguće.

Možda će budući povjesničari gledati na ovaj montreaški susret kao na trenutak u kojemu su dvije političke zajednice, svjesne krhkosti svoga vremena, odlučile da neće dopustiti da ih povijest razdvoji. Ili će ga, ako se stvari zakompliciraju, pamtiti kao lijepu, ali nedovršenu namjeru. No u ovom trenutku, dok se još pišu prve rečenice toga saveza, ostaje dojam da se radi o nečemu što nadilazi diplomaciju. Radi se o pokušaju da se u doba sumnje sačuva prostor za povjerenje. A povjerenje, kako znamo, rijetko cvjeta samo. Ono treba biti njegovano, štiteno i, kad je potrebno, hrabro proširivano.

Tako danas, 30. listopada 2026., u Montrealu, nije potpisan samo dokument. Potpisana je namjera da se budućnost ne prepušta silama koje ne dijele naše vrijednosti. I to je, za sve nas koji živimo s ove i s one strane oceana, možda najvažnija vijest dana.

During the cold autumn days in Montreal, a city that has always stood at the crossroads of continents and languages, something is unfolding that may well be remembered as a turning point. Canada and the European Union, two political communities that have, for decades, regarded one another across the ocean with respect, yet also with a certain degree of distance, have decided to draw closer, not as allies embracing briefly in the face of a common threat, but as partners seeking to build a shared space.

They have named this endeavor the "Alliance for the Future." The name sounds almost pretentious, yet it is accurate: this is not merely another trade agreement or declaration of friendship; it is an attempt to create something more enduring in an era defined by fragmentation and doubt.

The world we inhabit is no longer one where traditional alliances can be taken for granted. Major powers no longer hide the fact that economic ties can serve as weapons, and technological supremacy as an instrument of pressure. In such an environment, Canada and Europe have not chosen to retreat into isolation, but rather to turn toward one another. They find common ground in shared values—democracy, the rule of law, respect for human dignity, and an open yet fair market—as well as in a shared vulnerability. Europe requires secure sources of critical raw materials, energy, and technological expertise. Canada, in turn, needs broader markets, reliable partners, and an environment where its own openness will not be exploited. From this mutual need, an alliance emerges—one not directed against anyone, but rather in favor of something: for prosperity that is not fragile, for security that is not merely military, and for a future that is not left to chance.

What does this alliance actually signify?

It means that two economies—already linked by CETA—now seek an even deeper integration. Digital trade, investments in critical minerals, collaboration on artificial intelligence, access to European supercomputers, and the alignment of standards in strategic industries—this is more than just the technical jargon of bureaucrats. It represents an effort to build supply chains that do not collapse at the first shock, innovation ecosystems that are not at the mercy of a single great power, and opportunities for individuals who wish to live, learn, and work on both sides of the Atlantic. When there is talk of Canada potentially participating in programs like Erasmus+ or Horizon, it goes beyond mere exchange statistics; it is about young Europeans and Canadians growing up with the awareness that they belong to the same civilizational sphere, even if they do not share the same institutions.

Yet, this alliance is not solely economic.

It is also a security alliance. In an era of hybrid threats, information manipulation, and geopolitical tensions, Canada and Europe have chosen to better align their defense and civilian capabilities. The Arctic—no longer just a remote expanse, but a region of strategic importance—has become a shared concern. Support for Ukraine, the defense of the international order, and the resilience of democratic institutions—all of this transcends mere parallel policy-making and evolves into a joint endeavor. Canada is engaging with European defense initiatives—not because it seeks to become a member of the Union, but because it recognizes that its own security is inextricably linked to Europe’s.

For the citizens of Europe—including those living in its southeastern reaches—this partnership is no mere abstract diplomatic exercise. It signifies that the space in which we live is expanding, not contracting. It means our businesses will gain greater access to the resources and expertise essential for the green and digital transition. It means our students and researchers will have new bridges spanning the ocean. And, perhaps most importantly, it means that Europe does not stand alone in a world that increasingly values ​​raw power over established rules. By turning toward one another, Canada and the Union send a powerful message: that democracies can still choose cooperation over rivalry, and that openness remains a source of strength rather than a weakness.

Of course, the path ahead is not straightforward.

Concepts such as "associate membership" or "ever-closer association without accession" lack a clearly defined legal framework. The details will take years to refine, and interests will not always be perfectly aligned. Yet, what matters is that the course has been set. At a time when many are turning inward, Canada and Europe have chosen to build a bridge—a bridge forged not out of necessity, but out of the conviction that unity—grounded in shared values ​​and reciprocity—remains entirely possible. Perhaps future historians will look back on this meeting in Montreal as the moment when two political communities, aware of the fragility of their times, decided not to let history drive them apart. Or, should things become complicated, they might remember it as a noble but unfulfilled intention. Yet, at this moment—as the opening lines of this alliance are still being written—one gets the impression that something more than mere diplomacy is at play. It is an attempt to preserve a space for trust in an age of doubt. And trust, as we know, rarely flourishes on its own; it must be nurtured, protected, and—when necessary—courageously expanded.

Thus, today—October 30, 2026, in Montreal—more than just a document was signed. What was signed was a commitment not to leave the future to the whims of fate.

Zeljko Serdar,  CCRES

Orbital Temples of Artificial Intelligence

U vremenu kada se ljudska žudnja za znanjem i snagom umjetne inteligencije širi brzinom koju je teško i zamisliti, Zemlja se suočava s tihim, ali sve teže podnošljivim teretom. Centri za obradu podataka, ti nevidljivi hramovi digitalnog doba, rastu poput šuma od stakla i čelika, a svaki novi list te šume traži sve više vode, sve više električne energije i sve više prostora koji bi inače pripadao rijekama, poljima ili tišini. Rashladni tornjevi isisavaju rijeke, dalekovodi se savijaju pod težinom potražnje, a tlo se pretvara u beton. Čovjek, koji je nekoć gledao u zvijezde kao u obećanje, sada gleda u njih kao u utočište.

Postoji, međutim, misao koja se rađa iz same potrebe i koja seže dalje od Zemljine kore. Što ako računalna snaga, ta nova krv civilizacije, ne mora više živjeti među nama? Što ako se može podići u orbitu, tamo gdje Sunce ne poznaje noć, gdje vakuum sam postaje hladnjak, a gravitacija više ne nameće granice? U toj zamisli sateliti nisu više samo oči koje gledaju prema dolje, nego čitavi gradovi procesora koji lebde u vječnom svjetlu, hranjeni neprekidnim snopovima sunčeve energije. U orbiti zore i sumraka, gdje se Sunce nikada potpuno ne gasi, paneli se otvaraju poput krila goleme ptice i hvataju snagu koja na Zemlji ostaje nedostižna.

Takav satelit nije odvojen od rakete koja ga nosi. Gornji stupanj sam postaje kućište, koža postaje radijator, a gorivo koje ga je diglo pretvara se u rashladno sredstvo. Čelik koji je preživio žar lansiranja ostaje gore i služi kao oklop i kao hladnjak. U pet regala smještenih unutar te leteće građevine rade tisuće procesora, a cijela konstrukcija, jednom raširena, doseže razmjere manjeg grada – stotine metara u širinu i dužinu. Svaki takav objekt donosi megavat računalne snage, a tisuće njih, rasprostrtih u niskoj Zemljinoj orbiti, stvaraju mrežu čija ukupna moć može nadmašiti cijele zemaljske elektroenergetske sustave.

Escape from Gravity, Ascent into Purity.

Prednosti su oštre poput oštrice noža. Nema iscrpljivanja vodnih izvora. Nema natjecanja s poljoprivredom ili gradovima za zemljište. Energija stiže izravno od Sunca, bez posrednika, bez gubitaka u prijenosu kroz atmosferske slojeve. Toplina se odvodi u beskrajni prostor, a ne u rijeke i jezera. Podaci putuju laserskim snopovima, brzom i gotovo nevidljivom mrežom koja povezuje orbitu s površinom, a obrada se može odvijati tamo gdje se podaci i stvaraju – visoko iznad oblaka.

No put do takve budućnosti nije posut zvijezdama. Svaki lansiranje mora biti ekonomično, svaki satelit izdržljiv, svaki sustav rashlađivanja savršeno usklađen s vakuumom. Treba graditi rakete koje se mogu višekratno koristiti, tvornice koje proizvode stotine takvih strojeva godišnje, i lansirna mjesta koja rade poput ritma srca. Treba zamisliti čitavu industriju koja se diže s tla i ostaje gore, rastući sastav po sastav, dok ne postane novi sloj ljudske civilizacije – sloj koji ne troši Zemlju, nego je štiti.

Vodeće američke tvrtke i projekti

• Cowboy Space (ranije Aetherflux) – Baiju Bhatt (suosnivač Robinhooda). Grade vlastitu raketu Big Iron čiji gornji stupanj postaje megavatni AI podatkovni centar. Planiraju konstelaciju od 20.000 satelita (Stampede).
• Starcloud (ranije Lumen Orbit) – Trenutno najnaprednija startup-tvrtka. Već su lansirali satelit s NVIDIA H100 GPU-om (prvi put u povijesti) i trenirali AI model u orbiti. Planiraju veliku konstelaciju (do 88.000 satelita).
• SpaceX (u suradnji s xAI) – Projekt Starmind. Najambiciozniji plan: do milijun satelita s NVIDIA Vera Rubin hardverom. Prvi sateliti očekuju se 2027./2028.
• Google – Project Suncatcher. Već su lansirali prototip sa svojim TPU čipovima (listopad 2026.). Cilj su povezani sateliti koji rade kao orbitalni AI klaster.
• Blue Origin – Project Sunrise. Prijavili su konstelaciju od oko 51.600 satelita u sun-sinhronoj orbiti.
• Axiom Space – Već imaju operativne orbitalne čvorove (nodes) koji rade kao edge-computing infrastruktura u svemiru.
• Sophia Space – Grade solarno napajane, space-cooled AI podatkovne centre.
• Orbital (Orbital Inc.) – Fokus na AI inferenciju. Planiraju do 100.000 satelita.

Kineski projekt

• ADA Space + Zhejiang Lab – Three-Body Computing Constellation. Već imaju više satelita u orbiti (prvi val 2025., proširenje 2026.) i realno izvršavaju AI modele (uključujući Alibabin Qwen).

Ostali relevantni igrači

• Lonestar Data Holdings – Više fokusirani na pohranu podataka (uključujući lunarne planove).
• NVIDIA – Ne grade satelite, ali isporučuju specijalizirani hardver (Space-1 Vera Rubin moduli) gotovo svim većim projektima.

Trenutno su Starcloud, Cowboy Space, SpaceX/xAI i Google najvidljiviji u utrci za stvaranje prave komercijalne infrastrukture AI podatkovnih centara u orbiti.

U ovoj viziji čovjek više nije samo stanovnik jedne planete. On postaje arhitekt prostora oko nje. Umjetna inteligencija, koja je nastala iz zemaljskog praha, seli se u čistoću orbite, gdje može rasti bez da guši izvore iz kojih je i sama potekla. Voda ostaje rijekama, tlo ostaje šumama, a energija se crpi iz beskrajnog izvora koji je oduvijek sjajao iznad naših glava. Tako se, možda prvi put u povijesti, tehnologija ne okreće protiv svoga doma, nego se diže iznad njega – ne kao bijeg, nego kao čin zrele odgovornosti.

I dok se noću zvijezde mirno okreću, među njima će se, jednog dana, kretati tihi svjetionici računala, nevidljivi većini očiju, ali neophodni budućnosti. Oni će nositi snove, znanje i snagu jedne civilizacije koja je napokon shvatla da pravo bogatstvo nije u tome što uzimati od Zemlje, nego u tome što joj ostaviti dok i sam odlaziš dalje.

Željko Serdar ( HCOIE )

When Computers Ascend to the Stars.

In an age when humanity’s hunger for knowledge and the power of artificial intelligence expands at a pace almost beyond imagining, the Earth bears a quiet yet increasingly unbearable burden. Data centers, those invisible temples of the digital age, rise like forests of glass and steel, and every new leaf of that forest demands more water, more electricity, and more space that would otherwise belong to rivers, fields, or silence. Cooling towers drain rivers, power lines sag under the weight of demand, and soil turns to concrete. Man, who once looked to the stars as a promise, now looks to them as a refuge.

Yet there is a thought born of necessity itself, one that reaches beyond the Earth’s crust. What if computational power, that new blood of civilization, no longer needs to live among us? What if it can be lifted into orbit, where the Sun knows no night, where the vacuum itself becomes a radiator, and where gravity no longer imposes its limits? In that vision, satellites are no longer merely eyes gazing downward, but entire cities of processors floating in eternal light, fed by unbroken streams of solar energy. In the dawn-dusk orbit, where the Sun never fully sets, panels unfold like the wings of a vast bird and capture a power that remains unattainable on Earth.

Such a satellite is not separate from the rocket that carries it. The upper stage itself becomes the housing; the skin becomes the radiator; and the propellant that lifted it transforms into coolant. The steel that survived the heat of launch remains aloft and serves as both armor and heat sink. Within five racks nested inside that flying structure work thousands of processors, and the entire assembly, once deployed, reaches the scale of a small city—hundreds of meters in width and length. Each such object delivers a megawatt of computing power, and thousands of them, spread across low Earth orbit, form a network whose total capacity can surpass entire terrestrial power grids.

The advantages are sharp as a blade’s edge. No depletion of water sources. No competition with agriculture or cities for land. Energy arrives directly from the Sun, without intermediaries, without losses through atmospheric layers. Heat is rejected into the endless void rather than into rivers and lakes. Data travel by laser beams, a swift and nearly invisible web linking orbit to the surface, while processing can occur where the data themselves are born—high above the clouds.

A New Infrastructure Above the Clouds.

Yet the path to such a future is not strewn with stars. Every launch must be economical, every satellite resilient, every cooling system perfectly matched to the vacuum. Rockets that can be reused must be built, factories that produce hundreds of such machines each year, and launch sites that beat like the rhythm of a heart. An entire industry must be imagined that rises from the ground and remains aloft, growing stage by stage, until it becomes a new layer of human civilization. This layer does not consume the Earth but protects it.

Leading U.S. companies and projects

• Cowboy Space (formerly Aetherflux) – Founded by Baiju Bhatt (Robinhood co-founder). Building its own rocket (Big Iron) whose upper stage becomes a megawatt-class AI data center. Plans a constellation of 20,000 satellites (Stampede).
• Starcloud (formerly Lumen Orbit) – Currently the most advanced startup. Already launched a satellite with an NVIDIA H100 GPU (first in history) and trained an AI model in orbit. Planning a large constellation (up to 88,000 satellites).
• SpaceX (in partnership with xAI) – Project Starmind. The most ambitious plan: up to 1 million satellites equipped with NVIDIA Vera Rubin hardware. First satellites expected in 2027/2028.
• Google – Project Suncatcher. Already launched a prototype with its own TPU chips (October 2026). Goal is networked satellites operating as an orbital AI cluster.
• Blue Origin – Project Sunrise. Filed for a constellation of approximately 51,600 satellites in sun-synchronous orbit.
• Axiom Space – Already operating orbital computing nodes as edge-computing infrastructure in space.
• Sophia Space – Building solar-powered, space-cooled AI data centers.
• Orbital (Orbital Inc.) – Focused on AI inference. Planning up to 100,000 satellites.

Chinese project

• ADA Space + Zhejiang Lab – Three-Body Computing Constellation. Already has multiple satellites in orbit (first wave in 2025, expanded in 2026) and is running real AI models (including Alibaba’s Qwen).

Other relevant players

• Lonestar Data Holdings – More focused on data storage (including lunar plans).
• NVIDIA – Does not build satellites but supplies specialized hardware (Space-1 Vera Rubin modules) to nearly all major projects.

Currently, Starcloud, Cowboy Space, SpaceX/xAI, and Google are the most prominent contenders in the race to create commercial AI data center infrastructure in orbit.

In that vision, man is no longer merely an inhabitant of one planet. He becomes the architect of the space around it. Artificial intelligence, born of terrestrial dust, migrates into the purity of orbit, where it can grow without choking the sources from which it itself arose. Water remains for the rivers, soil for the forests, and energy is drawn from the boundless source that has always shone above our heads. Thus, perhaps for the first time in history, technology does not turn against its home but rises above it—not as escape, but as an act of mature responsibility.

And while the stars turn quietly at night, among them will one day move the silent beacons of computation, invisible to most eyes yet indispensable to the future. They will carry the dreams, the knowledge, and the power of a species that has at last understood that true wealth lies not in what it takes from the Earth, but in what it leaves in peace while itself departing farther.

Zeljko Serdar ( CCRES )

Europe’s Answer to Starlink

In an age when global security and technological supremacy increasingly intertwine, sovereignty over communication systems is no longer a mere technical curiosity but a fundamental political and strategic issue. Dependence on foreign networks, especially those controlled by a single private company or a single state, is no longer seen as a temporary necessity but as a vulnerability that must be eliminated systematically. In this context, Europe, and particularly its northern members, is beginning to build its own alternatives that would enable states to exercise complete control over satellite links.

The essence is simple, yet the consequences are far-reaching. When a single private constellation of satellites becomes de facto critical infrastructure for the military, civil protection, rescue services and state administration, decisions about switching a service on or off cease to be purely commercial. They become political. Experiences from conflicts in which it became clear that communication channels can be restricted or denied at the owner’s discretion have left a deep mark. States have realised that sovereignty cannot rest on someone else’s goodwill, however advanced and reliable that technology may be.

Breaking Free from the American Kill Switch.

The response comes in the form of partnerships that bring together European industry and state needs. Finnish companies, renowned for their expertise in telecommunications and satellite technology, are developing low-Earth-orbit systems intended exclusively for governmental users. The key difference from existing commercial networks lies in ownership and control. The satellites, ground stations and terminals remain in the hands of the state that procures them. There is no external operator who can decide on the availability of the service. There is no political pressure that could extinguish the link at a critical moment. The system is conceived to be resilient, sovereign and entirely under national supervision.

Such an approach is not isolated. It fits into the broader European effort to reduce dependence on external technological giants. While own constellations are being built, Europe is simultaneously attracting experts, investing in research and development, and seeking ways for its own industries to occupy the place hitherto largely held by American or other external actors. This is a long-term strategy of technological autonomy that extends from satellite communications to a wider spectrum of critical technologies.

For smaller states, especially those located in the immediate vicinity of unstable regions, this question acquires additional weight. The ability to rely exclusively on one’s own infrastructure under crisis conditions is not a luxury, but a necessity. Satellite networks that a state itself owns and operates enable uninterrupted communication between military units, civil services and central institutions, regardless of what is happening on the ground or in diplomatic circles.

Nokia, ICEYE and the New European Space Doctrine.

Of course, the road to full sovereignty is neither swift nor inexpensive. Launching satellites, building ground infrastructure, developing terminals resistant to jamming and ensuring continuous maintenance require substantial investment and long-term political will. Yet the price of dependence can be still higher. When a communication system can be switched off with a single stroke, the cost is measured not only in money, but in human lives, territorial losses and the loss of strategic autonomy.

In this light, the efforts to build a European alternative are not merely a technological undertaking. They are the expression of a deeper realisation that in the twenty-first century sovereignty no longer rests solely on military force or economic strength, but also on the capacity to secure the flow of information by one’s own means. States that grasp this in time are building a future in which their critical links do not depend on the discretion of others. Those that fail to grasp it remain vulnerable, however strong they may appear in other domains.

Thus a new balance is taking shape before our eyes. It is not a matter of rejecting cooperation or embracing isolationism, but of a wise separation of interests. Cooperation remains desirable, yet critical functions must remain under national or at least European control. Herein lie both the strength and the wisdom of this approach: not hostility towards others, but responsibility towards oneself.

U doba kada se globalna sigurnost i tehnološka nadmoć sve više isprepliću, pitanje suverenosti komunikacijskih sustava prestaje biti tehnička zanimljivost i postaje temeljno političko i strateško pitanje. Ovisnost o tuđim mrežama, osobito onima koje kontrolira jedna privatna tvrtka ili jedna država, više se ne doživljava kao privremena nužnost, nego kao ranjivost koja se mora sustavno uklanjati. U tom kontekstu Europa, a posebno njezini sjeverni članovi, počinju graditi vlastite alternative koje bi državama omogućile potpunu kontrolu nad satelitskim vezama.

Suština je jednostavna, a posljedice dalekosežne. Kada jedna privatna konstelacija satelita postane de facto kritična infrastruktura za vojsku, civilnu zaštitu, spašavanje i državnu upravu, tada odluke o uključivanju ili isključivanju usluge prestaju biti čisto poslovne. One postaju političke. Iskustva iz sukoba u kojima se pokazalo da se komunikacijski kanali mogu ograničiti ili uskratiti prema nahođenju vlasnika sustava ostavila su dubok trag. Države su shvatile da suverenost ne može počivati na tuđoj dobroj volji, ma kako napredna i pouzdana ta tehnologija bila.

When Connectivity Becomes Power – Finland’s Quiet Rebellion.

Odgovor dolazi u obliku partnerstava koja spajaju europsku industriju i državne potrebe. Finske tvrtke, poznate po stručnosti u telekomunikacijama i satelitskoj tehnologiji, razvijaju sustave niske Zemljine orbite namijenjene isključivo državnim korisnicima. Ključna razlika u odnosu na postojeće komercijalne mreže leži u vlasništvu i kontroli. Sateliti, zemaljske stanice i terminali ostaju u rukama države koja ih nabavlja. Nema vanjskog operatera koji može odlučiti o dostupnosti usluge. Nema političkog pritiska koji bi mogao ugasiti vezu u kritičnom trenutku. Sustav je zamišljen tako da bude otporan, suveren i potpuno pod nacionalnim nadzorom.

Takav pristup nije izoliran. On se uklapa u širi europski napor da se smanji ovisnost o vanjskim tehnološkim divovima. Dok se grade vlastite konstelacije, Europa istodobno privlači stručnjake, ulaže u istraživanje i razvoj te traži načine da vlastite industrije zauzmu mjesto koje su dosad uglavnom zauzimali američki ili drugi izvanjski akteri. Riječ je o dugoročnoj strategiji tehnološke autonomije, koja se proteže od satelitskih komunikacija do šireg spektra kritičnih tehnologija.

Za manje države, osobito one koje se nalaze u neposrednoj blizini nestabilnih regija, ovo pitanje dobiva dodatnu težinu. Mogućnost da se u kriznim uvjetima osloni isključivo na vlastitu infrastrukturu nije luksuz, nego nužnost. Satelitske mreže koje država sama posjeduje i upravlja njima omogućuju neprekinutu vezu između vojnih jedinica, civilnih službi i središnjih institucija, neovisno o tome što se događa na zemlji ili u diplomatskim krugovima.

Naravno, put do potpune suverenosti nije ni brz ni jeftin. Lansiranje satelita, izgradnja zemaljske infrastrukture, razvoj terminala otpornih na ometanja i osiguravanje kontinuiranog održavanja zahtijevaju značajna ulaganja i dugoročnu političku volju. No cijena ovisnosti može biti još viša. Kada se komunikacijski sustav može isključiti jednim potezom, cijena se mjeri ne samo novcem, nego i ljudskim životima, teritorijalnim gubicima i gubitkom strateške autonomije.

Control the Signal, Control the Future.

U tom svjetlu, napori da se izgradi europska alternativa nisu samo tehnološki pothvat. Oni su izraz dublje spoznaje da u XXI. stoljeću suverenost više ne počiva samo na vojnoj sili ili gospodarskoj snazi, nego i na sposobnosti da se vlastitim sredstvima osigura protok informacija. Države koje to shvate na vrijeme grade budućnost u kojoj njihove kritične veze ne ovise o nahođenju drugih. One koje to ne shvate ostaju ranjive, ma koliko se u drugim područjima činile snažnima.

Tako se pred našim očima oblikuje nova ravnoteža. Ne radi se o odbacivanju suradnje ili izolacionizmu, nego o mudrom razdvajanju interesa. Suradnja ostaje poželjna, ali kritične funkcije moraju ostati pod nacionalnom ili barem europskom kontrolom. U tome je i snaga i mudrost ovog pristupa,ne neprijateljstvo prema drugima, nego odgovornost prema sebi. 

Društveni ugovor u plamenu

U srcu Europe, tamo gdje se stoljećima gradila krhka ravnoteža između slobode i reda, danas se događa nešto što više nije moguće zanijekati. Država, ta drevna institucija koja je nastala upravo zato da štiti građane od kaosa, postupno se povlači iz svoje osnovne dužnosti. Umjesto da stoji kao čvrsti bedem između mira i nasilja, ona se ponaša kao promatrač koji, iz nekog neobjašnjivog razloga, dopušta da se ulice pretvore u pozornicu za pljačku, palež i otvoreno nepoštivanje zakona.

Kada se mladi ljudi okupljaju navodno zbog škola, zbog nedostatka učitelja, dotrajalih zgrada ili kukaca u učionicama, to bi, u zdravom društvu, bila legitimna zabrinutost. No vrlo brzo takvi prosvjedi prestaju biti o školama. Pojavljuju se zastave koje nemaju nikakve veze s obrazovanjem, slogani koji odbacuju samu ideju nacionalne države, grupe koje dolaze s jasnim ideološkim programom. Neke od njih nose crvene i crne zastave, druge zelene i bijele. Neke govore o klasnoj borbi, druge o vjerskoj pobjedi. Zajedničko im je samo jedno: neprijateljstvo prema društvu u kojem žive i prema pravilima koja to društvo drže na okupu.

Nasilje koje više nije strano.

Iza svega stoji dublji raskol. Društveni ugovor, taj nevidljivi dogovor između građana i vlasti, počinje pucati. Građani plaćaju poreze, poštuju zakone, odgajaju djecu, rade. Od države očekuju samo ono što je oduvijek bila njezina najvažnija zadaća: da osigura mir na ulicama, da štiti imovinu, da kazni one koji krše pravila. Kada to prestane raditi, kada se pljačka i nasilje događaju pred očima policije, a odgovorni ostaju netaknuti, tada se rađa osjećaj izdaje. Ljudi počinju sumnjati da država više nije na njihovoj strani.

Posebno je zlokobno kada se u toj mješavini nasilja i ideologije prepoznaju organizirane mreže koje već dugo djeluju ispod površine. One ne nastaju preko noći. One se grade godinama, kroz vjerske centre, kroz udruge, kroz politički utjecaj. Njihovi ciljevi nisu skriveni, žele više moći, žele da se kritika njihove ideologije proglasi zločinom, žele utjecati na vanjsku politiku, žele da se njihove vrijednosti postave iznad vrijednosti zemlje koja ih je primila. A kada dođe do nereda, oni se pojavljuju kao posrednici, kao oni koji bi, navodno, mogli smiriti situaciju, ali samo ako dobiju ono što traže.

Istodobno, postoji i onaj sloj mladih muškaraca kojima nije potrebna nikakva ideologija. Njima je dovoljno uzbuđenje, adrenalinski nalet, osjećaj moći koji dolazi kada se može razbijati, krasti, paliti, a da nitko ne reagira. U društvima iz kojih dolaze, nasilje je često bilo dio svakodnevice. Tamo gdje je život jeftin, gdje se pravda rješava na ulici, gdje je država ili odsutna ili korumpirana, čovjek rano nauči da je snaga jedini pravi zakon. Kada takvi ljudi dođu u mirnu, uređenu zemlju, njihov unutarnji kompas ostaje isti. Mir im se čini slabim, red im se čini naivnim. I onda, kada se prilika ukaže, oni rade ono što su oduvijek znali raditi.

Tamo gdje zakon šuti.

Zapadna društva, međutim, nisu navikla na takav prag nasilja. Generacije su rasle u uvjerenju da je mir nešto prirodno, da je sigurnost dana. Zaboravile su koliko je teško i koliko dugotrajno bilo graditi taj mir. Zaboravile su da se civilizacija ne održava sama od sebe, već stalnim naporom, discipliniranom primjenom zakona i spremnošću da se brani. Kada se granice otvore preširoko, kada se odustane od zahtjeva za prilagodbom, kada se kulturne razlike proglase nečim što se ne smije spominjati, tada se u mirno tkivo unosi nešto strano, ne strano po podrijetlu, nego po odnosu prema životu, prema ženi, prema autoritetu, prema samom smislu zajednice.

Imigracijski sustav, kakav danas postoji, više ne služi interesima zemalja koje primaju. On je postao mehanizam koji ne razlikuje one koji žele raditi, učiti i poštivati pravila od onih koji dolaze s posve drugačijim namjerama. Asimilacija se pretvorila u prljavu riječ. Umjesto da se od novopridošlica očekuje da prihvate jezik, zakon i temeljne vrijednosti, očekuje se da se domaće stanovništvo prilagodi njima. Rezultat je stvaranje paralelnih društava, enklava u kojima vladaju druga pravila, drugi autoriteti, druga lojalnost.

U takvim uvjetima, institucije počinju posustajati. Škole gube autoritet. Policija se suzdržava. Sudovi oklijevaju. Mediji biraju riječi s krajnjim oprezom. A političari, umjesto da govore istinu, govore ono što misle da će umiriti najglasnije. Tako se, korak po korak, razgrađuje sam temelj na kojem počiva europska civilizacija: povjerenje da će zakon vrijediti jednako za sve, da će nasilje biti kažnjeno, da će mir biti zajamčen.

Posljednji dani mira.

Nije riječ o mržnji prema ljudima. Riječ je o ljubavi prema onome što je stoljećima građeno, prema slobodi mišljenja, prema ravnopravnosti spolova, prema pravu da se živi bez straha, prema mogućnosti da se kritizira svaka ideja, uključujući i one najsvetije. Kada se te vrijednosti počnu relativizirati, kada se počne tvrditi da su sve kulture jednake, da nema boljeg i lošijeg načina života, tada se otvara put prema propasti. Jer nisu sve kulture jednake. Neke cijene život, neke ga drže jeftinim. Neke štite žene, neke ih podčinjavaju. Neke grade mostove, neke zidove.

Budućnost nije unaprijed određena. Još uvijek postoji mogućnost da se države vrate svojoj osnovnoj ulozi. Da jasno kažu: zakon vrijedi za sve. Da demontiraju mreže koje rade protiv njih. Da zaustave one koji dolaze samo da bi uzimali, a ne da bi davali. Da odgajaju mlade ljude u duhu odgovornosti, a ne u duhu vječne žrtve. Da se usude govoriti istinu, čak i kada je neugodna.

Jer ako se to ne učini, jednog će dana i oni koji su danas najglasnije branili „različitost“ shvatiti da su ostali sami. Da su njihovi slogani postali smiješni, a njihova dobrota naivna. I da je mir, koji su uzimali zdravo za gotovo, nestao, ne zato što ga je netko silom oduzeo, nego zato što su ga sami, korak po korak, predali. Željko Serdar.

Ranjive rute nafte, povratak nuklearkama i azijski zeleni zaokret

 

Globalna energetska jednadžba. Geopolitički potresi, uspon umjetne inteligencije i ubrzana tranzicija.

Globalni energetski sektor trenutačno prolazi kroz strukturne promjene bez presedana. Tradicionalna tržišta fosilnih goriva suočavaju se s nepredvidivim geopolitičkim savezima i izravnim sigurnosnim prijetnjama transportnim rutama. Istodobno, eksponencijalni rast sektora visoke tehnologije, pogonjen razvojem umjetne inteligencije, stvara golemo opterećenje na elektroenergetske mreže širom svijeta. Ove silnice, u kombinaciji s hitnošću prelaska na održive izvore energije, oblikuju novu ekonomsku i geopolitičku stvarnost.

---

1. Previranja na tržištu nafte i dizela: Novi savezi i sigurnosni rizici.

Tržište tekućih goriva ušlo je u fazu ekstremne volatilnosti, gdje se ekonomske zakonitosti ponude i potražnje povlače pred vanjskopolitičkim odlukama i vojnim krizama.

Kontroverzni „Sporazum o dizelu” između Washingtona i Moskve.

U potpuno neočekivanom vanjskopolitičkom preokretu, Kremlj je službeno potvrdio da je ruski dizel ponovno počeo masovni priljev na globalna tržišta. Ovaj razvoj događaja izravna je posljedica medijski iznimno propraćenog i pragmatičnog dogovora između američkog predsjednika Donalda Trumpa i ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Povod za ovaj nesvakidašnji sporazum bila je Trumpova domaća energetska kriza. Kako bi suzbio nagli rast cijena goriva na američkim benzinskim postajama, Trump je donio radikalnu odluku: dopustio je korištenje porezno izuzetog, takozvanog „crvenog” dizela (koji je u SAD-u tradicionalno rezerviran isključivo za poljoprivredu i industrijske strojeve) svim američkim vozačima. Budući da je takav potez stvorio golemu potražnju i dodatno iscrpio domaće rafinirane zalihe, Washington je bio prisiljen potražiti pragmatično rješenje na globalnoj razini, što je rezultiralo otvaranjem vrata ruskom dizelu unatoč ranijim sankcijama.

Vojni udari na bliskoistočnu infrastrukturu.

Dok se atlantska tržišta prilagođavaju novom američko-ruskom dogovoru, opskrba s Bliskog istoka ponovno visi o niti. Cijene nafte na svjetskim burzama našle su se pod snažnim pritiskom rasta nakon vijesti iz Ministarstva energetike Saudijske Arabije da je zgrada naftnog giganta Saudi Aramco u Dahranu bila meta napada.

Iako su saudijske vlasti brzo reagirale kako bi stabilizirale tržište, incident je ogolio ranjivost kritične infrastrukture. U pokušaju da zadrži povjerenje zapadnih partnera i stabilizira prihode, Saudi Aramco je započeo s agresivnim nuđenjem dodatnih količina sirove nafte Europi za isporuku potkraj listopada i sredinom studenoga, pokušavajući tako kompenzirati strah od prekida isporuke.

Blokada Hormuškog tjesnaca i upozorenje IEA-e

Strahovanja su se pokazala opravdanima u Hormuškom tjesnacu, jednoj od najvažnijih svjetskih pomorskih točaka za transport nafte. Nakon potonuća velikog kontejnerskog broda, koje je uslijedilo kao izravna posljedica učestalih iranskih napada na trgovačke rute, cijene nafte su skočile na najvišu razinu u posljednje četiri godine, nakratko dotaknuvši kritičnu granicu od 126 dolara po barelu.

Na ove događaje žurno je reagirala Međunarodna agencija za energiju (IEA). U svojem najnovijem izvješću, IEA je izdala ozbiljno upozorenje da će globalno tržište dizela ostati iznimno nestabilno i tijekom cijele sljedeće godine. Kontinuirani geopolitički sukobi sustavno smanjuju rafiniranje i proizvodnju na Bliskom istoku. Prema analizama IEA-e, kronični manjak dizela ne predstavlja samo energetski problem, već izravno prijeti rastom globalne inflacije i ozbiljnim usporavanjem ukupnog svjetskog gospodarskog rasta, s obzirom na to da o dizelu ovisi kompletan globalni transport i logistika.

---

2. Infrastruktura i utrka u naoružanju umjetnom inteligencijom.

Dok se tradicionalni energetski sektor bori s ratnim krizama, tehnološki sektor proživljava revoluciju koja zahtijeva neviđene količine električne energije. Umjetna inteligencija više nije samo softversko pitanje, već teško infrastrukturno breme.

Energetski izazov AI ekspanzije	Strateški odgovor industrije
Preopterećenje postojeće prijenosne mreže	Masovna izgradnja novih magistralnih dalekovoda (SAD)
Visoki operativni troškovi hlađenja i procesora	Uvođenje manjih modularnih plinskih turbina uz centre
Potreba za neprekidnom (Base-load) energijom	Okretanje nuklearnim elektranama (Google, Microsoft)

Podatkovni centri pred zidinama elektroenergetske mreže.

Eksponencijalni rast kompleksnih AI modela zahtijeva goleme podatkovne centre koji rade bez prestanka. Ova nezapamćena potražnja za električnom energijom počela je ozbiljno ugrožavati stabilnost elektroenergetskih mreža, posebice u Sjedinjenim Američkim Državama. Kako bi spriječili kolaps sustava i osigurali nesmetan rad svojih poslužitelja, tehnološki divovi i energetski operateri pokrenuli su masovnu izgradnju novih magistralnih dalekovoda u SAD-u. Osim same prijenosne mreže, ubrzano se uvode i manje plinske turbine smještene izravno uz podatkovne centre, koje služe kao brzi i fleksibilni izvori energije za održavanje troškova pod kontrolom.

Povratak nuklearnoj energiji kao tehnološkoj stvarnosti.

Dugoročno gledano, plinske turbine nisu ekološki ni ekonomski održive za ciljeve ugljične neutralnosti koje su tehnološke kompanije same sebi nametnule. Zbog toga svjedočimo povratku nuklearnoj energiji. Google je službeno podržao i sklopio ugovore s postojećim nuklearnim elektranama kako bi osigurao stabilnu opskrbu za svoje podatkovne centre koji stvaraju golem pritisak na američku mrežu.

Ovaj potez odražava širi konsenzus unutar energetske i tehnološke zajednice. Vodeći ljudi u energetskom sektoru sada otvoreno ističu da je utrostručenje globalnih nuklearnih kapaciteta do 2050. godine apsolutno ključno za pobjedu u utrci u razvoju umjetne inteligencije. Bez stabilne i čiste bazne energije koju pruža nuklearna fisija, održavanje računalne moći potrebne za naprednu umjetnu inteligenciju postat će nemoguće.

Ekspanzija na europskom tlu.

Ovaj se trend ubrzano prelijeva i na Europu. Zbog povoljnih klimatskih uvjeta, ali i geografskog položaja, Iberijski poluotok postao je novo žarište tehnoloških investicija. Nagli razvoj podatkovnih centara potaknuo je snažan val izgradnje postrojenja za čistu energiju i naprednih sustava za skladištenje energije diljem Španjolske i Portugala, čime ove zemlje postaju ključno energetsko čvorište za europski digitalni suverenitet.

---

3. Obnovljivi izvori energije i korporativne promjene pod pritiskom.

Geopolitička nesigurnost i tehnološki zahtjevi ubrzavaju potrebu za diversifikacijom energetskih izvora, tjerajući države na povlačenje strateških, milijardama dolara vrijednih poteza.

Tajvanski štit od ukapljenog prirodnog plina.

Suočen sa stalnim geopolitičkim pritiscima i potrebom da osigura energetsku neovisnost svoje ključne industrije poluvodiča, Tajvan je povukao radikalan potez na tržištu plina. Vlada u Taipeiju izvijestila je o postizanju značajnog napretka u pregovorima o kupnji ukapljenog prirodnog plina (LNG) iz projekta Alaska LNG.

Tajvan se obvezao na kolosalnu investiciju od 4,4 milijarde dolara u ovaj američki projekt. Ovim korakom Tajvan ne samo da osigurava stabilan dotok energenata koji će zamijeniti ugljen i poduprijeti tranziciju, već i dodatno učvršćuje svoje strateško i ekonomsko savezništvo sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Azijska utrka prema zelenoj energiji i njezine prepreke.

Sličan scenarij odvija se i u ostatku Azije. Sukob na Bliskom istoku, u koji je izravno uključen Iran, pokazao je zemljama jugoistočne Azije koliko je opasno oslanjati se na uvoznu naftu i plin kroz nestabilne pomorske tjesnace. Ova kriza ubrzano okreće regiju prema razvoju vlastitih obnovljivih izvora energije, sunca, vjetra i geotermalne energije.

Međutim, prelazak na zelenu energiju nije bez poteškoća. Ekonomski stručnjaci i inženjeri upozoravaju na to da se jugoistočna Azija suočava s ozbiljnim preprekama u financiranju skupih baterijskih sustava za skladištenje energije i modernizaciji elektroenergetskih mreža. Bez tih golemih kapitalnih ulaganja, obnovljivi izvori energije zbog svoje intermitentnosti (ovisnosti o vremenskim prilikama) neće moći pružiti potpunu energetsku sigurnost, što bi moglo usporiti njihovo konačno osamostaljenje od fosilnih goriva.

---

Realnost kao zaključak.

Energetska karta svijeta ubrzano se iscrtava. Kratkoročne krize, poput sukoba u Iranu i tjesnacima, rješavaju se nekonvencionalnim i politički osjetljivim dogovorima poput onog između Trumpa i Putina. Dugoročno, međutim, pobjednike u globalnoj ekonomskoj utrci neće odlučiti samo posjedovanje naftnih izvora, već sposobnost država da izgrade robusne, čiste i napredne energetske sustave sposobne napajati kako kućanstva, tako i superračunala sutrašnjice.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora energije ( HCOIE )

Frekvencija koja mijenja pravila igre mobilne komunikacije.

 

U suvremenom svijetu mobilne komunikacije postale su nešto što većina ljudi smatra samorazumljivim. Telefon u džepu trebao bi raditi posvuda: na ulici, u šumi, u podzemnoj željeznici, a osobito unutar zgrada, gdje provodimo najveći dio dana. No tehnologija koja to omogućuje nije tako jednostavna kako se čini. Radiovalovi kojima se prenose glas, poruke i podaci ponašaju se različito ovisno o svojoj frekvenciji, a ta razlika određuje može li se mreža uistinu prozvati sveprisutnom.

Niske frekvencije, one oko osam stotina megaherca, slične su dubokim basovima glazbe. One putuju daleko i prodiru kroz zidove, prozore i betonske konstrukcije s razmjerno malim gubicima. Visoke frekvencije, naprotiv, nose mnogo više podataka, ali se ponašaju poput visokih tonova: brzo se apsorbiraju i slabo prodiru u zatvorene prostore. Zato svaka ozbiljna mobilna mreža treba oboje – niske frekvencije za doseg i pokrivenost, te srednje i više za brzinu i kapacitet.

Zadnji komad slagalice.

Upravo se oko te kombinacije posljednjih godina vodi tiha, ali odlučna utrka. Satelitski sustavi koji komuniciraju izravno s običnim telefonima dosad su uglavnom djelovali kao pričuva: korisni u pustinji, na planini ili u područjima bez zemaljske mreže, ali gotovo beskorisni čim čovjek uđe u zgradu. Signal se gubio, veza se prekidala, a usluga je ostajala ograničena na tekstualne poruke i sporije prijenose podataka pod otvorenim nebom.

Nedavni potezi mijenjaju tu sliku. Nabava širokog nacionalnog spektra u niskom frekvencijskom pojasu, zajedno s odobrenjem za lansiranje tisuća novih satelita posebno prilagođenih izravnoj komunikaciji s mobitelima, stvara mogućnost da satelitska mreža prestane biti samo dopuna i postane pravi konkurent postojećim operatorima. Kada se niske frekvencije koje prodiru kroz zidove spoje s već postojećim srednjim frekvencijama koje nose brzinu, te s konstelacijom satelita koji mogu obrađivati znatno veće količine prometa, nastaje sustav koji više nije ograničen na otvoreni prostor.

Od rezervne mreže do pravog konkurenta.

To ne znači da će se preko noći dogoditi revolucija. Još treba proći regulatorna odobrenja, sateliti se moraju lansirati i kalibrirati, a mreža mora dokazati pouzdanost u stvarnim uvjetima, u gustim gradskim središtima, u visokim poslovnim zgradama, u podzemnim garažama. No smjer je jasan. Onaj tko posjeduje i niske frekvencije za prodiranje i dovoljan kapacitet za stvarnu upotrebu više nije osuđen na ulogu rezervne opcije. On može ponuditi uslugu koja radi i kad ste u uredu, u stanu ili u trgovini.

Za postojeće telekomunikacijske tvrtke to predstavlja ozbiljan izazov. Njihove mreže desetljećima su se gradile oko zemaljskih stanica, a sateliti su se promatrali uglavnom kao rješenje za rubna područja. Ako satelitski sustav počne pouzdano pokrivati i unutrašnjost zgrada, granica između „glavne“ i „pomoćne“ mreže počinje nestajati. Korisnici bi tada birali ne prema tome tko ima bolje pokrivenost na selu, nego tko nudi cjelovito iskustvo bez obzira na to gdje se nalaze.

Tajna 800 megaherca.

Niske frekvencije prodiru bolje jer imaju dulje valove koji se manje raspršuju i bolje difraktiraju, manje dielektrične gubitke u građevinskim materijalima, te veću dubinu prodiranja.

Zbog toga se 700–900 MHz pojas tradicionalno koristi za pokrivanje unutrašnjosti zgrada, dok se viši pojasevi (2–5 GHz i više) koriste za kapacitet i brzinu tamo gdje signal ionako lako dopire.

Istodobno, ova promjena nosi i šire posljedice. Bolja pokrivenost unutar zgrada znači pouzdanije hitne pozive, bolju povezanost u katastrofama, pristup internetu u područjima koja su dosad bila digitalno zapostavljena, ali i novu razinu konkurencije koja može sniziti cijene i potaknuti inovacije. Spektar, taj nevidljivi resurs koji se ne može umnožiti, postaje jedan od ključnih strateških resursa dvadeset i prvog stoljeća, usporediv s energijom ili vodom.

Objava o dogovoru SpaceX-a o kupnji nacionalnog portfelja spektra od 800 MHz (od Grain Managementa) izašla je u četvrtak, 8. listopada 2026. Već u after-hours trgovanju dionice AT&T-a, Verizonа i T-Mobilea pale su za otprilike 5–8 %.

Sljedećeg dana, u petak 9. listopada, pad se dodatno produbio, T-Mobile – pad od 13,27 % (najgori dan od 2013.), AT&T – pad od 9,81 % (najgori dan od 2000.), Verizon – pad od 8,75 % (najgori dan od 2002.)

Tri tvrtke zajedno izgubile su desetke milijardi dolara tržišne vrijednosti (procjene se kreću oko 50–60 milijardi dolara). U isto vrijeme dionice SpaceX-a blago su porasle (oko 1 %).

Zanimljivo je da su dionice operatora telekomunikacijskih tornjeva (American Tower, Crown Castle, SBA Communications) porasle, jer su ulagači procijenili da bi SpaceX eventualno mogao graditi i zemaljsku mrežu, što bi povećalo potražnju za infrastrukturom.

Crni petak za američke telekome.

Ulagači su procijenili da SpaceX sada ima „zadnji kritični dio slagalice“ – niski frekvencijski spektar koji prodire kroz zidove. To mijenja percepciju Starlink Mobilea iz usluge za područja bez pokrivenosti u potencijalnog pravog konkurenta postojećim operatorima. Strah je da bi SpaceX dugoročno mogao ugroziti stabilne prihode od mjesečnih pretplata, koje su dosad bile relativno zaštićene od ozbiljne konkurencije.

Pad je bio toliko velik da su mnogi analitičari govorili o jednom od najtežih dana za američki telekom sektor u posljednja dva desetljeća. Ovakve vijesti, konkretne, tehnički precizne, s jasnim tržišnim posljedicama, rijetko prolaze kroz hrvatski mainstream. Većina velikih medija ili ih uopće ne objavi, ili ih svede na jednu-dvije rečenice tipa „Elon Musk opet nešto kupio“ bez objašnjenja što to stvarno znači.

U konačnici, radi se o tome da tehnologija prestane biti ograničena fizičkim preprekama koje smo dosad smatrali nepremostivima. Zid više ne mora značiti prekid veze. Ako se niske i srednje frekvencije, sateliti velike propusnosti i pametno upravljanje mrežom uspješno spoje, mobilna komunikacija može uistinu postati neovisna o tome nalazimo li se pod vedrim nebom ili u betonskoj šumi suvremenog grada. To nije samo tehnički napredak. To je korak prema svijetu u kojem povezanost prestaje biti privilegij lokacije i postaje gotovo jednako prirodna kao zrak koji udišemo.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovlivih Izvora Energije ( HCOIE )