Prošlo je 180 godina od povijesnog govora Ivana Kukuljevića Sakcinskog na hrvatskom jeziku. Hrvatski političar, povjesničar i književnik bio je jedan od nositelja ilirskog pokreta, hrvatskog nacionalnog preporoda. Zalagao se za uvođenje hrvatskoga jezika umjesto latinskog kao službenoga te je bio prvi zastupnik koji je na materinskom jeziku progovorio u Hrvatskom saboru 2. svibnja 1843. godine.
Mentalna higijena polazi od pretpostavke kako socijalna sredina utječe na mentalno zdravlje. Mentalna higijena (psihohigijena), granično je područje kliničke psihologije koje se bavi sprječavanjem psihičkih poremećaja i očuvanjem duševnoga zdravlja. Proučava čimbenike koji održavaju mentalno zdravlje i mjere kojima se ono poboljšava, potiče dobro osjećanje i volja za životom, te otklanjaju i izbjegavaju čimbenici koji dovode do psihičkih bolesti ili pogoršavaju duševnu kvalitetu života.
180 godina kasnije, prema podacima sa stranica hrvatskog Sabora, protiv zakona kojim se potvrđuje da je hrvatski jezik službeni jezik u Hrvatskoj i jedan od službenih jezika Europske unije, kao i to da je u svojoj ukupnosti i cjelovitosti temeljna sastavnica hrvatskog identiteta i hrvatske kulture. glasali su zastupnici Mirela Ahmetović, Barbara Antolić Vupora, Boška Ban Vlahek, Arsen Bauk, Erik Fabijanić, Sabina Glasovac, Peđa Grbin, Branko Grčić, Siniša Hajdaš Dončić, Mišel Jakšić, Boris Lalovac, Andreja Marić, Anka Mrak-Taritaš, Dalija Orešković, Katarina Peović, Marijana Puljak i Martina Vlašić Iljkić. Suzdržani su bili Domagoj Hajduković, Marin Lerotić, Vesna Nađ, Željko Pavić, Ivana Posavec Krivec, Sanja Udović, Davorko Vidović, Franko Vidović i Nikšta Vukas. Za provedbu zakona glasalo je 95 zastupnika, uz ovih 17 protiv, bilo je tu i 10 suzdržanih.
Mentalna higijena usmjerena je na uklanjanje patogenih čimbenika koji štete duševnomu zdravlju pojedinca i zajednice, te na poboljšanje zdravlja, u čem nalazi veze sa životom i praksom, povezujući se s kulturnim utjecajima, prosvjetom, ekonomijom, zdravstvom, urbanizacijom, a ulazi i u područje ekologije te, u širem smislu, antropologije. To je povezivanje interdisciplinarno, proizlazi iz shvaćanja da je zdravlje stanje fizičkoga i emocionalnoga dobrog osjećanja i da stvaranje uvjeta za dobro osjećanje poboljšava mentalno zdravlje.
Primjer 1.
Ivan Kukuljević Sakcinski Hrvatskom saboru 2. svibnja 1843.
Preuzvišeni Gospodine Grofe i Bane, Presvetli Velmože! Slavni stališi i redovi!
Kao što svaki pravi Harvat i Slavonac, tako sam i ja s velikom zaisto radostju i unutrašnjim uzhitjenjem razumio, da slavni stališi i redovi ovih kraljevinah žele: podignutje katedrah za narodni naš jezik i literaturu, (kako ja mislim) ne samo u Akademii nego u celom Distriktu Akademie Zagrebačke čim bez dvojbe to steći žele, da svi izobraženii stanovnici kraljevinah naših svoj maternji jezik dobro i izvarstno nauče. Nu, pitam ja s poniznim dopuštenjem: na kakovu će korist i svarhu biti učenje našega jezika kakovim uspehom kakovom posledicom kakovim trudom učit će ga stanovnici domovine naše, ako sa znanjem njegovim nikada nikakovo dobro skopčano nebude; ako po njem nitko ništa zaslužiti si nebude mogao; i ako mi nikad niti pomisliti nećemo, da ga u javni život uvedemo Zaisto će on bez toga, kao i do sada ostati u tmini, šnjim će se zabavljati samo oni, koji baš za to vremena imali budu, u ostalom neće ga opet veća strana naroda znati, a oni, koji se javnim životom bave, i koji su u javnih službah stavljeni sasvim će ga zanemariti kao i do sada; podignutje pako naših katedrah i učionah neće na drugo služiti, nego na zasleplenje domorodacah i tudjinah.
Znam ja, da mi kako smo ovde sakupljeni s veće strani naš jezik dobro neznamo, i da se u celoj našoj domovini osobe obadvojeg spola, koje u svom maternjim jeziku dobro govoriti, čitati i pisati znadu, lahko na parste prebrojiti bi mogle; a šta je tomu uzrok nego to: da ga mi u javnom životu i poslovih nigde neupotrebljavamo, i š njim se samo tako zabavljamo, kao gizdavi gospodar svojim plaćenim slugom.
Još nezna veća strana naroda našega, kakova je to višnja slast i milina svojim prirodjenim materinskim jezikom govoriti moći i smeti, to samo on iskreno ćutiti može, koj je duže vremena medju tudjemi narodi u tudjih daržavah stanovati i živiti morao. Mi naš jezik čuvamo još uvek samo za družinu i za naše kmetove. U občinski život i u poslove uveli smo u onih još barbarskih vremenah, kad su na celom svetu jedini jezik latinski za izobraženi i izdelani daržali, taj jezik; u družtveni život i familiu našu uvuko se je s vremenom jezik nemački i promenio našu prirodjenu narav i način mišljenja otacah naših; u Primorju pako učinio je isto jezik talianski. Šta smo mi stigli po tom, nego to: da smo se odtudjili sami sebi, da smo se odcepili od susedne jednorodne bratje naše, i da mnogi od naroda našega niti neznaju od kojega su naroda i koji puci po rodu, po karvi, i po jeziku k nama spadaju!!!
Mi gledamo svaki dan, kako domovina naša sve dublje i dublje propada, kao imanje one detce, koja pod više tutorah stoje, svaki od ovih tutorah stavi si nešta u žep, svaki si nešta prisvoji, najposle neće ostati detci ništa.
Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo. Susedi naši, osobito Magjari, neće već odstupljivati od svojega jezika, i iz priateljstva i uljudnosti prema nas ili iz drugoga kakvoga uzroka, neće ga zaista zamenjivati s ikojim drugim najmanje martvim, nu to i potrebovati hoteti od njih, bi značilo toliko: kao orlu hoteti svezati krila, da k nebu nepoleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladati će zaisto našu nestalnost, neslogu i mešariu.
Tko može jednomu narodu zabraniti, da svojim prirodjenim jezikom govori...
Čuli smo mi jučer preuzvišenu gospodu Bana i Biskupa pred sakupljenimi slavnimi stališi i redovi ovih kraljevinah izjaviti se, da ćedu oni u velikom saboru ugarskom i magjarski govoriti, ako time stvari i domovini našoj hasniti budu mogli, mi se nismo protivili tomu, niti se protiviti želimo; nama je drago da su i preuzvišena ta gospoda toga mnenja, da Harvati i Slavonci u javnom životu nemoraju uvek kod jezika latinskog ostati, i njihova misao veseli nas zaisto tim više, budući da se ufati i nadati možemo, da oni s vremenom u Harvatskoj i Slavonii k Harvatom i Slavoncem harvatskoslavonski će govoriti, ako bude jedanput naš jezik u javni život uveden.
Nu čitam ja u očiuh od mnogih ovde nazočnih tu misao: da mi to dopuštenje, da se naš materinski jezik u javni život i u poslove uvede, nikad i nikad zadobiti nećemo! A ja pitam slobodnim duhom: tko može celomu jednomu narodu, ako je taj i Bog zna, kako malen, nu ako istinitu i krepku volju ima, zabraniti, da svojim prirodjenim jezikom govori, da ga na parvo mesto stavi, i po tom narodnost svoju digne, tko može i srne slobodnomu narodu, kao što su konštitucialni Harvati i Slavonci, to zaprečiti. Ima li sile na svetu, koja ono, što Bog komu poda, uze ti sme ili pako, kojoj stvari drugo opredeljenje podati, nego joj ga Bog poda, a na što su jezici narodah odlučeni, to će svaki izmedju nas znati, ja mislim na taj cilj najviše, da se š njima narodi od drugih odlikuju, da se š njima služe, i da svaki narod svoj jezik nad svimi drugimi štuje, ljubi i uzvisuje. Vodimo dakle i mi već naš jezik k njegovomu cilju, i daržimo se u tom primera ostalih narodah europejskih koji svi martvi jezik s živimi zameniše, i po tom k narodnomu svo¬jemu razvitju najviše doprinesoše; pogledajmo samo na susedne puke, koji s nama pod jednim žezlom austrianskim stoje, svaki od njih Nemac, Talian i Magjar postavio je svoj jezik na parvo mesto, samo mi ponizni i krotki Slavjani, kojih u Carstvu 17 milionah ima, samo mi plašljivi Harvati i Slavonci, koji u domovini našoj s nikakvimi drugimi puci smešani nismo, bo¬jimo se našega jezika, volimo služit tudjemu, tudjoj volji, i činimo samo ono, što se drugim lepo i krasno vidi, i što je drugim hasnovito.
Ili je možebiti jezik slavnih predjah naših od providnosti nebeske, ili od kakvog prokletstva na to osudjen da uvek u robstvu i kod prostog puka prebiva da uvek u blatu kopa i da nikad u visinu poletiti nesme. Kuda toliki drugi jezici od našega manje mili i sladki, manje bogati i izdelani, manje krepki i silni, kroz toliko vekovah već lete i uzdaržavaju se. Pitam ja sve izkrene Harvate i Slavonce: što im na to sarce veli. Je da li je naš jezik, jezik najprostranii i najdalje razšireni u celom svetu, za večnu tminu, ili za jasnu bistru svetlinu stvoren ako je za parvo odhitimo ga onda, što hitrie za na veke u vekoviti grob! zaboravimo ga sasvime, nepodižimo nikakovih učionah i katedrah za njega, nego ogarlimo sa svom silom parvi živi, koj nam se nudi, bio taj aziatski ili europejski; možebiti da ćemo šnjime barem u tudjem kipu sretnii postati ali ako je za svetlost stvoren, a tko bi o tom i dvojio, moramo ga čistiti od svake tmine, koja ga sad još krije, moramo se samo za njega skarbiti, samo š njim najviše zabavljati se, i kao majka dete svoje nad svimi drugimi stvari ljubiti ga! On nam mora biti parvi sarcu našemu, on mora biti parvi i duhu našemu! Š njim i po njem moramo nesretnu našu domovinu i nesretni naš narod sretnimi učiniti! U njem neka nam se zakon daje i razglašuje, on neka bude trublja od buduće naše sreće i slave!
Mi smo potomci onih predjah koji su u staro vreme maternji svoj jezik na toliko ljubili, da su ga već u 9. stoletju izpovednici tako vere katoličke kao i garčke u istu carkvu uveli i njega time u svetu s najstariim garčkim i latinskim usporedili, a u domovini svojoj nad njimi ga uzvisili; mnogo ih je to truda stalo, nu oni su stalnostju svojom sve teškoće nadvladali, i još sada se velika strana našega naroda s njime u carkvi služi! Mi smo sini majke slave, koja je svojom detcom sav svet oplodila i koja samo zato tako duboko u tmini i potlačena leže, jer im je jezik potlačen; pokažimo dakle da smo vredni biti potomcima takovih predjah, da smo vredni sinovi takove majke, i da ono, što nas i jezik naš tlači, razdrobiti želimo, hoćemo, i možemo!!!
Ko svoj može biti, tudj neka ne bude...
Naš narod proslavio se je mnogo putah u Istorii junačtvom, smionstvom i postojanstvom, pomislimo samo na vremena Alexandra velikoga maćedonskoga, na slavne domaće naše vladare Ograna, Dušana i Krešimira, na branitelje od Metulja i Siska, na boj Grobnički, na rat sedmoi tridesetoletni, te na najnovii francuzki; u sva ta bojna vremena proslavio se je naš narod telesnom silom, i nadvladao puke kopjem u ruci, ali sada je nastalo 19. izobraženo stoletje, u kojem se puci duhom i umom medju sobom bore, trebalo bi dakle, da ih i time nadvladamo ili barem da se s njimi usporedimo, nu kako ćemo to učiniti, kad je duh naroda našeg, narodni naš jezik, u lancih, i kad se potlačen svagde tudjemu klanjati mora; radimo dakle složno i krepko, da se barem u domovini njemu drugi već jedared klanjali budu.
Nemojmo se u tom obziru strašiti svake sene, koja nam grozi; nemojmo se bojati, da ćemo po tom ustav naš ili konštituciu našu i municipalna prava naša izgubiti, ona će time samo bolje ustanoviti i utvarditi se; nesvadjajmo se u domovini našoj kao bratja radi jedne stvari, koja nam svim jednako draga, jednako sveta biti mora, nego čuvajmo hrabro i bratski ono do zadnje kaplje karvi, što je naše; samo tako možemo u Harvatskoj i Slavonskoj ostati Harvati i Slavonci, a u svetu slobodni, nezavisni narod. Nemislimo, da jezik naš nije jošte prikladan zato, da ga u javne poslove uvedemo: ta on je bio prie 800 godinah jezik diplomatički harvatskih i sarbskih kraljevah, a kasnie i turskoga carstva, on je tako bogat, tako izdelan, tako blagozvučan, kao što je malo samo jezikah na svetu; on poseduje u ostalih slavjanskih narečjih neizcarpivo blago: zašto bi dakle bojali se i oklevali uvesti ga u javni život; zašto bi se bojali reći, da mi želimo, da nam se zakoni i zapovedi pišu u krasnom našem materinskom jeziku, kad se to nisu plašili učiniti drugi narodi, ko jim je jezik mnogo surovii i siromašnii "Ko svoj može biti, tudj neka ne bude!"
Carni oblaci puni dažda i grada vise nad nami i domovinom našom, silne velike vode obkoljivaju nas od svih stranah, i groze nam strašnom poplavicom, kako se možemo mi od nje osloboditi, nego ako jame i kanale kopali budemo, po kojih se vode odcede, i ako tvardi most sagradili budemo, po kojem ćemo na suhom preko njih projti i od svake pogibelji izbaviti se; taj most je naš materinski jezik! Ako smo ga doma ustanovili, utvardili i podigli, neimamo se već strašiti ništa od nijedne strane od njedne stvari!!!
Na koncu činim pozorne stališe i redove tih kraljevinah, da nisam od one u galop tarčeće stranke, koja odmah i taki sve i sva steći želi; poznam ja dobro one velike predsude, onaj mali obškurantizam, i onu neizmemu nemarnost, koja u domovini našoj vladaju, i koja čine, da se sve tudje domaćemu i svaki tudji jezik materinskomu predpostavlja, zato sam ja samo toga mnenja, da bi slavni stališi i redovi na to jedankrat već misliti počeli, kako da svoj jezik tudjemu predpostave, i njega u javni život uvedu, i da se u molbi za podignutje katedrah narodnoga jezika ta klauzula prida, da mi te katedre zato molimo; budući da mislimo svremenom naš jezik polag primera drugih europejskih narodah u javni život i u poslove uvesti, i martvi živim zameniti; jer ako mi na to nikada niti pomisliti nećemo ostat ćemo kao i do sada ne narod nego sena naroda, a u Europi medju narodi, koji se svi živimi jezici služe, kao zapušteni mali otok na moru, i umreti ćemo zaista prie ili posle s martvim jezikom i mi, i to umreti kao onaj čovek, koi u celom svojem živlenju za uzdaržanje svog života baš ništa radio nije!!!
Ivan Kukuljević Sakcinski (1816.-1848.)
Primjer 2.
Na početku Domovinskoga rata, 30. kolovoza 1991., Vlado Gotovac održao je govor pred tadašnjim Zapovjedništvom 5. vojne oblasti u Zagrebu. Obratio se u tom trenutku generalima JNA koji su se još nalazili u zgradi Zapovjedništva, majkama koje su se okupile sa zahtjevom da se njihovi sinovi, koji su u jugoslavensku vojsku otišli služiti vojni rok prije početka rata, puste svojim kućama i, naposljetku, obratio se hrvatskomu narodu – kako onda, tako i danas:
»Oni imaju obraza da, zaposjevši sve naše svete građevine, naše zadužbine, govore o svom posjedu u Hrvatskoj! Oni nam prijete da će na odlasku sve uzeti, sve odnijeti. Oni nam kažu da će iza sebe ostaviti samo pustoš. Pa mi znamo da će otići jedino s onim što će ukrasti jer nikada ništa drugo nisu ni imali. (…) Oni će, prijete, uzeti sve. A pitam ja tu gospodu: gdje su i čime su stekli pravo na bogatstvo koje je Hrvatska stjecala tisuću godina? Koji su njihovi gradovi? Koji su njihovi dvorci? Koje su njihove palače? Neka slobodno uzmu sve što je njihovo. A mi dobro znamo da oni ništa nemaju! Oni se ne boje uništavanja jer se njima nema što uništiti! (…) Mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju domovinu, svoju naciju. Neka nas puste na miru!«
Vladimir "Vlado" Gotovac (Imotski, 18. rujna 1930. – Rim, 7. prosinca 2000.), hrvatski pjesnik, esejist, filozof, disident i političar.
Taj Gotovčev govor smatra se biserom u povijesti hrvatskoga govorništva i bilo bi ga poželjno promatrati i analizirati u kontekstu trenutka u kojem je izgovoren. Stoga je neshvatljivo i civilizacijski poražavajuće kada jedan takav govor nakon više od 30 godina od svoga nastanka i nakon više od četvrt stoljeća od završetka Domovinskoga rata može tako precizno i tako jasno opisivati sadašnji trenutak u kojem ni Jugoslavije, ni Komande, ni generala u njoj više nema, ali je zato ostala ta, očito, vječna potreba posezanja za onim što pripada drugomu.
Za kraj, obveznici službene uporabe hrvatskoga jezika su tijela državne vlasti, tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravne osobe koje imaju javne ovlasti, odnosno sva javnopravna tijela u Hrvatskoj. Zakon o hrvatskom jeziku važan je korak u isticanju vrijednosti i očuvanju bogatstva hrvatskog jezika u njegovoj punini i raznovrsnosti, bilo da je riječ o hrvatskom standardnom jeziku ili o hrvatskim narječjima (čakavsko, kajkavsko i štokavsko). Hrvatski je jezik u svojoj ukupnosti jedna od temeljnih sastavnica hrvatskog nacionalnog identiteta i hrvatske kulture. On je nematerijalno kulturno dobro i dragocjeno naslijeđe koje pripada svima nama. Stoga se o njemu hrvatska država dužna skrbiti onako kako to rade najbolje uređene države koje drže do svoje kulture. Ovo je bilo malo poduža digresija. Toliko i hvala.
O onima koji su se usprotivili novom Zakonu o hrvatskom jeziku, hrvatski novinar Hrvoje Hitrec nedavno je napisao: "Klasični govor mržnje rezerviran je za protivnike Zakona o hrvatskom jeziku, teroriste vrlo lijepo plasirane u dnevnom tisku koji kao da međusobno se natječu u predstavljanju antihrvatske prtljage i to nije postjugoslavenska, nego jugoslavenska gadost, a čitatelju se čini da smo još uvijek u sretnoj bivšoj superdržavi u kojoj se hrvatski mora kretati oprezno da ne izazove gnjev drugih naroda i narodnosti.
ReplyDeleteZajednički nazivnik svih tih sankilota jest, kada se otrese prašina, da je hrvatski jezik pod tim nazivom doduše prihvatljiv, ali samo kao varijanta nekoga „većeg“ jezika (kojemu se u sadanjim polemikama ne usuđuju dati ime, a tako bi rado to učinili). Zato, insinuiraju, svi oni koji ne će i ne žele uzimati i rabiti riječi iz toga „većega“ obični su čistunci iliti puristi, zagorski purani i slično, više-manje ustaše… Ništa novo, ali korisno: u vrućini kasnoga ljeta ispuzali su ispod kamena i oni na čije smo svinjarije bili navikli, pa zaboravili, takvi smo kakvi samo.
I to je jedna od dobrih stvari u svezi sa Zakonom o hrvatskome jeziku – da nas podsjeti koliko se tih jugoslavenskih, orjunaških poslenika uvuklo u našu domovinu, u medije, u visoko školstvo, i kako su unatoč tragedijama devedesetih zbog kojih su trebali zauvijek zašutjeti – uspjeli preživjeti i nametnuti se, postati „uglednima“ i citiranima, svirajući na citrama ordinarne vukovštine i kvazilibertijanskih nagnuća.
As to those who opposed the new Croatian Language Act, Croatian journalist, Hrvoje Hitrec, recently wrote “Classic hate speech is reserved for opponents of the Law on the Croatian Language, terrorists very nicely placed in the daily press who seem to compete among themselves in presenting anti-Croatian baggage and it’s not post-Yugoslav, but rather Yugoslav nastiness, and it seems to the reader that we are still in the happy former a superstate where the Croatian must move cautiously so as not to provoke the wrath of other nations and nationalities.
The common denominator of all these sans-culottes is when the dust is shaken off, that the Croatian language under that name is admittedly acceptable, but only as a variant of some ‘greater’ language (which in the current polemics they don’t dare to name, but they would be happy to do so). That’s why, they insinuate, all those who won’t and don’t want to take and use words from that ‘greater’ are ordinary purists, Zagorje turkeys and the like, more or less Ustasha … Nothing new, but useful: in the heat of late summer, they crawled out from under a rock and those to whose smut we were used to, then forgot, we are just the way we are.
Svega je tu bilo prije donošenja samog zakona. Svega i svačega. Marijan Vogrinec je u članku "Hrvatski jezik u lisičinama" napisao:
ReplyDelete"Nakon što su besposleni popovi tzv. opasnih namjera iz vladajućih HDZ-Plenkovićevih krugova poželjeli, pa navalili „srediti“ medije nekakom, je li, zakonskom normom kojom se „samo nastoji uvesti red“ među „neredom“ djelatnosti tzv. sedme sile, Bijedna je Naša pod pritiskom tih istih popova sada u napasti da ju država ulisiči i zakonom o jeziku, pa… Toj glupavoj birokratskoj svijesti, je li, koja uporno mamuza iznemoglo kljuse žarke želje za kontrolom svega i svačega, pa i toga kako ljudi (ne) smiju pisati i govoriti – što jest, a što nije „hrvatski“, a ne može drukčije, već isključivo „hrvatski“, itsl. – nikako da pojmi kako životnu zbílju ne mijenjaju zakoni, nego ljudi.
Glupost nema granica, a kad joj je rodno mjesto „domoljubno“ jezikoslovlje, onda ta glupost nezadrživo buja i iznad egzosfere. Zakon o jeziku je bljutava nacionalistička, polit-ideološka podvala tzv. desnice koja bi da se tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena vrti u tzv. NDH-2 orbiti represivnoga – i jezičnog! – čistunstva kojemu će udarati ritam neki samozvanci u tzv. nacionalnim znanstvenim, kulturnim, injsl. ustanovama iz prvog reda uza same državne jasle te držati hrvatski jezik ulisičenim".
Nenad Jarić-Dauenhauer je u članku „Stiže novi zakon o jeziku. ‘Ljudi će se bojati govoriti’“ podsjetio na opsežnu kronologiju što je prethodila zakonskoj jezikoslovnoj ofenzivi Ministarstva obrazovanja i znanosti: „Nedugo nakon što je književnik Miro Gavran u studenom 2021. izabran za predsjednika Matice hrvatske najavljeno je pisanje prijedloga zakona o hrvatskom jeziku. On je tada imenovao radnu skupinu koju je predvodio lingvist Mario Grčević s Hrvatskih studija. Buka oko te najave digla se iz više razloga. Prije svega zbog toga što se radilo o nastavku rada na prijedlogu zakona Matice hrvatske iz 2013. koji je u dijelu stručne javnosti izazvao oštre kritike i podsmijehe te zbog toga što su se u njemu predlagale kazne za nepoštivanje zakona koje su se trebale kretati od 5000 do 100.000 kuna".