Čovjek je danas sve veća prijetnja biosustavu, što se očituje kroz uništavanje brojnih biljnih i životinjskih vrsta, pretjerano iscrpljivanje prirodnih dobara, počinje biti prijetnja samome sebi. Dakle, sam opstanak čovjeka nalaže promjenu ponašanja prema prirodnom okolišu.
Roditelji često nabavljaju kućne ljubimce jer smatraju da je to dobro za njihovu djecu. Uvjereni su da će djeca, ako im se omogući da se brinu za kućnog ljubimca, razviti karakter, osjećaj odgovornosti i općenito se bolje socijalizirati. Međutim, odnos između ljudi i životinja, osobito kad se radi o utjecaju kućnih ljubimaca na razvoj djece, relativno je nov predmet znanstvenih istraživanja. Postoje znanstveni dokazi koji potvrđuju da je samopoštovanje važan aspekt socio-emocionalnog razvoja djece. Ako u kući boravi ljubimac, roditelji i djeca često dijele brigu za njega, a to znači da mališani u ranoj dobi uče kako brinuti i njegovati biće koje je ovisno o njima. Kad se radi o maloj djeci, uključenost, pozitivni poticaji i prihvaćanje predstavljaju važne momente za izgrađivanje samopoštovanja. Kad ispunjava zadatke primjerene svojoj dobi, to jest kada se zajedno s roditeljima brine o ljubimcu, dijete stječe osjećaj kompetentnosti
Prvi upit tragom kojeg polazimo vezan je uz karakter znanja koji ovakvo uništavajuće djelovanje omogućuje. Znanje je u novovjekovlju shvaćeno kao oruđe za podvrgavanje prirode u korist čovjeka, a svako djelovanje u tom smjeru zadobivalo je moralno opravdanje. Međutim, u završnoj etapi novovjekovlja zacrtano se ovladavanje prirodom radi ljudske dobrobiti ispostavilo ne samo kao destrukcija prirodnog okoliša, nego i kao opasnost za opstanak samog čovjeka. Takva situacija nametnula je potrebu preispitivanja novovjekovne paradigme znanja, načina uporabe znanja i etičkog vrednovanja te uporabe s obzirom na destruktivne učinke ne samo u prirodnom nego i sociokulturnom okolišu. S druge strane, na antropocentrizmu je zasnovana i tradicionalna etika, koja je krug moralne odgovornosti i područje normiranja ljudskih postupaka suzila na čovjeka i društvene odnose. Kao odgovor na upite o uništenju počele su nicati nove etičke pozicije koje su krug moralne odgovornosti proširivale na druga živa bića i prirodni okoliš. Okviri tradicionalne etike ne dopuštaju širenje koncepta moralnog subjekta, budući da je u tom okviru moralni subjekt samo čovjek.
Etičke teorije koje bi krenule smjerom proširenja moralnog subjekta na životinje, biljke ili na život u cijelosti našle bi se u okolnosti nedovoljnog utemeljenja i povezivanja s etičkom tradicijom te bi na taj način izgubile normativnu snagu. No, svi ti raznorodni teorijski poticaji upućuju na potrebu da se na podlozi integrativnog mišljenja uspostavi nova paradigma znanja i odgovoran odnos čovjeka prema prirodnom okolišu. S tim u vezi, zadaća ovog rada je propitivanje koncepta tradicionalnog znanja s historijskog, socijalnog, kulturnog, epistemološkog i znanstveno-teorijskog gledišta, budući da upravo paradigma znanja, osim što određuje epohu, određuje cjelokupno djelovanje čovjeka.
Stvaranje nove etičke teorije svoje utemeljenje mora imati u konstruiranju nove paradigme znanja, a za to je, s jedne strane, potrebno propitati okolnosti nastanka i načine funkcioniranja vladajuće paradigme znanja, i služeći se mogućnosti holističkog i integrativnog mišljenja, s druge strane, pokušati postaviti okvire u kojima bi mogla nastati nova paradigma znanja. Okvir u kojemu je to provedivo vezan je uz koncept pluriperspektivizma koji je metodološko određenje integrativne bioetike i koje omogućuje da se u njenim okvirima razvije paradigma orijentacijskog znanja s ugrađenim moralnim obzirom, čija je glavna zadaća stvaranje novog senzibiliteta prema obuhvatnosti života te zasnivanje odgovornog odnosa čovjeka prema prirodnom okolišu.
Ubijanje i ozlijeđivanje životinja / antisocijalni poremećaj osobnosti – uzroci
Osobnost je spoj misli, emocija i ponašanja koji nas čine jedinstvenima. To je način na koji ljudi gledaju, razumiju i odnose se prema vanjskom svijetu kakvim ga sami vide. Počinje se razvijati od samog rođenja što znači da se i poremećaj ličnosti kod djece može uočiti ako se pažljivo promatra njihovo ponašanje.
Osobnost se oblikuje u djetinjstvu kroz interakciju dva faktora:
naslijeđeni faktori ili geni – to su aspekti osobnosti koje su nam prenijeli roditelji, poput stidljivosti ili optimizma. To se ponekad naziva temperament,
okolina i životne situacije – to su okolnosti u kojima netko odrasta, događaji koji su se dogodili i odnosi s članovima obitelji i drugima, a uključuje stvari poput tipa roditelja koji su nas odgajali te okruženja u kojem smo odrastali (npr. je li ono proteklo u ljubavi ili problemima).
Smatra se da poremećaje ličnosti uzrokuje kombinacija genetskih i okolišnih utjecaja. Neki ljudi mogu imati genetsku predispoziciju za razvoj antisocijalnog poremećaja ličnosti, a pritom životne situacije mogu samo potaknuti njegov stvarni razvoj.
Također, smatra se da možda postoji veza između ranih nedostataka empatije, razumijevanja perspektive i problema drugih te kasnije pojave antisocijalnog poremećaja ličnosti. Ti osobni problemi mogu biti otkriveni ranije, a to može poboljšati šanse za njihovo liječenje.
Zaključak
Promjenom paradigme znanja kao moći u paradigmu znanja kao odgovornosti mijenja se i praktični odnos čovjeka prema prirodnom okolišu: princip ovladavanja prirodom, koji u krajnjoj konsekvenci završava u destrukciji prirodnog okoliša, pretvara se u imperativ očuvanja prirode. Na uporabnom planu važnu ulogu ovdje imaju koncepti demokracije, decentralizacije i regionalizacije, kao praktični alati provedbe novog senzibiliteta koji mora postati okosnica novog odnosa čovjeka prema prirodnom okolišu u konkretnim okolnostima življenja ljudi.
