World of the 21stcentury
People in the United States, EU, Croatia who do not take the threat of socialism seriously, who do not think they have to wake up and fight against it, would do well to contemplate the words of 19th century Scottish philosopher Thomas Carlyle: “There once was a man called Rousseau who wrote a book containing nothing but ideas. The second edition was bound in the skins of those who laughed at the first.”
In the last twenty years the Croatian society went through the dissolution of socialism, war and the transformation into capitalist economy and the system of political democracy. The question is how these dramatic changes from one to other system influenced regulatory mechanisms of social stratification, mobility patterns and value orientations? In surveys conducted in Croatia in eighties the specific pattern of stratification and mobility was established with the important role of the political subsystem in its structuring. The important elements of its structuration are division of labor, education and the position within the political subsystem while the private property playing only marginal role. In the situation of imposed limits on private property, education played the role of the only mobility channel. Following the changes in the society it can be assumed that the role of the political subsystem will decline and the private property expands. To the extent that the state keeps strong regulative role in society, the influence of the political factor can be retained regardless of the pluralist nature of the political system. Does the role of education decline in the society based on knowledge or do we have multiplication of the mobility channels? Do changes in social system create opening or closing of the social structure? In accordance to social and structural changes are also changes in the value orientations of social groups upwardly or downwardly mobile and also homogenization or differentiation of attitudes in time.
Primjeri iz prošlosti
Francuski filozof Alain Badiou je skovao pojam antifilozofa kako bi obuhvatio sve pesimistične genije koji su nastojali pokazati da se ne može istodobno biti i u istini i u sreći. Istina i sreća su dva različita svijeta za njih; jedno ne vodi do drugoga, a po nekim antifilozofima jedno direktno isključuje drugo. Kroz povijest europske filozofije su se ocrtali mnogi različiti načini formuliranja antifilozofskog stava; mogli bismo tvrditi da je istina okrutna i da nas može jedino baciti u očaj (Schopenhauer), da je istina posve neosobna i kao takva indiferentna prema ljudskim potrebama i osjećajima (Wittgenstein), ili pak da je sreća vrijednija od istine, pa samim time u konfliktu s njom (Nietzsche).
Među tada kontroverznim enciklopedistima i prosvjetiteljima sedamnaestostoljetne Francuske bio je i Jean Jacques Rousseau. Daleko najfascinantnija činjenica njegovog života i intelektualnog rada je to da je uspio biti provokativan čak i u društvu provokativnih. Jednostavno, Rousseauova veličina je u tome da je čak i zemlji bio pretežak, a to je nešto čime se svaki buntovni pisac može jedino hvaliti.
Rousseau je živio i pisao u vremenima francuskog prosvjetiteljstva, i bio je vjerojatno najveći anti-prosvjetitelj tog vremena. No, to ne znači da je bio tradicionalist ili reakcionar; stvar je samo u tome da prosvjetiteljstvo nije bilo dovoljno radikalno za njega. Previše je vjerovalo u naivni ideal progresa. Naime, Rousseau se po prvi puta proslavio kao pisac 1750. godine, kada je akademija u Dijonu raspisala natječaj za najbolju disertaciju o tome je li progres znanosti i umjetnosti dovodio do moralnog progresa, odnosno jesu li znanosti i umjetnosti činile ljude boljima. Rousseauov odgovor je bio entuzijastično ne.
Upravo je taj rad (Rasprava o znanosti i umjetnosti) profilirao Rousseaua kao anti-prosvjetitelja. Prosvjetiteljstvo je kao svoju temeljnu ideju imalo moralni progres čovječanstva kroz progres njegovog intelekta; a Rousseau je prepoznao intelektualističku samodopadnost takvog mišljenja i imenovao brojne učene civilizacije koje su bile itekakve moralne katastrofe, od pretjerano slavljene stare Grčke do Kine njegovog vremena. I nije stao samo na tome, nego je svakoj intelektualnoj djelatnosti pripisao određenu karakteralnu manu. Prirodne znanosti za njega proizlaze iz taštine i iz želje za kontrolom nad prirodom, umjetnosti proizlaze iz narcisoidne želje da nam se drugi dive, a filozofija sama proizlazi iz ohole želje da svoje misli poistovjetimo sa naravnim zakonima. Rousseau je jednostavno pogodio gospodu prosvjetitelje tamo gdje ih je najviše boljelo.
To je bio tek početak, i već je bio ispunjen kontroverzama. No, antifilozof nije mario za to da piše knjige koje će biti drage ušima njegovog stoljeća; uvijek je želio da njegov rad nadživi njega samog, i nije se dao smesti. Prosvjetitelji su u ono vrijeme bili disidenti, i Rousseau je imao poziciju disidenta među disidentima. Njegov se rad nastavio, i ubrzo je nakon toga objavio jednu drugu raspravu o podrijetlu nejednakosti među ljudima, i pitanju toga je li ona utemeljena u prirodi. Odgovor je, naravno, još jednom bio veliko i apsolutno ne.
Albert Camus je jednom prilikom buntovnika opisao naprosto kao čovjeka koji govori „ne“, i kao da je mislio upravo na njega. Rousseauova rasprava O podrijetlu i osnovama nejedankosti među ljudima je mnogo opširnije i sistematiziranije djelo od njegove prve rasprave, i tu se počinju nazirati temelji Rousseauove teorije prirodnog stanja koje će kasnije pomnije razraditi u Društvenom ugovoru. Vlasništvo za njega nema nikakve veze sa prirodom; po prirodi čovjek posjeduje jedino samoga sebe, te stoga ogromne materijalne nejednakosti među ljudima mogu biti jedino rezultat političkog aranžmana nekog društva.
Nekih riječi Rousseaua prosjecan čovjek ne zna da li bi se plašio ili pljeskao na njih: Prvi čovjek koji je ogradio komadić zemlje, proglasivši „To je moje“, i koji je pronašao naivne ljude da mu to povjeruju, je stvarni osnivač modernog društva. Koliko bi zločina, ratova i ubojstava, koliko nevolja i strahota uštedio ljudskom rodu onaj koji bi tada, iščupavši oznake i zatrpavši jarak, viknuo svojim bližnjima: Čuvajte se takvih prevaranata; bit ćete izgubljeni ako zaboravite da su plodovi svačiji, i da zemlja nije ničija.”
Ova je zamisao možda najaktualnija u današnje vrijeme; nikada prije nismo nejednakosti među ljudima smatrali prirodnijima nego danas. No, najveću će sistematizaciju te misli pronaći u Društvenom ugovoru, djelu koje je donekle inspiriralo Francusku revoluciju (u onoj mjeri u kojoj knjige to mogu), i koje je ocrtalo Rousseaovu viziju ljudske prirode – možda najpoznatijeg, ali i često krivo shvaćenog, elementa njegove misli.
Prema popularnoj percepciji, teorija društvenog ugovora se rađa pesimističnom vizijom ljudske prirode Thomasa Hobbesa po kojoj su ljudi po prirodi ratoborni divljaci koje samo civilizacija može dovesti u red, a zakončava se Jean Jacquesovim prevratom po kojem su ljudi po prirodi dobri, a civilizacija ih kvari. Nijedan od njih nije rekao ništa takvo, zapravo je Hobbes samo tvrdio da u autoritetu i moći jednog čovjeka nad drugim nema ničeg prirodnog zbog jednostavne činjenice da je svaki čovjek po prirodi dovoljno moćan da ubije svakog drugog (što je istina koju je vrlo lako dokazati), i sam se Rousseau oko toga s njim slagao. A Rousseau, s druge strane, nije smatrao da su ljudi po prirodi inklinirani dobru, nego da su nevini. A nevinost je za njega isto bila vrlina, možda jedina stvarna.
No, pedantnosti oko toga što je tko rekao na stranu – Rousseauov Društveni ugovor je knjiga koja nastoji odgovoriti na samo dva pitanja: na čemu se temelji vlast, i može li se ona ikako opravdati. Tu je iznio nekoliko za ono vrijeme revolucionarnih gledišta; smatrao je da će sloboda nužno dovesti do vrline, jer će sloboda približiti čovjeka njegovoj nevinoj prirodi. Nadalje, vlast se temelji na dogovoru (ili ugovoru) među ljudima, no Rousseau za razliku od svih prosvjetiteljskih filozofa smatra da ljudi nisu nikad u društveni ugovor stupili kao ravnopravne individue, već da je svaki korpus zakona služio zaštiti nekolicine bogatih i moćnih od većine bijednih i obespravljenih. Tu je misao zapravo izrazio u raspravi o nejednakosti, no bitna je za njegovo razumjevanje društvenog ugovora. Napokon, jedini dobar oblik vlasti – Republika Vrline, u koju su Jakobinci strastveno vjerovali – bi bio utemeljen u općoj volji, koja je uvijek opravdana jer mase žele samo to da ih se ne ugnjetava, i svaka individua ima dužnost da općem interesu da prednost ukoliko njeni partikularni interesi stoje u konfliktu s njim. Rousseaua su zbog koncepta opće volje, što ne čudi, liberalni elitisti svrstali u praoce totalitarizma. Rousseau ostaje bauk prosvjetiteljima čak i s one strane groba!
Od njegovih ostalih djela valja nabrojati Ispovjesti, njegovu najpoznatiju filozofsku autobiografiju (napisao ih je čak nekoliko), Emil ili o odgoju, raspravu o obrazovanju koja (klasično za Rousseaua) tvrdi da se obrazovanje i odgoj ne bi trebali temeljiti na stjecanju znanja nego na uzgoju vrline, te Sanjarije samotnog šetača, djelo zrelog i ozlojeđenog Jean Jacquesa koje valja pogledati da bi se vidjelo što znači biti sam protiv svih, kako je on bio.
Jean-Jacques Rousseau – antifilozof, zbog samo jedne svoje zamisli važan je i danas: “nitko ne bi trebao biti toliko bogat da kupuje druge ljude, niti bi itko trebao biti toliko siromašan da se mora prodavati“.
Slijedom promjena u društvu može se pretpostaviti da će se uloga političkog podsustava smanjivati, a privatno vlasništvo širiti. U onoj mjeri u kojoj država zadržava snažnu regulativnu ulogu u društvu, utjecaj političkog faktora može se zadržati bez obzira na pluralističku prirodu političkog sustava. Opada li uloga obrazovanja u društvu temeljenom na znanju? Da li promjene u društvenom sustavu stvaraju otvorenije ili zatvorenije društvene strukture? U skladu s društvenim i strukturnim promjenama, promjene su također u vrijednosnim orijentacijama društvenih skupina prema gore ili dolje, te u homogenizaciji ili diferencijaciji stavova u vremenu. Budite čovjek koji kaže - DA.
Opća deklaracija o pravima čovjeka
Budući da je priznanje urođenog dostojanstva te jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske obitelji temelj slobode, pravde i mira u svijetu,
Budući da je nepoštivanje i zanemarivanje ljudskih prava rezultiralo barbarskim postupcima koji vrijeđaju savjest čovječanstva i da je izgradnja svijeta u kojemu će ljudska bića uživati slobodu govora i uvjerenja te biti pošteđena straha i neimaštine, proglašena najvećom težnjom svih ljudi,
Budući da je ljudska prava prijeko potrebno zaštititi vladavinom prava, kako čovjek ne bi morao pribjeći, kao krajnjem sredstvu, pobuni protiv tiranije i ugnjetavanja,
Budući da je bitno promicati razvoj prijateljskih odnosa među narodima,
Budući da su narodi u Povelji Ujedinjenih naroda ponovno potvrdili svoju vjeru u temeljna ljudska prava, u dostojanstvo i vrijednost ljudske osobe i ravnopravnost muškaraca i žena te odlučili promicati društveni napredak i poboljšati uvjete života u većoj slobodi,
Budući da su se države članice obvezale da će u suradnji s Ujedinjenim narodima osigurati opće poštivanje i primjenu ljudskih prava i temeljnih sloboda,
Budući da je opće razumijevanje tih prava i sloboda ključno za puno ostvarenje te obveze, u ovom času, stoga,
Opća skupština proglašava
Opću deklaraciju o ljudskim pravima kao zajedničku tekovinu svih naroda i država, kako bi svaki pojedinac i svaki dio društva, imajući ovu Deklaraciju stalno na umu, poučavanjem i učenjem težili promicanju ljudskih prava i sloboda te progresivnim domaćim i međunarodnim mjerama osigurali njihovo opće i djelotvorno priznanje i poštivanje, kako među narodima država članica, tako i među narodima na područjima koja se nalaze pod njihovom jurisdikcijom.
Članak 1.
Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.
Članak 2.
Svakome pripadaju sva prava i slobode utvrđene u ovoj Deklaraciji bez ikakve razlike glede rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovine, rođenja ili neke druge okolnosti.
Nadalje, ne smije se praviti nikakva razlika zbog političkog, pravnog ili međunarodnog statusa zemlje ili područja kojemu neka osoba pripada, bilo da je to područje neovisno, pod starateljstvom, nesamoupravno, ili mu je na neki drugi način ograničen suverenitet.
Članak 3.
Svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost.
Članak 4.
Nitko se ne smije držati u ropstvu ili odnosu sličnom ropstvu; ropstvo i trgovina robljem zabranjuju se u svim njihovim oblicima.
Članak 5.
Nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni.
Članak 6.
Svatko ima pravo da ga se svugdje pred zakonom priznaje kao osobu.
Članak 7.
Svi su pred zakonom jednaki i svi imaju pravo na jednaku pravnu zaštitu, bez ikakve diskriminacije. Svi imaju pravo na jednaku zaštitu od bilo kojeg oblika diskriminacije kojim se krši ova Deklaracija, kao i od svakog poticanja na takvu diskriminaciju.
Čanak 8.
Svatko ima pravo na djelotvornu odštetu putem nadležnih domaćih sudova zbog djela kojima su povrijeđena njegova temeljna prava zajamčena ustavom ili zakonom.
Članak 9.
Nitko ne smije biti podvrgnut samovoljnom uhićenju, zatvoru ili izgonu.
Članak 10.
Svatko ima potpuno isto pravo na pravično i javno saslušanje od strane neovisnog i nepristranog suda radi utvrđivanja njegovih prava i obveza, i bilo koje kaznene optužbe protiv njega.
Članak 11.
1. Svatko optužen za kazneno djelo ima pravo da ga se smatra nevinim dok se njegova krivnja zakonski ne utvrdi u javnom postupku u kojemu su mu pružena sva jamstva za obranu.
2. Nitko ne smije biti proglašen krivim za kazneno djelo počinjeno činom ili propustom koji, po domaćem ili međunarodnom pravu u času počinjenja nije bio predviđen kao kazneno djelo.
Ne smije se odrediti ni teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kad je kazneno djelo počinjeno.
Članak 12.
Nitko ne smije biti podvrgnut samovoljnom miješanju u njegov privatni život, obitelj, dom ili dopisivanje, niti napadima na njegovu čast i ugled. Svatko ima pravo na pravnu zaštitu protiv takvog miješanja ili napada.
Članak 13.
1. Svatko ima pravo na slobodu kretanja i boravka u granicama bilo koje države.
2. Svatko ima pravo napustiti svoju i bilo koju drugu zemlju i vratiti se u svoju zemlju.
Članak 14.
1. Svatko pred progonom ima pravo tražiti i dobiti utočište u drugim zemljama.
2. Na to se pravo ne može pozivati u slučaju progona koji su izravna posljedica nepolitičkih zločina ili djela protivnih ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda.
Članak 15.
1. Svatko ima pravo na državljanstvo.
2. Nitko ne smije biti samovoljno lišen svoga državljanstva niti mu se smije odreći pravo na promjenu državljanstva.
Članak 16.
1. Punoljetni muškarci i žene imaju pravo na sklapanje braka i osnivanje obitelji bez ikakvih ograničenja glede rase, nacionalnosti ili vjere. Oni imaju ista prava prilikom sklapanja braka, u braku i tijekom razvoda.
2. Brak se može sklopiti samo uz slobodan i potpun pristanak osoba koje stupaju u brak.
3. Obitelj je prirodna i temeljna društvena jedinica, i ima pravo na zaštitu društva i države.
Članak 17.
1. Svatko ima pravo posjedovati imovinu samostalno ili u zajednici s drugima.
2. Nitko ne smije biti samovoljno lišen svoje imovine.
Članak 18.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu da se mijenja vjera ili uvjerenje i slobodu da se, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoja vjera ili uvjerenje poučavanjem, praktičnim vršenjem, bogoslužjem i obredima.
Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu zadržavanja mišljenja bez vanjskih pritisaka te slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg sredstva javnog priopćavanja i bez obzira na granice.
Članak 20.
1. Svatko ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja.
2. Nitko se ne smije prisiljavati na pripadanje nekoj udruzi.
Članak 21.
1. Svatko ima pravo sudjelovati u upravljanju svojom zemljom neposredno ili preko slobodno izabranih predstavnika.
2. Svatko ima pravo na jednak pristup javnim službama u svojoj zemlji.
3. Volja naroda je temelj državne vlasti; ta se volja mora izražavati na povremenim i poštenim izborima, koji se provode uz opće i jednako pravo glasa, tajnim glasovanjem ili nekim drugim jednako slobodnim glasačkim postupkom.
Članak 22.
Svatko kao pripadnik društva ima, putem državnih programa i međunarodne suradnje, a u skladu s organizacijom i mogućnostima svake pojedine države, pravo na socijalnu sigurnost i ostvarenje gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava koja su uvjet njegova dostojanstva i neometanog razvoja njegove osobnosti.
Članak 23.
1. Svatko ima pravo na rad, slobodan izbor zaposlenja, pravedne i primjerene uvjete za rad i zaštitu od nezaposlenosti.
2. Svatko bez ikakve razlike ima pravo na jednaku naknadu za isti rad.
3. Svatko tko radi ima pravo na pravednu i primjerenu naknadu koja njemu i njegovoj obitelji osigurava život dostojan čovjeka i koja se prema potrebi dopunjuje drugim sredstvima socijalne zaštite.
4. Svatko ima pravo osnivati sindikate i njima pristupati kako bi zaštitio svoje interese.
Članak 24.
Svatko ima pravo na odmor i slobodno vrijeme, uključujući razumno smanjenje radnih sati i povremene plaćene neradne dane.
Članak 25.
1. Svatko ima pravo na životni standard koji odgovara zdravlju i dobrobiti njega samoga i njegove obitelji, uključujući prehranu, odjeću, stanovanje, liječničku njegu i potrebne socijalne usluge, kao i pravo na zaštitu u slučaju nezaposlenosti, bolesti, nesposobnosti, udovištva, starosti ili nekog drugog životnog nedostatka u uvjetima koji su izvan njegova nadzora.
2. Materinstvu i djetinjstvu pripada posebna skrb i pomoć. Sva djeca, ona rođena u braku kao i ona koja su rođena izvan njega, moraju uživati istu socijalnu zaštitu.
Članak 26.
l. Svatko ima pravo na odgoj i obrazovanje. Odgoj i obrazovanje mora biti besplatno, barem na osnovnom i općeobrazovnom stupnju. Osnovno obrazovanje mora biti obvezno. Tehničko i strukovno obrazovanje mora biti dostupno svima; više i visoko obrazovanje mora biti dostupno svima prema sposobnostima.
2. Odgoj i obrazovanje mora biti usmjereno punom razvoju ljudske osobe i jačati poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda. On mora promicati razumijevanje, snošljivost i prijateljstvo medu svim narodima, rasnim ili vjerskim grupama te podupirati djelatnost Ujedinjenih naroda na održanju mira.
3. Roditelji imaju pravo prvenstva u izboru obrazovanja za svoju djecu.
Članak 27.
1. Svatko ima pravo slobodno sudjelovati u kulturnom životu svoje zajednice, uživati u umjetnosti, pridonositi znanstvenom razvoju i koristiti njegove prednosti.
2. Svatko ima pravo na zaštitu moralnih i materijalnih interesa od bilo kojeg znanstvenog, književnog ili umjetničkog djela kojemu je autor.
Članak 28.
Svatko ima pravo na društveni i međunarodni poredak u kojemu se prava i slobode utvrđene ovom Deklaracijom mogu u punoj mjeri ostvariti.
Članak 29.
1. Svatko ima obveze prema onoj zajednici u kojoj je jedino moguć neovisan i cjelovit razvoj njegove osobnosti.
2. U korištenju svojih prava i sloboda svatko može biti podvrgnut samo onim ograničenjima koja su utvrđena zakonom, isključivo radi osiguranja potrebnog priznanja i poštivanja prava i sloboda drugih te radi ispunjenja pravednih zahtjeva morala, javnog reda i općeg blagostanja u demokratskom društvu.
3. Ta prava i slobode se ni u kojem slučaju ne smiju koristiti protivno ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda.
Članak 30.
Ništa se u ovoj Deklaraciji ne može tumačiti tako da podrazumijeva pravo neke države, grupe ili pojedinca da poduzmu bilo koju akciju ili izvrše bilo koji čin kojim se poništava neko od ovdje utvrđenih prava i sloboda.
