Društveni ugovor u plamenu

U srcu Europe, tamo gdje se stoljećima gradila krhka ravnoteža između slobode i reda, danas se događa nešto što više nije moguće zanijekati. Država, ta drevna institucija koja je nastala upravo zato da štiti građane od kaosa, postupno se povlači iz svoje osnovne dužnosti. Umjesto da stoji kao čvrsti bedem između mira i nasilja, ona se ponaša kao promatrač koji, iz nekog neobjašnjivog razloga, dopušta da se ulice pretvore u pozornicu za pljačku, palež i otvoreno nepoštivanje zakona.

Kada se mladi ljudi okupljaju navodno zbog škola, zbog nedostatka učitelja, dotrajalih zgrada ili kukaca u učionicama, to bi, u zdravom društvu, bila legitimna zabrinutost. No vrlo brzo takvi prosvjedi prestaju biti o školama. Pojavljuju se zastave koje nemaju nikakve veze s obrazovanjem, slogani koji odbacuju samu ideju nacionalne države, grupe koje dolaze s jasnim ideološkim programom. Neke od njih nose crvene i crne zastave, druge zelene i bijele. Neke govore o klasnoj borbi, druge o vjerskoj pobjedi. Zajedničko im je samo jedno: neprijateljstvo prema društvu u kojem žive i prema pravilima koja to društvo drže na okupu.

Nasilje koje više nije strano.

Iza svega stoji dublji raskol. Društveni ugovor, taj nevidljivi dogovor između građana i vlasti, počinje pucati. Građani plaćaju poreze, poštuju zakone, odgajaju djecu, rade. Od države očekuju samo ono što je oduvijek bila njezina najvažnija zadaća: da osigura mir na ulicama, da štiti imovinu, da kazni one koji krše pravila. Kada to prestane raditi, kada se pljačka i nasilje događaju pred očima policije, a odgovorni ostaju netaknuti, tada se rađa osjećaj izdaje. Ljudi počinju sumnjati da država više nije na njihovoj strani.

Posebno je zlokobno kada se u toj mješavini nasilja i ideologije prepoznaju organizirane mreže koje već dugo djeluju ispod površine. One ne nastaju preko noći. One se grade godinama, kroz vjerske centre, kroz udruge, kroz politički utjecaj. Njihovi ciljevi nisu skriveni, žele više moći, žele da se kritika njihove ideologije proglasi zločinom, žele utjecati na vanjsku politiku, žele da se njihove vrijednosti postave iznad vrijednosti zemlje koja ih je primila. A kada dođe do nereda, oni se pojavljuju kao posrednici, kao oni koji bi, navodno, mogli smiriti situaciju, ali samo ako dobiju ono što traže.

Istodobno, postoji i onaj sloj mladih muškaraca kojima nije potrebna nikakva ideologija. Njima je dovoljno uzbuđenje, adrenalinski nalet, osjećaj moći koji dolazi kada se može razbijati, krasti, paliti, a da nitko ne reagira. U društvima iz kojih dolaze, nasilje je često bilo dio svakodnevice. Tamo gdje je život jeftin, gdje se pravda rješava na ulici, gdje je država ili odsutna ili korumpirana, čovjek rano nauči da je snaga jedini pravi zakon. Kada takvi ljudi dođu u mirnu, uređenu zemlju, njihov unutarnji kompas ostaje isti. Mir im se čini slabim, red im se čini naivnim. I onda, kada se prilika ukaže, oni rade ono što su oduvijek znali raditi.

Tamo gdje zakon šuti.

Zapadna društva, međutim, nisu navikla na takav prag nasilja. Generacije su rasle u uvjerenju da je mir nešto prirodno, da je sigurnost dana. Zaboravile su koliko je teško i koliko dugotrajno bilo graditi taj mir. Zaboravile su da se civilizacija ne održava sama od sebe, već stalnim naporom, discipliniranom primjenom zakona i spremnošću da se brani. Kada se granice otvore preširoko, kada se odustane od zahtjeva za prilagodbom, kada se kulturne razlike proglase nečim što se ne smije spominjati, tada se u mirno tkivo unosi nešto strano, ne strano po podrijetlu, nego po odnosu prema životu, prema ženi, prema autoritetu, prema samom smislu zajednice.

Imigracijski sustav, kakav danas postoji, više ne služi interesima zemalja koje primaju. On je postao mehanizam koji ne razlikuje one koji žele raditi, učiti i poštivati pravila od onih koji dolaze s posve drugačijim namjerama. Asimilacija se pretvorila u prljavu riječ. Umjesto da se od novopridošlica očekuje da prihvate jezik, zakon i temeljne vrijednosti, očekuje se da se domaće stanovništvo prilagodi njima. Rezultat je stvaranje paralelnih društava, enklava u kojima vladaju druga pravila, drugi autoriteti, druga lojalnost.

U takvim uvjetima, institucije počinju posustajati. Škole gube autoritet. Policija se suzdržava. Sudovi oklijevaju. Mediji biraju riječi s krajnjim oprezom. A političari, umjesto da govore istinu, govore ono što misle da će umiriti najglasnije. Tako se, korak po korak, razgrađuje sam temelj na kojem počiva europska civilizacija: povjerenje da će zakon vrijediti jednako za sve, da će nasilje biti kažnjeno, da će mir biti zajamčen.

Posljednji dani mira.

Nije riječ o mržnji prema ljudima. Riječ je o ljubavi prema onome što je stoljećima građeno, prema slobodi mišljenja, prema ravnopravnosti spolova, prema pravu da se živi bez straha, prema mogućnosti da se kritizira svaka ideja, uključujući i one najsvetije. Kada se te vrijednosti počnu relativizirati, kada se počne tvrditi da su sve kulture jednake, da nema boljeg i lošijeg načina života, tada se otvara put prema propasti. Jer nisu sve kulture jednake. Neke cijene život, neke ga drže jeftinim. Neke štite žene, neke ih podčinjavaju. Neke grade mostove, neke zidove.

Budućnost nije unaprijed određena. Još uvijek postoji mogućnost da se države vrate svojoj osnovnoj ulozi. Da jasno kažu: zakon vrijedi za sve. Da demontiraju mreže koje rade protiv njih. Da zaustave one koji dolaze samo da bi uzimali, a ne da bi davali. Da odgajaju mlade ljude u duhu odgovornosti, a ne u duhu vječne žrtve. Da se usude govoriti istinu, čak i kada je neugodna.

Jer ako se to ne učini, jednog će dana i oni koji su danas najglasnije branili „različitost“ shvatiti da su ostali sami. Da su njihovi slogani postali smiješni, a njihova dobrota naivna. I da je mir, koji su uzimali zdravo za gotovo, nestao, ne zato što ga je netko silom oduzeo, nego zato što su ga sami, korak po korak, predali. Željko Serdar.