Europe’s Answer to Starlink

In an age when global security and technological supremacy increasingly intertwine, sovereignty over communication systems is no longer a mere technical curiosity but a fundamental political and strategic issue. Dependence on foreign networks, especially those controlled by a single private company or a single state, is no longer seen as a temporary necessity but as a vulnerability that must be eliminated systematically. In this context, Europe, and particularly its northern members, is beginning to build its own alternatives that would enable states to exercise complete control over satellite links.

The essence is simple, yet the consequences are far-reaching. When a single private constellation of satellites becomes de facto critical infrastructure for the military, civil protection, rescue services and state administration, decisions about switching a service on or off cease to be purely commercial. They become political. Experiences from conflicts in which it became clear that communication channels can be restricted or denied at the owner’s discretion have left a deep mark. States have realised that sovereignty cannot rest on someone else’s goodwill, however advanced and reliable that technology may be.

Breaking Free from the American Kill Switch.

The response comes in the form of partnerships that bring together European industry and state needs. Finnish companies, renowned for their expertise in telecommunications and satellite technology, are developing low-Earth-orbit systems intended exclusively for governmental users. The key difference from existing commercial networks lies in ownership and control. The satellites, ground stations and terminals remain in the hands of the state that procures them. There is no external operator who can decide on the availability of the service. There is no political pressure that could extinguish the link at a critical moment. The system is conceived to be resilient, sovereign and entirely under national supervision.

Such an approach is not isolated. It fits into the broader European effort to reduce dependence on external technological giants. While own constellations are being built, Europe is simultaneously attracting experts, investing in research and development, and seeking ways for its own industries to occupy the place hitherto largely held by American or other external actors. This is a long-term strategy of technological autonomy that extends from satellite communications to a wider spectrum of critical technologies.

For smaller states, especially those located in the immediate vicinity of unstable regions, this question acquires additional weight. The ability to rely exclusively on one’s own infrastructure under crisis conditions is not a luxury, but a necessity. Satellite networks that a state itself owns and operates enable uninterrupted communication between military units, civil services and central institutions, regardless of what is happening on the ground or in diplomatic circles.

Nokia, ICEYE and the New European Space Doctrine.

Of course, the road to full sovereignty is neither swift nor inexpensive. Launching satellites, building ground infrastructure, developing terminals resistant to jamming and ensuring continuous maintenance require substantial investment and long-term political will. Yet the price of dependence can be still higher. When a communication system can be switched off with a single stroke, the cost is measured not only in money, but in human lives, territorial losses and the loss of strategic autonomy.

In this light, the efforts to build a European alternative are not merely a technological undertaking. They are the expression of a deeper realisation that in the twenty-first century sovereignty no longer rests solely on military force or economic strength, but also on the capacity to secure the flow of information by one’s own means. States that grasp this in time are building a future in which their critical links do not depend on the discretion of others. Those that fail to grasp it remain vulnerable, however strong they may appear in other domains.

Thus a new balance is taking shape before our eyes. It is not a matter of rejecting cooperation or embracing isolationism, but of a wise separation of interests. Cooperation remains desirable, yet critical functions must remain under national or at least European control. Herein lie both the strength and the wisdom of this approach: not hostility towards others, but responsibility towards oneself.

U doba kada se globalna sigurnost i tehnološka nadmoć sve više isprepliću, pitanje suverenosti komunikacijskih sustava prestaje biti tehnička zanimljivost i postaje temeljno političko i strateško pitanje. Ovisnost o tuđim mrežama, osobito onima koje kontrolira jedna privatna tvrtka ili jedna država, više se ne doživljava kao privremena nužnost, nego kao ranjivost koja se mora sustavno uklanjati. U tom kontekstu Europa, a posebno njezini sjeverni članovi, počinju graditi vlastite alternative koje bi državama omogućile potpunu kontrolu nad satelitskim vezama.

Suština je jednostavna, a posljedice dalekosežne. Kada jedna privatna konstelacija satelita postane de facto kritična infrastruktura za vojsku, civilnu zaštitu, spašavanje i državnu upravu, tada odluke o uključivanju ili isključivanju usluge prestaju biti čisto poslovne. One postaju političke. Iskustva iz sukoba u kojima se pokazalo da se komunikacijski kanali mogu ograničiti ili uskratiti prema nahođenju vlasnika sustava ostavila su dubok trag. Države su shvatile da suverenost ne može počivati na tuđoj dobroj volji, ma kako napredna i pouzdana ta tehnologija bila.

When Connectivity Becomes Power – Finland’s Quiet Rebellion.

Odgovor dolazi u obliku partnerstava koja spajaju europsku industriju i državne potrebe. Finske tvrtke, poznate po stručnosti u telekomunikacijama i satelitskoj tehnologiji, razvijaju sustave niske Zemljine orbite namijenjene isključivo državnim korisnicima. Ključna razlika u odnosu na postojeće komercijalne mreže leži u vlasništvu i kontroli. Sateliti, zemaljske stanice i terminali ostaju u rukama države koja ih nabavlja. Nema vanjskog operatera koji može odlučiti o dostupnosti usluge. Nema političkog pritiska koji bi mogao ugasiti vezu u kritičnom trenutku. Sustav je zamišljen tako da bude otporan, suveren i potpuno pod nacionalnim nadzorom.

Takav pristup nije izoliran. On se uklapa u širi europski napor da se smanji ovisnost o vanjskim tehnološkim divovima. Dok se grade vlastite konstelacije, Europa istodobno privlači stručnjake, ulaže u istraživanje i razvoj te traži načine da vlastite industrije zauzmu mjesto koje su dosad uglavnom zauzimali američki ili drugi izvanjski akteri. Riječ je o dugoročnoj strategiji tehnološke autonomije, koja se proteže od satelitskih komunikacija do šireg spektra kritičnih tehnologija.

Za manje države, osobito one koje se nalaze u neposrednoj blizini nestabilnih regija, ovo pitanje dobiva dodatnu težinu. Mogućnost da se u kriznim uvjetima osloni isključivo na vlastitu infrastrukturu nije luksuz, nego nužnost. Satelitske mreže koje država sama posjeduje i upravlja njima omogućuju neprekinutu vezu između vojnih jedinica, civilnih službi i središnjih institucija, neovisno o tome što se događa na zemlji ili u diplomatskim krugovima.

Naravno, put do potpune suverenosti nije ni brz ni jeftin. Lansiranje satelita, izgradnja zemaljske infrastrukture, razvoj terminala otpornih na ometanja i osiguravanje kontinuiranog održavanja zahtijevaju značajna ulaganja i dugoročnu političku volju. No cijena ovisnosti može biti još viša. Kada se komunikacijski sustav može isključiti jednim potezom, cijena se mjeri ne samo novcem, nego i ljudskim životima, teritorijalnim gubicima i gubitkom strateške autonomije.

Control the Signal, Control the Future.

U tom svjetlu, napori da se izgradi europska alternativa nisu samo tehnološki pothvat. Oni su izraz dublje spoznaje da u XXI. stoljeću suverenost više ne počiva samo na vojnoj sili ili gospodarskoj snazi, nego i na sposobnosti da se vlastitim sredstvima osigura protok informacija. Države koje to shvate na vrijeme grade budućnost u kojoj njihove kritične veze ne ovise o nahođenju drugih. One koje to ne shvate ostaju ranjive, ma koliko se u drugim područjima činile snažnima.

Tako se pred našim očima oblikuje nova ravnoteža. Ne radi se o odbacivanju suradnje ili izolacionizmu, nego o mudrom razdvajanju interesa. Suradnja ostaje poželjna, ali kritične funkcije moraju ostati pod nacionalnom ili barem europskom kontrolom. U tome je i snaga i mudrost ovog pristupa,ne neprijateljstvo prema drugima, nego odgovornost prema sebi. 

Društveni ugovor u plamenu

U srcu Europe, tamo gdje se stoljećima gradila krhka ravnoteža između slobode i reda, danas se događa nešto što više nije moguće zanijekati. Država, ta drevna institucija koja je nastala upravo zato da štiti građane od kaosa, postupno se povlači iz svoje osnovne dužnosti. Umjesto da stoji kao čvrsti bedem između mira i nasilja, ona se ponaša kao promatrač koji, iz nekog neobjašnjivog razloga, dopušta da se ulice pretvore u pozornicu za pljačku, palež i otvoreno nepoštivanje zakona.

Kada se mladi ljudi okupljaju navodno zbog škola, zbog nedostatka učitelja, dotrajalih zgrada ili kukaca u učionicama, to bi, u zdravom društvu, bila legitimna zabrinutost. No vrlo brzo takvi prosvjedi prestaju biti o školama. Pojavljuju se zastave koje nemaju nikakve veze s obrazovanjem, slogani koji odbacuju samu ideju nacionalne države, grupe koje dolaze s jasnim ideološkim programom. Neke od njih nose crvene i crne zastave, druge zelene i bijele. Neke govore o klasnoj borbi, druge o vjerskoj pobjedi. Zajedničko im je samo jedno: neprijateljstvo prema društvu u kojem žive i prema pravilima koja to društvo drže na okupu.

Nasilje koje više nije strano.

Iza svega stoji dublji raskol. Društveni ugovor, taj nevidljivi dogovor između građana i vlasti, počinje pucati. Građani plaćaju poreze, poštuju zakone, odgajaju djecu, rade. Od države očekuju samo ono što je oduvijek bila njezina najvažnija zadaća: da osigura mir na ulicama, da štiti imovinu, da kazni one koji krše pravila. Kada to prestane raditi, kada se pljačka i nasilje događaju pred očima policije, a odgovorni ostaju netaknuti, tada se rađa osjećaj izdaje. Ljudi počinju sumnjati da država više nije na njihovoj strani.

Posebno je zlokobno kada se u toj mješavini nasilja i ideologije prepoznaju organizirane mreže koje već dugo djeluju ispod površine. One ne nastaju preko noći. One se grade godinama, kroz vjerske centre, kroz udruge, kroz politički utjecaj. Njihovi ciljevi nisu skriveni, žele više moći, žele da se kritika njihove ideologije proglasi zločinom, žele utjecati na vanjsku politiku, žele da se njihove vrijednosti postave iznad vrijednosti zemlje koja ih je primila. A kada dođe do nereda, oni se pojavljuju kao posrednici, kao oni koji bi, navodno, mogli smiriti situaciju, ali samo ako dobiju ono što traže.

Istodobno, postoji i onaj sloj mladih muškaraca kojima nije potrebna nikakva ideologija. Njima je dovoljno uzbuđenje, adrenalinski nalet, osjećaj moći koji dolazi kada se može razbijati, krasti, paliti, a da nitko ne reagira. U društvima iz kojih dolaze, nasilje je često bilo dio svakodnevice. Tamo gdje je život jeftin, gdje se pravda rješava na ulici, gdje je država ili odsutna ili korumpirana, čovjek rano nauči da je snaga jedini pravi zakon. Kada takvi ljudi dođu u mirnu, uređenu zemlju, njihov unutarnji kompas ostaje isti. Mir im se čini slabim, red im se čini naivnim. I onda, kada se prilika ukaže, oni rade ono što su oduvijek znali raditi.

Tamo gdje zakon šuti.

Zapadna društva, međutim, nisu navikla na takav prag nasilja. Generacije su rasle u uvjerenju da je mir nešto prirodno, da je sigurnost dana. Zaboravile su koliko je teško i koliko dugotrajno bilo graditi taj mir. Zaboravile su da se civilizacija ne održava sama od sebe, već stalnim naporom, discipliniranom primjenom zakona i spremnošću da se brani. Kada se granice otvore preširoko, kada se odustane od zahtjeva za prilagodbom, kada se kulturne razlike proglase nečim što se ne smije spominjati, tada se u mirno tkivo unosi nešto strano, ne strano po podrijetlu, nego po odnosu prema životu, prema ženi, prema autoritetu, prema samom smislu zajednice.

Imigracijski sustav, kakav danas postoji, više ne služi interesima zemalja koje primaju. On je postao mehanizam koji ne razlikuje one koji žele raditi, učiti i poštivati pravila od onih koji dolaze s posve drugačijim namjerama. Asimilacija se pretvorila u prljavu riječ. Umjesto da se od novopridošlica očekuje da prihvate jezik, zakon i temeljne vrijednosti, očekuje se da se domaće stanovništvo prilagodi njima. Rezultat je stvaranje paralelnih društava, enklava u kojima vladaju druga pravila, drugi autoriteti, druga lojalnost.

U takvim uvjetima, institucije počinju posustajati. Škole gube autoritet. Policija se suzdržava. Sudovi oklijevaju. Mediji biraju riječi s krajnjim oprezom. A političari, umjesto da govore istinu, govore ono što misle da će umiriti najglasnije. Tako se, korak po korak, razgrađuje sam temelj na kojem počiva europska civilizacija: povjerenje da će zakon vrijediti jednako za sve, da će nasilje biti kažnjeno, da će mir biti zajamčen.

Posljednji dani mira.

Nije riječ o mržnji prema ljudima. Riječ je o ljubavi prema onome što je stoljećima građeno, prema slobodi mišljenja, prema ravnopravnosti spolova, prema pravu da se živi bez straha, prema mogućnosti da se kritizira svaka ideja, uključujući i one najsvetije. Kada se te vrijednosti počnu relativizirati, kada se počne tvrditi da su sve kulture jednake, da nema boljeg i lošijeg načina života, tada se otvara put prema propasti. Jer nisu sve kulture jednake. Neke cijene život, neke ga drže jeftinim. Neke štite žene, neke ih podčinjavaju. Neke grade mostove, neke zidove.

Budućnost nije unaprijed određena. Još uvijek postoji mogućnost da se države vrate svojoj osnovnoj ulozi. Da jasno kažu: zakon vrijedi za sve. Da demontiraju mreže koje rade protiv njih. Da zaustave one koji dolaze samo da bi uzimali, a ne da bi davali. Da odgajaju mlade ljude u duhu odgovornosti, a ne u duhu vječne žrtve. Da se usude govoriti istinu, čak i kada je neugodna.

Jer ako se to ne učini, jednog će dana i oni koji su danas najglasnije branili „različitost“ shvatiti da su ostali sami. Da su njihovi slogani postali smiješni, a njihova dobrota naivna. I da je mir, koji su uzimali zdravo za gotovo, nestao, ne zato što ga je netko silom oduzeo, nego zato što su ga sami, korak po korak, predali. Željko Serdar.

Ranjive rute nafte, povratak nuklearkama i azijski zeleni zaokret

 

Globalna energetska jednadžba. Geopolitički potresi, uspon umjetne inteligencije i ubrzana tranzicija.

Globalni energetski sektor trenutačno prolazi kroz strukturne promjene bez presedana. Tradicionalna tržišta fosilnih goriva suočavaju se s nepredvidivim geopolitičkim savezima i izravnim sigurnosnim prijetnjama transportnim rutama. Istodobno, eksponencijalni rast sektora visoke tehnologije, pogonjen razvojem umjetne inteligencije, stvara golemo opterećenje na elektroenergetske mreže širom svijeta. Ove silnice, u kombinaciji s hitnošću prelaska na održive izvore energije, oblikuju novu ekonomsku i geopolitičku stvarnost.

---

1. Previranja na tržištu nafte i dizela: Novi savezi i sigurnosni rizici.

Tržište tekućih goriva ušlo je u fazu ekstremne volatilnosti, gdje se ekonomske zakonitosti ponude i potražnje povlače pred vanjskopolitičkim odlukama i vojnim krizama.

Kontroverzni „Sporazum o dizelu” između Washingtona i Moskve.

U potpuno neočekivanom vanjskopolitičkom preokretu, Kremlj je službeno potvrdio da je ruski dizel ponovno počeo masovni priljev na globalna tržišta. Ovaj razvoj događaja izravna je posljedica medijski iznimno propraćenog i pragmatičnog dogovora između američkog predsjednika Donalda Trumpa i ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Povod za ovaj nesvakidašnji sporazum bila je Trumpova domaća energetska kriza. Kako bi suzbio nagli rast cijena goriva na američkim benzinskim postajama, Trump je donio radikalnu odluku: dopustio je korištenje porezno izuzetog, takozvanog „crvenog” dizela (koji je u SAD-u tradicionalno rezerviran isključivo za poljoprivredu i industrijske strojeve) svim američkim vozačima. Budući da je takav potez stvorio golemu potražnju i dodatno iscrpio domaće rafinirane zalihe, Washington je bio prisiljen potražiti pragmatično rješenje na globalnoj razini, što je rezultiralo otvaranjem vrata ruskom dizelu unatoč ranijim sankcijama.

Vojni udari na bliskoistočnu infrastrukturu.

Dok se atlantska tržišta prilagođavaju novom američko-ruskom dogovoru, opskrba s Bliskog istoka ponovno visi o niti. Cijene nafte na svjetskim burzama našle su se pod snažnim pritiskom rasta nakon vijesti iz Ministarstva energetike Saudijske Arabije da je zgrada naftnog giganta Saudi Aramco u Dahranu bila meta napada.

Iako su saudijske vlasti brzo reagirale kako bi stabilizirale tržište, incident je ogolio ranjivost kritične infrastrukture. U pokušaju da zadrži povjerenje zapadnih partnera i stabilizira prihode, Saudi Aramco je započeo s agresivnim nuđenjem dodatnih količina sirove nafte Europi za isporuku potkraj listopada i sredinom studenoga, pokušavajući tako kompenzirati strah od prekida isporuke.

Blokada Hormuškog tjesnaca i upozorenje IEA-e

Strahovanja su se pokazala opravdanima u Hormuškom tjesnacu, jednoj od najvažnijih svjetskih pomorskih točaka za transport nafte. Nakon potonuća velikog kontejnerskog broda, koje je uslijedilo kao izravna posljedica učestalih iranskih napada na trgovačke rute, cijene nafte su skočile na najvišu razinu u posljednje četiri godine, nakratko dotaknuvši kritičnu granicu od 126 dolara po barelu.

Na ove događaje žurno je reagirala Međunarodna agencija za energiju (IEA). U svojem najnovijem izvješću, IEA je izdala ozbiljno upozorenje da će globalno tržište dizela ostati iznimno nestabilno i tijekom cijele sljedeće godine. Kontinuirani geopolitički sukobi sustavno smanjuju rafiniranje i proizvodnju na Bliskom istoku. Prema analizama IEA-e, kronični manjak dizela ne predstavlja samo energetski problem, već izravno prijeti rastom globalne inflacije i ozbiljnim usporavanjem ukupnog svjetskog gospodarskog rasta, s obzirom na to da o dizelu ovisi kompletan globalni transport i logistika.

---

2. Infrastruktura i utrka u naoružanju umjetnom inteligencijom.

Dok se tradicionalni energetski sektor bori s ratnim krizama, tehnološki sektor proživljava revoluciju koja zahtijeva neviđene količine električne energije. Umjetna inteligencija više nije samo softversko pitanje, već teško infrastrukturno breme.

Energetski izazov AI ekspanzije	Strateški odgovor industrije
Preopterećenje postojeće prijenosne mreže	Masovna izgradnja novih magistralnih dalekovoda (SAD)
Visoki operativni troškovi hlađenja i procesora	Uvođenje manjih modularnih plinskih turbina uz centre
Potreba za neprekidnom (Base-load) energijom	Okretanje nuklearnim elektranama (Google, Microsoft)

Podatkovni centri pred zidinama elektroenergetske mreže.

Eksponencijalni rast kompleksnih AI modela zahtijeva goleme podatkovne centre koji rade bez prestanka. Ova nezapamćena potražnja za električnom energijom počela je ozbiljno ugrožavati stabilnost elektroenergetskih mreža, posebice u Sjedinjenim Američkim Državama. Kako bi spriječili kolaps sustava i osigurali nesmetan rad svojih poslužitelja, tehnološki divovi i energetski operateri pokrenuli su masovnu izgradnju novih magistralnih dalekovoda u SAD-u. Osim same prijenosne mreže, ubrzano se uvode i manje plinske turbine smještene izravno uz podatkovne centre, koje služe kao brzi i fleksibilni izvori energije za održavanje troškova pod kontrolom.

Povratak nuklearnoj energiji kao tehnološkoj stvarnosti.

Dugoročno gledano, plinske turbine nisu ekološki ni ekonomski održive za ciljeve ugljične neutralnosti koje su tehnološke kompanije same sebi nametnule. Zbog toga svjedočimo povratku nuklearnoj energiji. Google je službeno podržao i sklopio ugovore s postojećim nuklearnim elektranama kako bi osigurao stabilnu opskrbu za svoje podatkovne centre koji stvaraju golem pritisak na američku mrežu.

Ovaj potez odražava širi konsenzus unutar energetske i tehnološke zajednice. Vodeći ljudi u energetskom sektoru sada otvoreno ističu da je utrostručenje globalnih nuklearnih kapaciteta do 2050. godine apsolutno ključno za pobjedu u utrci u razvoju umjetne inteligencije. Bez stabilne i čiste bazne energije koju pruža nuklearna fisija, održavanje računalne moći potrebne za naprednu umjetnu inteligenciju postat će nemoguće.

Ekspanzija na europskom tlu.

Ovaj se trend ubrzano prelijeva i na Europu. Zbog povoljnih klimatskih uvjeta, ali i geografskog položaja, Iberijski poluotok postao je novo žarište tehnoloških investicija. Nagli razvoj podatkovnih centara potaknuo je snažan val izgradnje postrojenja za čistu energiju i naprednih sustava za skladištenje energije diljem Španjolske i Portugala, čime ove zemlje postaju ključno energetsko čvorište za europski digitalni suverenitet.

---

3. Obnovljivi izvori energije i korporativne promjene pod pritiskom.

Geopolitička nesigurnost i tehnološki zahtjevi ubrzavaju potrebu za diversifikacijom energetskih izvora, tjerajući države na povlačenje strateških, milijardama dolara vrijednih poteza.

Tajvanski štit od ukapljenog prirodnog plina.

Suočen sa stalnim geopolitičkim pritiscima i potrebom da osigura energetsku neovisnost svoje ključne industrije poluvodiča, Tajvan je povukao radikalan potez na tržištu plina. Vlada u Taipeiju izvijestila je o postizanju značajnog napretka u pregovorima o kupnji ukapljenog prirodnog plina (LNG) iz projekta Alaska LNG.

Tajvan se obvezao na kolosalnu investiciju od 4,4 milijarde dolara u ovaj američki projekt. Ovim korakom Tajvan ne samo da osigurava stabilan dotok energenata koji će zamijeniti ugljen i poduprijeti tranziciju, već i dodatno učvršćuje svoje strateško i ekonomsko savezništvo sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Azijska utrka prema zelenoj energiji i njezine prepreke.

Sličan scenarij odvija se i u ostatku Azije. Sukob na Bliskom istoku, u koji je izravno uključen Iran, pokazao je zemljama jugoistočne Azije koliko je opasno oslanjati se na uvoznu naftu i plin kroz nestabilne pomorske tjesnace. Ova kriza ubrzano okreće regiju prema razvoju vlastitih obnovljivih izvora energije, sunca, vjetra i geotermalne energije.

Međutim, prelazak na zelenu energiju nije bez poteškoća. Ekonomski stručnjaci i inženjeri upozoravaju na to da se jugoistočna Azija suočava s ozbiljnim preprekama u financiranju skupih baterijskih sustava za skladištenje energije i modernizaciji elektroenergetskih mreža. Bez tih golemih kapitalnih ulaganja, obnovljivi izvori energije zbog svoje intermitentnosti (ovisnosti o vremenskim prilikama) neće moći pružiti potpunu energetsku sigurnost, što bi moglo usporiti njihovo konačno osamostaljenje od fosilnih goriva.

---

Realnost kao zaključak.

Energetska karta svijeta ubrzano se iscrtava. Kratkoročne krize, poput sukoba u Iranu i tjesnacima, rješavaju se nekonvencionalnim i politički osjetljivim dogovorima poput onog između Trumpa i Putina. Dugoročno, međutim, pobjednike u globalnoj ekonomskoj utrci neće odlučiti samo posjedovanje naftnih izvora, već sposobnost država da izgrade robusne, čiste i napredne energetske sustave sposobne napajati kako kućanstva, tako i superračunala sutrašnjice.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora energije ( HCOIE )

Frekvencija koja mijenja pravila igre mobilne komunikacije.

 

U suvremenom svijetu mobilne komunikacije postale su nešto što većina ljudi smatra samorazumljivim. Telefon u džepu trebao bi raditi posvuda: na ulici, u šumi, u podzemnoj željeznici, a osobito unutar zgrada, gdje provodimo najveći dio dana. No tehnologija koja to omogućuje nije tako jednostavna kako se čini. Radiovalovi kojima se prenose glas, poruke i podaci ponašaju se različito ovisno o svojoj frekvenciji, a ta razlika određuje može li se mreža uistinu prozvati sveprisutnom.

Niske frekvencije, one oko osam stotina megaherca, slične su dubokim basovima glazbe. One putuju daleko i prodiru kroz zidove, prozore i betonske konstrukcije s razmjerno malim gubicima. Visoke frekvencije, naprotiv, nose mnogo više podataka, ali se ponašaju poput visokih tonova: brzo se apsorbiraju i slabo prodiru u zatvorene prostore. Zato svaka ozbiljna mobilna mreža treba oboje – niske frekvencije za doseg i pokrivenost, te srednje i više za brzinu i kapacitet.

Zadnji komad slagalice.

Upravo se oko te kombinacije posljednjih godina vodi tiha, ali odlučna utrka. Satelitski sustavi koji komuniciraju izravno s običnim telefonima dosad su uglavnom djelovali kao pričuva: korisni u pustinji, na planini ili u područjima bez zemaljske mreže, ali gotovo beskorisni čim čovjek uđe u zgradu. Signal se gubio, veza se prekidala, a usluga je ostajala ograničena na tekstualne poruke i sporije prijenose podataka pod otvorenim nebom.

Nedavni potezi mijenjaju tu sliku. Nabava širokog nacionalnog spektra u niskom frekvencijskom pojasu, zajedno s odobrenjem za lansiranje tisuća novih satelita posebno prilagođenih izravnoj komunikaciji s mobitelima, stvara mogućnost da satelitska mreža prestane biti samo dopuna i postane pravi konkurent postojećim operatorima. Kada se niske frekvencije koje prodiru kroz zidove spoje s već postojećim srednjim frekvencijama koje nose brzinu, te s konstelacijom satelita koji mogu obrađivati znatno veće količine prometa, nastaje sustav koji više nije ograničen na otvoreni prostor.

Od rezervne mreže do pravog konkurenta.

To ne znači da će se preko noći dogoditi revolucija. Još treba proći regulatorna odobrenja, sateliti se moraju lansirati i kalibrirati, a mreža mora dokazati pouzdanost u stvarnim uvjetima, u gustim gradskim središtima, u visokim poslovnim zgradama, u podzemnim garažama. No smjer je jasan. Onaj tko posjeduje i niske frekvencije za prodiranje i dovoljan kapacitet za stvarnu upotrebu više nije osuđen na ulogu rezervne opcije. On može ponuditi uslugu koja radi i kad ste u uredu, u stanu ili u trgovini.

Za postojeće telekomunikacijske tvrtke to predstavlja ozbiljan izazov. Njihove mreže desetljećima su se gradile oko zemaljskih stanica, a sateliti su se promatrali uglavnom kao rješenje za rubna područja. Ako satelitski sustav počne pouzdano pokrivati i unutrašnjost zgrada, granica između „glavne“ i „pomoćne“ mreže počinje nestajati. Korisnici bi tada birali ne prema tome tko ima bolje pokrivenost na selu, nego tko nudi cjelovito iskustvo bez obzira na to gdje se nalaze.

Tajna 800 megaherca.

Niske frekvencije prodiru bolje jer imaju dulje valove koji se manje raspršuju i bolje difraktiraju, manje dielektrične gubitke u građevinskim materijalima, te veću dubinu prodiranja.

Zbog toga se 700–900 MHz pojas tradicionalno koristi za pokrivanje unutrašnjosti zgrada, dok se viši pojasevi (2–5 GHz i više) koriste za kapacitet i brzinu tamo gdje signal ionako lako dopire.

Istodobno, ova promjena nosi i šire posljedice. Bolja pokrivenost unutar zgrada znači pouzdanije hitne pozive, bolju povezanost u katastrofama, pristup internetu u područjima koja su dosad bila digitalno zapostavljena, ali i novu razinu konkurencije koja može sniziti cijene i potaknuti inovacije. Spektar, taj nevidljivi resurs koji se ne može umnožiti, postaje jedan od ključnih strateških resursa dvadeset i prvog stoljeća, usporediv s energijom ili vodom.

Objava o dogovoru SpaceX-a o kupnji nacionalnog portfelja spektra od 800 MHz (od Grain Managementa) izašla je u četvrtak, 8. listopada 2026. Već u after-hours trgovanju dionice AT&T-a, Verizonа i T-Mobilea pale su za otprilike 5–8 %.

Sljedećeg dana, u petak 9. listopada, pad se dodatno produbio, T-Mobile – pad od 13,27 % (najgori dan od 2013.), AT&T – pad od 9,81 % (najgori dan od 2000.), Verizon – pad od 8,75 % (najgori dan od 2002.)

Tri tvrtke zajedno izgubile su desetke milijardi dolara tržišne vrijednosti (procjene se kreću oko 50–60 milijardi dolara). U isto vrijeme dionice SpaceX-a blago su porasle (oko 1 %).

Zanimljivo je da su dionice operatora telekomunikacijskih tornjeva (American Tower, Crown Castle, SBA Communications) porasle, jer su ulagači procijenili da bi SpaceX eventualno mogao graditi i zemaljsku mrežu, što bi povećalo potražnju za infrastrukturom.

Crni petak za američke telekome.

Ulagači su procijenili da SpaceX sada ima „zadnji kritični dio slagalice“ – niski frekvencijski spektar koji prodire kroz zidove. To mijenja percepciju Starlink Mobilea iz usluge za područja bez pokrivenosti u potencijalnog pravog konkurenta postojećim operatorima. Strah je da bi SpaceX dugoročno mogao ugroziti stabilne prihode od mjesečnih pretplata, koje su dosad bile relativno zaštićene od ozbiljne konkurencije.

Pad je bio toliko velik da su mnogi analitičari govorili o jednom od najtežih dana za američki telekom sektor u posljednja dva desetljeća. Ovakve vijesti, konkretne, tehnički precizne, s jasnim tržišnim posljedicama, rijetko prolaze kroz hrvatski mainstream. Većina velikih medija ili ih uopće ne objavi, ili ih svede na jednu-dvije rečenice tipa „Elon Musk opet nešto kupio“ bez objašnjenja što to stvarno znači.

U konačnici, radi se o tome da tehnologija prestane biti ograničena fizičkim preprekama koje smo dosad smatrali nepremostivima. Zid više ne mora značiti prekid veze. Ako se niske i srednje frekvencije, sateliti velike propusnosti i pametno upravljanje mrežom uspješno spoje, mobilna komunikacija može uistinu postati neovisna o tome nalazimo li se pod vedrim nebom ili u betonskoj šumi suvremenog grada. To nije samo tehnički napredak. To je korak prema svijetu u kojem povezanost prestaje biti privilegij lokacije i postaje gotovo jednako prirodna kao zrak koji udišemo.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovlivih Izvora Energije ( HCOIE )

Europska unija i Kina / između dijaloga i zaštite vlastitih interesa

Trgovinski odnosi između Europske unije i Narodne Republike Kine već godinama stoje u središtu pozornosti europskih političara, gospodarstvenika i šire javnosti. Riječ je o odnosu koji je ujedno i jedan od najznačajnijih i jedan od najosjetljivijih u suvremenom globalnom gospodarstvu. S jedne strane, Kina predstavlja ogromno tržište i ključnog partnera u brojnim industrijskim lancima vrijednosti. S druge strane, dugogodišnji i sve dublji trgovinski deficit Unije prema Kini postao je izvor ozbiljne zabrinutosti, jer ugrožava konkurentnost europskih proizvođača, zaposlenost u ključnim sektorima i dugoročnu gospodarsku sigurnost.

Taj deficit nije samo statistička činjenica. On odražava strukturne neravnoteže koje su se godinama produbljivale. Europska industrija suočava se s posljedicama globalnih viškova proizvodnih kapaciteta, osobito u sektorima u kojima kineska državna potpora, povoljniji pristup kapitalu i manje strogi regulatorni okviri stvaraju uvjete koje europska poduzeća teško mogu pratiti. Automobilska industrija, koja je stoljećima bila jedan od stupova europskog gospodarstva, danas se nalazi pod snažnim pritiskom. Uvoz jeftinijih hibridnih i plug-in hibridnih vozila, kao i električnih automobila, prijeti da potisne domaće proizvođače s tržišta i time ugrozi tisuće radnih mjesta diljem kontinenta.

U takvim okolnostima postaje jasno da pasivno promatranje više nije održivo. Europska unija mora tražiti putove koji će omogućiti postupno, ali odlučno uspostavljanje ravnoteže. To ne znači zatvaranje prema vanjskom svijetu niti povratak protekcionizmu u njegovom najstrožem obliku. Naprotiv, riječ je o potrazi za rješenjima koja će očuvati otvorenost tržišta, ali istodobno zaštititi temeljne interese europske industrije i potrošača. U tom smislu, diplomatske konzultacije i pregovori s kineskom stranom predstavljaju nužan instrument. Oni omogućuju da se problemi rješavaju za stolom, a ne isključivo jednostranim mjerama koje bi mogle izazvati lančane reakcije i dodatne tenzije.

Trgovinski deficit kao izazov: kako Europi vratiti ravnotežu.

Jedan od ključnih koraka u tom procesu jest postizanje zajedničkog razumijevanja o umjerenom smanjenju kineskog izvoza hibridnih i plug-in hibridnih vozila na europsko tržište. Takav dogovor, ako se dosljedno provede, mogao bi značajno smanjiti pritisak na europske proizvođače i dati im prostor za prilagodbu tehnološkim i tržišnim promjenama. Istodobno, otvara se mogućnost za poboljšanje pristupa kineskom tržištu za niz europskih proizvoda, od dijelova za automobile, preko maslinova ulja, do obuće i drugih roba. Sniženje carinskih stopa u tim kategorijama ne bi samo povećalo izvoznu vrijednost, nego bi europskim poduzećima donijelo konkretne uštede i jaču poziciju u jednoj od najvećih svjetskih ekonomija.

Prvi koraci prema poštenijem partnerstvu s Kinom.

Posebno osjetljivo područje čine kritične sirovine, prije svega rijetke zemlje i trajni magneti. Bez stabilnog i predvidljivog pristupa tim materijalima europska industrija zelene i digitalne tranzicije ostaje ranjiva. Olakšavanje postupaka izvoznih dozvola s kineske strane stoga nije samo trgovinsko pitanje, nego i pitanje strateške autonomije. Europska unija ne može si dopustiti da njezine ključne tehnologije ovise o jednostranim odlukama ili o političkim kolebanjima u opskrbnim lancima.

Ipak, valja biti realan. Svaki dogovor postignut u ovom trenutku tek je prvi korak. On ne rješava sve nakupljene probleme, niti uklanja sve strukturne neravnoteže. Dijalog mora donositi mjerljive rezultate. Ako se pokaže da pregovori ne vode do dovoljno konkretnih i trajnih pomaka, Unija mora biti spremna iskoristiti instrumente koje posjeduje, od trgovinskih zaštitnih mjera do strožih pravila o subvencijama i tržišnoj konkurenciji. Takav pristup nije znak neprijateljstva, nego odgovornosti prema vlastitim građanima, radnicima i poduzećima.

Automobilska industrija na raskrižju: tradicija, tranzicija i budućnost.

Automobilska industrija stoljećima zauzima središnje mjesto u gospodarskom, tehnološkom i društvenom razvoju Europe i svijeta. Ona nije samo proizvodnja vozila, već složeni sustav koji povezuje inženjerstvo, materijale, energiju, logistiku, zapošljavanje i svakodnevni život milijuna ljudi. Od prvih motornih kola s kraja XIX. stoljeća do današnjih električnih i hibridnih modela, automobil je postao simbol osobne mobilnosti, industrijske snage i civilizacijskog napretka.

U Europi je automobilska industrija dugoročno bila jedan od glavnih stupova gospodarstva. Njemačka, Francuska, Italija, Španjolska, a u novije vrijeme i zemlje srednje i istočne Europe, izgradile su svoje industrijske identitete upravo na proizvodnji automobila i dijelova. Tisuće tvornica, istraživačkih centara i dobavljača stvaraju lanac vrijednosti koji zapošljava milijune radnika, od inženjera i dizajnera do radnika na montažnim trakama. Ta industrija nije samo izvor prihoda, već i generator inovacija: mnoge tehnologije koje danas uzimamo zdravo za gotovo, od elektroničkih sustava upravljanja do naprednih materijala, prvo su razvijene upravo u automobilskom sektoru.

No, početkom XXI. stoljeća industrija se našla na prijelomnoj točki. Klimatske promjene, sve stroži propisi o emisijama, rast cijena fosilnih goriva i brzi tehnološki napredak u području baterija i softvera prisilili su proizvođače na korjenitu preobrazbu. Prijelaz s vozila s unutarnjim izgaranjem na električna i hibridna vozila nije samo tehnički izazov, već i strateški. On zahtijeva ogromna ulaganja u nove proizvodne linije, razvoj baterijskih tehnologija, izgradnju infrastrukture za punjenje i prekvalifikaciju radne snage. Istodobno, potrošači očekuju vozila koja su ne samo ekološki prihvatljiva, već i pristupačna, sigurna i tehnološki napredna.

Automobil kao ogledalo vremena, izazovi i šanse europske industrije.

Posebno značajan izazov dolazi s Istoka. Kineska automobilska industrija, poticana snažnom državnom podrškom, ogromnim domaćim tržištem i agresivnim izvoznim strategijama, u kratkom je vremenu postala globalni igrač. Njezini proizvođači nude konkurentne električne i hibridne modele po cijenama koje europski proizvođači teško mogu pratiti. To stvara pritisak na tradicionalne europske marke, ugrožava radna mjesta i dovodi u pitanje dugoročnu konkurentnost cijelog sektora. U takvim okolnostima postaje jasno da otvoreno tržište bez odgovarajućih pravila može dovesti do neravnoteže koja šteti europskoj industriji.

Istodobno, automobilska industrija suočava se s novim očekivanjima društva. Sigurnost, digitalizacija, povezivost i autonomna vožnja više nisu budućnost, već sadašnjost. Softver postaje jednako važan kao i hardver, a proizvođači moraju razvijati kompetencije u područjima koja su donedavno pripadala tehnološkim divovima iz Silicijske doline. Usporedno s time, pitanje opskrbe kritičnim sirovinama – litijem, kobaltom, niklom i rijetkim zemljama,  postaje geopolitičko. Bez stabilnih i diverzificiranih lanaca opskrbe, prelazak na električna vozila ostaje ranjiv.

Unatoč svim izazovima, automobilska industrija zadržava iznimnu važnost. Ona ostaje jedan od najvećih izvoznika, najvećih ulagača u istraživanje i razvoj te jedan od ključnih čimbenika regionalnog razvoja. U mnogim europskim regijama cijeli lokalni ekosustavi ovise o uspjehu proizvođača automobila i njihovih dobavljača. Zbog toga je očuvanje konkurentnosti ovog sektora pitanje ne samo gospodarskog, već i društvenog interesa.

Put naprijed nije jednostavan. On zahtijeva pametnu kombinaciju inovacija, ulaganja, međunarodne suradnje i, kada je potrebno, zaštite tržišta. Europska industrija mora ubrzati razvoj vlastitih tehnologija, ojačati lokalne lance vrijednosti i istodobno ostati otvorena za globalnu razmjenu. Samo tako može zadržati svoju ulogu u oblikovanju mobilnosti budućnosti, mobilnosti koja će biti čišća, sigurnija i dostupnija, a istodobno utemeljena na europskom znanju, radu i industrijske tradiciji.

Europska automobilska industrija u doba električne mobilnosti.

Automobilska industrija nije samo prošlost Europe. Ona je, ako se mudro usmjeri, i njezina budućnost.

U širem smislu, rebalansiranje trgovinskih odnosa s Kinom dio je većeg europskog nastojanja da ojača svoju gospodarsku otpornost u sve složenijem geopolitičkom okruženju. Svijet više nije onakav kakav je bio prije dvadeset ili čak deset godina. Globalni lanci vrijednosti postali su krhkiji, a politički rizici izravnije se odražavaju na gospodarstvo. U takvim uvjetima Europska unija mora biti sposobna braniti svoje interese, a da pritom ne zatvara vrata suradnji. Jer suradnja, ako je utemeljena na uzajamnom poštovanju i pravednim uvjetima, ostaje najbolji put prema stabilnosti i prosperitetu.

Predstojeća razdoblja bit će ključna. Daljnji razgovori, ocjene postignutih dogovora i odluke na najvišoj političkoj razini pokazat će može li se sadašnji zamah pretvoriti u trajniji okvir. Europska industrija, osobito automobilska, očekuje jasan signal da njezini interesi neće biti žrtvovani. Potrošači očekuju pristupačne i kvalitetne proizvode. A cijela Unija očekuje da njezina trgovinska politika bude istodobno principijelna i učinkovita. U tom napetom prostoru između otvorenosti i zaštite, između dijaloga i odlučnosti, oblikuje se budućnost europskog gospodarstva u odnosu prema jednoj od najmoćnijih sila suvremenoga svijeta.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE )

The European Union and China / Between Dialogue and the Protection of Its Own Interests

Trade relations between the European Union and the People’s Republic of China have for years stood at the center of attention among European politicians, business leaders, and the wider public. This is a relationship that is at once one of the most significant and one of the most sensitive in the contemporary global economy. On one hand, China represents an enormous market and a key partner in numerous industrial value chains. On the other hand, the long-standing and steadily deepening trade deficit of the Union with China has become a source of serious concern, as it threatens the competitiveness of European producers, employment in key sectors, and long-term economic security.

That deficit is not merely a statistical fact. It reflects structural imbalances that have deepened over the years. European industry faces the consequences of global overcapacity, particularly in sectors where Chinese state support, more favorable access to capital, and less stringent regulatory frameworks create conditions that European companies struggle to match. The automotive industry, which for centuries has been one of the pillars of the European economy, is today under intense pressure. Imports of cheaper hybrid and plug-in hybrid vehicles, as well as electric cars, threaten to push domestic producers out of the market and thereby endanger thousands of jobs across the continent.

In such circumstances, it becomes clear that passive observation is no longer sustainable. The European Union must seek paths that will enable a gradual yet decisive restoration of balance. This does not mean closing itself off from the outside world or returning to protectionism in its strictest form. On the contrary, it is a search for solutions that will preserve market openness while at the same time protecting the fundamental interests of European industry and consumers. In this sense, diplomatic consultations and negotiations with the Chinese side represent an essential instrument. They make it possible to address problems at the negotiating table rather than solely through unilateral measures that could trigger chain reactions and additional tensions.

The Trade Deficit as a Challenge: How Europe Can Restore Balance

One of the key steps in this process is reaching a shared understanding on a moderated reduction of Chinese exports of hybrid and plug-in hybrid vehicles to the European market. Such an agreement, if consistently implemented, could significantly ease the pressure on European producers and give them room to adapt to technological and market changes. At the same time, it opens the possibility of improved access to the Chinese market for a range of European products, from automotive parts, through olive oil, to footwear and other goods. Lowering tariff rates in these categories would not only increase export value but would also bring European companies concrete savings and a stronger position in one of the world’s largest economies.

First Steps Toward a Fairer Partnership with China

A particularly sensitive area is that of critical raw materials, above all rare earths and permanent magnets. Without stable and predictable access to these materials, Europe’s green and digital transition industries remain vulnerable. Facilitating Chinese export licensing procedures is therefore not merely a trade issue, but a question of strategic autonomy. The European Union cannot afford to have its key technologies depend on unilateral decisions or political fluctuations in supply chains.

Yet realism is required. Any agreement reached at this moment is only a first step. It does not resolve all accumulated problems, nor does it eliminate all structural imbalances. Dialogue must deliver measurable results. If negotiations fail to produce sufficiently concrete and lasting progress, the Union must be prepared to use the instruments at its disposal, from trade defense measures to stricter rules on subsidies and market competition. Such an approach is not a sign of hostility, but of responsibility toward its own citizens, workers, and companies.

The Automotive Industry at a Crossroads: Tradition, Transition, and the Future

The automotive industry has for centuries occupied a central place in the economic, technological, and social development of Europe and the world. It is not merely the production of vehicles, but a complex system that links engineering, materials, energy, logistics, employment, and the everyday lives of millions of people. From the first motor cars at the end of the nineteenth century to today’s electric and hybrid models, the automobile has become a symbol of personal mobility, industrial strength, and civilizational progress.

In Europe, the automotive industry has long been one of the main pillars of the economy. Germany, France, Italy, Spain, and more recently the countries of Central and Eastern Europe, have built their industrial identities precisely on the production of automobiles and components. Thousands of factories, research centers, and suppliers form a value chain that employs millions of workers, from engineers and designers to assembly-line workers. This industry is not only a source of revenue but also a generator of innovation: many of the technologies we take for granted today,from electronic control systems to advanced materials, were first developed in the automotive sector.

Yet at the beginning of the twenty-first century, the industry found itself at a turning point. Climate change, increasingly strict emissions regulations, rising prices of fossil fuels, and rapid technological advances in batteries and software have forced manufacturers into a fundamental transformation. The shift from internal-combustion vehicles to electric and hybrid ones is not only a technical challenge but a strategic one. It requires enormous investments in new production lines, the development of battery technologies, the construction of charging infrastructure, and the reskilling of the workforce. At the same time, consumers expect vehicles that are not only environmentally friendly but also affordable, safe, and technologically advanced.

The Automobile as a Mirror of the Times: Challenges and Opportunities for European Industry

A particularly significant challenge comes from the East. China’s automotive industry, fueled by strong state support, a vast domestic market, and aggressive export strategies, has in a short time become a global player. Its manufacturers offer competitive electric and hybrid models at prices that European producers find difficult to match. This creates pressure on traditional European brands, threatens jobs, and calls into question the long-term competitiveness of the entire sector. In such circumstances, it becomes clear that an open market without appropriate rules can lead to imbalances that harm European industry.

Simultaneously, the automotive industry faces new societal expectations. Safety, digitalization, connectivity, and autonomous driving are no longer the future; they are the present. Software is becoming as important as hardware, and manufacturers must develop competencies in areas that until recently belonged to the tech giants of Silicon Valley. In parallel, the question of the supply of critical raw materials—lithium, cobalt, nickel, and rare earths- has become geopolitical. Without stable and diversified supply chains, the transition to electric vehicles remains vulnerable.

Despite all challenges, the automotive industry retains exceptional importance. It remains one of the largest exporters, one of the biggest investors in research and development, and a key driver of regional development. In many European regions, entire local ecosystems depend on the success of automobile manufacturers and their suppliers. For this reason, preserving the competitiveness of this sector is a matter not only of economic but also of social interest.

The path forward is not simple. It requires a smart combination of innovation, investment, international cooperation, and, when necessary, market protection. European industry must accelerate the development of its own technologies, strengthen local value chains, and at the same time remain open to global exchange. Only in this way can it retain its role in shaping the mobility of the future, mobility that will be cleaner, safer, and more accessible, while remaining grounded in European knowledge, labor, and industrial tradition.

European Automotive Industry in the Age of Electric Mobility

The automotive industry is not merely Europe’s past. If wisely guided, it is also its future. In a broader sense, rebalancing trade relations with China is part of a larger European effort to strengthen its economic resilience in an increasingly complex geopolitical environment. The world is no longer what it was twenty or even ten years ago. Global value chains have become more fragile, and political risks are reflected more directly in the economy. Under these conditions, the European Union must be capable of defending its interests without closing the door to cooperation. Cooperation, when based on mutual respect and fair conditions, remains the best path toward stability and prosperity.

The coming periods will be decisive. Further talks, assessments of the agreements reached, and decisions at the highest political level will show whether the present momentum can be turned into a more lasting framework. European industry, especially the automotive sector, expects a clear signal that its interests will not be sacrificed. Consumers expect affordable and high-quality products. And the Union as a whole expects its trade policy to be both principled and effective. In that tense space between openness and protection, between dialogue and resolve, the future of the European economy in relation to one of the most powerful forces of the contemporary world is being shaped.

Zeljko Serdar, Croatian Center of Renewable Energy Sources ( CCRES )