Kombinacija sunca i drva / toplina bez uvoza i bez brige

U Hrvatskoj se sve češće otkriva jednostavna, a iznimno djelotvorna mogućnost grijanja i pripreme tople vode, skladno povezivanje sunčeve energije i drva. Riječ je o sustavu koji se oslanja na dva domaća, obnovljiva izvora, sunce koje svakodnevno obasjava naše krajeve i drvo koje raste u našim šumama. Takvo rješenje omogućuje vlasnicima manjih zgrada i obiteljskih kuća da se u potpunosti osamostale od uvoznih fosilnih goriva i nestabilnih cijena nafte.

Sunčevi kolektori, postavljeni na krov ili pročelje, tijekom sunčanih dana prikupljaju toplinu i prenose je u spremnik tople vode. Kada sunce zimi ili u oblačnim razdobljima ne daje dovoljno energije, preuzima ulogu peć na drva ili kotao na pelete. Na taj način sustav radi neprekidno, pouzdano i bez ovisnosti o vanjskim dobavljačima energije. Vlasnik kuće postaje gospodar vlastite topline: topla voda teče iz slavine, a prostorije ostaju ugodno ugrijane, bez obzira na cijene na svjetskom tržištu.

Osim ekonomske neovisnosti, takvo grijanje donosi i ekološku korist. Sunčeva energija ne stvara emisije, a drvo, ako se koristi iz održivih izvora i u učinkovitim pećima, zatvara prirodni krug ugljika. U usporedbi s klasičnim sustavima na lož-ulje ili plin, kombinacija sunca i drva znatno smanjuje ugljični otisak kućanstva i čuva lokalno okoliš.

Pouzdano grijanje iz vlastitih izvora.

Kombinirani sustav sunce–drvo radi na načelu međusobnog nadopunjavanja: sunčeva energija preuzima glavnu ulogu kad god je dostupna, a drvo stupa na scenu tek kada sunce nije dovoljno.

Sunčevi kolektori (pločasti ili vakuumski) postavljeni na krov ili pročelje upijaju sunčevo zračenje. Unutar njih se zagrijava tekućina – voda ili specijalna antifrizna mješavina, koja potom cirkulira do izoliranog spremnika. U spremniku se toplina predaje potrošnoj vodi ili vodi sustava grijanja. Ako je sunce jako, cijeli proces odvija se bez ikakvog dodatnog goriva: topla voda se sama nakuplja, a višak topline može se usmjeriti i u radijatore ili podno grijanje.

Kad sunce oslabi, zimi, u dugotrajnoj naoblaci ili noću, automatika ili ručna regulacija uključuje peć na drva ili kotao na pelete. Plamen zagrijava vodu u istom spremniku ili u posebnom izmjenjivaču, tako da se temperatura održava na željenoj razini. Sustav je projektiran tako da se dvije energije ne natječu, nego se međusobno dopunjuju: sunce štedi drvo, a drvo jamči pouzdanost.

Pasivno i aktivno: dva puta do neovisne topline.

Postoje dva osnovna načina cirkulacije. U pasivnom (termosifonskom) sustavu spremnik je postavljen iznad kolektora, pa se voda sama kreće zbog razlike u gustoći. U aktivnom sustavu malu cirkulacijsku pumpu upravlja temperaturni regulator: ona radi samo dok je kolektor topliji od spremnika. U oba slučaja cijevi su dobro izolirane kako bi se gubitci sveli na najmanju mjeru.

Na kraju, cijeli krug ostaje zatvoren i neovisan o vanjskim mrežama. Sunce daje besplatnu toplinu, drvo iz lokalnih šuma pruža sigurnosnu rezervu, a vlasnik kuće upravlja sustavom prema vlastitim potrebama, jednostavno, pouzdano i bez ovisnosti o uvoznim gorivima.

Pasivni sustav, poznat i kao termosifonski, radi bez ikakve električne pumpe, isključivo zahvaljujući prirodnim zakonima fizike.

Spremnik tople vode postavlja se iznad solarnih kolektora, najčešće na krovu ili u potkrovlju. Hladna voda iz donjeg dijela spremnika, budući da je gušća, spušta se cjevovodom prema kolektorima. Sunce zagrijava tu vodu unutar kolektora; zagrijana voda postaje lakša i sama se penje natrag u gornji dio spremnika. Nastaje neprekidna, prirodna cirkulacija – hladna voda silazi, topla se diže, bez ikakvog mehaničkog poticaja.

Sustav se sam regulira: što je sunce jače, to je cirkulacija brža i učinkovitija. Kad sunce nestane, kretanje vode prestaje, a toplina ostaje sačuvana u dobro izoliranom spremniku. Zato pasivni sustav ne troši električnu energiju, nema pokretnih dijelova koji se mogu pokvariti i iznimno je pouzdan.

Jedini uvjet jest da spremnik bude postavljen dovoljno visoko iznad kolektora i da cijevi imaju pravilan pad, kako bi prirodni protok tekao nesmetano. U kombiniranom sustavu sunce–drvo pasivni princip ostaje isti: sunčeva energija sama pokreće vodu, a peć na drva ili pelete uključuje se tek kada sunce više nije dovoljno.

Aktivni sustav radi uz pomoć male električne pumpe i inteligentne regulacije, što mu daje veću fleksibilnost u odnosu na pasivni.

Solarni kolektori ostaju na krovu, dok se spremnik tople vode može smjestiti bilo gdje – u podrumu, kotlovnici ili na tavanu, bez obzira na visinu. Kad sunce zagrije kolektore, temperaturni senzori uspoređuju temperaturu u kolektoru s temperaturom u spremniku. Čim kolektor postane topliji od spremnika (obično za 5–8 °C), regulacija uključuje cirkulacijsku pumpu. Pumpa tada potiskuje hladniju vodu (ili antifriznu tekućinu) iz spremnika prema kolektorima, a zagrijanu vraća natrag u spremnik.

Kad sunce oslabi i razlika temperatura padne ispod postavljene vrijednosti, pumpa se automatski isključuje. Na taj način sustav troši električnu energiju samo dok stvarno prenosi toplinu, a ne radi uzalud.

Prednosti su očitе: spremnik ne opterećuje krov, može biti većeg volumena, a cijeli sustav lakše se uklapa u postojeće instalacije grijanja. U kombiniranom sustavu sunce–drvo aktivna regulacija dodatno usklađuje rad peći na drva ili pelete: kad sunce više ne može održavati željenu temperaturu, automatika ili ručna komanda uključuje kotao, tako da toplina neprekidno stiže u isti spremnik.

Ukratko, aktivni sustav zamjenjuje prirodnu cirkulaciju pametnom pumpom i senzorima, čime postiže veću slobodu u postavljanju i preciznije upravljanje toplinom.

CCRES SAW – Sun And Wood projekt iz 2012 godine.

CCRES SAW projekt (Sun And Wood) nastao je kao odgovor na jednostavno, a iznimno važno pitanje: kako grijanje i pripremu tople vode u hrvatskim kućama učiniti neovisnima o uvoznim fosilnim gorivima i nestabilnim cijenama nafte.

Suština projekta leži u skladnom povezivanju dva domaća, obnovljiva izvora energije – sunca i drva. Solarni kolektori (posebno učinkoviti heatpipe vakuumski sustavi) tijekom sunčanih dana preuzimaju glavni teret: zagrijavaju potrošnu toplu vodu, a u povoljnim uvjetima i pomažu sustavu grijanja. Kada sunce oslabi, centralna peć na drva ili brikete preuzima ulogu i osigurava kontinuiranu toplinu – i za sanitarnu vodu i za radijatore.

Takav hibridni pristup nije tek tehničko rješenje. On vlasnicima manjih zgrada i obiteljskih kuća nudi stvarnu energetsku neovisnost: toplinu koja dolazi s vlastitog krova i iz lokalne šume, bez oslanjanja na uvoz i bez straha od skokova cijena energenata.

Projekt CCRES SAW od samog početka usmjeren je na praktičnu primjenu. Cilj mu je bio okupiti stručnjake, obrtnike i partnere iz Hrvatske, Europe i šire, te razviti edukacijske programe, mreže suradnje i marketinške alate koji će ovu tehnologiju učiniti dostupnom što većem broju korisnika. Umjesto apstraktnih strategija, SAW je stavljao naglasak na konkretna, provjerena rješenja koja funkcioniraju u stvarnim hrvatskim uvjetima.

Iskustvo pokazuje da takvi sustavi mogu raditi desetljećima bez većih poteškoća. Jedan heatpipe sustav na krovu, spojen na centralnu peć na drva i brikete, već trideset godina pouzdano pokriva ljetnu potrošnu toplu vodu, a zimi istovremeno pomaže radijatorskom grijanju, tiho, učinkovito i bez komplikacija.

CCRES SAW stoga nije samo naziv projekta. To je bio poziv na pametniji, domaći i dugoročno održiv način grijanja,  način u kojem sunce i drvo rade zajedno, a vlasnik kuće postaje gospodar vlastite topline.

Grijanje koje ne ovisi o cijeni nafte.

Trideset godina neprekidnog rada heatpipe sustava povezanog s peći na drva i brikete, kod mene radi bez problema, potvrđujem da kombinacija sunca i drva nije samo teorija, nego stvarno pouzdano i dugovječno rješenje. Ljeti potpuno pokrivam potrošnu toplu vodu, a zimi dodatno pomaže radijatorskom grijanju, upravo onako kako je i zamišljeno u mom SAW projektu.

Dokaz da takav sustav nije samo lijepa ideja, nego stvarnost, nalazi se i u praksi u mojoj kući, jedan heatpipe sustav na krovu, spojen na centralnu peć na drva i brikete, već tri desetljeća radi bez poteškoća. Ljeti pouzdano grije potrošnu toplu vodu, a zimi istovremeno pomaže radijatorskom grijanju, jednostavno, tiho i učinkovito.

Tehnologija je već dostupna i isprobanа. Pločasti ili vakuumski solarni kolektori, kvalitetni spremnici i suvremene peći na drva ili pelete mogu se uskladiti u jedinstveni, pametno upravljani sustav. Uz odgovarajuću izolaciju cijevi i pažljivo projektiranje, gubitci topline svedeni su na najmanju mjeru, a učinkovitost ostaje visoka tijekom cijele godine.

Upravo zato kombinacija sunca i drva nije samo tehničko rješenje – ona je poziv na novi odnos prema energiji. Umjesto ovisnosti o dalekim izvorima, nudi se mogućnost da se toplina crpi iz vlastitog krova i okolne šume. U vremenu kada se cijene energije mijenjaju iz dana u dan, takva neovisnost postaje dragocjena. Sunce i drvo, dva drevna izvora topline, danas se ponovno susreću u modernom, čistom i pouzdanom sustavu grijanja hrvatskih domova.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE )

Zora nad Jemenom / Operation Dawn of Yemen

U sjeni drevnih planina Jemena, gdje se pijesak miješa s krvlju stoljećima starih svađa, ponovno se diže plamen rata. Huti, ukorijenjeni u tvrdim stijenama sjevera, godinama su širili svoju vlast, zauzimajući obale Crvenog mora i prijeteći uskim prolazom Bāb al-Mandaba. 

Operacija koja je krenula 5. listopada 2026. sa stotinjak borbenih aviona, stotinama udara i kopnenim ofenzivama duž Bab el-Mandeba i prema Sani, samo je najnoviji čin dugog jemenskoj rata koji traje već više od desetljeća. Huti, Saudijska Arabija, UAE, Iran, međunarodno priznata vlada… svi su već prošli kroz faze „odlučujućih“ ofenziva. I svaki put se ispostavilo isto: teritorij se mijenja, brojke žrtava rastu, a strukturni uzroci – siromaštvo, klanovske podjele, vanjsko oružje i geopolitički interesi, ostaju netaknuti.

Njihova munjevita ofenziva raznijela je savezničke redove, ostavljajući Saudijsku Arabiju i priznatu jemensku vladu u šoku. No sada se kotač okreće. Iz Rijada dolazi odgovor – ambiciozna kontraofanziva nazvana Zora Jemena, u kojoj se okuplja više od stotinu tisuća jemenskih vojnika, podržanih stotinama saudijskih zrakoplova.

Tisuću zračnih udara u jednom danu zasipa položaje neprijatelja: radare, skladišta oružja, čak i objekte u samoj Sani, gradu što već više od desetljeća stoji pod hutiškom zastavom. Cilj nije tek povratak nedavno izgubljenih predjela, nego potpuno vraćanje svih zemalja otetih još 2014. godine. Prvi uspjesi već se naziru na obali: tvrdnje o padu ključnog lučkog grada što nadzire strateški tjesnac. No planine ostaju nemilosrdne, a Huti vješti u gerilskom manevriranju. Grad Taiz, drugi po veličini, ostaje pod opsadom, most što spaja sjever i jug, prijetnja samom Adenu.

Odgovor ne dolazi samo iz zraka. Iran stoji iza Hutā, i njihova odmazda već je stigla, dronovi i projektili pogađaju naftna postrojenja Aramca i cjevovode što nose crno zlato preko pustinje. Milijarde dolara štete lebdе u zraku, a Rijad mora vagati cijenu. U pomoć mu stiže Pakistan: oružje, savjetnici, desetci tisuća vojnika što čuvaju nebeske prostore Kraljevine. U zatvorenim sobama Rijada sastaju se saveznici, tražeći put naprijed – ili barem način da se vatra ne proširi do kraja.

No tko može zaustaviti kotač koji se jednom pokrene? Jemen, zemlja iscrpljena desetljećem patnje, klizi prema sveopćem sukobu, možda većem i surovijem od prethodnoga. Civilno stanovništvo, gladno i iscrpljeno, ponovno stoji između čekića i nakovnja. Zračni udari mogu razoriti skladišta, ali ne mogu izbrisati ideju niti iskorijeniti narod što živi u tim brdima. Kontraofanziva može vratiti obalu, možda čak i gradove, no pitanje ostaje: hoće li pobjeda donijeti mir ili samo novi krug mržnje?

Rat u Jemenu nije lokalni građanski sukob. To je klasični proxy-rat u kojem se prelamaju regionalne i globalne sile, a teritorij i narod Jemena služe kao šahovska ploča.

1. Temeljni geopolitički sukob: Saudijska Arabija vs. Iran

Huti (Ansar Allah) su zaydi-šiitski pokret koji od 2014. kontrolira Sana’u i veći dio sjevera. Iran ih vojno, obavještajno i ideološki podržava (oružje, dronovi, balističke rakete, savjetnici).

Saudijska Arabija i međunarodno priznata vlada (Predsjednički savjet) vide Hute kao iransku proxy-snagu na svojoj južnoj granici. Rijad se boji „šiitskog luka“ koji bi se protezao od Irana preko Iraka, Sirije, Libanona do Crvenog mora.

Operacija „Zora Jemena“ (5. listopada 2026.) pokrenuta je nakon što su Huti u rujnu zauzeli ključne pozicije duž zapadne obale, uključujući područje Bab el-Mandeba. Saudijci i njihovi saveznici reagirali su masovnim zračnim udarima (oko 100 borbenih aviona) i kopnenom ofenzivom kako bi spriječili potpunu hutsku kontrolu nad moreuzom.

2. Strateška geografija: Bab el-Mandeb i Crveno more

Bab el-Mandeb je jedan od najvažnijih pomorskih prolaza na svijetu. Kroz njega prolazi oko 10–12 % svjetske trgovine i značajan dio nafte koja ide prema Europi i Aziji.

Kontrola nad moreuzom daje ogromnu ucjenjivačku moć. Huti su to već pokazali napadima na trgovačke brodove (posebno od 2023. u kontekstu rata u Gazi).

Saudijska Arabija i UAE ne mogu dopustiti da Iran (preko Huta) drži „pištolj“ usmjeren na njihovu ekonomsku arteriju. Zato je „Zora Jemena“ u prvom redu operacija zaštite moreuza, a tek u drugom pokušaj oslobađanja Sane.

3. Unutarnji jemenski faktori koji omogućuju vanjsko miješanje

Sjever–jug podjela: Sjever (Huti) i jug (Separatistički prijelazni savjet / STC, kojeg su dugo podržavali Emirati) imaju različite interese. STC i „Brigade divova“ sada surađuju sa Saudijcima, ali povijesno su bili u sukobu.

Klanovska i plemenska struktura: Jemen nikad nije bio centralizirana država. Vlast se temelji na plemenskim savezima, a ne na institucijama.

Ekonomski kolaps i humanitarna katastrofa: Desetljeće rata stvorilo je ovisnost o vanjskoj pomoći i oružju. Tko daje oružje i novac, taj ima utjecaj.

4. Širi regionalni i globalni kontekst

Iran–Saudijska detanta (sporazum iz 2023. uz kinesko posredovanje) nije uklonila rivalstvo. Oba režima i dalje vode proxy-ratove (Jemen, Libanon, Irak, Sirija).

Uloga UAE: Emirati su dugo podržavali južne snage i imali vlastite interese u lukama (Aden, Mukalla). Nedavna politička usklađenost sa Saudijcima omogućila je zajedničku ofenzivu.

SAD, Zapad i Izrael: Huti su od 2023. redovito napadali brodove povezane s Izraelom i Zapadom. Američka i britanska mornarica već su izvodile udare na Hute. Operacija „Zora Jemena“ indirektno štiti i zapadne trgovačke interese.

Turska i Pakistan: U okviru sporazuma o zajedničkoj obrani (Meka) najavljeno je i njihovo moguće uključivanje, što pokazuje da se sukob proširuje izvan arapskog svijeta.

Utjecaj na Republiku Hrvatsku

Hrvatska je energetski ovisna o uvozu, oko 54–60 % ukupne potrošene energije, iznad ili blizu EU prosjeka. Nafta i derivati čine najveći dio uvoza, oko 78–85 % potreba za sirovom naftom i derivatima, a prirodni plin oko 70–75 %. Domaća proizvodnja nafte pokriva samo manji dio, a plin oko 25–30 %.

Glavni dobavljači sirove nafte su Azerbajdžan, Kazahstan, Libija, SAD, Angola i ponekad Saudijska Arabija. Opskrba ide preko JANAF-a i terminala u Omišlju na Krku, što omogućuje diversifikaciju i nije izravno vezano uz Hormuz ili Crveno more. Hrvatska nije strukturno ovisna o rutama kroz Bab el-Mandeb. Međutim, globalni poremećaji, posebno kod rafiniranih proizvoda poput dizela i kerozina, gdje je Europa ranjivija, mogu podići cijene na svjetskim tržištima, što se brzo prelijeva na hrvatske cijene goriva.

Ključan je LNG terminal na Krku, proširen na oko 6,1 mlrd m³ godišnje. Uvoz dolazi uglavnom iz SAD-a, Katara, Alžira, Egipta, Trinidada i Tobaga i drugih. Katarski LNG tradicionalno ide kroz Hormuz, pa šira bliskoistočna nestabilnost može utjecati na dostupnost i cijene, ali terminal i diversifikacija smanjuju rizik nestašice. Hrvatska je već prešla s ovisnosti o ruskom plinu.

Izravni rizik nestašice je nizak zahvaljujući diversificiranim pravcima, JANAF-u, LNG terminalu i zalihama. Hrvatski dužnosnici i operatori, JANAF, LNG terminal, u sličnim krizama, Hormuz, ranije Huti, isticali su stabilnost opskrbe. Indirektni učinci su realniji: rast cijena nafte, dizela, plina i električne energije zbog globalnih šokova, što utječe na troškove prometa, industrije, grijanja/hlađenja i posebno turizam, gorivo za strane automobile. Duža eskalacija ili zatvaranje ruta mogla bi pojačati inflatorne pritiske.

Operacija sama po sebi, ako uspješno stabilizira Bab el-Mandeb, može dugoročno smanjiti rizik za europske rute. Kratkoročno, eskalacija sukoba povećava volatilnost cijena energenata, što Hrvatska osjeća preko uvoza i tržišta, ali ne kroz izravnu ovisnost o tom tjesnacu.

U ovom dijelu svijeta, gdje se velike sile igraju kartama malih naroda, Zora Jemena nije samo vojna operacija. Ona je opomena da se ratovi rijetko završavaju jednim udarcem, a mir još rjeđe rađa iz pepela.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE )

Desni val / politika, energija i potraga za samostalnošću

Politički zaokret koji se odvija od Brazila do Španjolske i šire, od Latinske Amerike do Europe, nije samo reakcija na kriminal, migracije ili inflaciju. On se djelomično hrani i dubljim nezadovoljstvom zbog energetskih politika koje su lijeve vlade često vodile pod zastavom obnovljivih izvora, a koje su u praksi ostavljale zemlje ranjivijima, ovisnijima o uvozu i manje sposobnima da same upravljaju vlastitim energetskim sustavima. Dok lijeve administracije teže ideološki snažnijem poticanju solara i vjetra, desne i pragmatične snage koje sada jačaju češće stavljaju naglasak na pouzdanost, cijenu i stvarnu samostalnost, uključujući nuklearnu energiju i domaće resurse. U tome se krije jedan od tihih, ali sve jasnijih razloga zašto birači, zemlju po zemlju, okreću leđa starim većinama.

U nedjelju, 4. listopada 2026., Brazil je održao prvi krug predsjedničkih izbora koji su, prema očekivanjima mnogih, ali ipak uz iznenađujuću snagu desnice, završili bez pobjednika u prvom krugu. Flávio Bolsonaro, sin bivšeg predsjednika Jaira Bolsonara, osvojio je oko 47 posto glasova, dok je aktualni predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva završio s približno 45 posto. Nijedan kandidat nije prešao prag od 50 posto, pa se odlučujući obračun prenosi na 25. listopada. Uz to, desne snage ostvarile su snažne rezultate i u izborima za Kongres, što dodatno otežava položaj ljevice. Lula se, nakon godina na vlasti, našao u teškoj političkoj situaciji, suočen s jasnim znakovima umora birača i rastućom željom za promjenom.

Sličan prizor, samo nekoliko tisuća kilometara dalje, odvija se u Španjolskoj. Pedro Sánchez, još jedan od rijetkih preostalih istaknutih socijalističkih lidera u Europi, danas je, 5. listopada 2026., raspisao prijevremene parlamentarne izbore za 29. studenoga. Neposredni povod bile su uzastopne parlamentarne poraze oko mjera vezanih uz stambenu krizu te val prosvjeda koji su zahvatili zemlju zbog nedostupnosti stanovanja. Ankete već dulje vrijeme pokazuju jasan prednost Narodne stranke (PP), uz otvorenu mogućnost koalicije s Voxom. Sánchezova vlada, poput Luline, nalazi se u ozbiljnim poteškoćama, suočena s erozijom potpore i gubitkom parlamentarne stabilnosti.

Ono što povezuje ova dva lidera nije samo unutarnja politička kriza. I Lula i Sánchez dijele sličan vanjskopolitički profil: izraženu pro-palestinsku orijentaciju, kritički odnos prema američkoj politici, odbijanje korištenja vojnih baza za američke operacije te uvođenje embarga na oružje Izraelu. Ti stavovi, koji su godinama činili dio njihova političkog identiteta, sada se poklapaju s gubitkom tla pod nogama u vlastitim zemljama. Njihov položaj nije izoliran slučaj, već se uklapa u širi, gotovo kontinentalni trend u kojem lijeve vlade, zemlju po zemlju, gube podršku birača.

Ima toga još.

Najjasniji i najbrži prelazak s lijeve na desnu vlast dogodio se u Latinskoj Americi. Argentina, Bolivija, Čile, Kolumbija, Honduras, Peru i niz drugih zemalja u relativno kratkom razdoblju doživjeli su izborni zaokret. U Europi je taj proces postupniji, ali jednako prepoznatljiv: jačanje desnih stranaka, njihov ulazak u vlade ili koalicije, te rast utjecaja. Italija je već 2022. dobila vladu Giorgie Meloni, koja je zamijenila prethodnu tehnokratsko-centrističku konfiguraciju. U Portugalu desna manjinska vlada surađuje s Chegaom. Nizozemska, Finska, Slovačka i Češka imaju desne stranke u vladama ili koalicijama. U Njemačkoj AfD bilježi značajne uspjehe na regionalnoj razini, dok u Švedskoj desna vlada vlada uz podršku Sweden Democrats.

Plima koja mijenja kartu.

Zajedničko ovim procesima nije toliko ideologija sama po sebi, koliko konkretna iskustva birača: osjećaj nesigurnosti, ekonomski pritisak, umor od dugogodišnje vlasti. Desni kandidati uspjeli su uvjeriti dio biračkog tijela da će biti učinkovitiji u vraćanju reda, kontrole i stabilnosti. Temelji toga pomaka leže u nezadovoljstvu zbog kriminala, migracija, inflacije i opće ekonomske situacije. U Latinskoj Americi taj zaokret bio je brži i dramatičniji; u Europi je postupan, ali dosljedan. U oba slučaja radi se o odgovoru na percepciju da postojeće politike više ne pružaju rješenja koja birači smatraju hitnima.

Tako se, u jesen 2026., politička karta Latinske Amerike i Europe mijenja pred našim očima. Brazil i Španjolska samo su najnoviji, ali simbolički važni primjeri toga trenda.

Da se dotaknem i naše branše, lijeve vlade su, u prosjeku i prema empirijskim istraživanjima, sklonije agresivnijem poticanju obnovljivih izvora energije (posebno solara i vjetra) kao ideološkog prioriteta. Desne (i pragmatične centrističke) vlade češće stavljaju naglasak na energetsku samostalnost, pouzdanost i cijenu sustava, što uključuje nuklearnu energiju, domaće fosilne resurse i obnovljive izvore samo ako su ekonomski i tehnički održivi.

Naravno ovo pišem na temelju podataka i stvarnih politika, a ne ideoloških floskula.

Obnovljivi izvori (solar, vjetar, hidro…)

Više studija (panelne regresije za EU-27, OECD zemlje, američke države) pokazuje da lijeve i zelenije vlade dosljednije povećavaju udio obnovljivih izvora. Lijeve stranke češće uvode subvencije, obvezujuće ciljeve (RPS – Renewable Portfolio Standards), porezne olakšice i regulativu koja favorizira solar i vjetar. Desne i osobito populističke desne stranke češće usporavaju ili uvjetuju te politike zbog troškova, utjecaja na industriju i sumnje u klimatske prioritete.

Primjeri:

• U SAD-u demokratske guvernerstva i savezne administracije (npr. IRA pod Bidenom) snažnije potiču obnovljive.
• U Europi lijeve i zelene koalicije gurale su Energiewende i Green Deal.
• Međutim, u praksi i republikanci u američkim “crvenim” državama (Texas) grade ogromne kapacitete vjetra i solara – ali iz ekonomskih razloga (jeftina energija, radna mjesta), a ne zbog klimatske ideologije.

Energetska samostalnost i otpornost sustava

Ovdje se situacija mijenja. Prava samostalnost nije samo “više solara i vjetra”. Intermitentni obnovljivi izvori zahtijevaju:

• ogromne rezerve (baterije, plin, ugljen ili nuklearne elektrane),
• stabilnu mrežu,
• uvoz kritičnih minerala i tehnologije (Kina dominira solarnim panelima, rijetkim zemljama, baterijama).

Nakon energetskih kriza (Ukrajina 2022., kasniji šokovi), mnoge zemlje su shvatile da prekomjerno oslanjanje na vremenski ovisne izvore + uvoz plina stvara ranjivost. Zato:

• Desne i centrističke vlade češće vraćaju ili proširuju nuklearnu energiju (Francuska, Švedska pod desnom koalicijom, dijelovi SAD-a, Italija, Belgija, čak i neke demokratske američke države u 2025./2026.).
• Lijeve i zelene stranke češće ostaju skeptične ili otvoreno protiv nuklearne energije, inzistirajući na “100 % obnovljivima”, što u praksi može povećati ovisnost o uvozu ili fosilnim backupovima.
• Desne politike češće naglašavaju domaću proizvodnju (nafta, plin, ugljen gdje je potrebno, nuklearna) i tržišne kriterije, a ne ideološke ciljeve “net zero do 2030./2040. po svaku cijenu”.

Realnost, a ne ideologija.

• Lijeve vlade su bolje u postavljanju ambicioznih ciljeva za solar i vjetar.
• Desne/pragmatske vlade bolje (ili barem realističnije) štite dugoročnu pouzdanost, cijenu i geopolitičku neovisnost sustava, jer ne isključuju nuklearnu energiju i ne tretiraju fosilne izvore kao apsolutno zlo.
• Najbolji rezultati dolaze iz mješovitih pristupa: obnovljivi, nuklearna, skladištenje, pametna mreža. Zemlje koje su to shvatile (Francuska, dijelovi Skandinavije, neke američke države) imaju stabilnije i jeftinije sustave od onih koje su otišle u ekstremnu “samo obnovljivi” ili “samo fosilni” politiku.

Moj zaključak nije “lijevo je bolje” ili “desno je bolje” u slučaju obnovljivih izvora. Lijeve vlade su sklonije obnovljivima kao dogmi. Desne su sklonije energetskoj samostalnosti kao prioritetu. Pravi test nije ideološka čistost, nego može li zemlja držati svjetla upaljena, industriju konkurentnom i račune podnošljivima, bez ovisnosti o geopolitičkim rivalima. Eto toliko, Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE )

Tehnološka ovisnost u vrijeme strateškog rivalstva

 

Američko Ministarstvo domovinske sigurnosti provelo je detaljna ispitivanja dronova namijenjenih javnim službama, među kojima su bili i modeli kineskog proizvođača. U gustoj gradskoj sredini, točnije na području Hudson Yardsa u New Yorku, ocijenjeni su različiti sustavi prema nizu kriterija: oštrina optičke i termalne kamere, trajanje leta, kvaliteta veze, kašnjenje signala, brzina ponovnog raspoređivanja, jednostavnost uporabe i sučelje upravljačke stanice.

Matrice serija i američka dilema.

Rezultati su pokazali da su dva modela Matrice postigla najviše ocjene u cijeloj seriji testiranja. Jedan je dobio ukupnu ocjenu 4,6 od pet, a drugi 4,3. U usporedbi s odobrenim američkim platformama, koje su dosegnule 3,7 odnosno 2,4, kineski su uređaji prednjačili gotovo u svim kategorijama. Posebno su se istaknuli stabilnošću u uvjetima jakih radio-smetnji i otežanog satelitskog signala, oštrinom termalne kamere koja je omogućavala čitanje registarskih tablica noću te brzim zamjenama baterija.

Ispitivači su zabilježili da su ti dronovi zadržavali položaj i video-prijenos čak i tamo gdje su drugi sustavi otkazivali. Ipak, nije sve proteklo bez zastoja, jedan je uređaj noću, u uskoj urbanij kanjonu, izgubio i satelitsko i vizualno pozicioniranje, prešao u način rada temeljen isključivo na orijentaciji i udario u građevinu, čime je postao neupotrebljiv.

Javni izvještaj Ministarstva spomenuo je usporedbu tek u jednoj rečenici, ne navodeći smjer razlika. Detaljne ocjene objavljene su tek u dodatku označenom kao službena uporaba, koji je kasnije dospio u javnost. U tom dokumentu navedene su i dvije mane: zabrinutost zbog kibernetičke sigurnosti i činjenica da kupnja pogoduje inozemnom proizvođaču. Istodobno se ističe da je ispitivanje ocjenjivalo isključivo operativno iskustvo pilota, a ne nacionalnu sigurnost.

Dronovi između performansi i povjerenja: američki izazov Kini.

Matrice serija doista ostavlja snažan dojam, stabilnost u zahtjevnim uvjetima, oštrina optike i termalne kamere, pouzdanost veze te brzina raspoređivanja čine je alatom koji u svakodnevnom radu često nadmašuje konkurenciju. Kada netko svakodnevno ovisi o takvoj tehnologiji, logično je da mu se prijelaz na druge platforme čini nepotrebnim rizikom.

Moj je stav, međutim, nešto složeniji. Tehničke prednosti DJI-ja nisu sporne, to su pokazala i službena američka ispitivanja u gustoj urbanij sredini, gdje su modeli Matrice postigli više ocjene od većine odobrenih „plavih“ sustava. No politika koja ih cilja ne proizlazi iz neznanja o njihovim sposobnostima, nego iz šireg geopolitičkog okvira. Države koje donose ograničenja gledaju ne samo na performanse, nego i na pitanja lanca opskrbe, mogućeg pristupa podacima i dugoročne ovisnosti o proizvođaču iz zemlje koja se smatra strateškim rivalom.

To ne znači da su zabrane uvijek mudre ili proporcionalne. Često se čini da se žrtvuje operativna učinkovitost radi načelnog stava, a da se istodobno ne nudi dovoljno zrelih domaćih alternativa po usporedivoj cijeni i pouzdanosti. Za poduzetnika koji živi od kvalitete snimke i stabilnosti leta, to je frustrirajuće. Ipak, potpuno ignorirati sigurnosne i strateške argumente također nije mudro – posebno ako se radi o sustavima koji lete iznad kritične infrastrukture ili prikupljaju osjetljive podatke.

U konačnici, tržište će presuditi. Ako se domaći i saveznički proizvođači ne uspiju približiti razini koju DJI postavlja, ograničenja će ostati mrtvo slovo na papiru ili će se zaobilaziti. Dok god Matrice serija ostaje standardom u stvarnom radu, tvoja odluka da ostaneš pri njoj potpuno je razumljiva.

Zabrana koja ne rješava, nego odgađa.

Ovi podaci dolaze u trenutku kada se u Sjedinjenim Državama vode rasprave o ograničenjima stranih dronova. Mnoge hitne službe i ekipe za spašavanje i dalje se oslanjaju na te modele zbog njihove pouzdanosti, cijene i performansi. Ispitivanja pokazuju da u stvarnim uvjetima guste gradske sredine određeni sustavi nude znatno bolje rezultate od onih koji su službeno odobreni, što postavlja pitanje ravnoteže između operativne učinkovitosti i sigurnosnih prioriteta.

Geopolitički utjecaj ograničenja kineskih dronova, posebno sustava poput DJI-jevih Matrice modela, proteže se daleko izvan tehničkih specifikacija i tržišnih cijena. Riječ je o sudaru triju sila: američke težnje za tehnološkom suverenošću, kineske dominacije u potrošačkoj i poluprofesionalnoj robotici te stvarnih operativnih potreba korisnika diljem svijeta.

Sjedinjene Američke Države, kroz FCC-ov Covered List, izvršne uredbe i programe poput Blue UAS, pokušavaju smanjiti ovisnost o opremi iz „pokrivenih zemalja“. Cilj je jasan: spriječiti mogući pristup podacima, ojačati domaći lanac opskrbe i poslati signal saveznicima da slijede isti smjer. U tom okviru DJI nije samo proizvođač dronova, već simbol šire kineske prednosti u masovnoj proizvodnji, softverskoj integraciji i cijeni. Američki odgovor stoga nije usmjeren isključivo na kibernetičku sigurnost, iako se ona stalno ističe, nego i na dugoročno smanjenje strateške ranjivosti.

No posljedice nisu jednosmjerne. Ispitivanja Ministarstva domovinske sigurnosti pokazala su da u stvarnim urbanim uvjetima kineski modeli često nadmašuju odobrene američke alternative po stabilnosti, kvaliteti veze i senzorskim sposobnostima. Kada hitne službe, ekipe za spašavanje ili mali poduzetnici gube pristup alatima koji su im spašavali živote ili omogućavali konkurentnost, politička odluka se suočava s operativnom stvarnošću. Nastaje jaz između deklarirane nacionalne sigurnosti i svakodnevne učinkovitosti. Taj jaz nije apstraktan: on se mjeri sporijim intervencijama, većim troškovima i gubitkom tehnološke prednosti na terenu.

Kina, s druge strane, dobiva dvostruku korist. Prvo, američka ograničenja potvrđuju važnost njezine industrije i potiču ubrzani razvoj domaćih alternativa unutar vlastitog ekosustava. Drugo, u trećim zemljama, posebno u nama susjednoj Srbiji, Africi, Latinskoj Americi i dijelovima Azije, stvara se dojam da Zapad namjerno usporava tehnološki napredak onih koji si ne mogu priuštiti skuplje zapadne sustave. Time Peking jača narativ o tehnološkom protekcionizmu i nudi sebe kao pouzdanijeg partnera. Primjer je i naoružavanje Srbije kineskim sustavima, druga tema, ali i povezana.

Za Europu, Hrvatsku i ostale saveznike situacija je još složenija. Mnoge zemlje slijede američki primjer zbog savezničkih obveza i vlastitih sigurnosnih procjena, ali istodobno osjećaju pritisak domaćih korisnika koji ne vide jednakovrijedne zamjene. Rezultat je često dvostruki standard, službena retorika o sigurnosti uz paralelno zadržavanje postojećih flota ili traženje iznimaka za kritične misije.

Geopolitička cijena zabrane kineskih dronova.

Dugoročno, ovakva politika može ubrzati nastanak paralelnog tehnološkog svijeta. Jedan će se oslanjati na zapadne, provjerene, ali skuplje i još uvijek manje zrele platforme. Drugi će ostati vezan uz kineske sustave, s nižom cijenom i višim performansama, ali s pitanjem povjerenja. Između njih ostat će siva zona, tržište polovnih uređaja, softverskih zaobilazaka i lokalnih prilagodbi, koju će korisnici neizbježno istraživati.

Geopolitički utjecaj stoga nije samo u zabrani jednog proizvoda. On je u preoblikovanju globalnog tržišta tehnologije, u jačanju blokovske logike i u pritisku na sve aktere da biraju između performansi i političke lojalnosti. Dok se taj izbor ne razriješi zrelim domaćim alternativama, napetost će ostati, između onih koji lete i onih koji odlučuju tko smije letjeti.

Poruka je izravna, očekivati da će netko izvana, država, veliki proizvođači ili regulatorna tijela, riješiti problem i isporučiti spremnu zamjenu, iluzija je. To je otresit podsjetnik da tehnološka ovisnost o jednom proizvođaču, kad se sudari s geopolitičkim odlukama, ostavlja korisnike u nezavidnom položaju. Novac i pažnja teku drugim kanalima, a zajednica pilota, posebno mi koji letimo za hobij i male poslove, ostajemo prepušteni sami sebi.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE )

Europe vs America / Who Is Closing the Door on Batteries and Inverters?

Tri najveća imena u industriji prijenosnih energetskih sustava – EcoFlow, Bluetti i Anker Solix – nisu prisutna na najvećem sjevernoameričkom sajmu obnovljive energije RE+ u Las Vegasu. Istodobno, ista poduzeća aktivno predstavljaju nove proizvode na europskim sajmovima, posebno na IFA-i u Berlinu. Ova istodobna odsutnost i prisutnost nije nužno samo marketinška odluka. Ona se događa u trenutku kada se američko regulatorno okruženje za strane energetsko opreme značajno mijenja.

Krajem srpnja 2026. Federalna komisija za komunikacije (FCC) proširila je svoj „Covered List“ na strano proizvedene pretvarače snage (power inverters) koji posjeduju mogućnost daljinske komunikacije. Riječ je o uređajima koji pretvaraju istosmjernu struju u izmjeničnu i koji mogu biti povezani putem Wi-Fi-ja, Bluetootha, Etherneta ili sličnih protokola. Kasnije je definicija sužena na one pretvarače koji su namijenjeni paralelnom radu s elektroenergetskom mrežom (utility-interactive inverters prema UL 1741). Samostalni, off-grid uređaji ostaju izvan izravne primjene. Međutim, gotovo svi napredni prijenosni energetski sustavi danas više nisu samo baterije u kutiji. Oni se povezuju s kućnim pametnim panelima, upravljaju opterećenjima, komuniciraju s aplikacijama, primaju firmware ažuriranja i, u nekim slučajevima, mogu se vezati na mrežu. Upravo ta povezanost čini ih osjetljivima na nova pravila.

Europa vs Amerika: Tko zatvara vrata stranim baterijama i inverterima?

Manje od mjesec dana kasnije, krajem kolovoza, potpisan je izvršni nalog kojim se proglašava nacionalna hitnost u pogledu sigurnosti američkog energetskog sustava. Nalog se usredotočuje na stranu električnu opremu, kibernetičku sigurnost, daljinski pristup i ranjivosti opskrbnog lanca, posebno kod mrežno povezanih pretvarača i sustava za skladištenje energije. Iako se ne primjenjuje izravno na male prijenosne postaje u garaži, šalje jasan signal: američka politika sve više razlikuje lokalne, izolirane sustave od onih koji mogu utjecati na širu elektroenergetsku infrastrukturu.

Ove regulatorne promjene dolaze u trenutku kada je američko tržište stambene solarne energije ionako pod pritiskom. Federalni porezni kredit od 30 posto za kućne sustave više nije dostupan za nove instalacije od početka 2026. godine. Kombinacija gubitka poticaja i pooštrenih zahtjeva za porijeklom i komunikacijskim značajkama opreme stvara okruženje u kojem strana poduzeća moraju preispitati svoje strategije.

Kibernetička sigurnost ili nacionalna sigurnost – dva različita pristupa

Rezultat je moguća podjela tržišta. U Europi se ti proizvođači agresivno šire u segment povezanih kućnih energetskih sustava – balkon-solarni moduli, plug-in skladištenje, pametno upravljanje potrošnjom i dinamičko cjenovanje električne energije. U Sjedinjenim Državama suočavaju se s pitanjima o tome gdje se oprema proizvodi, tko kontrolira softver, hoće li budući modeli dobiti potrebne dozvole i hoće li morati razvijati posebne, „američke“ verzije proizvoda s ograničenim komunikacijskim mogućnostima ili lokaliziranom proizvodnjom.

Za potrošače to može značiti manju dostupnost najnovijih modela, više cijene ili usporavanje inovacija u segmentu prijenosnih i hibridnih sustava. Za industriju to otvara prostor domaćim ili savezničkim proizvođačima, ali i rizik od smanjene konkurencije i sporijeg tehnološkog napretka. Pitanje nije više samo je li riječ o odluci o sajmu. Radi se o tome hoće li se američko tržište prijenosne i kućne energije početi razvijati u drugačijem smjeru od ostatka svijeta – smjeru u kojem nacionalna sigurnost i kontrola softvera imaju prioritet nad brzinom inovacije i cijenom.

Što to znači za EcoFlow, Bluetti i Anker Solix?

Usporedba EU i američkih regulativa (stanje rujan 2026.) u području pretvarača snage (invertera), sustava za skladištenje energije i povezanih energetskih uređaja:

1. Pristup nacionalnoj sigurnosti i stranim proizvođačima

SAD

• FCC je u srpnju/kolovozu 2026. dodao strano proizvedene utility-interactive (mrežno povezane) pretvarače s mogućnošću daljinske komunikacije (Wi-Fi, Bluetooth, Ethernet, mobilna mreža) na Covered List.
• Novi modeli ne mogu dobiti FCC autorizaciju potrebnu za uvoz, marketing i prodaju, osim ako dobiju Conditional Approval ili ispunjavaju uvjete domaće proizvodnje (eligible za 45X Advanced Manufacturing Tax Credit ili Buy American Act s dovoljnim udjelom američkih komponenti).
• Off-grid / non-utility-interactive uređaji (čisti prijenosni power stationi bez mogućnosti paralelne veze s mrežom) uglavnom su izuzeti.
• Dodatno: izvršni nalog od 26. kolovoza 2026. proglašava nacionalnu hitnost za bulk power system i ograničava stranu opremu (invertere, baterije, transformatoare) koja se spaja na mrežu.

EU

• Nema općeg zabrane uvoza ili prodaje stranih invertera na potrošačkom tržištu.
• Od 1. studenoga 2026. projekti financirani EU sredstvima (EIB i slično) koji su ili će biti spojeni na mrežu ne smiju koristiti invertere od „high-risk“ dobavljača (primarno kineskih, npr. Huawei i slični).
• Pristup se pomiče s čistog zemljopisnog kriterija prema individualnoj procjeni svakog dobavljača (predložene izmjene Cybersecurity Act 2). Zemlja porijekla ostaje faktor, ali nije automatska diskvalifikacija.
• Fokus je na kibernetičkoj otpornosti, a ne na potpunoj isključenosti stranih brandova s tržišta.

Ključna razlika: SAD aktivno blokira nova odobrenja za strane mrežno povezane uređaje. EU ograničava pristup javnom financiranju i postavlja standarde, ali zadržava tržišni pristup ako se poštuju tehnički i cyber zahtjevi.

2. Kibernetička sigurnost i zahtjevi za proizvode

SAD

• Regulatorni fokus je na rizik od daljinskog pristupa i manipulacije mrežom.
• Postojeća autorizirana oprema može se i dalje prodavati; pravila su prospektivna.

EU

• Cyber Resilience Act (CRA) – horizontalni okvir za sve proizvode s digitalnim elementima (uključujući invertere, BMS, PCS, EMS).
  • Od 11. rujna 2026.: obveza prijave aktivno iskorištavanih ranjivosti (24 h rano upozorenje, 72 h potpuna prijava).
  • Puna primjena od 11. prosinca 2027.: secure-by-design, upravljanje ranjivostima, CE oznaka uključuje cyber sukladnost.
• Network Code on Cybersecurity i nacionalni grid kodovi (npr. njemački VDE-AR-N 4105:2026) pooštravaju tehničke zahtjeve za podršku mreži i imunitet na poremećaje.
• Industrija traži da se kritične komponente BESS-a klasificiraju kao „critical“ pod CRA (stroža ocjena sukladnosti).

Ključna razlika: EU nameće jedinstvene, tehnološki orijentirane standarde svim proizvođačima (bez obzira na porijeklo). SAD koristi više nacionalno-sigurnosni filter temeljen na porijeklu i mogućnosti komunikacije.

3. Potpore i porezni poticaji

SAD

• Federalni stambeni kredit od 30 % (Section 25D) prestao je za sustave stavljenje u pogon nakon 31. prosinca 2025.
• Komercijalni i storage sustavi i dalje imaju putove preko Section 48E, uz stroge FEOC (Foreign Entity of Concern) i domestic content zahtjeve.
• Snažan poticaj za domaću proizvodnju (45X kredit).

EU

• Nema ekvivalentnog naglog ukidanja velikog stambenog poticaja.
• REPowerEU, nacionalni programi, sniženi ili nulti PDV na solar + storage u više zemalja, te razni rebate programi i dalje podržavaju tržište.
• Fokus na monetizaciji fleksibilnosti (dinamičke tarife, VPP, grid services) uz uvjete kibernetičke sigurnosti.

Sažetak utjecaja na prijenosne i kućne energetske sustave

Aspekt	SAD	EU
Novi mrežno povezani invertere stranih proizvođača	Jako ograničeno (Covered List)	Dozvoljeno uz standarde; ograničeno u EU-financiranim projektima
Čisti off-grid / portable	Uglavnom izuzeto	CRA se primjenjuje ako ima digitalnu povezivost
Kibernetička sigurnost	Fokus na isključivanju rizika	Obvezni secure-by-design + reporting za sve
Poticaji	Snažno smanjeni za stambeni segment	Stabilniji i raznolikiji
Strategija proizvođača	Lokalizacija proizvodnje ili povlačenje naprednih modela	Prilagodba standardima + fokus na europsko tržište

SAD ide putem restriktivnijeg, sigurnosno orijentiranog isključivanja stranih (posebno kineskih) mrežno povezanih sustava i poticanja domaće proizvodnje. EU ide putem standardizacije kibernetičke otpornosti za sve proizvode i uvjetovanja javnog financiranja, uz zadržavanje šireg tržišnog pristupa. Zbog toga se kod istih proizvođača (EcoFlow, Bluetti, Anker Solix i slični) vidi aktivnije lansiranje naprednih povezanih rješenja u Europi, dok se na američkom tržištu suočavaju s većim regulatornim neizvjesnostima za nove generacije proizvoda.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE )

Europe vs America: Who Is Closing the Door on Foreign Batteries and Inverters?

Three of the biggest names in the portable power industry – EcoFlow, Bluetti, and Anker Solix – are absent from North America’s largest renewable energy trade show, RE+, in Las Vegas. At the same time, the same companies are actively launching new products at European trade shows, particularly IFA in Berlin. This simultaneous absence and presence is not necessarily just a marketing decision. It is happening at a moment when the U.S. regulatory environment for foreign energy equipment is changing significantly.

In late July 2026, the Federal Communications Commission (FCC) expanded its “Covered List” to include foreign-produced power inverters that have remote communication capabilities. These are devices that convert direct current to alternating current and can connect via Wi-Fi, Bluetooth, Ethernet, or similar protocols. The definition was later narrowed to those inverters intended for parallel operation with the electric utility grid (utility-interactive inverters under UL 1741). Standalone, off-grid devices remain outside the direct scope. However, almost all advanced portable power systems today are no longer just batteries in a box. They connect to home smart panels, manage loads, communicate with apps, receive firmware updates, and in some cases can connect to the grid. It is precisely this connectivity that makes them sensitive to the new rules.

Cybersecurity or National Security – Two Different Approaches

Less than a month later, in late August, an executive order was signed declaring a national emergency regarding the security of the U.S. energy system. The order focuses on foreign electrical equipment, cybersecurity, remote access, and supply-chain vulnerabilities, particularly for grid-connected inverters and energy storage systems. Although it does not apply directly to small portable stations in a garage, it sends a clear signal: U.S. policy is increasingly distinguishing between local, isolated systems and those that can affect the broader power infrastructure.

These regulatory changes come at a time when the U.S. residential solar market is already under pressure. The federal 30 percent tax credit for home systems is no longer available for new installations starting in 2026. The combination of lost incentives and stricter requirements on the origin and communication features of equipment creates an environment in which foreign companies must reassess their strategies.

What Does This Mean for EcoFlow, Bluetti, and Anker Solix?

The result is a possible market split. In Europe, these manufacturers are aggressively expanding into the segment of connected home energy systems – balcony solar modules, plug-in storage, smart load management, and dynamic electricity pricing. In the United States, they face questions about where the equipment is manufactured, who controls the software, whether future models will receive the necessary approvals, and whether they will have to develop special “American” versions of products with limited communication capabilities or localized production.

For consumers, this could mean reduced availability of the latest models, higher prices, or slower innovation in the portable and hybrid systems segment. For the industry, it opens space for domestic or allied manufacturers, but also carries the risk of reduced competition and slower technological progress. The question is no longer just whether this is a trade-show decision. It is about whether the U.S. portable and home energy market will begin to develop in a different direction from the rest of the world – a direction in which national security and software control take priority over the speed of innovation and price.

Comparison of EU and U.S. Regulations (as of September 2026) in the Area of Power Inverters, Energy Storage Systems, and Related Energy Devices

1. Approach to National Security and Foreign Manufacturers

United States

• In July/August 2026, the FCC added foreign-produced utility-interactive (grid-connected) inverters with remote communication capabilities (Wi-Fi, Bluetooth, Ethernet, cellular) to the Covered List.
• New models cannot obtain the FCC authorization required for import, marketing, and sale unless they receive Conditional Approval or meet domestic production requirements (eligible for the 45X Advanced Manufacturing Tax Credit or Buy American Act with a sufficient share of U.S. components).
• Off-grid / non-utility-interactive devices (pure portable power stations without the ability to operate in parallel with the grid) are largely exempt.
• Additionally: the executive order of August 26, 2026, declares a national emergency for the bulk power system and restricts foreign equipment (inverters, batteries, transformers) that connects to the grid.

European Union

• There is no general ban on the import or sale of foreign inverters on the consumer market.
• From November 1, 2026, EU-funded projects (EIB and similar) that are or will be connected to the grid may not use inverters from “high-risk” suppliers (primarily Chinese, e.g., Huawei and similar).
• The approach is shifting from a pure geographic criterion toward individual assessment of each supplier (proposed amendments to Cybersecurity Act 2). Country of origin remains a factor but is not an automatic disqualification.
• The focus is on cyber resilience rather than complete exclusion of foreign brands from the market.

Key difference: The U.S. actively blocks new approvals for foreign grid-connected devices. The EU restricts access to public funding and sets standards but retains market access if technical and cyber requirements are met.

2. Cybersecurity and Product Requirements

United States

• Regulatory focus is on the risk of remote access and grid manipulation.
• Existing authorized equipment can continue to be sold; the rules are prospective.

European Union

• Cyber Resilience Act (CRA) – a horizontal framework for all products with digital elements (including inverters, BMS, PCS, EMS).
  • From September 11, 2026: obligation to report actively exploited vulnerabilities (24-hour early warning, 72-hour full notification).
  • Full application from December 11, 2027: secure-by-design, vulnerability management, CE marking includes cyber conformity.
• Network Code on Cybersecurity and national grid codes (e.g., German VDE-AR-N 4105:2026) tighten technical requirements for grid support and disturbance immunity.
• Industry is calling for critical BESS components to be classified as “critical” under the CRA (stricter conformity assessment).

Key difference: The EU imposes uniform, technology-oriented standards on all manufacturers (regardless of origin). The U.S. uses a more national-security filter based on origin and communication capability.

3. Support Schemes and Tax Incentives

United States

• The federal residential 30% credit (Section 25D) ended for systems placed in service after December 31, 2025.
• Commercial and storage systems still have pathways under Section 48E, with strict FEOC (Foreign Entity of Concern) and domestic content requirements.
• Strong incentive for domestic manufacturing (45X credit).

European Union

• No equivalent sudden cancellation of a major residential incentive.
• REPowerEU, national programs, reduced or zero VAT on solar + storage in several countries, and various rebate programs continue to support the market.
• Focus on monetizing flexibility (dynamic tariffs, VPP, grid services) subject to cybersecurity conditions.

Summary of Impact on Portable and Home Energy Systems

Aspect	United States	European Union
New grid-connected inverters from foreign manufacturers	Heavily restricted (Covered List)	Allowed subject to standards; restricted in EU-funded projects
Pure off-grid / portable	Largely exempt	CRA applies if digital connectivity is present
Cybersecurity	Focus on risk exclusion	Mandatory secure-by-design + reporting for all
Incentives	Strongly reduced for residential segment	More stable and diversified
Manufacturer strategy	Localization of production or withdrawal of advanced models	Adaptation to standards + focus on the European market

The United States is taking a more restrictive, security-oriented path of excluding foreign (especially Chinese) grid-connected systems and promoting domestic manufacturing. The EU is taking the path of standardizing cyber resilience for all products and conditioning public funding, while retaining broader market access. As a result, the same manufacturers (EcoFlow, Bluetti, Anker Solix, and similar) are more actively launching advanced connected solutions in Europe, while facing greater regulatory uncertainty for new product generations on the U.S. market.

Zeljko Serdar, Croatian Center of Renewable Energy Sources ( CCRES )

Torpedo iz Rijeke i sjena uskih mora nad Kinom

Kako je jedna skromna flota podmornica zaključala Jadran, i što to danas znači za uska mora Dalekog istoka. Kina, geografski kontinentalna sila, koja već desetljećima gradi veliku mornaricu, sada već i veću od američke po broju brodova. Je li to pravi prijelaz u pomorsku silu i globalni hegemon ili proturječje koje će je na kraju stići? Uska mora imaju svoju logiku. Ona ne prašta veličinu flote ako ta flota ne može slobodno disati. Jadran je to dokazao prije više od stotinu godina, a ista zemljopisna istina danas lebdi nad kineskim obalama.

Priča počinje u Rijeci 1860-ih. Umirovljeni austrougarski časnik hrvatskog podrijetla Ivan Lupis (Vukić) razvio je zamisao o samohodnom podvodnom projektilu koji bi se mogao lansirati s obale ili s broda. Britanski inženjer Robert Whitehead preuzeo je tu ideju i u riječkoj tvornici pretvorio je u praktično oružje. Godine 1866. rođen je prvi moderni torpedo. Rijeka je tako postala kolijevka oružja koje će promijeniti pomorsko ratovanje. Torpedo je demokratizirao more: relativno jeftino, relativno malo, a smrtonosno za najveće oklopnjače.

Pol stoljeća kasnije, u istom moru, taj izum dobio je svog majstora. Georg Johannes Ritter von Trapp rođen je 1880. u Zadru. Završio je Pomorsku akademiju u Rijeci i cijelu karijeru proveo u austrougarskoj mornarici čija je glavna baza bila Pula. Kada je 1914. izbio rat, von Trapp je već bio iskusni podmorničar. Zapovijedao je najprije podmornicom SM U-5, a kasnije i SM U-14.

U travnju 1915. njegova U-5 torpedirala je francusku oklopnu krstaricu Léon Gambetta južno od Otrantskih vrata. Brod je tonuo u nekoliko minuta. Gotovo sedam stotina mornara nije preživjelo. Nekoliko mjeseci kasnije, kod Pelješca, von Trapp je zarobio talijansku podmornicu Nereide. Do kraja rata potopio je jedanaest trgovačkih brodova i dva ratna broda. Postao je najuspješniji austrougarski podmorničar.

No brojke nisu najvažnije. Važnije je što su te podmornice, zajedno s minama i obalnim topništvom, učinile Jadranom. Talijanska i saveznička flota bile su znatno jače. Ipak, nisu se usudile slobodno ulaziti u Jadran. Svaki pokušaj zahtijevao je skupi sustav konvoja. Trgovački promet bio je otežan, a obala Austro-Ugarske ostala je relativno sigurna. Skromna podmornička flota, oslonjena na usko more i dobre baze, zaključala je cijelo more.

Ista zemljopisna matematika danas vrijedi na Dalekom istoku. Kina ima najveću trgovačku flotu na svijetu i ovisi o slobodnom protoku robe kroz uske prolaze: Tajvanski tjesnac, Luzonski tjesnac, prolaze oko Filipina, Malajski prolaz. Njezini susjedi, Japan, Južna Koreja, Tajvan, Filipini, Vijetnam, raspolažu ili mogu raspolagati podmornicama, minama, obalnim proturaketnim sustavima i sve boljim mogućnostima praćenja. Ako se ti susjedi odluče koordinirati, ne trebaju im nosači zrakoplova da bi Kini otežali ili privremeno onemogućili slobodan izlaz trgovačkih brodova. Dovoljno je zatvoriti uska vrata.

Kina, kao i Rusija leži na uskim morima. To je velika ranjivost. Rusija je već u problemima, Crno more gubi zbog Ukrajine, Baltik je postao „NATO jezero“. Ako Kina želi biti prava pomorska sila, mora surađivati sa susjedima, npr. oko pitke vode, brana na rijekama na Tibetu koje utječu na odnose s Indijom. Ako sve radi unilateralno i agresivno, susjedi će se organizirati protiv nje. To se već događa, pogledajte samo kanadskog premijera Carneyja i Europu.

Kina danas uvozi više od 70 posto nafte morem. Veliki dio hrane, željezne rude i drugih sirovina također stiže brodovima. Istodobno, njezin izvoz, od elektronike do električnih automobila – gotovo u potpunosti ovisi o slobodnom prolazu kroz nekoliko uskih točaka. Ako se te točke zatvore ili samo ozbiljno ugroze, cijeli sustav se usporava.

Prvi i najvažniji primjer je Tajvanski tjesnac. Širok je na najužem dijelu oko 130 kilometara. U slučaju krize, čak i ograničena minaška i proturaketna obrana s tajvanske strane, uz potporu podmornica, može učiniti prolaz ekstremno skupim i rizičnim za trgovačke brodove. Osiguravatelji bi odmah digli premije, a mnogi vlasnici flota bi jednostavno zaobišli taj put.

Drugi kritični prolaz je Malajski tjesnac. Kroz njega prolazi gotovo sva kineska nafta s Bliskog istoka. Tjesnac je uzak, plitak i lako se može ometati minama, malim brzim brodicama ili obalnim raketnim sustavima. Čak i privremeno zatvaranje ili prijetnja zatvaranjem prisilila bi kineske tankere na dugi i skupi put oko Afrike.

Slično vrijedi i za Luzonski tjesnac između Tajvana i Filipina te za prolaze oko japanskih otoka. Tu susjedne zemlje već raspolažu modernim podmornicama, proturaketnim sustavima i sposobnostima praćenja. Ako se te snage koordiniraju, ne moraju potopiti nijedan kineski nosač zrakoplova. Dovoljno je da trgovački promet postane neizvjestan.

Uska mora ne uništavaju flotu odmah. Ona ju prisiljavaju da plati mnogo višu cijenu za svaki kilometar. A kada cijena postane previsoka, trgovina se usporava, industrija gubi ritam, a politički pritisak raste iznutra. To je mehanizam kojim relativno skromne snage mogu stegnuti mnogo veću silu, baš kao što su austrougarske podmornice stegle Jadran.

Trgovački brod nije ratni brod. On ne može juriti, ne može se boriti i ne može si priuštiti rizik. Jedan uspješan napad, ili čak samo vjerodostojna prijetnja, dovoljan je da osiguravatelji digne premije, a vlasnici flota preusmjere rute. Cijena takvog poremećaja mjerila bi se u milijardama dnevno.

Povijest Jadrana ne kaže da je Kina osuđena na poraz. Kaže samo da veličina flote nije dovoljna ako geografija radi protiv tebe, a susjedi imaju motiv i sredstva da tu geografiju iskoriste. Uska mora ne praštaju oholost. Ona nagrađuju one koji znaju čitati kartu i poštivati njezine granice.

Nadam se da Vam se svidjela ova moja pričica,

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE )

SPARK inicijativa / Ubrzano jačanje američke elektroenergetske mreže

 

U vremenu kada energetska sigurnost i cijena električne energije sve više utječu na svakodnevni život građana i konkurentnost gospodarstva, odluke o modernizaciji prijenosne mreže prestaju biti isključivo tehničko pitanje. One postaju središnje političko i strateško pitanje. Ovaj moj post nastao je upravo iz potrebe da se pažljivo i razumljivo predstavi jedna od najznačajnijih američkih inicijativa u tom području – SPARK program Ministarstva energetike Sjedinjenih Američkih Država.

Namjera posta nije samo prenijeti službene podatke o 31 odabranom projektu i pripadajućim ulaganjima, nego i pokazati širi smisao odluke: kako se postojeća infrastruktura može brzo i učinkovito unaprijediti bez dugogodišnjih procedura gradnje novih koridora. U središtu pažnje nalaze se rekonduktiranje, napredne prijenosne tehnologije i pragmatičan pristup koji stavlja naglasak na kapacitet, pouzdanost i troškovnu pristupačnost.

Ovaj post je pisan s uvjerenjem da razumijevanje ovakvih mjera nije rezervirano samo za stručnjake. Naprotiv, građani, donositelji odluka i šira javnost trebaju imati jasan uvid u to kako se konkretne politike pretvaraju u dodatne gigavate, kraće rokove i niže račune. Stoga je tekst oblikovan tako da bude informativan, strukturiran i dostupan, a da pritom ostane vjeran službenim činjenicama i izjavama koje prate najavu.

Nadam se da će moji čitatelji nakon ovih stranica bolje razumjeti zašto se SPARK smatra važnim korakom u američkoj energetskoj politici i kakve posljedice takvi projekti mogu imati na širu energetsku sliku.

Maksimiziranje postojeće infrastrukture – SPARK program i put prema pouzdanijoj energiji

U suvremenom energetskom sustavu pouzdanost i kapacitet prijenosne mreže postaju sve kritičniji čimbenici ekonomske stabilnosti i nacionalne sigurnosti. Američko Ministarstvo energetike (Department of Energy – DOE), kroz svoj Ured za električnu energiju (Office of Electricity – OE), nedavno je najavilo namjeru financiranja 31 projekta poboljšanja mreže u 26 saveznih država u sklopu inicijative SPARK (Speed to Power through Accelerated Reconductoring and other Key Advanced Transmission Technology Upgrades). Ova investicija ukupne vrijednosti 5,25 milijardi dolara – od čega 1,9 milijardi dolara dolazi iz federalnih sredstava, a 3,35 milijardi iz sudjelovanja primatelja – predstavlja značajan korak prema modernizaciji postojeće infrastrukture i smanjenju troškova električne energije za približno 100 milijuna Amerikanaca.

Ključni cilj SPARK projekata jest maksimalno iskoristiti postojeću infrastrukturu umjesto gradnje novih koridora. Primatelji sredstava očekuju da će zamijeniti ili obnoviti više od 1.500 milja prijenosnih vodova i primijeniti tehnologije koje poboljšavaju performanse mreže (Grid-Enhancing Technologies – GETs) na gotovo 21.000 milja linija. Zajednički učinak tih mjera bit će stvaranje dodatnih 23 gigavata kapaciteta. Takav pristup izravno se uklapa u izvršnu naredbu predsjednika Trumpa „Unleashing American Energy“, koja zagovara pragmatične politike dodavanja energije, a ne dugotrajne i skupe nove investicije u „zelene“ koridore.

Od rekonduktiranja do 23 gigavata: Američka strategija modernizacije prijenosne mreže

Prednosti rekonduktiranja – zamjene postojećih vodova modernijim vodičima većeg kapaciteta – u kombinaciji s naprednim prijenosnim tehnologijama (Advanced Transmission Technologies – ATTs) višestruke su. Prvo, projekti eliminiraju uska grla i smanjuju zagušenja na mreži, što izravno snizuje operativne troškove i, posljedično, račune potrošača. Drugo, korištenjem postojećih prava prolaza izbjegava se skupa i dugotrajna gradnja novih trasa, čime se skraćuju vremenski okviri s desetljeća na znatno kraće razdoblje. Treće, jača se otpornost sustava: smanjuje se rizik od požara, sprječavaju se blackouti i poboljšava zaštita od ekstremnih vremenskih uvjeta.

U izjavama visokih dužnosnika jasno se vidi strateški okvir. Ministar energetike Chris Wright istaknuo je da najava potvrđuje opredjeljenje administracije za zdravorazumske politike koje snižavaju cijene električne energije i jačaju mrežu. Pomoćnica tajnika Catherine Jereza naglasila je da odabrani projekti stavljaju napredne tehnologije u funkciju, moderniziraju kritičnu infrastrukturu i otključavaju više od 20 gigavata dodatnog kapaciteta. Obje izjave ističu hitnost: Amerika mora osigurati infrastrukturu sposobnu podržati sljedeći val gospodarskog rasta.

SPARK – pragmatičan odgovor na izazove pouzdanosti i cijene električne energije

SPARK se financira kroz program Grid Resilience and Innovation Partnerships (GRIP). Paralelno s odabirom projekata, DOE je objavio analizu javnog savjetovanja Speed to Power (STP Request for Information), čiji su rezultati poslužili za oblikovanje samog natječaja. Time se pokazuje da je inicijativa rezultat dijaloga s industrijom, a ne unilateralne odluke.

U širem kontekstu, SPARK predstavlja primjer kako se može postići brzo povećanje kapaciteta bez žrtvovanja pouzdanosti ili troškovne učinkovitosti. Umjesto čekanja desetljeća na nove dalekovode, Amerika bira put maksimiziranja postojećih resursa. Ako se projekti uspješno provedu, očekivani učinci – niže cijene, veća dostupnost energije i jača otpornost – trebali bi pozitivno utjecati na kućanstva, industriju i cjelokupnu gospodarsku konkurentnost.

Više energije iz postojećih vodova: Značenje SPARK projekata za američku mrežu

Najava financiranja 31 SPARK projekta nije samo tehnička mjera; ona je izraz političkog opredjeljenja za pragmatičan, brz i isplativ razvoj elektroenergetske mreže. U vremenu rastuće potražnje za električnom energijom, takav pristup nudi konkretan put prema stabilnijoj i pristupačnijoj opskrbi za milijune građana.

Popis odabranih projekata dostupan je ovdje.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE )

Deglobalization and market fragmentation / Deglobalizacija i fragmentacija tržišta

Sustav globalnog ekonomskog poretka danas se suočava s dubokim strukturnim promjenama, gdje se stari mehanizmi stabilnosti postupno zamjenjuju novim oblicima ekonomske i geopolitičke stvarnosti. Razumijevanje ovih procesa zahtijeva analizu konkretnih ekonomskih sila koje pokreću ove promjene.

Over the past several weeks, Yemen’s Houthi group has launched a series of major attacks against key military and energy facilities in Saudi Arabia. Recently, the Houthis used ballistic missiles and kamikaze drones to strike the Jizan oil refinery in southern Saudi Arabia. The refinery is one of the country’s largest, with a daily processing capacity of around four hundred thousand barrels of oil. The attack forced the facility to suspend operations for several weeks. At the same time, the Houthis also targeted several Saudi Aramco facilities in southern Saudi Arabia, temporarily disrupting operations at multiple sites. These attacks alone pushed global oil prices up by over one full percent, with Brent, the global oil benchmark, rising above one hundred dollars a barrel for the first time since July. In addition, the Yemeni rebel group attacked King Khalid Air Base in Khamis Mushait, which Saudi Arabia used as a base for airstrikes in Yemen. Satellite imagery shows that the attack damaged several hangars and aircraft, as well as facilities used for maintenance and training at the base.

Houthi attacks on Saudi Arabia could activate the recently signed Makkah Joint Defense Agreement between Saudi Arabia, Turkey, and Pakistan. Under the agreement, an armed attack against any one of the three countries is to be regarded as an attack against all three. Analysts have described the defense framework as a Middle Eastern version of NATO. Against this backdrop, Pakistan’s Defense Minister Khawaja Asif has already warned that continued Houthi attacks on Saudi territory and economic assets could create conditions for the agreement’s mutual defense mechanism to be activated. He has also warned the Houthi leadership not to escalate its ongoing conflict with Saudi Arabia into a larger-scale military confrontation.

However, the most concerning aspect of the Makkah Joint Defense Agreement is its ambiguity, as the full text of the agreement has not yet been made public, leaving it unclear what kind of assistance Turkey and Pakistan would provide to Saudi Arabia. According to expert analysis, rather than intervening directly in the conflict, the two countries could initially provide intelligence sharing, logistical support, and other forms of indirect assistance. However, past conflicts have shown that even limited support can quickly develop into deeper military involvement. If Pakistan and Turkey enter the war directly on Saudi Arabia’s side through kinetic strikes or even boots on the ground, the conflict would no longer be limited to a border conflict between Saudi Arabia and Yemen’s Houthi group. 

On the other hand, Iran’s involvement in the conflict between Saudi Arabia and Yemen’s Houthi movement has further complicated the situation. The Houthis are an Iran-backed rebel group that has long conducted military operations in coordination with Iran’s broader regional strategy. If Turkey and Pakistan directly join Saudi Arabia in fighting the Houthis, Tehran is unlikely to remain passive, as the countries would be directly working against Iran’s interests. It would view their entry into the conflict as a new challenge to its regional influence. Iran has already demonstrated its willingness to launch direct missile strikes against Saudi Arabian territory. If Turkey or Pakistan become directly involved in the conflict on Saudi Arabia’s side, Iran could well threaten to launch direct strikes against them as well. In Turkey’s case, there is a real precedent for this risk, as at the very beginning of the war, multiple Iranian ballistic missiles were intercepted over Turkish airspace. However, initially Iran could prefer to use its conventional proxy strategy to provide funding and weapons to armed groups operating in Turkey and Pakistan, or redirect existing proxies’ efforts toward these countries instead. As both Turkey and Pakistan have groups operating against their governments within their countries to various degrees, both are vulnerable to Iranian involvement. 

Overall, the Houthis are placing sustained pressure on the Saudi economy by repeatedly targeting critical infrastructure such as energy facilities, while also increasing instability in global oil markets. More concerningly, these attacks are raising the risk of activating the Makkah Joint Defense Agreement. If Turkey and Pakistan, as parties to the agreement, become directly involved militarily on Saudi Arabia’s side, this would create new security challenges for Iran and the Houthis. If the conflict persists, Iran could be drawn into confrontation with Saudi Arabia, Pakistan, and Turkey, further intensifying tensions across the Middle East and potentially triggering a broader regional conflict.

Due to tensions in the Middle East, the security environment remains complex with the potential for unforeseen escalation. Iranian-supported Houthis have engaged in hostilities against Saudi Arabia, including civilian airports. This military conflict could escalate rapidly. Those traveling to or from the region should monitor information about airport and airline operations. U.S. diplomatic facilities, including outside the Middle East, have been targeted. Iran and groups supportive of Iran may target other U.S. and E.U. interests overseas or at locations associated with the United States and EU throughout the world, including U.S. and E.U. businesses and other institutions.

Zaključno.

Tvrdim da je rat s Iranom, koji sam u svojim postovima predvidio još 2012, fundamentalno drugačiji od prethodnih američkih intervencija. 

Riječ je o decentraliziranoj mreži, Huti u Jemenu, Hezbollah, šijitske milicije u Iraku i sam Iran. Skužili da mogu blokirati ključne morske prolaze, Hormuški tjesnac, Bab-el-Mandeb, Sueski kanal, i tako uništiti povjerenje u globalno osiguranje brodskog prometa. Bez osiguranja, trgovina staje. Lanci opskrbe hranom, gnojivom i energijom pucaju.

Posljedice su kaskadne, manjak specijalizacije, porast nacionalizma i samodostatnosti, usporavanje ili regres tehnologije. Umjesto novog pax Americana ili kineskog poretka, dolazi regresija civilizacije slična kolapsu svih civilizacija ranijeg doba, civilizacije u opadanju nikada u povijesti ne odlaze mirno. 

Kao što znamo sve je krenulo 1945. krajem Drugog svjetskog rata. Sjedinjene Države tada su dominirale, financirale su obnovu Europe i Japana, a dolar je bio vezan za zlato. Do 1971. Nixonov „šok“ prekida tu vezu. Kako bi očuvao potražnju za dolarom, nastaje petrodolarski sustav, Saudijska Arabija i druge zemlje Bliskog istoka pristaju prodavati naftu isključivo u dolarima. Kasnije se Kina pridružuje toj jeftinoj proizvodnji, a nakon toga i Japan kupnjom američkih državnih obveznica. Cijeli globalni ekonomski poredak počiva na obećanjima koja sada pucaju. Vrijeme ističe, a priprema za ono što nas sve čeka, počinje razumijevanjem mehanizama, a ne nadom, lako ćemo. Ž.S.