Povijest gospodarenja otpadom

Europska unija gospodarenje otpadom gradi na zajedničkim pravilima jer otpad ne poznaje granice. Bez usklađenog okvira države članice bi se natjecale tko će primiti manje, a ilegalne pošiljke bi birale put najmanjeg otpora.

Temelj je Direktiva o otpadu (2008/98/EZ). Ona postavlja hijerarhiju: najprije sprječavanje nastanka otpada, zatim priprema za ponovnu uporabu, recikliranje, ostala oporaba i tek na kraju zbrinjavanje. Države članice moraju graditi vlastite kapacitete, ali i surađivati kada je to nužno.

Prekogranični promet uređuje Uredba (EU) 2024/1157 o pošiljkama otpada. Stupila je na snagu 20. svibnja 2024., a većina odredbi primjenjuje se od 21. svibnja 2026. Zamjenjuje stariju Uredbu 1013/2006 i usklađuje EU s Baselskom konvencijom i OECD odlukama.

Ključna pravila unutar Unije su jasna. Pošiljke otpada namijenjene zbrinjavanju (odlaganju) općenito su zabranjene. Dopuštene su samo iznimno, uz prethodnu pisanu obavijest i suglasnost svih nadležnih tijela (postupak PIC – prior informed consent). Za otpad namijenjen oporabi vrijede različiti postupci ovisno o vrsti: neopasni otpad s „zelenog popisa“ podliježe lakšoj informacijskoj proceduri, dok opasni i miješani otpad traži punu notifikaciju. Od svibnja 2026. cijeli postupak odvija se elektronički putem središnjeg sustava DIWASS.

Skladištenje otpada nije zaseban režim, već dio lanca. Privremeno skladištenje dozvoljeno je samo u skladu s nacionalnim dozvolama i pod uvjetom da se otpad kasnije stvarno oporabi ili zbrine. Prekogranična suradnja ovdje se svodi na to da države članice međusobno priznaju i kontroliraju skladišne kapacitete, a u graničnim područjima mogu sklapati bilateralne sporazume kojima se pojednostavljuju postupci za lokalne tokove.

Izvoz iz EU podliježe još strožim ograničenjima. Zabranjen je izvoz otpada radi zbrinjavanja. Zabranjen je i izvoz opasnog otpada na oporabu u zemlje izvan OECD-a. Za neopasni otpad, posebno plastiku, pravila se zaoštravaju: od studenoga 2026. izvoz plastičnog otpada u ne-OECD zemlje bit će zabranjen, osim ako treća zemlja dokaže da ima kapacitete za ekološki prihvatljivo gospodarenje i bude uvrštena na popis Komisije.

Suradnja među državama članicama ojačana je novom Uredbom. Uspostavljena je skupina za provedbu (Waste Shipment Enforcement Group) koja okuplja inspekcije, carinu, policiju i druga tijela. Države moraju izraditi nacionalne planove inspekcija, razmjenjivati podatke o sumnjivim pošiljkama i operaterima te međusobno pružati pomoć. Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) može podržati prekogranične istrage.

Praktična stvarnost i dalje pokazuje slabosti. Razlike u kapacitetima i rigoroznosti kontrole između država članica ostaju. Ilegalne mreže i dalje koriste lažne deklaracije, miješaju opasni otpad s neopasnim i traže najslabije karike. Upravo zato nova pravila stavljaju naglasak na digitalnu sljedivost, obvezne audite postrojenja izvan EU-a i strože sankcije.

Ključno pitanje koje si građani posljednjih 20-ak dana postavljaju jest kako institucije hrvatske države nisu spriječile zakapanje i odlaganje više od 35 tisuća tona opasnog otpada na prostoru bivšeg PPK Velebit u Gospiću.

Žustra polemika u javnosti i političkim krugovima, kao i prošlotjedna saborska rasprava, usmjerile su fokus na što hitriju sanaciju te crne točke i minimiziranje štete za okoliš i građane. Istodobno se neminovno raspravlja o uzrocima koji su do toga zagađenja doveli.

S jedne strane za tu, ali i druge crne ekološke točke kojih u Hrvatskoj ne manjka, optužuju se županije koje izdaju dozvole i komunalna redarstva jer ne kontroliraju što se na terenu događa. Drugi upiru prstom u inspektore Državnog inspektorata, carinu i policiju koji nisu primijetili da više od 1000 kamiona dolazi na lokaciju s otpadom dok iz „tvornice“ ne izlaze nikakvi proizvodi. Treći odgovornost vide u ministarstvima i Vladi zbog ustroja sustava u kojem se takvo zagađenje može dogoditi. Ako se ide još više, na ideološku razinu, kritika je uperena prema sustavu u kojem glavnu riječ vode privatne kompanije, a država nema vlastiti sustav oporabe, recikliranja i zbrinjavanja otpada.

Nitko na temelju aktualnog i bivših inačica Zakona o gospodarenju otpadom (kao i ranijeg Zakona o otpadu) ne bi mogao dobiti dozvole – državne ni županijske – za smještanje tolike količine otpada na tom prostoru, niti za uvoz opasnog otpada ako ga je namjeravao ostaviti tamo, a ne dalje reciklirati ili pretvoriti u koristan i neopasan proizvod. To se u ovom slučaju sigurno nije dogodilo.

Da je sav taj otpad u Gospiću smješten legalno, ne bi bilo istrage USKOK-a (1, 2, 3) koji sumnja da su osobe i tvrtke povezane sa zatrpavanjem i smještanjem otpada počinile teško kazneno djelo protiv okoliša i još niz kaznenih djela. Sumnja USKOK-a – jer još nema optužnica, a kamoli presude – u najmanju ruku znači da postoji zakonska osnova prema kojoj se takav slučaj legalno ne može dogoditi.

U analizi zakona koji su regulirali gospodarenje otpadom vraćamo se u 1995. godinu. Prema tadašnjem Zakonu o otpadu bio je zabranjen uvoz radi odlaganja, kao i uvoz opasnog otpada. Dopušten je bio samo „uvoz otpada koji se može obraditi bez opasnosti za okoliš, osim otpada koji bi se koristio u energetske svrhe“. Uz ostale uvjete, tvrtka je za uvoz morala navesti podatke o tarifnom broju otpada, načinu prijevoza, graničnom prijelazu i terminu dolaska. Mišljenje o uvozu davalo je Ministarstvo gospodarstva, a rješenje je potom izdavala Državna uprava za zaštitu okoliša.

Inspekcija je bila ustrojena na dvije razine: županijske inspektore mogli su kontrolirati oni iz Državne uprave za zaštitu okoliša. Uvoz, izvoz i provoz otpada nadzirali su državni inspektori, a u njihovoj nadležnosti bilo je i nadziranje građevina namijenjenih skladištenju, obrađivanju ili odlaganju opasnog otpada. Županijski inspektori kontrolirali su postupanje s otpadom na području županije, rad pravnih ili fizičkih osoba koje obavljaju djelatnosti postupanja s otpadom te vođenje očevidnika.

U Zakonu o otpadu iz 2003., dok je na vlasti bila Vlada Ivice Račana, i dalje je bio zabranjen uvoz otpada radi odlaganja i uvoz opasnog otpada. Dopušten je bio samo uvoz otpada koji se može obraditi bez opasnosti za okoliš, osim onog za energetske svrhe. Uvoznik je i dalje morao navesti termin dolaska na granični prijelaz.

Prekogranični promet otpadom tada je, prema izvještaju Agencije za zaštitu okoliša, bio na minornim razinama u usporedbi s današnjim. U 2004. uvezeno je 265 tisuća tona neopasnog otpada. Opasni se još nije smio uvoziti.

Prva bitna izmjena došla je izmjenama i dopunama Zakona o otpadu iz 2009., za vrijeme Vlade Jadranke Kosor. Iz zakona je ispala standardna zabrana uvoza opasnog otpada, a zamijenila ju je odredba: „Zabranjuje se uvoz opasnog otpada, osim u slučaju oporabe kada se s materijalnom oporabom dobiva novi proizvod ili sirovina koja oporabom prestaje biti otpad.“ Uvoz radi zbrinjavanja i korištenja u energetske svrhe ostao je zabranjen. To je bio prvi zakon koji je pod određenim uvjetima dozvolio uvoz opasnog otpada.

Prema izvještaju o prekograničnom prometu za 2010., te je godine uvezeno 225 tisuća tona neopasnog otpada. Tablica pokazuje rast između 2004. i 2008., a potom pad u recesijskim godinama: 2005. – 472 tisuće, 2006. – 416, 2007. – 543, 2008. – 482 tisuće tona. Iako je zakon izmijenjen, u izvješću za 2010. ne navodi se da je netko doista uvozio opasni otpad.

Vlada Zorana Milanovića u srpnju 2013. donosi novi Zakon o održivom gospodarenju otpadom usklađen s nizom EU direktiva. Za prekogranični promet ključno je razdvajanje na otpad koji mora proći notifikacijski postupak (prethodna pisana obavijest i odobrenje) i na kategoriju za koju to nije propisano.

Nije sav otpad koji podliježe notifikaciji ujedno i opasan. EU ima zeleni i žuti popis. Otpad sa žutog popisa podliježe notifikaciji bez obzira ide li na oporabu ili zbrinjavanje. Otpad sa zelenog popisa upućen na oporabu ne podliježe, ali sav otpad na zbrinjavanje podliježe.

U zakonu iz 2013. stajalo je da je zabranjeno uvoziti opasni otpad, miješani komunalni otpad i ostatke od spaljivanja miješanog komunalnog otpada radi zbrinjavanja, kao i miješani komunalni otpad radi korištenja u energetske svrhe. Mogućnost uvoza opasnog otpada ostala je otvorena, ali ne za slučajeve u kojima bi se dovezao i samo pohranio ili ostavio na odlagalištu.

Za otpad koji podliježe notifikaciji propisane su detaljne procedure. Za otpad koji ne podliježe, izvoznik i uvoznik bili su dužni inspekciji zaštite okoliša dostaviti informacije o pošiljci u pisanom i digitalnom obliku tri radna dana prije planiranog slanja. Svi uvoznici morali su najaviti kada pošiljke stižu na granicu, pa su inspekcije u teoriji mogle lakše kontrolirati ulazak.

Inspekcijski nadzor bio je podijeljen između inspektora zaštite okoliša Ministarstva, gospodarskih inspektora Državnog inspektorata, inspektora zaštite prirode i ovlaštenih osoba Obalne straže. Posebno je određeno tko nadzire prekogranični promet: ovlašteni službenici ministarstva nadležnog za carinsku upravu i ministarstva unutarnjih poslova. Carinici i policija bili su zaduženi za nadgledanje pravila o prekograničnom prometu.

Na pitanje čitatelja je li istina da je SDP-ova Vlada omogućila zakonsku osnovu za ekocid u Gospiću, s visokom dozom sigurnosti možemo reći da nije. Na području Gospića zakopan je i ostavljen dijelom opasni otpad uvezen iz drugih država.

Po tom zakonu opasni otpad za zbrinjavanje nije se mogao uvesti. Da je tvrtka tražila dozvolu i iskreno navela da će ga zakopati i ostaviti u Gospiću, dozvolu ne bi mogla dobiti. Da je krivotvorila podatke i prikazala ga kao neopasan otpad bez notifikacije, morala bi najmanje tri dana ranije najaviti dolazak. Carinici i inspekcije mogle su pošiljku provjeriti i, ako bi utvrdile da je opasna, vratiti je s granice i podići prijave.

Izvještaj o prekograničnom prometu za 2014. bilježi prvi uvoz opasnog otpada: izdano je prvo valjano odobrenje za otpad koji podliježe notifikaciji. Samo jedna tvrtka uvezla je 334 tone opasnog otpada – otpadne olovno-kisele baterije iz BiH na postupak oporabe R12. Olovne ploče, olovo i plastika izvozili su se na daljnju reciklažu u Sloveniju, a sulfidna kiselina predavala se na oporabu u Hrvatskoj.

Otpad koji nije podlijegao notifikaciji te je godine uvezen u količini od 356 tisuća tona.

U izvješću za 2019. Ministarstvo prvi put navodi moguće nedostatke u praćenju, posebno za otpad bez notifikacije: „Za prekogranični promet otpada koji ne podliježe notifikacijskom postupku nije propisan takav kontinuirani nadzor te je stoga mogućnost nedostataka, odnosno pogreške, veća, osobito u prometu otpada unutar granica EU budući da ne postoji niti carinska kontrola, a također su broj sudionika kao i transportirane količine višestruko veći.“ Isto se ponavlja i u izvješću za 2020.

U srpnju 2021. Sabor je izglasao novi Zakon o gospodarenju otpadom (ministar Tomislav Ćorić). Prema izvještaju, taj je zakon dodatno otežao praćenje: ukinuta je obveza upisa u Očevidnik uvoznika/izvoznika otpada koji ne podliježe notifikaciji, a uvedena je obveza vođenja e-ONTO. Ispala je i odredba o najavi pošiljke najmanje tri dana ranije. Ponavlja se i upozorenje o težem praćenju otpada bez notifikacije.

U istom izvještaju, vezano uz Gospić, zanimljiv je dio o inspekcijskim nadzorima 2021.: otkriveno je 90 nezakonitih pošiljaka u ukupnoj količini 1.816 tona. Na cestovnim pravcima 26, kod pravnih i fizičkih osoba 64. Najčešće se radilo o mješavini otpada – otpadnoj plastici i tekstilu. Dio je dopremljen bez dokumentacije. Najviše ilegalnih pošiljaka došlo je iz Italije i Slovenije.

I u slučaju Gospića radilo se o mješavini otpada i plastici iz Italije i Slovenije, a prema sumnjama istražitelja dokumentacija je bila krivotvorena. Problem vjerojatno nije vezan uz izmjene iz 2021. jer su i izvještaji za 2019. i 2020. već detektirali nezakonite pošiljke plastike iz tih zemalja. Uvoz plastike iz Italije i Slovenije bio je problematičan aspekt na koji je trebalo više obratiti pozornost.

Izvještaj za 2021. pokazuje i drastičan porast uvoza otpada koji podliježe notifikaciji: 2016. – 6.500 tona, 2017. – 7.900, 2018. – 22.970, 2020. – 70 tisuća, 2021. – 119 tisuća tona. Od toga je znatno više bilo neopasnog (111 tisuća) nego opasnog (8 tisuća).

Uvoz otpada bez notifikacije također je rastao: 2016. – 328 tisuća, 2018. – 467, 2019. – 615, 2020. – 697, 2021. – 968 tisuća tona.

Jedina godina u kojoj se u tablicama spominje tvrtka iz afere Gospić, Tipos Resus, jest 2023.: uvezla je 10,8 tisuća tona otpada od plastike u kategoriji koja ne podliježe notifikaciji.

Zadnje objavljeno izvješće za 2024. pokazuje da su inspektori Državnog inspektorata znatno pojačali broj pregledanih pošiljki. Od 2020. do 2023. pregledavali su ih između 200 i 300, a 2024. više od 1.200. Pregledano je 1.202 pošiljke (povećanje od 495 % u odnosu na 2023.), a otkriveno 955 nezakonitih u količini 18.608,4 tona (povećanje od 1.976 %). Najčešće mješavina otpada, osobito otpadna plastika. Dio je otpremljen iz Hrvatske bez dokumentacije.

Inspekcija zaštite okoliša zatražila je vraćanje 149 nezakonitih pošiljaka (2.897,4 tone) iz 2022., 2023. i 2024. Najčešće otpad ključnog broja 07 02 08* i mješoviti otpad 19 12 04 – plastika. Najviše iz Slovenije, Italije i Njemačke.

Podaci pokazuju da je država godinama mogla biti svjesna problema s uvozom otpada deklariranog kao plastika iz Italije i Slovenije. Ministarstvo je bilo svjesno i rupa u praćenju otpada bez notifikacije.

Budući da se radi o prekograničnom organiziranom kriminalu, u akciju uhićenja 13 osoba uključena je i europska agencija Europol. U veljači 2025. objavili su da se sumnja kako je opasan otpad uvezen iz Italije, Slovenije i Njemačke te odbačen na tri mjesta, uključujući Gospić.

„Zloupotrebljavajući infrastrukturu legalnih poslova, sumnja se da je kriminalna mreža uspjela ilegalno uvesti i odložiti otpad iz država u kojem je nastao, uglavnom Italije, na lokacije u Hrvatskoj. Kriminalna mreža oslanjala se na legalne kompanije u Italiji, kao i prijevoznike i legalne tvrtke u Italiji i Hrvatskoj. Laboratorijske analize pokazale su da ilegalno odbačeno smeće, koje su kriminalci deklarirali kao plastični otpad za reciklažu, se smatra opasnim otpadom“, naveo je Europol.

Kriminalne mreže koriste visoke troškove oporabe, osobito opasnog otpada. U slučaju Gospić talijanska grana niskim cijenama dobivala je ugovore, a hrvatski partneri uz krivotvorene dokumente uvozili su otpad deklariran kao materijal za recikliranje i bez obrade ga zakopavali ili odbacivali. Zarada je dolazila iz naplate obrade koja nije obavljena.

Europol ilegalnu trgovinu otpadom opisuje kao posao s velikim profitima i niskim rizikom te ju je uvrstio u izvještaj o najvećim prijetnjama organiziranog kriminala u Europi 2025. Tri godine ranije, u izvještaju o okolišnom kriminalu, naveo je da je najviša razina povezanosti legalnih poslova s kriminalom upravo u ilegalnoj trgovini otpadom i izrijekom spomenuo Camorru.

Usprkos striktnoj regulativi, ilegalni se otpad lagano prevozi između članica EU. Zapadne države članice često su izvorište ili tranzit, a odredišta središnja i istočna Europa – Poljska, Bugarska, Njemačka, Rumunjska. Do 2025. na tom se popisu našla i Hrvatska; Europol je slučaj Gospić naveo u svojoj zadnjoj procjeni rizika.

Sva zvona na uzbunu postojala su godinama prije otkrivanja odlagališta u silosu bivšeg PPK Velebit: uvoz otpada konstantno je rastao, Ministarstvo je na temelju podataka inspektorata upozoravalo na sumnjive pošiljke plastike iz Italije i Slovenije te na nedovoljno praćenje otpada bez notifikacije, a građani su javljali o sumnjivim kamionima.

Cilj je jasan: Unija ne smije izvoziti svoje probleme. Otpad koji nastaje unutar EU-a treba se, koliko je god moguće, obrađivati unutar Unije, pod jednakim standardima i uz stvarnu kontrolu. Prekogranična suradnja nije samo procedura – ona je uvjet da se hijerarhija otpada stvarno primjenjuje, a ne zaobilazi. Sada predstoji skupa sanacija i nada da zdravlje neće biti narušeno, a da će se priroda oporaviti.

Prvi dio o Gospiću pokazuje konkretan propust: hrvatski zakoni o gospodarenju otpadom od 1995. nadalje nisu dopuštali odlaganje opasnog otpada na način kako se dogodilo, a institucije nisu reagirale na upozorenja koja su godinama stizala – rast uvoza, sumnjive pošiljke plastike iz Italije i Slovenije, rupe u praćenju otpada bez notifikacije. USKOK-ova istraga i Europolovi podaci potvrđuju da se radilo o organiziranom kriminalu koji je zloupotrijebio legalne strukture. Zakoni su postojali, ali sustav kontrole nije radio.

Drugi dio o EU okviru daje širu sliku. Unija je 2024. donijela novu Uredbu o pošiljkama otpada koja zaoštrava pravila: gotovo potpuna zabrana prekograničnog zbrinjavanja unutar EU-a, digitalna sljedivost od 2026., stroži izvoz u treće zemlje i jača međudržavna suradnja kroz skupinu za provedbu. Cilj je jasan – Unija ne smije izvoziti svoje probleme i mora ojačati kontrole upravo zbog slučajeva poput Gospića.

Zajednički zaključak: pravila na papiru (hrvatska i europska) nisu bila dovoljna. Problem nije bio nedostatak zakona, nego nedostatak stvarne kontrole, koordinacije i političke volje da se upozorenja pretvore u akciju. Nova EU uredba pokušava zatvoriti te rupe, ali njezina učinkovitost ovisit će o tome hoće li države članice, uključujući Hrvatsku, stvarno provoditi strože inspekcije i razmjenjivati podatke.

X Money / novac unutar platforme, što to znači za ljude, banke i ekonomiju

 

X Money nije još jedan digitalni novčanik. To je Elonov pokušaj da platformu X pretvori u mjesto gdje se živi cijeli dan: čitaš, šalješ poruke, gledaš sadržaj i plaćaš, štediš i primaš plaću, sve unutar iste aplikacije. Ideja nije nova. Musk je još 2023. govorio da želi da “ako uključuje novac, bude na našoj platformi” i da ljudi više ne trebaju bankovni račun. U ljeto 2026. to je napokon krenulo, barem za dio američkih Premium i Premium+ korisnika.

Što točno radi?

Unutar X-a otvaraš digitalni novčanik. Možeš držati novac, slati ga drugim korisnicima koji također imaju X Money, primati isplate, plaćati račune, slati wire transfere ili čak čekove poštom. Uz to dolazi metalna Visa debit kartica s tvojim X handleom na prednjoj strani. Nema naknada za podizanje na bankomatima, nema tečajnih razlika u inozemstvu, a na odabrane kupnje dobivaš 3 posto cashbacka. Najveća mamac je kamata: do 6 posto godišnje na depozite. Premium+ korisnici je dobivaju odmah, ostali Premium korisnici moraju ispuniti uvjete (direktne uplate ili određeni iznos). Depoziti stoje kod Cross River Banka i drugih FDIC osiguranih banaka, s pokrićem do 250.000 dolara standardno, a preko cash-sweep programa i do 10 milijuna za one na najvišoj pretplati.

X nije banka.

Nema vlastitu bankarsku povelju. Radi preko X Payments LLC-a, koji je prikupio dozvole za prijenos novca u većini američkih država, i preko partnera Cross River Banka. U New Yorku i Massachusettsu usluga još nije dostupna. Kriptovalute zasad nisu u igri, iako se govori o mogućim isplatama kreatorima u stablecoinima poput USDC-a.

Za običnog korisnika to znači praktičnost. Novac ostaje unutar platforme na kojoj već provodiš satima. Kreatori sadržaja više ne moraju čekati isplatu na vanjski račun – sredstva mogu odmah koristiti unutar X-a. Za one koji vole visoke kamate, 6 posto izgleda atraktivno u odnosu na standardne štedne račune. Ali postoji cijena: trebaš biti plaćeni pretplatnik, biti u SAD-u i prihvatiti da si novac dao platformi koja je još uvijek prije svega društvena mreža. Pitanje povjerenja nije zanemarivo. Senatorica Elizabeth Warren upozoravala je na rizike za potrošače, nacionalnu sigurnost i stabilnost financijskog sustava, pozivajući se i na prethodne probleme Cross Rivera s regulatorima. Ako nešto pođe po zlu – prevara, tehnički kvar, promjena politike – novac je unutra, a izlaz nije uvijek trenutačan.

Za banke je X Money još jedan pritisak.

Tradicionalne banke već godinama gube depozite prema online štednim računima i fintech aplikacijama. Sada dolazi platforma s stotinama milijuna korisnika koja nudi kamatu koju većina banaka ne može ili ne želi dati. Ako dovoljno ljudi stvarno prebaci štednju i svakodnevna plaćanja na X, banke gube jeftine depozite na kojima zarađuju. Cross River i slične “banking-as-a-service” institucije, s druge strane, zarađuju na tome što omogućuju tehnološkim tvrtkama da izgledaju kao banke. Za fintech igrače poput Venma, Cash Appa ili PayPala X Money je izravan konkurent u peer-to-peer plaćanjima, samo s dodatnom prednošću što korisnik već ima aplikaciju instaliranu i račun.

Na širu ekonomiju utjecaj ovisi o tome koliko će se usluga proširiti. Ako ostane ograničena na Premium pretplatnike u SAD-u, ostat će nišni proizvod. Ako se proširi na milijune korisnika i eventualno na druge zemlje, mijenja se način na koji novac cirkulira. Više transakcija ostaje unutar jedne zatvorene platforme. Brzina plaćanja raste, ali i koncentracija rizika. Ako X Money postane značajan kanal za isplate plaća ili štednju, svaka ozbiljnija smetnja na platformi može imati šire posljedice. Regulativa će morati pratiti. Trenutačno je X Money izvan nekih ključnih američkih država upravo zbog dozvola. U Europi, gdje već postoje instant plaćanja i stroži okvir, ulazak bi bio još sporiji i zahtjevniji.

U Hrvatskoj X Money zasad ne postoji.

Ovdje banke već nude instant plaćanja unutar SEPA sustava, a novac stiže na račun u sekundama. X bi morao proći hrvatski i europski regulatorni put, što nije trivijalno. Za sada ostaje američka priča s globalnim ambicijama. 

Moj zaključak

Muskova logika je jasna: tko kontrolira novac unutar platforme, kontrolira i zadržavanje korisnika. Reklame i pretplate više nisu dovoljne. Ako uspije, X prestaje biti samo društvena mreža i postaje financijski ekosustav. Ako ne uspije, ostat će još jedan pokušaj da se društvena mreža pretvori u banku – s atraktivnim brojkama na papiru i stvarnim ograničenjima u praksi. Za sada je rano. Usluga je tek krenula, dostupnost je selektivna, a pravi test bit će kad se pojavi prvi veći problem s novcem.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije (HCOIE)

X Money is not just another digital wallet. Elon attempts to turn the X platform into a place where you live all day: you read, send messages, watch content, and pay, save, and get paid, all within the same app. The idea is not new. Musk said back in 2023 that he wanted “if it involves money, it’s on our platform” and that people no longer needed a bank account. In the summer of 2026, it finally started, at least for a portion of US Premium and Premium+ users. What exactly does it do? Inside X, you open a digital wallet. You can hold money, send it to other users who also have X Money, receive payouts, pay bills, send wire transfers, or even mail checks. It also comes with a metal Visa debit card with your X handle on the front. There are no ATM withdrawal fees, no foreign exchange differences, and you get 3 percent cashback on select purchases. The biggest lure is the interest: up to 6 percent per year on deposits. Premium+ users receive it immediately; other Premium users must meet the conditions (direct payments or a certain amount). Deposits are with Cross River Bank and other FDIC-insured banks, with coverage up to $250,000 as standard, and through the cash-sweep program up to $10 million for those with the highest subscription. X is not a bank. It does not have its own banking charter. It works through X Payments LLC, which has obtained money transfer licenses in most US states, and through partner Cross River Bank. The service is not yet available in New York and Massachusetts. Cryptocurrencies are not in play yet, although there is talk of possible payouts to creators in stablecoins like USDC. For the average user, this means convenience. The money stays within the platform where you already spend hours. Content creators no longer have to wait for payment to an external account - they can use the funds immediately within X. For those who like high interest rates, 6 percent looks attractive compared to standard savings accounts. But there’s a price: you have to be a paying subscriber, be in the US, and accept that you’ve given money to a platform that is still primarily a social network. The issue of trust is not trivial. Senator Elizabeth Warren has warned of the risks to consumers, national security, and the stability of the financial system, citing Cross River’s past problems with regulators. If something goes wrong—fraud, a technical glitch, a policy change—the money is in, and the way out isn’t always immediate. X Money is another pressure for banks. Traditional banks have been losing deposits to online savings accounts and fintech apps for years. Now comes a platform with hundreds of millions of users that offers interest rates that most banks can’t or won’t pay. If enough people actually switch their savings and daily payments to X, the banks lose the cheap deposits that they make money on. Cross River and similar “banking-as-a-service” institutions, on the other hand, make money by allowing tech companies to look like banks. For fintech players like Venmo, Cash App, or PayPal, X Money is a direct competitor in peer-to-peer payments, with the added advantage that the user already has the app installed and an account. The impact on the broader economy depends on how much the service expands. If it remains limited to Premium subscribers in the US, it will remain a niche product. If it expands to millions of users and possibly to other countries, it changes the way money circulates. More transactions remain within a single closed platform. The speed of payments increases, but so does the concentration of risk. If X Money becomes a significant channel for payroll or savings, any serious disruption to the platform could have wider consequences. Regulation will have to follow. Currently, X Money is outside some key US states precisely because of permits. In Europe, where instant payments and a stricter framework already exist, entry would be even slower and more demanding. X Money does not yet exist in Croatia. Here, banks already offer instant payments within the SEPA system, and money arrives in the account in seconds. X would have to go through the Croatian and European regulatory path, which is not trivial. For now, it remains an American story with global ambitions. My conclusion Musk's logic is clear: whoever controls the money within the platform also controls user retention. Advertising and subscriptions are no longer enough. If it succeeds, X will cease to be just a social network and become a financial ecosystem. If it fails, it will remain another attempt to turn a social network into a bank – with attractive numbers on paper and real limitations in practice. It's too early for now. The service has just started, availability is selective, and the real test will be when the first major problem with money arises. Zeljko Serdar, Croatian Center of Renewable Energy Sources (CCRES)

Sjeverni morski put / kraća ruta, klimatske prilike i geopolitički izazovi

Kraća ruta između Europe i Azije, izazovi klimatskih promjena, geopolitike i ograničeni učinci na hrvatsko gospodarstvo.

Sjeverni morski put (SMP, eng. Northern Sea Route – NSR) proteže se uz sjevernu obalu Rusije, od Barentsova mora na zapadu do Beringova prolaza na istoku, kroz Arktički ocean. Ova arktička ruta već desetljećima privlači pažnju kao potencijalna alternativa tradicionalnim južnim putovima, prije svega onome kroz Sueski kanal. U teoriji, SMP može znatno skratiti udaljenost i vrijeme putovanja između sjeverne Europe i istočne Azije. U praksi, međutim, njegova upotreba ostaje ograničena sezonalnošću, tehničkim zahtjevima, troškovima i geopolitičkim okolnostima. Ovaj moj tekst razmatra prednosti i ograničenja rute, utjecaj klimatskih promjena na njezino otvaranje, geopolitičke odnose koji je oblikuju te moguće (uglavnom indirektne) posljedice za hrvatsko gospodarstvo i luke.

Kraća udaljenost i ušteda vremena

Ključna prednost SMP-a leži u geografiji. Ruta povezuje Atlantski i Tihi ocean kroz Arktik, čime se izbjegava duga plovidba južnim oceanima. Usporedbe udaljenosti pokazuju da je put između sjevernoeuropskih luka (primjerice Rotterdama ili Hamburga) i istočnoazijskih (Yokohama, Busan, Šangaj) kraći za oko 20–40 % u odnosu na Sueski kanal, ovisno o točnim lukama. Za Yokohamu do Rotterdama udaljenost putem SMP-a iznosi oko 7.000 nautičkih milja, dok Suez zahtijeva oko 11.000–11.100 milja. Za Busan je razlika oko 29 %, a za Šangaj oko 24 %. U odnosu na rutu oko Rta dobre nade (koja se intenzivnije koristi tijekom poremećaja u Crvenom moru), ušteda je još veća, često više od 40–50 %.

Te kraće kilometraže prevode se u uštedu vremena. U idealnim uvjetima putovanje može biti kraće za 10 do 15 dana (a u nekim starijim ili optimističnim procjenama i 20–30+ dana), što odgovara uštedi od otprilike 30 % vremena u odnosu na Suez. Primjeri iz literature i stvarnih putovanja (npr. kineski ili ruski brodovi) pokazuju smanjenje trajanja s oko 33–40 dana (Suez) na 20–30 dana (SMP), ovisno o brzini i uvjetima. Kraća plovidba smanjuje potrošnju goriva, emisije CO₂ po toni-kilometru (u povoljnim uvjetima) i troškove posade te omogućuje brži obrtaj robe.

Prednosti su najizraženije za sjeverne europske luke i sjeveroistočnoazijske destinacije. Za južnije azijske luke (npr. Hong Kong, Ho Chi Minh) prednost se smanjuje ili nestaje. Osim toga, SMP izbjegava rizike piratstva u Adenskom zaljevu i političke nestabilnosti u Crvenom moru, što je u posljednjim godinama postalo relevantno zbog napada na brodove.

Izazovi i ograničenja

Unatoč geografskim prednostima, redoviti komercijalni promet SMP-om suočava se s ozbiljnim preprekama. Najvažnija je ledenost. Plovidba je moguća uglavnom u ljetno-jesenskoj sezoni (obično lipanj/srpanj do listopad/studeni), a i tada često zahtijeva pratnju ruskih nuklearnih ledolomaca. U zimi je ruta gotovo neprohodna bez specijaliziranih ledolomaca i brodova visoke ledene klase (Arc4–Arc7 ili Polar Class). Brzine su niže u ledenom području, što djelomično neutralizira uštedu vremena.

Troškovi su visoki. Brodovi ledene klase skuplji su za 10–25 % u izgradnji, a njihova amortizacija predstavlja trajni trošak. Ruske pristojbe, pilotiranje i pratnja ledolomcima mogu iznositi stotine tisuća dolara po putovanju. Osiguranje je znatno skuplje zbog rizika oštećenja ledom, ograničenih mogućnosti spašavanja i geopolitičkih rizika; premije za arktičku plovidbu često su 30–50 % više nego za južne rute. Infrastruktura uz rutu je rijetka: luke, usluge hitne pomoći i mogućnosti čišćenja eventualnih onečišćenja su ograničene.

Količine tereta ostaju skromne u usporedbi sa Sueskim kanalom. Ukupni promet SMP-om u posljednjim godinama kreće se oko 37–38 milijuna tona godišnje, od čega je najveći dio ruski izvoz (LNG, nafta, ruda), a pravi međunarodni tranzit samo oko 3 milijuna tona. Broj potpunih tranzita iznosi oko 90–100 godišnje – za usporedbu, Sueski kanal prođe desetke brodova dnevno. Stručnjaci ističu da optimistične najave o masovnoj komercijalnoj alternativama Suezu još uvijek nisu ostvarene; ruta ostaje sezonska i specijalizirana, primarno za ruske resurse i odabrane kineske operatore.

Utjecaj klimatskih promjena

Klimatske promjene ključni su faktor koji omogućava širu upotrebu SMP-a. Arktički morski led se rapidno smanjuje: opseg leda u rujnu smanjio se za oko 12 % po desetljeću, a debljina i udio višegodišnjeg leda također opadaju. Ljetna plovidbena sezona se produljuje, a u nekim godinama otvorena voda traje dulje. Projekcije klimatskih modela sugeriraju da bi do sredine stoljeća (posebno pod scenarijima jačeg zagrijavanja) navigabilnost mogla znatno porasti – za brodove srednje ledene klase sezona bi se mogla produžiti na 6–9 mjeseci, a u nekim scenarijima bi se pojavile gotovo cjelogodišnje mogućnosti za specijalizirane brodove.

Ipak, otapanje nije linearno ni bez rizika. Varijabilnost iz godine u godinu ostaje velika; u nekim sezonskim prozorima led i dalje otežava plovidbu (npr. u dijelovima Istočnosibirskog mora). Povećani promet donosi ekološke rizike: emisije crnog ugljika (black carbon) mogu ubrzati lokalno otapanje, buku ometa morske sisavce, a rizik od izlijevanja nafte u osjetljivom ekosustavu je visok. Međunarodna pomorska organizacija zabranila je teška goriva (HFO) na Arktiku od 2024., ali izazovi ostaju. Paradoks je očit: isto globalno zagrijavanje koje otvara rutu ugrožava arktičku bioraznolikost i stabilnost.

Geopolitički odnosi

SMP je gotovo u cijelosti pod ruskom kontrolom. Rusija ga tretira kao nacionalnu rutu unutar svoje isključive gospodarske zone i unutarnjih voda (prema vlastitim interpretacijama), zahtijevajući dozvole, ruske pilote i pratnju. Rosatom upravlja ledolomcima i dozvolama. Nakon invazije na Ukrajinu 2022. i zapadnih sankcija, zapadni brodari su se uglavnom povukli, a promet se preusmjerio prema rusko-kineskoj suradnji.

Kina SMP vidi kao dio „Polarne svilene rute“ unutar Inicijative Pojas i put. Kineski operatori povećavaju prisutnost (uključujući kontejnerske linije), a Kina ulaže u ruske arktičke energetske projekte. Za Rusiju ruta služi izvozu energije (posebno prema Aziji) i geopolitičkom utjecaju; za Kinu predstavlja alternativu Malajskom prolazu i mogućnost smanjenja ovisnosti o južnim morskim putovima. Zapad (SAD, NATO, EU) izražava zabrinutost zbog militarizacije Arktika, ruskog kontroliranja pristupa i potencijalne kineske vojne prisutnosti. Suradnja u Arktičkom vijeću oslabila je, a ruta postaje arena velikih sila.

Utjecaj na ekonomiju Hrvatske

Za Hrvatsku izravni učinci SMP-a gotovo ne postoje. Hrvatske luke (posebno Rijeka kao glavna teretna luka, zatim Ploče, Split i druge) orijentirane su na Jadran, Sredozemlje i koridore TEN-T (Mediteranski, Baltičko more – Jadransko more, Zapadni Balkan – istočni Mediteran). Robni tokovi iz Azije u središnju i jugoistočnu Europu dolaze pretežno južnim rutama i prekrcajem u sjevernojadranskim lukama (Rijeka, Kopar, Trst).

Studije o sjevernojadranskim lukama pokazuju da bi daljnje otvaranje SMP-a moglo blago negativno utjecati na njihove hinterlande, jer bi dio sjevernoeuropsko-azijskog prometa mogao zaobići Sredozemlje. Međutim, taj učinak je ograničen: SMP i dalje nije masovna alternativa, a hrvatske luke konkuriraju prvenstveno unutar sjevernog Jadrana i s južnijim mediteranskim lukama. Razvoj Rijeke (ulaganja u terminale, nizinsku prugu, intermodalnost) generira značajnu ekonomsku vrijednost (stotine milijuna do milijardi eura u dugoročnim scenarijima i tisuće radnih mjesta) neovisno o Arktiku. Indirektni učinci mogu se pojaviti kroz globalne poremećaje (npr. preusmjeravanje brodova zbog Crvenog mora) ili kroz opće promjene u troškovima pomorskog prijevoza, ali SMP sam po sebi nije ključni faktor za hrvatsko gospodarstvo.

Moj zaključak

Sjeverni morski put nudi stvarnu geografsku prednost, kraću udaljenost i potencijalnu uštedu vremena od otprilike 30 % ili 10–15+ dana u odnosu na Sueski kanal, no ta prednost je uvjetovana sezonom, ledom, specijaliziranom flotom i visokim troškovima. Klimatske promjene postupno produžuju navigabilnu sezonu i povećavaju atraktivnost rute, ali istovremeno stvaraju ekološke rizike. Geopolitički, SMP je instrument ruskog utjecaja i kinesko-ruske suradnje, dok Zapad ostaje oprezan. Rusija i Kina najviše profitiraju, a slijede ih Japan, Južna Koreja i sjevernoeuropske zemlje (posebno Nizozemska, Njemačka i Norveška). Prednost Sjevernog morskog puta (SMP / Northern Sea Route) stvarna je, ali ograničena sezonom, ledom, potrebom za ledolomcima/specijaliziranom flotom i visokim troškovima (naknade, osiguranje, infrastruktura), što potvrđuju i recentni podaci o prometu. Za Hrvatsku učinci su marginalni; prioritet ostaje jačanje jadranskih luka i kopnenih koridora unutar europske mreže. U doglednoj budućnosti SMP će vjerojatno ostati važan regionalni i resursni koridor, a ne glavna alternativa globalnoj trgovini između Europe i Azije. Realističan pristup zahtijeva uravnoteženo praćenje klimatskih, ekonomskih i geopolitičkih trendova, bez pretjeranog optimizma.

PS. sada malo o teorijama zavjere

DA, istina je da smanjenje leda u Arktiku koristi nekim državama (prije svega Rusiji i Kini) jer produžuje sezonu plovidbe Sjevernim morskim putem i olakšava pristup resursima. To je činjenica. Ali iz toga ne slijedi rečenica poput, svima njima odgovara zagrijavanje Zemljine kore, u smislu da ga netko namjerno potiče ili kontrolira zbog toga. Zagrijavanje je globalno i uzrokovano prije svega emisijama stakleničkih plinova (uglavnom CO₂ od fosilnih goriva). Najveći emitenti su Kina, SAD, Indija, EU i Rusija, ali njihovi interesi oko Arktika nisu usklađeni niti dovoljno jaki da bi objasnili, nama stanovnicima, desetljeća globalne politike emisija. Nema dokumentiranih dogovora, tajnih planova ili mehanizama kojima bi Rusija, Kina, Japan ili netko treći „ubrzavali“ zagrijavanje radi plovidbe. Naprotiv, većina tih zemalja formalno podržava (makar hipokritski) smanjenje emisija i sudjeluje u međunarodnim klimatskim okvirima. Države koje imaju arktičku obalu ili veliku trgovinu s Azijom/Europom prilagođavaju se novoj stvarnosti, grade infrastrukturu, flotu i politiku kako bi iskoristile ono što se ionako događa. To je klasična geopolitika resursa i transporta, s gramom soli teze o zavjeri i klimatskom inženjeringu. Eto, nadam se da Vam se tekst svidio.

 Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije (HCOIE)

Hormuški tjesnac paralizira opskrbu naftom i ubrzava prijelaz na obnovljive izvore

Kriza u Hormuškom tjesnacu paralizira pomorski promet i smanjuje opskrbu naftom, što snažno diže cijene energenata i ubrzava prijelaz na obnovljene izvore te elektrifikaciju prometa i industrije radi energetske neovisnosti.

Hormuški tjesnac već mjesecima stoji u središtu globalne energetske nestabilnosti. Ono što je desetljećima bio rutinski prolaz za tankere sada je zona visokog rizika u kojoj je komercijalni promet sveden na razinu koja graniči s paralizom. Prije sukoba kroz taj uski prolaz između Irana i Omana dnevno je prolazilo oko 130 brodova. Nosili su otprilike petinu svjetske trgovine naftom i znatne količine ukapljenog prirodnog plina, ponajviše iz Katara. Danas se brojke mjere jednocifrenim vrijednostima. U pojedinim danima prolazi tek nekoliko plovila, a u nekim razdobljima gotovo nijedno. Ratni rizik osiguranja dosegao je višestruke vrijednosti uobičajenih premija, što je većinu operatera potisnulo s rute. Posljedica je jasan i trajan pad dostupnih količina nafte i plina s Bliskog istoka.

Smanjena opskrba odmah se prelila na cijene. Brent se kreće oko 90–94 dolara po barelu, znatno iznad razina s početka godine, a u vrhuncima krize prelazio je i 110 dolara. Cijene derivata rasle su još snažnije. Europski dizel poskupio je za više od 70 posto od početka sukoba, američki benzin oko 60 posto. Rafinerije u Europi, Aziji i Sjedinjenim Državama suočavaju se s užim maržama, manjom dostupnošću sirovine i oštećenim kapacitetima u samom Zaljevu. Zalihe se brže troše, a tržište više ne računa na brzi povratak u normalu. Čak i djelomični koridori koje osiguravaju vojne snage, ili noćni prolazi uz obalu Omana, ne vraćaju predratne volumene. Dio nafte izlazi alternativnim cijevovodima – Petroline prema Crvenom moru, ADCOP prema Fujairahu – no njihovi kapaciteti pokrivaju samo dio gubitka. LNG iz Katarа posebno je pogođen, jer nema jednostavnih kopnenih alternativa.

Ova situacija nije nastala preko noći. Sukob koji je eskalirao krajem veljače 2026. godine pretvorio je tjesnac u prostor u kojem se preklapaju vojni interesi, sankcije i prijetnje komercijalnom prometu. Privremeni memorandum o razumijevanju iz lipnja, koji je trebao otvoriti prolaz na 60 dana, brzo se urušio. Iran je insistirao na kontroli i dozvolama, Sjedinjene Države na slobodnoj plovidbi pod vlastitom zaštitom. Rezultat je bio ponovni pad prometa, zatamnjeni tankeri koji isključuju AIS sustave i stotine plovila koja čekaju izvan zaljeva ili unutar njega. Osiguravatelji su cijene ratnog rizika digli do razine koja većinu operatera isključuje iz igre. Brodari preusmjeravaju rute, posade iz pojedinih zemalja više ne smiju ploviti tim vodama, a kontejnerski prijevoznici traže duge obilaznice.

Visoke cijene i trajna nesigurnost opskrbe mijenjaju računicu na više razina. Države i industrija ubrzavaju ulaganja u obnovljive izvore i elektrifikaciju. Solarni i vjetroparkovi dobivaju prioritet jer ne ovise o uskim morskim prolazima niti o političkoj stabilnosti u Zaljevu. Projekti koji su godinama čekali na financijsko zatvaranje sada se brže odobravaju. Proizvodnja električnih vozila i elektrifikacija željezničkog prometa postaju strateški alati smanjenja ovisnosti o uvozu nafte. Industrija prelazi na električne peći, toplinske pumpe i grijače sustave koji rade na struju iz domaćih izvora. U mnogim zemljama već se vidi ubrzanje ugradnje baterijskih sustava za skladištenje i jačanje mreža koje mogu primiti veće udjele obnovljivih izvora.

Energetska neovisnost više nije samo klimatski cilj ili dugoročna ambicija. Postala je pitanje otpornosti. Zemlje koje su se oslanjale na jeftinu naftu iz Zaljeva sada računaju koliko bi koštalo da se taj udio trajno smanji. Europske vlade ubrzavaju programe za smanjenje potrošnje fosilnih goriva u transportu i industriji. Azijski uvoznici, posebno oni koji su ovisili o bliskoistočnom LNG-u, traže dugoročne ugovore s drugim dobavljačima i istodobno grade vlastite kapacitete. Čak i zemlje bogate naftom u regiji ulažu više u solarne projekte, svjesne da vlastita proizvodnja ne može u potpunosti nadoknaditi rizik zatvorenog tjesnaca.

Kriza pokazuje i granice alternativnih ruta. Cjevovodi koji zaobilaze Hormuz imaju ograničene kapacitete i ne mogu zamijeniti tankerski promet u cijelosti. Obilazak Afrikom ili preko drugih morskih puteva produžava putovanja, povećava troškove i stvara nove uska grla. Tržište je već iscrpilo dio zaliha koje su služile kao amortizer. Ako poremećaji potraju u 2027. godinu, kako neki analitičari predviđaju, pritisak na cijene i na industriju ostat će snažan. To dodatno potiče odluke o elektrifikaciji: tvornice koje mogu prijeći na struju smanjuju izloženost volatilnosti cijena nafte i plina.

U pozadini svega stoji jednostavna geopolitička lekcija koja se tiče i moje države Hrvatske. Globalna opskrba energijom bila je koncentrirana u uskom zemljopisnom prostoru. Jedan prolaz širine nekoliko desetaka kilometara držao je petinu svjetske nafte. Kada se taj prolaz pretvori u zonu sukoba, cijeli sustav drhti. Odgovor nije samo čekanje da se tjesnac ponovno otvori ili da se uspostavi novi režim kontrole. Odgovor je sustavno smanjenje ovisnosti o njemu. Ubrzana tranzicija prema obnovljivima, jačanje domaćih kapaciteta proizvodnje električne energije i elektrifikacija prometa i industrije više nisu samo ekološke odluke. Postale su nužnost za energetske sustave koji žele ostati stabilni u nestabilnom svijetu.

Hormuška kriza nije privremena smetnja koja će nestati s prvim sporazumom. Ona je pokazala ranjivost sustava izgrađenog na pretpostavci da će ključni prolazi uvijek biti otvoreni. Zemlje i tvrtke koje to shvaćaju već preusmjeravaju investicije. One koje čekaju da se stari sustav vrati riskiraju da ostanu izložene sljedećem šoku, gdje god on došao.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije (HCOIE)

EU Inc. / Key features according to the proposal

 

EU Inc. je prijedlog Europske komisije (COM(2026) 321 od 18. ožujka 2026.) za novi, opcionalni, pan-europski pravni oblik društva s ograničenom odgovornošću – tzv. „28. režim“. Postoji uz postojeće nacionalne oblike (u Hrvatskoj npr. d.o.o., j.d.o.o.) i ne zamjenjuje ih. Cilj je olakšati osnivanje, rast i prekogranično poslovanje, posebno startupima i scale-upima, s jednim skupom pravila diljem EU-a.

Još nije na snazi – u zakonodavnoj je proceduri (cilj dogovor do kraja 2026., primjena vjerojatno od 2028.).

Značajke prema prijedlogu

Osnivanje: potpuno online, preko EU središnjeg sučelja (na bazi BRIS-a), u roku od 48 sati (fast-track s EU predlošcima), trošak najviše 100 €.

Temeljni kapital: nema minimalnog (ili simbolični 0/1 €) – za razliku od hrvatskog d.o.o. (2.650 €) ili njemačkog GmbH (25.000 €).

Naziv: mora sadržavati oznaku „EU Inc.“.

Sjedište: registrirano sjedište + središnja uprava / glavno mjesto poslovanja unutar EU-a. Osnivači slobodno biraju državu registracije.

Priznavanje: automatski u svih 27 država članica – nema potrebe za osnivanjem podružnica ili kćeri zbog priznavanja pravnog statusa.

Digitalno po defaultu: digitalni registar dionica, online sjednice, digitalni prijenos dionica, jednostavnije financiranje i ESOP (opcije za zaposlenike s odgođenim oporezivanjem do prodaje).

Jednom-only princip: podaci se unose jednom i dijele se s poreznim, PDV, socijalnim i drugim registrima.

Zatvaranje: pojednostavljene i brže procedure likvidacije (posebno za solventne i inovativne startupe).

Što ostaje nacionalno: porezi, radno pravo, socijalna prava, zaštita potrošača i dr. primjenjuju se prema pravilima države registracije / mjesta poslovanja. EU Inc. se ne smije koristiti za izbjegavanje tih pravila.

Primjer za hrvatske osnivače

Dvoje mladih iz Zagreba (ili Splita, Osijeka…) žele pokrenuti SaaS/tech startup ili e-commerce s ambicijom rasta na cijeli EU.

Danas (bez EU Inc.):

Osnuju hrvatski d.o.o. (minimalni kapital 2.650 €, procedura nekoliko dana, notarski i drugi troškovi).

Za širenje trebaju lokalne podružnice / kćeri, lokalne bankovne račune, prijevode, apostille, lokalne pravnike – tjedni ili mjeseci i tisuće eura.

Različita pravila o dionicama, opcijama za zaposlenike i financiranju u svakoj državi.

S EU Inc. (kad bude na snazi):

Preko jedinstvenog EU online sučelja (s eIDAS digitalnim identitetom) ispune standardni predložak statuta (bilingvalni – jezik države registracije + engleski ili sličan).

Odaberu državu registracije – npr. Hrvatsku ili Estoniju / Irsku / Luksemburg.

U 48 sati dobiju registraciju, Europski jedinstveni identifikator (EUID) i pravnu osobnost priznatu diljem EU-a.

Trošak ≤ 100 €, nema minimalnog kapitala.

Jedan set pravila za cijeli životni ciklus: izdavanje dionica, ESOP-ove, online sjednice, digitalne prijenose.

Mogu odmah poslovati i sklapati ugovore u bilo kojoj državi članici bez dodatnih registracija za priznavanje statusa. Lokalne licence, porezi i radno pravo i dalje vrijede tamo gdje stvarno posluju / zapošljavaju.

Ako startup ne uspije – brže i jeftinije gašenje.

Konkretan scenario: Ana i Marko iz Zagreba registriraju „GreenTech Solutions EU Inc.“ sa sjedištem u Zagrebu. U 48 sati imaju tvrtku automatski priznatu u Njemačkoj, Austriji itd. Mogu odmah izdavati dionice investitorima iz cijele Europe i nuditi ESOP zaposlenicima u Berlinu ili Amsterdamu pod istim pravilima. Nema potrebe za posebnim d.o.o. u svakoj zemlji samo zbog priznavanja.

Napomene za Hrvate

I dalje morate poštivati hrvatsko (ili odabrane države) porezno i radno pravo. Bankovni račun, računovodstvo i dnevno poslovanje ovise o pravilima države sjedišta i mjesta aktivnosti. Prednost je najveća za one koji planiraju prekogranični rast ili jednostavniji pristup investitorima i talentu diljem EU-a. Postojeći d.o.o. se prema prijedlogu mogu pretvoriti u EU Inc.

Za hrvatskog građanina EU Inc. bi bio jednostavan, jeftin, potpuno digitalni „europski d.o.o.“ koji odmah radi diljem Unije pod istim pravilima, bez 27 različitih procedura. Još nije dostupno, ali pregovori su u tijeku.

EU Inc. is a European Commission proposal (COM(2026) 321 of 18 March 2026) for a new, optional, pan-European limited liability company form – the so-called “28th regime”. It exists alongside existing national forms (in Croatia, for example, d.o.o., j.d.o.o.) and does not replace them. The aim is to make it easier to set up, grow and operate across borders, especially for startups and scale-ups, under a single set of rules across the EU.

It is not yet in force – it is in the legislative process (target agreement by the end of 2026, application likely from 2028).

Key features according to the proposal

• Formation: fully online, via an EU central interface (based on BRIS), within 48 hours (fast-track with EU templates), cost of no more than €100.
• Share capital: no minimum (or a symbolic €0/1) – unlike the Croatian d.o.o. (€2,650) or the German GmbH (€25,000).
• Name: must contain the designation “EU Inc.”.
• Seat: registered office + central administration / principal place of business within the EU. Founders freely choose the state of registration.
• Recognition: automatic in all 27 Member States – no need to set up branches or subsidiaries for recognition of legal status.
• Digital by default: digital share register, online meetings, digital share transfers, simpler financing and ESOP (employee options with deferred taxation until sale).
• Once-only principle: data is entered once and shared with tax, VAT, social security and other registers.
• Closing: simplified and faster liquidation procedures (especially for solvent and innovative startups).

What remains national: taxes, labour law, social rights, consumer protection, etc. apply according to the rules of the state of registration / place of business. EU Inc. must not be used to circumvent those rules.

Example for Croatian founders

Two young people from Zagreb (or Split, Osijek…) want to launch a SaaS/tech startup or e-commerce business with ambitions to grow across the entire EU.

Today (without EU Inc.):

• They set up a Croatian d.o.o. (minimum capital €2,650, procedure lasting several days, notary and other costs).
• For expansion they often need local branches / subsidiaries, local bank accounts, translations, apostilles, local lawyers – weeks or months and thousands of euros.
• Different rules on shares, employee options and financing in each country.

With EU Inc. (once in force):

• Via a single EU online interface (with eIDAS digital identity) they fill in a standard articles of association template (bilingual – language of the state of registration + English or similar).
• They choose the state of registration – e.g. Croatia or Estonia / Ireland / Luxembourg.
• Within 48 hours they receive registration, a European Unique Identifier (EUID) and legal personality recognised throughout the EU.
• Cost ≤ €100, no minimum capital.
• One set of rules for the entire company lifecycle: issuing shares, ESOPs, online meetings, digital transfers.
• They can immediately do business and conclude contracts in any Member State without additional registrations for recognition of status. Local licences, taxes and labour law still apply where they actually operate / employ.
• If the startup fails – faster and cheaper winding-up.

Concrete scenario: Ana and Marko from Zagreb register “GreenTech Solutions EU Inc.” with its seat in Zagreb. Within 48 hours they have a company automatically recognised in Germany, Austria, etc. They can immediately issue shares to investors from across Europe and offer ESOPs to employees in Berlin or Amsterdam under the same rules. There is no need for a separate d.o.o. in each country just for recognition.

Notes for Croatians

You will still have to comply with Croatian (or the chosen state’s) tax and labour law. Bank account, accounting and day-to-day operations will depend on the rules of the state of the seat and the place of activity. The greatest advantage is for those planning cross-border growth or seeking simpler access to investors and talent across the EU. Existing d.o.o.s can, according to the proposal, be converted into EU Inc.

For a Croatian citizen, EU Inc. would be a simple, cheap, fully digital “European d.o.o.” that works immediately across the Union under the same rules, without 27 different procedures. It is not yet available, but negotiations are under way.

Kad naše rijeke presuše / Kako niski vodostaji gase hidroelektrane i nuklearke

Europske rijeke ove godine bilježe izuzetno niske vodostaje. Dunav, Rajna, Loara, Garonne i Rhône pale su na razine kakve se nisu mjerile desetljećima, a na nekim mjestima i nikad. U Budimpešti je Dunav početkom kolovoza pao ispod 10 centimetara, ispod rekorda iz 2018. Na Rajni kod Kauba razina je pala ispod 20 centimetara. Protočni volumeni u srpnju na mnogim mjernim postajama bili su 30 do 60 posto niži od prosjeka posljednjih godina, a na pojedinim francuskim rijekama i ispod 10 posto.

Uzroci su jasan spoj dugotrajne suše i vrućina. Atmosfera je toplija i „žeđnija“, pa brže isušuje tlo i površinske vode. Kiše su bile rijetke i slabije, a toplinski valovi uzastopno su se smjenjivali od lipnja. Na nekim dijelovima Dunava dodatno utječe produbljivanje korita, što još više spušta razinu vode. Posljedica nije samo prazan pejzaž i otežana plovidba. Direktno pogađa proizvodnju električne energije.

Hidroelektrane ovise o protoku. U koridoru od Rajne do donjeg Dunava proizvodnja hidroenergije od travnja do srpnja bila je oko petinu niža od prosjeka 2019.–2025. U Austriji, Italiji, Srbiji, Rumunjskoj i Mađarskoj padovi su u srpnju dosegnuli 30 do 50 posto. Na Đerdapu, najvećem hidrokompleksu na Dunavu, protok je pao na manje od polovice uobičajenog, a u pojedinim danima i ispod svega što je zabilježeno u prethodnih sedam godina. Manje vode znači manje kilovatsati i veću ovisnost o uvozu ili plinu.

Nuklearne elektrane pogođene su drugačije, ali jednako ozbiljno. Većina njih koristi riječnu vodu za hlađenje. Kad je vode premalo, pumpama nije moguće usisati dovoljnu količinu. Kad je voda pretopla, elektrana ne smije vraćati još topliju vodu u rijeku jer bi to ugrozilo ekosustav. Mađarska elektrana Paks, koja inače pokriva oko 40 posto nacionalne potrošnje, smanjila je proizvodnju gotovo do nule jer je Dunav pao ispod razine usisnih cijevi. Rumunjski Cernavodă morao je isključiti jedan, a zatim i drugi blok. U Francuskoj su zbog visokih temperatura i niskih protoka privremeno ograničeni ili ugašeni reaktori na Rhôni, Garonne i drugim rijekama. Ukupno je u Europi u jeku vrućina bilo više od dvadeset jedinica s ograničenjima ili potpuno ugašenih.

Posljedice se prelijevaju na cijeli sustav. Manja proizvodnja hidro i nuklearne energije diže cijene, povećava uvoz i opterećuje plinske elektrane. U Mađarskoj i Rumunjskoj vlasti su pozivale na štednju i uvozile struju. U Njemačkoj niski vodostaji Rajne dodatno otežavaju prijevoz ugljena za termoelektrane. Situacija pokazuje koliko je europski energetski sustav i dalje ovisan o stabilnim riječnim uvjetima, čak i kad se sve više oslanja na obnovljive izvore.

Ova godina nije izolirani događaj. Slični, iako manje ekstremni, epizodi su se događali 2003., 2018. i 2022. Klimatske projekcije ukazuju da će se razdoblja niskih protoka i visokih temperatura rijeka javljati češće. To zahtijeva prilagodbe: hladnjaci s tornjevima umjesto isključivo riječnog hlađenja, bolje upravljanje akumulacijama i realističnije planiranje rezervnih kapaciteta. Dok se to ne dogodi, svaka nova suša ponovno će stavljati hidroelektrane i nuklearke u isti položaj: smanjenu proizvodnju upravo onda kada potrošnja zbog klima-uređaja raste.

Suše smanjuju vodostaj rijeka, pa se plovidba otežava ili privremeno prekida. Najviše pogođene su velike unutarnje vodene prometnice Europe — Rajna i Dunav.

Što se događa u praksi?

• Smanjen gaz brodova. Kad razina vode padne ispod kritične točke (na Rajni kod Kauba često ispod 30–40 cm, a ove godine i ispod 20 cm), brodovi ne mogu ploviti s punim teretom. Umjesto 2.000–3.000 tona, nose samo 20–50 % uobičajene količine ili uopće ne isplove.
• Ograničenja i zatvaranja dionica. Na plitkim dijelovima (Kaub na Rajni, pojedini dijelovi Dunava kod Budimpešte, Beograda ili Đerdapa) plovidba se privremeno zabranjuje ili se uvodi jednosmjerni promet. Riječni kruzeri često mijenjaju itinerar, prelaze putnike na autobuse ili skraćuju rutu.
• Viši troškovi. Manji teret znači više plovidbi za istu količinu robe. Cijene prijevoza rastu, a dio tereta prelazi na željeznicu ili kamione, što dodatno opterećuje cestovnu mrežu.
• Logistički problemi za industriju. Kemijska industrija, ugljen, žitarice, naftni derivati i kontejneri ostaju zaglavljeni. Ove godine su na Rajni zbog niskog vodostaja proglašavani force majeure ugovori, što znači da se isporuke ne mogu ispuniti.

Trenutna situacija (kolovoz 2026.)

Rajna i Dunav bilježe rekordno niske razine. Na Rajni je na ključnim mjestima plovidba znatno ograničena, a na Dunavu su se pojavili pješčani sprudovi i izloženi dijelovi korita. Posljedica je usporen promet robe od Nizozemske do Crnog mora i veći troškovi za tvrtke koje ovise o riječnom transportu.

Suše ne zaustavljaju plovidbu zauvijek, ali je čine nepouzdanom, skupljom i sporijom, točno onda kad je energetski i industrijski sustav već pod pritiskom zbog smanjene proizvodnje struje. Klimatske projekcije pokazuju da će se slična razdoblja javljati sve češće. Dok se hidroelektrane i nuklearke ne prilagode, hladnjacima s tornjevima, boljim upravljanjem akumulacijama i realnijim rezervama, svaka nova suša će opet smanjiti proizvodnju točno onda kad potrošnja zbog vrućina raste. Rijeke više nisu pouzdana podloga za energetski sustav kakav imamo.

Željko Serdar, HCOIE

Zamke eskalacije – lekcije iz sukoba SAD-a i Irana

 

U današnjem svijetu, gdje se sukobi često čine rješivima brzim vojnim udarima, profesor Robert Pape nas podsjeća na duboku istinu: ratovi su rijetko linearni i predvidivi. Oni se razvijaju u fazama, a svaka pogrešna procjena može dovesti do eskalacije koja mijenja regionalnu i globalnu ravnotežu moći. Aktualni sukob između Sjedinjenih Američkih Država i Irana savršen je primjer te dinamike – sukob koji je trebao biti brz i odlučujući, a umjesto toga je pokazao granice zračne moći i opasnosti od dugotrajnog zapletanja.

Robert Pape, direktor Chicago Project on Security and Threats na Sveučilištu u Chicagu, već desetljećima modelira scenarije rata s Iranom. Njegove analize, temeljene na povijesnim uzorcima, pokazuju da zračna kampanja sama po sebi rijetko ruši režime. U slučaju Irana, unatoč ubojstvu vrhovnog vođe i stotina visokih dužnosnika, režim je preživio. To nije iznenađenje za one koji poznaju povijest – od Prvog svjetskog rata pa do danas, zračna sila rijetko dovodi do potpunog kolapsa državne strukture. Umjesto toga, takvi udari često jačaju otpor i nacionalno jedinstvo.

Jedan od ključnih elemenata sukoba je kontrola nad Tjesnacem Hormuz, kroz koji prolazi oko 20% svjetske nafte. Iran je brzo uspostavio dominaciju nad ovim vitalnim pomorskim putem, što je izazvalo blokadu i prijetnju globalnoj energetskoj krizi. Umjesto da slomi Iran, američka strategija blokade i bombardiranja dovela je do pat-pozicije: ili se prihvaća iranska kontrola (s rizikom za svjetsku ekonomiju), ili se ide na daljnju eskalaciju, uključujući moguće kopnene operacije. Pape procjenjuje da je vjerojatnost slanja američkih trupa na tlo Irana visoka – čak i do 70% u nekim trenucima.

Ovdje ulazimo u opasnu "eskalacijsku zamku". Povijest pokazuje sličnosti s Vijetnamom: lideri vjeruju da će dodatna sila donijeti pobjedu, ali umjesto toga upadaju u spiralu gdje se troškovi povećavaju, a politički ciljevi postaju nejasni. Pape ističe da okupacija teritorija ili duboko uplitanje može potaknuti val samoubilačkog terorizma – najveći rizik faktor za takve napade. Iran je, unatoč gubicima, nastavio proizvoditi dronove i rakete, skrivajući ih na raznim lokacijama, što pokazuje otpornost asimetričnog ratovanja.

Šire implikacije su globalne. Kina i Rusija imaju koristi od američkog zaglavljivanja na Bliskom istoku, jer to odvlači resurse i pažnju od drugih prioriteta. Ekonomski šokovi od poremećaja nafte mogli bi dovesti do recesije ili gorega, utječući na svakodnevni život milijuna ljudi diljem svijeta. Osim toga, sukob riskira širenje – preko proxy grupa ili terorističkih napada – i stvara unutarnje političke tenzije u SAD-u, uključujući sukobe između Kongresa i izvršne vlasti oko ovlasti za rat.

Analiza Papeovih modela eskalacije

Robert Pape, profesor političkih znanosti na Sveučilištu u Chicagu i direktor Chicago Project on Security and Threats (CPOST), razvio je okvir "Escalation Trap" (zamka eskalacije) na temelju desetljeća istraživanja vojnih kampanja, terorizma i sukoba. Ovaj model posebno je primijenjen na aktualni sukob SAD-a i Irana, gdje Pape već godinama simulira scenarije. Model objašnjava zašto taktički uspjesi često dovode do strateških neuspjeha i spirale nasilja.

Tri faze Escalation Trap-a

Papeov model eskalacije tipično se odvija u tri glavne faze:

Faza 1: Taktički uspjeh, strateški neuspjeh

Početna kampanja koristi precizne udare (npr. zračne napade, "decapitation strikes" – ubojstva vođa) s ciljem brzog slabljenja ili rušenja neprijatelja. U slučaju Irana, početni američko-izraelski udari uništili su objekte i ubili vrhovnog vođu te stotine visokih dužnosnika. Vojno gledano, to je izgledalo uspješno.

Međutim, režim nije pao. Umjesto toga, pokazao je otpornost: nastavio je funkcionirati, brzo se prilagodio i zadržao kontrolu nad ključnim resursima (kao što je Tjesnac Hormuz). Pape ističe da zračna moć rijetko ruši režime sama po sebi – povijesni uzorci (od WWII do modernih sukoba) to potvrđuju. Ova faza stvara iluziju kontrole, ali ne postiže političke ciljeve.

 

Kada početni udari ne daju željene rezultate, lideri "udvostručuju ulog" umjesto da preispitaju strategiju. To uključuje:

Vertikalnu eskalaciju: Intenzivnije bombardiranje, blokade (npr. pokušaj kontrole Hormuza).

Horizontalnu eskalaciju: Širenje sukoba na nove domene ili teritorije – Iran je napadao američke baze u regiji, koristio proxy grupe, utjecao na globalne lance opskrbe nafte.

Pape naglašava da ova faza mijenja percepciju rizika: neprijatelj širi izloženost (multiplication of exposure), što povećava troškove za napadača. U Iranu, ovo je dovelo do blokade nafte, ekonomskih pritisaka i rizika od šireg regionalnog sukoba.

Ako ni eskalacija ne uspije, dolazi do duboke krize: domaći politički pritisci (izbori, javno mišljenje) otežavaju prihvaćanje pat-pozicije. Rizik raste prema kopnenim operacijama ("boots on the ground"), što Pape procjenjuje kao visoko vjerojatno u nekim trenucima (do 70%).

Ova faza nosi najveće opasnosti:

Poticanje samoubilačkog terorizma (kontrola teritorija je ključni faktor).

Globalnu ekonomsku krizu (poremećaj nafte).

Širenje sukoba (uključivanje drugih aktera poput Kine i Rusije).

Pape upozorava da ovo postaje "no easy off-ramp" – izlaz je teško naći bez velikih ustupaka.

Ključni uvidi i kritike modela

"Smart Bomb Trap": Precizno oružje stvara iluziju niske cijene i kontrolirane eskalacije. U stvarnosti, ono mijenja političku dinamiku na načine koje je teško predvidjeti (npr. jačanje iranskog režima umjesto slabljenja).

Povijesne paralele: Pape često uspoređuje s Vijetnamom (LBJ-ova eskalacija), Afganistanom i Irakom – obrasci su slični.

Utjecaj na Iran: Eskalacija favorizira Iran jer on može koristiti asimetrične taktike, proxy mreže i ekonomsko oružje (nafta), dok SAD riskira preveliko rastezanje resursa.

Kritike: Neki analitičari (npr. Eli Lake) smatraju da Pape preuveličava iransku snagu i podcjenjuje američke opcije za izlazak iz zamke. Model je koristan za upozoravanje, ali nije deterministički – političke odluke i diplomacija mogu prekinuti spiralu

Zaključak

Papeov model eskalacije nije samo teorijski okvir, već praktično upozorenje temeljeno na empirijskim podacima i simulacijama. Pokazuje da ratovi imaju vlastitu logiku: taktički uspjesi hrane strateške zablude, a eskalacija često koristi slabijem akteru koji može apsorbirati udarce i širiti sukob. U kontekstu Irana, on predviđa da smo u opasnoj trećoj fazi, gdje rizici (terorizam, ekonomska kriza, kopneni rat) nadmašuju koristi.

Model naglašava važnost strateškog razmišljanja prije vojne akcije: jasni politički ciljevi, izlazne strategije i razumijevanje da sila mijenja, ali ne uvijek u korist onoga tko je primjenjuje. Za dublje razumijevanje, preporučujem Papeove članke na Substacku (The Escalation Trap) ili njegove nastupe. Ovaj pristup ostaje relevantan za sve moderne sukobe u multipolarnom svijetu.

Na kraju, Papeova poruka nije pesimistična, već upozoravajuća: vojna sila mora biti praćena jasnom strateškom vizijom i razumijevanjem političkih posljedica. Bomba može uništiti cilj, ali mijenja političku stvarnost na načine koje je teško predvidjeti. U eri nuklearnih ambicija, populizma i multipolarnog svijeta, najveća opasnost leži u pretpostavci da smo jači od lekcija povijesti.

Ovaj sukob nije samo priča o Iranu ili SAD-u – on je ogledalo naše kolektivne ranjivosti. Da bismo izbjegli najgore scenarije, potrebna je mudrost koja ide dalje od taktičkih pobjeda: dijalog, diplomatska fleksibilnost i svijest da u modernom ratu "pobjeda" često dolazi po cijenu koju nitko nije želio platiti. Pape nas podsjeća da je najbolja strategija ona koja sprječava ulazak u zamku, a ne ona koja pokušava iz nje izaći po svaku cijenu.

U konačnici, lekcija je jednostavna, ali teška za primjenu: snaga bez strategije vodi u propast, a prava moć leži u prevenciji eskalacije prije nego što postane neizbježna. Ako Vam nije dosta, kopajte dublje u zečju rupu uz pomoć https://political-science.uchicago.edu/directory/Robert-Pape.

Zeljko Serdar, CCRES

From Biofuels to Integrated Biorefineries and Carbon Solutions

 

Zeljko Serdar, CCRES

Algae Energy in 2026

In 2026, the global algae energy sector has undergone a significant transformation. While early enthusiasm for algae as a direct replacement for petroleum-based fuels has tempered due to persistent economic challenges, the industry has pivoted toward more sustainable and profitable models. Standalone, large-scale biofuel production has largely given way to highly integrated, multi-product biorefineries and localized carbon-capture systems. Although direct fuel production remains costly, algae-based energy and biomass processing are experiencing robust market growth, driven by regulatory pressures, technological advancements, and the growing demand for circular economy solutions. This shift reflects a maturing industry that balances environmental benefits with commercial realities.

State of the Industry

The biofuel segment of the algae industry continues to face hurdles, but it has carved out viable niches where its unique properties provide clear advantages. Mass production of algae-based petroleum substitutes is still hampered by high extraction and processing costs. However, algae-derived fuels have found a targeted and growing role as high-density sustainable aviation fuel (SAF) and in maritime shipping. These sectors demand fuels with exceptional energy density and low emissions profiles, qualities that algae-based options can deliver effectively. Stricter European Union blending mandates, combined with global emission regulations such as those from the International Maritime Organization (IMO), have accelerated investment and adoption. Airlines and shipping companies are increasingly incorporating algae-derived SAF and marine fuels to meet decarbonization targets and avoid hefty carbon taxes.

Beyond fuels, urban carbon capture has emerged as a promising application. Companies are deploying living photobioreactors in urban and industrial settings, where microalgae actively capture CO₂ emissions from factories, power plants, and even direct air capture systems. These bioreactors not only mitigate climate impact but also generate valuable biomass as a byproduct. The harvested microalgae can then be processed into secondary energy sources or a variety of bioproducts, creating a dual revenue stream. Cities like Rotterdam, Singapore, and certain Chinese industrial hubs have become testing grounds for these integrated systems, demonstrating how algae can turn waste streams into resources while beautifying urban landscapes with green infrastructure.

Another frontier is bio-photovoltaics (BPV), where researchers are advancing the use of live photosynthetic cells to generate bioelectricity directly from sunlight. Unlike traditional solar panels, BPV systems harness the natural photosynthetic processes of algae and cyanobacteria to produce electricity through electron transfer. While still largely in the pilot and demonstration phase, BPV technology shows potential for low-maintenance, building-integrated energy generation. Early installations on rooftops and facades in research campuses have achieved promising efficiency gains, particularly when combined with carbon sequestration capabilities.

Overall, the industry in 2026 is characterized by pragmatism. Pure biofuel plays have consolidated, with many smaller ventures either failing or being acquired by larger biorefinery operators. Investment has shifted toward companies that demonstrate clear paths to profitability through product diversification rather than relying solely on fuel sales.

Future Trends & Commercial Viability

The economic viability of algae operations in 2026 hinges on the biorefinery model. Rarely is algal biomass used exclusively for energy production. Instead, facilities operate as sophisticated processing hubs that extract multiple high-value outputs from the same biomass. Premium fractions are directed toward cosmetic-grade extracts, nutraceuticals, plant-based proteins for human consumption or animal feed, and biofertilizers for sustainable agriculture. Only the residual or lower-grade biomass is then converted into renewable diesel, bioethanol, or biogas. This cascading utilization maximizes revenue and minimizes waste, making projects financially attractive even when fuel prices fluctuate.

A key enabler of this model is the integration of algae cultivation with wastewater treatment. Facilities co-located with municipal or industrial wastewater plants use excess nutrients (nitrogen and phosphorus) to fuel rapid algal growth, simultaneously cleaning contaminated water. This symbiotic approach significantly lowers operational costs—nutrient inputs often represent one of the largest expenses in algae farming—while providing environmental services that can generate additional revenue through carbon credits or water treatment fees. Pioneering projects in California, Israel, and India have shown impressive results, achieving up to 90% nutrient removal rates alongside substantial biomass yields. This circularity principle is becoming a standard feature in new developments.

Technological innovation is further enhancing commercial prospects. Startups and university research teams are leveraging genetic modifications to create algal strains with higher lipid content, faster growth rates, and greater resilience to environmental stressors. AI-controlled bioreactors optimize cultivation conditions in real time—adjusting light exposure, pH, temperature, and nutrient dosing—leading to dramatic reductions in cultivation and harvesting costs. Machine learning algorithms also improve harvesting efficiency through predictive analytics and automated flocculation or centrifugation processes. These enhancements are critical for scaling production without proportionally increasing energy or capital inputs.

Looking ahead, several trends are poised to shape the sector. Hybrid systems combining algae with other renewables (such as solar or wind) are gaining traction for energy self-sufficiency. Policy support, including subsidies for carbon-negative technologies and mandates for sustainable materials, continues to bolster the industry. Consumer demand for green products is also driving growth in non-energy applications, from algae-based packaging materials to biodegradable plastics.

Challenges remain, including scaling photobioreactors cost-effectively, managing contamination risks in open systems, and securing consistent offtake agreements for diverse products. Water usage in arid regions and the energy intensity of downstream processing require ongoing attention. Nevertheless, the industry’s trajectory in 2026 points toward resilience and innovation.

In the Republic of Croatia, notable contributions come from the Croatian Center of Renewable Energy Sources (CCRES) and its president and CEO, Zeljko Serdar. For over a decade, CCRES has been a pioneer in algae research and promotion in the region, focusing on microalgae cultivation for biofuels, high-value bioproducts (such as astaxanthin), and integration with aquaponics systems. Their work emphasizes practical, localized solutions tailored to Croatia’s climate and resources, including open ponds, closed photobioreactors, and circular approaches that combine algae growth with wastewater treatment and nutrient recycling. Serdar has been a vocal advocate, highlighting algae’s exceptional productivity — noting that under the right conditions, microalgae can double biomass overnight and are 10–15 times more prolific than the fastest-growing land plants. CCRES projects serve as important examples of grassroots and small-scale innovation within the European context, supporting the broader EU goals for renewable energy and sustainability.

In conclusion

The algae energy sector has evolved from a biofuels-centric vision into a multifaceted contributor to the bioeconomy. By embracing multi-product biorefineries, circular processes, and cutting-edge biotechnology — with valuable regional contributions from efforts like those of CCRES and Zeljko Serdar in Croatia — algae technologies are delivering both environmental impact and economic returns. As global pressures to decarbonize intensify, algae’s versatility positions it as a cornerstone of sustainable development. The coming years will likely see further consolidation and technological breakthroughs, solidifying algae’s role in the transition to a low-carbon future.