Vrijeme, odraz moći onih koji ga određuju.

U proljeće 1916. godine, dok je Europa tonula u krvavi vir Prvoga svjetskog rata, Njemačka je učinila nešto što do tada nije učinila nijedna država na nacionalnoj razini. U noći s 30. travnja na 1. svibnja satovi su se pomaknuli sat unaprijed. Razlog nije bio estetski ni humanitarni. Bio je ratni.

Ugljen je postao strateška sirovina. Svjetlo koje je gorjelo u večernjim satima trošilo je dragocjeno gorivo potrebno industriji i vojnim pećima. Ako se večer učini kraćom, ako se ljudi ranije vrate kućama i ranije ugase svjetla, ostat će više ugljena za topove, za tvornice, za frontu. Austro-Ugarska je učinila isto. Uskoro su slijedile i ostale zemlje. Velika Britanija je već u svibnju uvela svoje ljetno vrijeme. Ideja koja je godinama lutala među ekscentricima i reformatorima odjednom je postala državna politika jer je rat zahtijevao žrtve i u najmanjim detaljima svakodnevice.

Svake godine, kad se satovi pomaknu naprijed ili natrag, većina nas samo slegne ramenima, prilagodi budilicu i nastavi dalje. Rijetki se zapitaju zašto uopće radimo nešto tako neobično – zašto mijenjamo vrijeme umjesto da mijenjamo sebe. A odgovor na to pitanje nije ni jednostavan ni nimalo romantičan. Ljetno računanje vremena nije nastalo iz želje za ugodnijim životom, ni iz brige za seljake, ni iz neke duboke mudrosti o usklađivanju s prirodom. Nastalo je iz rata, iz oskudice i iz hladnog računa onih koji su u satovima vidjeli oružje.

Zanimljivo je da se ova mjera u javnosti često pogrešno povezuje s poljoprivrednicima. Kažu da je uvedena da bi seljaci imali više svjetla za rad na polju. Istina je upravo obrnuta. Seljaci su bili među najglasnijim protivnicima. Rad na zemlji ne prati sat, nego sunce. Krave se muze kad su spremne, a ne kad kazaljka pokaže određeni sat. Rosa na travi suši se prema toplini dana, a ne prema zakonu. Pomicanje satova bacalo je cijeli ritam farme u nered. U Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je ljetno vrijeme uvedeno 1918. godine, poljoprivredni su lobiji brzo i odlučno reagirali. Već 1919. uspjeli su ishoditi ukidanje. Kongres je čak nadglasao predsjednički veto. Mjera koja je ušla kao ratna nužda nestala je čim je ratna nužda prestala.

Često se čuje da je ideju izmislio Benjamin Franklin. Ta se priča, međutim, temelji na krivom tumačenju. Godine 1784., dok je bio američki ministar u Parizu, Franklin je u listu Journal de Paris objavio satirično pismo naslovljeno „Ekonomičan projekt“. U njemu se podrugljivo čudio pariškim stanovnicima koji spavaju dugo u jutro, iako sunce već sija, a potom noću troše skupe svijeće i ulje. Predlagao je porez na prozorske kapke, ograničenje potrošnje svijeća, pa čak i crkvena zvona i topovske pucnje u zoru kako bi se ljudi natjerali da ustanu ranije. Nigda nije predložio pomicanje satova. Njegov je tekst bio ironija usmjerena na lijenost i rasipnost, a ne tehnički nacrt za mijenjanje vremena. Ipak, tema „štednje svjetla“ kasnije se zalijepila uz njegovo ime i postala mit.

Pravi predložak za pomicanje kazaljki pojavio se tek krajem devetnaestog stoljeća, i to na drugom kraju svijeta. George Vernon Hudson, službenik pošte i strastveni sakupljač kukaca iz Novog Zelanda, 1895. godine pred Wellington Philosophical Society izložio je rad u kojem je predlagao da se satovi u ljeto pomaknu unaprijed. Želio je više dnevnog svjetla nakon posla kako bi mogao loviti kukce. Reakcija je bila hladna; mnogi su se, kažu, smijali. Desetak godina kasnije, na drugoj strani globusa, engleski graditelj William Willett objavio je pamflet „The Waste of Daylight“. Tvrdio je da se ljeti bacaju u vjetar cijela 210 sati dnevnog svjetla dok ljudi spavaju. Willett je godinama lobirao, predlagao zakone 1908. i 1909., no parlament ih je odbijao. Poljoprivrednici su bili među najglasnijim protivnicima, a Willett je umro 1915. godine, ne dočekavši da njegova ideja postane zakon.

Ono što nije uspjelo u miru, rat je nametnuo silom.

No ideja nije umrla. Vratila se u Drugome svjetskom ratu, opet pod krinkom štednje, a potom je, u mirnodopsko doba, polako mijenjala vlasnike. Umjesto vojnika i inženjera ugljena, počeli su je preuzimati trgovci, vlasnici golf-terena i proizvođači slatkiša. Jer dulje večernje svjetlo znači više vremena za kupovinu, više vremena za igru na otvorenom, više vremena za djecu koja u Noći vještica skupljaju bombone. Posebno je zanimljiv utjecaj industrije slatkiša. Krajem dvadesetog i početkom dvadeset prvog stoljeća, u Sjedinjenim Državama, lobisti su uporno radili na tome da se ljetno vrijeme produži što dalje u jesen. Cilj je bio jasan: da Noć vještica padne u razdoblje duljeg dana, kako bi djeca mogla dulje hodati ulicama, skupljati više bombona, a roditelji, shodno tome, kupovati više bombona unaprijed. Godine 2005. ta je težnja urodila plodom. Ljetno vrijeme produženo je, a Halloween je konačno ušao u njegov okrilje.

Tako se dogodilo da je mjera rođena iz ratne oskudice preživjela zahvaljujući mirnodopskoj potrošnji. Ono što je nekad štedjelo ugljen sada potiče prodaju. Ono što je trebalo pomoći ratnoj industriji sada pomaže industriji zabave i slatkiša. Ironija je gotovo savršena.

Victory!

U Sjedinjenim Američkim Državama zakon je usvojen 1918. godine, u sklopu šireg Standard Time Acta koji je ujedno uspostavio i vremenske zone. Zemlja se suočavala s procjenom manjka od oko pedeset milijuna tona ugljena. Plakat iz tog vremena vikao je „Victory!“ i poticao građane da se uhvate motike – no nije se obraćao seljacima, nego gradskim stanovnicima koji su nakon posla htjeli obraditi mali vrt. Seljaci su, naprotiv, bili među najžešćim protivnicima. Rad na zemlji ne prati sat, nego sunce. Krave se muze kad su spremne, a ne kad kazaljka pokaže određeni sat. Rosa na travi suši se prema toplini dana, a ne prema zakonu. Pomicanje satova bacalo je cijeli ritam farme u nered. Već 1919. poljoprivredni su lobiji uspjeli ishoditi ukidanje. Kongres je čak nadglasao predsjednički veto Wilsona. Mjera koja je ušla kao ratna nužda nestala je čim je ratna nužda prestala. Elektroprivrede su, pak, imale miješane osjećaje: podržavale su štednju ugljena, ali su se bojale da će manja potrošnja večernjeg svjetla smanjiti njihove prihode.

Nakon rata Amerika je ostavila odluku gradovima i državama, što je stvorilo kaos. Drugi svjetski rat vratio je mjeru pod imenom „War Time“ – cijelu godinu unaprijed, od 1942. do 1945. Nakon rata nastao je pravi temporalni nered: svaka država i grad birali su vlastite datume. Tek je Uniform Time Act iz 1966. uveo jedinstvena pravila, uz mogućnost da cijela država odustane (Arizona je prva to učinila 1968.). Naftna kriza 1973. potaknula je novi pokušaj cijelogodišnjeg ljetnog vremena od siječnja 1974., no tamna jutra, djeca koja idu u školu u mraku i glasni prosvjedi brzo su ga vratili na staro. Uštede energije nisu bile značajne, a neka su istraživanja čak naznačila povećanje smrtnosti školske djece u jutarnjim satima.

U kasnijim desetljećima vlasnici ideje promijenili su se. Umjesto vojnika i inženjera ugljena, preuzeli su je trgovci, vlasnici golf-terena i proizvođači slatkiša. Dulje večernje svjetlo znači više vremena za kupovinu, više vremena za igru na otvorenom, više vremena za djecu koja u Noći vještica skupljaju bombone. Posebno je zanimljiv utjecaj industrije slatkiša. Krajem dvadesetog i početkom dvadeset prvog stoljeća lobisti su uporno radili na tome da se ljetno vrijeme produži što dalje u jesen. Cilj je bio jasan: da Noć vještica padne u razdoblje duljeg dana, kako bi djeca mogla dulje hodati ulicama, skupljati više bombona, a roditelji, shodno tome, kupovati više bombona unaprijed. Godine 2005. ta je težnja urodila plodom. Ljetno vrijeme produženo je, a Halloween je konačno ušao u njegov okrilje.

Naše zdravlje.

Današnja istraživanja o uštedi energije ambivalentna su. Jedno je istraživanje u Indiani, gdje je cijela država tek 2006. uvela ljetno vrijeme, pokazalo da se potrošnja električne energije u kućanstvima čak povećala za oko jedan posto – manje večernjeg svjetla, ali više hlađenja i grijanja. Druga su istraživanja našla male uštede. Zdravstvene posljedice također nisu bezazlene: švedska studija bilježi porast srčanih udara nakon proljetnog pomicanja, a američki podaci o prometnim nesrećama pokazuju povećan rizik u tjednu nakon pomicanja satova unaprijed. U zemljama blizu ekvatora, gdje se duljina dana gotovo ne mijenja, mjera gotovo i ne postoji. Na južnoj hemisferi sezone su obrnute. Brazil ju je 2019. ukinuo. Rusija je 2011. pokušala trajno ljetno vrijeme, pa se 2014. vratila na trajno zimsko zbog tamnih jutara. Japan, Kina i Južna Koreja isprobali su je i odustali.

Danas, više od stoljeća kasnije, rasprava o ljetnom računanju vremena i dalje traje. Neki ga brane zbog navodne uštede energije, iako su istraživanja o tome ambivalentna i često pokazuju da su učinci zanemarivi ili čak suprotni od očekivanih. Drugi ga napadaju zbog poremećaja sna, povećanog rizika od nesreća i srčanih tegoba u danima nakon pomicanja satova. Treći jednostavno kažu da je dovoljno živjeti prema suncu, a ne prema zakonu. No malo tko se sjeća da je cijela priča počela jedne travanjske noći 1916. godine, kad su njemački vojnici i građani pomaknuli kazaljke ne zato što su željeli više svjetla za sebe, nego zato što su morali uštedjeti svjetlo za rat.

I možda je upravo u tome najdublja pouka. Vrijeme koje mjerimo satovima nije neutralno. Ono je uvijek, na neki način, odraz moći onih koji ga određuju. Ponekad je to rat, ponekad trgovina, ponekad jednostavno inercija. A mi, koji svake godine pomičemo kazaljke, rijetko se zapitamo tko je zapravo pomaknuo nas.

Vrijeme, odraz moći onih koji ga određuju.

Ta rečenica nije puka figura. Ona je ključ kojim se otvara cijela povijest računanja vremena. Jer sat nije nikada bio samo mjera. On je bio oruđe. Onaj tko odlučuje kad će sunce „ustati“ i kad će „zaći“ u društvu, odlučuje i o ritmu rada, o potrošnji, o snu, o životu. Prihvaćamo da netko drugi određuje kad će naš dan početi i kad će završiti. Vrijeme koje mjerimo satovima nije prirodno. Ono je političko. Ono je odraz onih koji su u danom trenutku imali snagu da kažu: „Od danas će sunce za vas izlaziti sat ranije.“ I dok god ćemo prihvaćati da netko drugi određuje naše sate, ostat ćemo podložni toj moći – bilo da se ona zove rat, industrija ili jednostavno inercija. 

Nadam se da Vam se svidio moj tekst, uživajte u SVOM vremenu, željko Serdar.

Ustavne krize u Hrvatskoj i Poljskoj

Tijekom kasne jeseni 2026. godine, europska je javnost svjedočila dvama paralelnim, institucionalno razornim procesima koji su ogolili duboku krizu povjerenja u pravosudne sustave i ustavne poretke. Ustavni sudovi Hrvatske i Poljske našli su se u stanju potpune blokade, funkcionirajući u krnjem sastavu. Iako su korijeni ovih kriza duboko usađeni u specifične domaće političke dinamike, obje situacije dijele zajednički nazivnik: nemilosrdnu borbu između izvršne vlasti i oporbe za kontrolu nad najvišim čuvarom ustavnosti, što je u konačnici rezultiralo paralizom države.

Volim košaricu pa ću Vam probati približiti događaje kroz tu prizmu. Usporedba s košarkaškom utakmicom vrlo precizno opisuje razliku između institucionalnog stanja u Hrvatskoj i Poljskoj. Dok u Hrvatskoj utakmica stoji zbog tehničkog prekida i nedostatka kvoruma na terenu, u Poljskoj je došlo do opće tučnjave na parketu u koju su morali uletjeti zaštitari.

Hrvatska kao „prekoračenje vremena za napad“ i bojkot na klupi: U hrvatskom Ustavnom sudu pravila igre i legitimitet sudaca nitko ne osporava, ali se igra ne može nastaviti. Sabor ne može izabrati preostale „igrače“ (suce), a troje postojećih sjedi na klupi i odbija ući u igru zbog spora oko toga snima li se „time-out“ (sjednice). Rezultat je pasivna blokada u kojoj vrijeme curi, a odluke se ne donose.

Poljska kao „ulazak publike na teren i prekid utakmice“: U Poljskoj su na teren istrčale dvije različite petorke koje obje tvrde da imaju pravo igrati. Dok jedna strana pokušava provaliti u dvoranu, druga zove interventnu policiju da isprazni parket, a predsjednik države hitno slijeće iz inozemstva kako bi poništio rezultat i potjerao nove igrače s terena.

Europska komisija u ulozi „delegata utakmice“: Delegat (Bruxelles) u Hrvatskoj ne reagira jer smatra da se radi o internoj svađi unutar jedne momčadi i redovitom zastoju u zamjenama, dok u Poljskoj mora intervenirati jer je dovedena u pitanje regularnost samog natjecanja.

Žac, uozbilji se. Tihi institucionalni bojkot i politički pat-položaj

U Hrvatskoj se kriza Ustavnog suda u studenome 2026. godine manifestirala kao kombinacija parlamentarne nemoći i unutarnjeg institucionalnog bunta. Glavni izvor problema leži u Hrvatskom saboru, gdje vladajuća većina predvođena HDZ-om i lijevo-centristička oporba predvođena SDP-om mjesecima nisu uspijevale postići ustavom propisanu dvotrećinsku većinu za izbor troje nedostajućih ustavnih sudaca. Dok je premijer Andrej Plenković optuživao oporbu za svjesnu sabotažu i destabilizaciju države, oporbeni su čelnici uzvraćali tvrdnjama da vladajući pokušavaju instalirati isključivo politički podobne kadrove, dijeleći suce na „naše“ i „vaše“.

Međutim, hrvatska je kriza dobila posve novu, bizarnu dimenziju unutar samih zidina Ustavnog suda na Trgu svetog Marka. Predsjednik suda Frane Staničić donio je odluku o uvođenju obveznog tonskog snimanja svih sjednica i internih sastanaka sudaca. Ta je odluka izazvala otvoren revolt dijela sudaca, predvođenih Andrejem Abramovićem, Sanjom Bezbradica Jelavić i Lovorkom Kušan, koji su to protumačili kao pokušaj pritiska i narušavanje autonomije ustavnosudske rasprave. Rezultat je bio radikalni bojkot: troje sudaca odbilo je dolaziti na posao i sudjelovati u radu stručnih sastanaka i vijeća. Budući da je sud već bio oslabljen neizborom preostalih članova u Saboru, ovaj unutarnji bojkot značio je gubitak kvoruma za donošenje niza ključnih odluka. Deseci ustavnih tužbi i predmeta ostali su blokirani, ostavljajući građane bez pravne zaštite, a državu u ustavnopravnom vakuumu.

Policijska intervencija, rezanje lanaca i hitan povratak predsjednika

Za razliku od tihe institucionalne paralize u Hrvatskoj, kriza u Poljskoj krajem listopada i početkom studenoga 2026. godine poprimila je oblike dramatičnog, gotovo fizičkog sukoba na rubu ustavnog puča. Poljska se već godinama bori s posljedicama duboke polarizacije, a ustavna kriza kulminirala je otvorenim ratom između proeuropske vlade premijera Donalda Tuska i konzervativnog predsjednika države Karola Nawrockog, bliskog oporbenoj stranci Pravo i pravda (PiS).

Poljski Sejm izabrao je osam novih ustavnih sudaca kako bi zamijenio one kojima je istekao mandat, no predsjednik Nawrocki je glatko odbio primiti prisegu od njih petero. Istodobno, dotadašnji predsjednik Ustavnog suda, Bogdan Święczkowski, zabranio im je ulazak u zgradu i preuzimanje dužnosti. Situacija je eskalirala do usijanja 30. listopada, kada je sutkinja s najdužim stažem, Anna Korwin-Piotrowska, proglasila suspenziju predsjednika suda Święczkowskog zbog opstrukcije.

U tom su trenutku na scenu stupile jake snage interventne policije koje su blokirale i preuzele kontrolu nad zgradom Ustavnog suda u Varšavi. Dok su ispred zgrade trajali burni prosvjedi građana, suspendirani predsjednik suda i oporbeni zastupnici pokušavali su provaliti u zgradu, koristeći čak i bravare koji su rezali lance na ulaznim vratima.

Drama je dosegla vrhunac u zraku. Predsjednik Karol Nawrocki nalazio se u službenom zrakoplovu na putu za Senegal kada je primio vijest o policijskom zaposjedanju suda. Nawrocki je promptno naredio okretanje zrakoplova usred leta i hitan povratak u domovinu, izjavivši da u trenucima „državnog udara“ predsjednik mora biti na svom položaju. Sletjevši u Varšavu u sitne noćne sate, otišao je izravno u zgradu suda kako bi osporio legitimitet novih sudaca, optuživši Tuskovu vladu za nasilno rušenje pravne države. Tusk je uzvratio da je intervencija bila nužna radi „čišćenja institucija od političkih uzurpatora“.

Dvije strane iste medalje

Iako se manifestiraju na različite načine – hrvatska kroz pasivni otpor i parlamentarno nadmudrivanje, a poljska kroz ulične nemire, policijske kordone i dramatične zrakoplovne preokrete – obje krize otkrivaju duboku ranjivost demokratskih institucija u Srednjoj i Istočnoj Europi.

Krnji sastav kao oružje 

Nepotpuni sastav sudova namjerno se koristi ili tolerira kako bi se onemogućilo donošenje odluka koje ne odgovaraju trenutačnoj političkoj konjunkturi. Bez punog sastava i jasnog kvoruma, oba su suda izgubila sposobnost vršenja svoje primarne funkcije, kontrole vlasti.

Metode borbe 

Dok Hrvatska pati od boljki „tihe opstrukcije“, gdje se sukobi rješavaju nedolaskom na posao i proceduralnim smicalicama oko snimanja sjednica, Poljska pokazuje sklonost radikalnoj, izvaninstitucionalnoj eskalaciji, gdje se u pravne sporove uključuju policija, bravari i hitne intervencije šefa države.

Nešto kao zaključak

Europska komisija nije izravno osudila policijsko osiguranje zgrade Ustavnog suda u Varšavi, već je stala iza ustavnog prava poljskog parlamenta da imenuje nove suce, dok su međunarodne pravne organizacije upozorile da se kriza mora rješavati pravom, a ne silom. Istodobno su konzervativne grupacije u Europskom parlamentu oštro napale Bruxelles zbog, kako tvrde, primjene dvostrukih standarda. Komisija je podsjetila da Ustavni sud mora funkcionirati u skladu s poljskim ustavom i presudama Suda pravde Europske unije (CJEU). Također su se pozvali na privremene mjere Europskog suda za ljudska prava iz svibnja 2026., kojima je poljskim vlastima naloženo da se suzdrže od ometanja stupanja na dužnost sudaca koje je izabrao parlament.

Venecijanska komisija (Vijeće Europe): 

Ovo savjetodavno tijelo još je u svom mišljenju iz listopada 2026. zauzelo jasan stav da su svih osam sudaca koje je izabrao parlament punopravni članovi suda. Istaknuli su da je primanje prisege od strane predsjednika države „prvenstveno ceremonijalna dužnost“ te da suci mogu stupiti na dužnost i bez njegova sudjelovanja ako on to nezakonito odbija.

Međunarodna komisija pravnika (ICJ): 

Ova ugledna organizacija za ljudska prava objavila je 3. studenoga priopćenje u kojem ističe da se ustavna kriza u Poljskoj „mora riješiti pravom, a ne silom“. Podsjetili su na temeljna načela UN-a o neovisnosti pravosuđa, naglasivši da se suci smiju suspendirati isključivo u propisanim disciplinskim postupcima zbog nesposobnosti ili teškog kršenja dužnosti, a ne političkim ili ad-hoc odlukama.

Europski konzervativci i reformisti (ECR): 

Zastupnici ove grupacije u Europskom parlamentu (u kojoj sjede i predstavnici poljske stranke PiS) oštro su reagirali, optuživši vladu Donalda Tuska za policijsko preuzimanje suda. Supredsjedatelji ECR-a Nicola Procaccini i Patryk Jaki optužili su Europsku komisiju za licemjerje i „dvostruke standarde“, tvrdeći da je Bruxelles godinama sankcionirao prethodnu poljsku vladu zbog sličnih pravosudnih poteza, dok sada šuti na intervenciju interventne policije.

Događaji iz studenoga 2026. godine šalju opominjuću poruku o krhkosti ustavne demokracije. Kada Ustavni sud – kao krajnji autoritet u tumačenju prava – postane nefunkcionalan, nestaje brana koja društvo dijeli od pravne anarhije ili autokracije. Dok poljski premijer Tusk i predsjednik Nawrocki početkom studenoga pokušavaju sjesti za stol u četiri oka kako bi spriječili daljnje nasilje, a hrvatski političari nastavljaju s međusobnim optužbama u saborskim kuloarima, stvarna cijena ovih kriza ostaje ista: potpuni gubitak povjerenja građana u institucije vlastite države.

S druge strane, Europska komisija i međunarodne institucije zasad nisu izdale nikakva izvanredna upozorenja niti osude zbog krize Ustavnog suda RH, tretirajući je isključivo kao unutarnje proceduralno i političko pitanje. Za razliku od Poljske, gdje je došlo do fizičke intervencije policije i osporavanja legitimiteta samih sudaca, situacija u Zagrebu u međunarodnim se krugovima promatra kao redoviti parlamentarni zastoj i interni organizacijski spor koji ne ugrožava temeljne vrijednosti Europske unije.

U Hrvatskoj nitko ne osporava legitimitet postojećih sudaca, niti izvršna vlast silom ili policijom pokušava preuzeti kontrolu nad sudom. Činjenica da Sabor još nije postigao dvotrećinsku većinu za izbor novih sudaca u europskoj je praksi poznata pojava, slični zastoji događali su se i u drugim članicama EU-a, poput Španjolske ili Njemačke, i smatra se dijelom demokratskog pregovaračkog procesa, a ne ustavnim udarom. Odbijanje troje sudaca da sudjeluju na sjednicama zbog tehničkog pitanja tonskog snimanja u međunarodnim se pravnim krugovima promatra kao interna disciplinska i organizacijska stvar samog suda. 

Love you all, Željko Serdar.

Kolonija sirovina

Na ovim području svijeta oduvijek se živjelo na rubu. Između mora i planina, između istoka i zapada, između onoga što jest i onoga što bi moglo biti. Zemlja je ovdje tvrdoglava, tvrda kao kamen koji se ne da lako razbiti, a ipak je kroz stoljeća razbijana, prekopavana, prodavana i preprodavana. Sada se, čini se, približava trenutak kada će se ta ista zemlja ponovno pretvoriti u rudnik, u koloniju iz koje se vade sirovine za neki daleki, sjajni svijet pametnih gradova.

U dolini Jadra, području uz rijeku Jadar u Srbiji, blizu Loznice i planine Cer, ondje gdje rijeka još uvijek nosi ime koje zvuči kao uspomena na nešto drevno i netaknuto, već se godinama nadvija sjena. Ne sjena običnog rudnika, nego sjena nečega što treba hraniti strojeve koji će jednog dana zamijeniti čovjeka. Litij, taj sivi metal koji se krije u stijenama, postao je ključ. Ne ključ za naše kuće, nego ključ za baterije koje će pokretati vozila bez vozača, robotе bez duše, gradove u kojima će čovjek biti samo broj na ekranu. I dok se ondje, u zapadnoj Srbiji, ljudi još bore, još dižu glas, još govore da neće dopustiti da im se otima voda i zemlja, planovi se pišu daleko, u uredima gdje se ovaj dio Europe vidi samo kao neka mrlja na karti.

Dok se svađamo oko starih rana, oni crtaju karte.

Nije samo Jadar u Srbiji. Ima priča i iz drugih mjesta, kao što su Lopare u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine. Lopare se nalaze u živopisnom krajoliku, gdje planina Majevica prelazi sa svojih visova ka ravnici, Semberiji i Posavini, gdje se također hoda po zemlji koja krije bogatstvo. Ljudi ondje znaju što znači živjeti od zemlje, što znači gledati u brda koja su njihova oduvijek. Znaju i što znači kada netko dođe i kaže da je to sada potrebno za napredak. Napredak koga? Onih koji će živjeti u zatvorenim, klimatiziranim četvrtima, okruženi tehnologijom koja sve mjeri, sve bilježi, sve kontrolira? Ili onih koji će ostati vani, na zemlji iscrpljenoj, zagađenoj, bez vode koja je nekada bila čista kao suza?

Da ne mislite da ovo što pišem nema poveznicu i s mojom Hrvatskom, na žalost ima. Smiljansko Polje je naselje u sastavu Grada Gospića u Ličko-senjskoj županiji, smješteno uz državnu cestu D50. Pogon za preradu litija u industrijskoj zoni Gospića gotovo je dovršen. Radi se o budućoj preradi litijeve soli i pretvorbi recikliranog litija u litijev hidroksid (LHM). Sve je ovdje povezano, ali gotovo nevidljivo oku običnog čovjeka, Ovaj dio je oduvijek bio mjesto gdje se velike sile igraju. Nekada su dolazili s sabljom, kasnije s ideologijama, a sada dolaze s ugovorima i dozvolama za iskopavanje. I dok se mi međusobno svađamo oko naših starih rana, oko toga tko je koga progonio prije trideset ili sedamdeset godina, oni mirno crtaju karte. Jedni govore o pametnim gradovima, o budućnosti u kojoj će sve biti povezano, učinkovito, zeleno. Drugi šute o tome što će ostati iza, o jami u prostoru koja će gutati šume, o vodama koje će postati otrovne, o ljudima koji će morati otići ili se prilagoditi životu u sjeni strojeva.

Čovjek koji živi na tim terenima, koji je rođen na tim prostorima, osjeća to u kostima. Osjeća da se nešto približava, da se nešto sprema što nije samo gospodarska stvar. Jer ako slabe države postanu rudničke kolonije, onda više nema naroda. Ostaju samo radnici i potrošači, jedni da kopaju, drugi da koriste ono što je iskopano. A pametni gradovi, ti sjajni otoci tehnologije, bit će rezervirani za one koji su već unutra. Ostali će, biti višak. Višak koji se postupno gasi, koji se hrani onim što ostane, koji diše zrakom koji više nije čist.

 Pametni gradovi i praznina iza njih.

Ovaj prostor pod kapom nebeskom nije siromašan. Nikada nije ni bio. Siromašan je samo onda kada se dopusti da ga drugi mjere prema svojim potrebama. Kada se dopusti da se njegova unutrašnjost pretvori u skladište za tuđe strojeve. Kada se zaboravi da je ova zemlja hranila generacije, da je davala snagu onima koji su je voljeli, a ne samo onima koji su je htjeli iskoristiti.

Sada, dok se planovi pišu i ugovori potpisuju, još uvijek postoji vrijeme. Vrijeme da se sjetimo da nismo kolonija, da nismo rezerva sirovina, da nismo samo put kojim prolaze tuđi interesi. Vrijeme da se shvati da je budućnost koju nam nude možda sjajna za nekoga tko živi daleko, ali da za nas, ovdje, može biti samo praznina.

U ovo doba kada se digitalni svijet širi brže nego što mreže i elektrane mogu pratiti, pojavljuje se pitanje koje više nije samo tehničko, nego i civilizacijsko, otkuda će doći energija za one ogromne, tihe građevine u kojima žive podaci, modeli umjetne inteligencije i cijeli virtualni svjetovi? Podatkovni centri, ti novi hramovi informacijskog doba, troše struju u količinama koje su još prije desetak godina djelovale nezamislivo. Jedan veliki AI kampus može već danas zahtijevati stotine megavata, a zahtjevi će mu samo rasti iz mjeseca u mjesec. Mreža često ne može odgovoriti dovoljno brzo, a obnovljivi izvori, koliko god bili poželjni, ne mogu sami osigurati stabilnost koju strojevi koji rade dvadeset četiri sata dnevno zahtijevaju.

Reaktori u kontejneru i pitanje suverenosti.

U tom prostoru, između gladi za energijom i potrebe da se ona proizvede bez dima i ugljika, ponovno se otvara vrata jednoj staroj, a ipak novoj tehnologiji, malim, modularnim nuklearnim reaktorima, a posebno onima koji koriste torij.

Mali modularni reaktori, poznati pod engleskom kraticom SMR, nisu klasične nuklearne elektrane smanjene na polovicu. Riječ je o potpuno drukčijem pristupu. Grade se u tvornicama, u serijama, kao moduli koji se mogu prevoziti i postavljati tamo gdje treba. Snaga im se kreće od nekoliko desetaka do tristotinjak megavata. Mogu se slagati jedan uz drugi, prema potrebi. Neki su dizajnirani tako da ne samo proizvode struju, nego i predaju toplinu ili hladnoću, što je za podatkovne centre od iznimne važnosti. Jer hlađenje servera troši gotovo jednako energije koliko i sami serveri.

Među tim malim reaktorima posebno mjesto zauzimaju oni koji rade na torij. Torij nije novo otkriće. Poznat je desetljećima, a u prirodi ga ima znatno više nego urana. Za razliku od urana, u svom prirodnom obliku nije fisibilan. Mora se prvo pretvoriti u uran-233, i tek tada može održavati lančanu reakciju. Ta osobina, koja je nekada djelovala kao mana, danas se vidi kao prednost. Jer reaktor koji radi na torij može se projektirati tako da bude subkritičan, da sam od sebe ne može održavati reakciju. Potreban mu je vanjski izvor neutrona. Isključi se izvor, reakcija prestaje. Nema mogućnosti bijega, nema onog klasičnog straha od topljenja jezgre. Idealno za data i podaktovne centre, zar ne?!

Torij, litijeve soli i drugačija budućnost.

Neki od najnaprednijih koncepata idu još dalje i koriste litijeve soli i litijev hidroksid (LHM).Hmm, poznato? Koriste rastaljene soli umjesto vode pod visokim tlakom. Gorivo je otopljeno u soli, a cijeli sustav radi na atmosferskom tlaku. Otpad koji nastaje kraćeg je životnog vijeka. U nekim izvedbama reaktor može raditi dvadeset ili trideset godina bez pretovara goriva. Modul se jednostavno zamijeni, kao patrona. Takvi se sustavi već razvijaju u obliku kontejnera, spremnih da se dovezu kamionom i postave uz podatkovni centar, možda baš onaj trenutno najaktualniji planirani AI podatkovni centar Pantheon u Topuskom, ili onaj već postojeći DC North u Varaždinu, kojeg je preuzela tvrtka Ilkari ili onaj već izgrađen Podatkovni centar Križ takozvani DataCross, otvoren u poduzetničkoj zoni Jalševac u Jastrebarskom.

Veza je logična i gotovo prirodna. Podatkovni centar treba stabilnu, čistu, neprekinutu energiju, što bliže mjestu potrošnje. Mreža je često usko grlo. Velike elektrane su daleko, a priključci traju godinama. Mali nuklearni moduli, osobito oni na torij, nude mogućnost da se energija proizvodi na licu mjesta. Neki dizajni čak nude i istovremeno hlađenje, što dodatno smanjuje potrošnju. U svijetu se već pojavljuju projekti u kojima se takvi reaktori izričito nude za napajanje AI kampusa i hiperskalnih centara. Startupovi i velike tehnološke tvrtke ulažu u te tehnologije upravo zato što vide da se tradicionalni načini opskrbe energijom više neće moći nositi s rastom.

Nismo rezervat, još uvijek nije kasno.

Naravno, put nije jednostavan i nije nevidljiv, ostaju tragovi koje običan čovjek teško vidi i povezuje. Regulatorne procedure su duge, javnost je oprezna, a tehnologija još nije u širokoj komercijalnoj uporabi. No smjer je jasan. Dok se svijet bori s pitanjem kako napajati digitalnu budućnost bez da se pritom uništi ono što je ostalo od prirodne ravnoteže, mali nuklearni reaktori, torij, litij, litijeve soli, nude jednu od rijetkih staza koja istovremeno obećava gustoću energije, stabilnost i relativno nisku razinu otpada, možda.

Možda će se jednog dana pokazati da je rješenje za glad digitalnog doba ležalo u elementu koji je dugo stajao u sjeni urana, i u reaktorima dovoljno malim da stanu u kontejner, a dovoljno snažnim da drže cijele virtualne svjetove u životu, ne brinući previše za Hrvate, Srbe, Slovence, Bošnjake, Makedonce, Crnogorce i Kosovare i druge. Be se njima, da ne budem skroz prost, s dozom gorčine i ironije. Ne želim kvarit' ozbiljnost teksta, nego ga zaokružit'. Toliko i hvala, Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE ).

Most preko oceana / Associate membership

U hladnim jesenjim danima Montreala, grada koji je oduvijek stajao na raskrižju kontinenta i jezika, odigrava se nešto što će možda ostati zabilježeno kao prekretnica. Kanada i Europska unija, dvije političke zajednice koje su desetljećima gledale jedna na drugu preko oceana s poštovanjem, ali i s mjerom distance, odlučile su prići bliže. Ne kao saveznici koji se privremeno zagrle pred zajedničkom opasnošću, nego kao partneri koji žele graditi zajednički prostor. 

„Alliance for the Future“ Savez za budućnost, ime je koje su dali tom naporu. Ime koje zvuči gotovo pretenciozno, a ipak točno: jer se ne radi o još jednom trgovinskom sporazumu ili o još jednoj deklaraciji o prijateljstvu, nego o pokušaju da se u doba fragmentacije i sumnje stvori nešto trajnije.

Svijet u kojemu živimo više nije onaj u kojemu su se stari savezi samima sobom razumijevali. Velike sile više ne skrivaju da ekonomske veze mogu biti oružje, a tehnološka nadmoć instrument pritiska. U takvom okruženju Kanada i Europa nisu odabrale bijeg u izolaciju, nego usmjerenje prema jednoj drugoj. One se prepoznaju u zajedničkim vrijednostima, demokraciji, vladavini prava, poštivanju ljudskog dostojanstva, otvorenom, ali pravednom tržištu, i u zajedničkoj ranjivosti. Europa treba sigurne izvore kritičnih sirovina, energije i tehnološkog znanja. Kanada treba šira tržišta, pouzdane partnere i prostor u kojemu njezina otvorenost neće biti zloupotrijebljena. Iz te uzajamne potrebe rađa se savez koji nije usmjeren protiv koga, nego za nešto: za prosperitet koji nije krhak, za sigurnost koja nije samo vojna, za budućnost koja nije prepuštena slučaju.

Što taj savez zapravo znači? 

On znači da se dvije ekonomije, koje su već povezane CETA-om, sada žele još dublje ispreplesti. Digitalna trgovina, investicije u kritične minerale, zajednički rad na umjetnoj inteligenciji, pristup europskim superračunalima, usklađivanje standarda u strateškim industrijama – sve to nije samo tehnički jezik birokrata. To je pokušaj da se stvore lanci opskrbe koji ne pucaju pri prvom šoku, inovacijski prostori koji ne ovise o milosti jedne velike sile, i prilike za ljude koji žele živjeti, učiti i raditi s obje strane Atlantika. Kada se govori o mogućem sudjelovanju Kanade u programima kao što su Erasmus+ ili Horizon, radi se o nečemu što nadilazi statistiku razmjena: radi se o tome da mladi Europljani i Kanađani rastu u svijesti da pripadaju istom civilizacijskom krugu, čak i ako ne dijele iste institucije.

No savez nije samo gospodarski. 

On je i sigurnosni. U doba hibridnih prijetnji, manipulacije informacijama i geopolitičkih napetosti, Kanada i Europa odlučuju da svoje obrambene i civilne kapacitete više usklađuju. Arktik, koji više nije samo daleko prostranstvo nego prostor od strateške važnosti, postaje mjesto zajedničke brige. Podrška Ukrajini, obrana međunarodnog poretka, otpornost demokratskih institucija – sve to prestaje biti samo usporedna politika i postaje zajednički napor. Kanada se približava europskim obrambenim inicijativama ne zato što želi postati članica Unije, nego zato što prepoznaje da je njezina sigurnost nerazdjeljivo povezana s europskom.

Za građane Europe, pa i za one koji žive u njezinu jugoistočnom dijelu, taj savez nije apstraktna diplomatska igra. On znači da se prostor u kojemu živimo širi, a ne sužava. Znači da će naše tvrtke imati više pristupa resursima i znanju koji su ključni za zelenu i digitalnu tranziciju. Znači da će naši studenti i istraživači imati dodatne mostove preko oceana. Znači, možda najvažnije, da Europa nije osamljena u svijetu koji sve više cijeni silu više od pravila. Kada se Kanada i Unija okreću jedna drugoj, one šalju poruku da demokracije još uvijek mogu birati suradnju umjesto rivalstva, i da otvorenost još uvijek može biti snaga, a ne slabost.

Naravno, put nije jednostavan.

„Pridruženo članstvo“ ili „sve bliža asocijacija bez pristupanja“ još nema jasan pravni oblik. Detalji će se godinama razrađivati, a interesi neće uvijek biti potpuno usklađeni. No važno je da je smjer odabran. U vremenu kada se mnogi zatvaraju u sebe, Kanada i Europa biraju da grade most. I to ne most od potrebe, nego most od uvjerenja da je zajedništvo, ako je utemeljeno na vrijednostima i uzajamnosti, još uvijek moguće.

Možda će budući povjesničari gledati na ovaj montreaški susret kao na trenutak u kojemu su dvije političke zajednice, svjesne krhkosti svoga vremena, odlučile da neće dopustiti da ih povijest razdvoji. Ili će ga, ako se stvari zakompliciraju, pamtiti kao lijepu, ali nedovršenu namjeru. No u ovom trenutku, dok se još pišu prve rečenice toga saveza, ostaje dojam da se radi o nečemu što nadilazi diplomaciju. Radi se o pokušaju da se u doba sumnje sačuva prostor za povjerenje. A povjerenje, kako znamo, rijetko cvjeta samo. Ono treba biti njegovano, štiteno i, kad je potrebno, hrabro proširivano.

Tako danas, 30. listopada 2026., u Montrealu, nije potpisan samo dokument. Potpisana je namjera da se budućnost ne prepušta silama koje ne dijele naše vrijednosti. I to je, za sve nas koji živimo s ove i s one strane oceana, možda najvažnija vijest dana.

During the cold autumn days in Montreal, a city that has always stood at the crossroads of continents and languages, something is unfolding that may well be remembered as a turning point. Canada and the European Union, two political communities that have, for decades, regarded one another across the ocean with respect, yet also with a certain degree of distance, have decided to draw closer, not as allies embracing briefly in the face of a common threat, but as partners seeking to build a shared space.

They have named this endeavor the "Alliance for the Future." The name sounds almost pretentious, yet it is accurate: this is not merely another trade agreement or declaration of friendship; it is an attempt to create something more enduring in an era defined by fragmentation and doubt.

The world we inhabit is no longer one where traditional alliances can be taken for granted. Major powers no longer hide the fact that economic ties can serve as weapons, and technological supremacy as an instrument of pressure. In such an environment, Canada and Europe have not chosen to retreat into isolation, but rather to turn toward one another. They find common ground in shared values—democracy, the rule of law, respect for human dignity, and an open yet fair market—as well as in a shared vulnerability. Europe requires secure sources of critical raw materials, energy, and technological expertise. Canada, in turn, needs broader markets, reliable partners, and an environment where its own openness will not be exploited. From this mutual need, an alliance emerges—one not directed against anyone, but rather in favor of something: for prosperity that is not fragile, for security that is not merely military, and for a future that is not left to chance.

What does this alliance actually signify?

It means that two economies—already linked by CETA—now seek an even deeper integration. Digital trade, investments in critical minerals, collaboration on artificial intelligence, access to European supercomputers, and the alignment of standards in strategic industries—this is more than just the technical jargon of bureaucrats. It represents an effort to build supply chains that do not collapse at the first shock, innovation ecosystems that are not at the mercy of a single great power, and opportunities for individuals who wish to live, learn, and work on both sides of the Atlantic. When there is talk of Canada potentially participating in programs like Erasmus+ or Horizon, it goes beyond mere exchange statistics; it is about young Europeans and Canadians growing up with the awareness that they belong to the same civilizational sphere, even if they do not share the same institutions.

Yet, this alliance is not solely economic.

It is also a security alliance. In an era of hybrid threats, information manipulation, and geopolitical tensions, Canada and Europe have chosen to better align their defense and civilian capabilities. The Arctic—no longer just a remote expanse, but a region of strategic importance—has become a shared concern. Support for Ukraine, the defense of the international order, and the resilience of democratic institutions—all of this transcends mere parallel policy-making and evolves into a joint endeavor. Canada is engaging with European defense initiatives—not because it seeks to become a member of the Union, but because it recognizes that its own security is inextricably linked to Europe’s.

For the citizens of Europe—including those living in its southeastern reaches—this partnership is no mere abstract diplomatic exercise. It signifies that the space in which we live is expanding, not contracting. It means our businesses will gain greater access to the resources and expertise essential for the green and digital transition. It means our students and researchers will have new bridges spanning the ocean. And, perhaps most importantly, it means that Europe does not stand alone in a world that increasingly values ​​raw power over established rules. By turning toward one another, Canada and the Union send a powerful message: that democracies can still choose cooperation over rivalry, and that openness remains a source of strength rather than a weakness.

Of course, the path ahead is not straightforward.

Concepts such as "associate membership" or "ever-closer association without accession" lack a clearly defined legal framework. The details will take years to refine, and interests will not always be perfectly aligned. Yet, what matters is that the course has been set. At a time when many are turning inward, Canada and Europe have chosen to build a bridge—a bridge forged not out of necessity, but out of the conviction that unity—grounded in shared values ​​and reciprocity—remains entirely possible. Perhaps future historians will look back on this meeting in Montreal as the moment when two political communities, aware of the fragility of their times, decided not to let history drive them apart. Or, should things become complicated, they might remember it as a noble but unfulfilled intention. Yet, at this moment—as the opening lines of this alliance are still being written—one gets the impression that something more than mere diplomacy is at play. It is an attempt to preserve a space for trust in an age of doubt. And trust, as we know, rarely flourishes on its own; it must be nurtured, protected, and—when necessary—courageously expanded.

Thus, today—October 30, 2026, in Montreal—more than just a document was signed. What was signed was a commitment not to leave the future to the whims of fate.

Zeljko Serdar,  CCRES

Orbital Temples of Artificial Intelligence

U vremenu kada se ljudska žudnja za znanjem i snagom umjetne inteligencije širi brzinom koju je teško i zamisliti, Zemlja se suočava s tihim, ali sve teže podnošljivim teretom. Centri za obradu podataka, ti nevidljivi hramovi digitalnog doba, rastu poput šuma od stakla i čelika, a svaki novi list te šume traži sve više vode, sve više električne energije i sve više prostora koji bi inače pripadao rijekama, poljima ili tišini. Rashladni tornjevi isisavaju rijeke, dalekovodi se savijaju pod težinom potražnje, a tlo se pretvara u beton. Čovjek, koji je nekoć gledao u zvijezde kao u obećanje, sada gleda u njih kao u utočište.

Postoji, međutim, misao koja se rađa iz same potrebe i koja seže dalje od Zemljine kore. Što ako računalna snaga, ta nova krv civilizacije, ne mora više živjeti među nama? Što ako se može podići u orbitu, tamo gdje Sunce ne poznaje noć, gdje vakuum sam postaje hladnjak, a gravitacija više ne nameće granice? U toj zamisli sateliti nisu više samo oči koje gledaju prema dolje, nego čitavi gradovi procesora koji lebde u vječnom svjetlu, hranjeni neprekidnim snopovima sunčeve energije. U orbiti zore i sumraka, gdje se Sunce nikada potpuno ne gasi, paneli se otvaraju poput krila goleme ptice i hvataju snagu koja na Zemlji ostaje nedostižna.

Takav satelit nije odvojen od rakete koja ga nosi. Gornji stupanj sam postaje kućište, koža postaje radijator, a gorivo koje ga je diglo pretvara se u rashladno sredstvo. Čelik koji je preživio žar lansiranja ostaje gore i služi kao oklop i kao hladnjak. U pet regala smještenih unutar te leteće građevine rade tisuće procesora, a cijela konstrukcija, jednom raširena, doseže razmjere manjeg grada – stotine metara u širinu i dužinu. Svaki takav objekt donosi megavat računalne snage, a tisuće njih, rasprostrtih u niskoj Zemljinoj orbiti, stvaraju mrežu čija ukupna moć može nadmašiti cijele zemaljske elektroenergetske sustave.

Escape from Gravity, Ascent into Purity.

Prednosti su oštre poput oštrice noža. Nema iscrpljivanja vodnih izvora. Nema natjecanja s poljoprivredom ili gradovima za zemljište. Energija stiže izravno od Sunca, bez posrednika, bez gubitaka u prijenosu kroz atmosferske slojeve. Toplina se odvodi u beskrajni prostor, a ne u rijeke i jezera. Podaci putuju laserskim snopovima, brzom i gotovo nevidljivom mrežom koja povezuje orbitu s površinom, a obrada se može odvijati tamo gdje se podaci i stvaraju – visoko iznad oblaka.

No put do takve budućnosti nije posut zvijezdama. Svaki lansiranje mora biti ekonomično, svaki satelit izdržljiv, svaki sustav rashlađivanja savršeno usklađen s vakuumom. Treba graditi rakete koje se mogu višekratno koristiti, tvornice koje proizvode stotine takvih strojeva godišnje, i lansirna mjesta koja rade poput ritma srca. Treba zamisliti čitavu industriju koja se diže s tla i ostaje gore, rastući sastav po sastav, dok ne postane novi sloj ljudske civilizacije – sloj koji ne troši Zemlju, nego je štiti.

Vodeće američke tvrtke i projekti

• Cowboy Space (ranije Aetherflux) – Baiju Bhatt (suosnivač Robinhooda). Grade vlastitu raketu Big Iron čiji gornji stupanj postaje megavatni AI podatkovni centar. Planiraju konstelaciju od 20.000 satelita (Stampede).
• Starcloud (ranije Lumen Orbit) – Trenutno najnaprednija startup-tvrtka. Već su lansirali satelit s NVIDIA H100 GPU-om (prvi put u povijesti) i trenirali AI model u orbiti. Planiraju veliku konstelaciju (do 88.000 satelita).
• SpaceX (u suradnji s xAI) – Projekt Starmind. Najambiciozniji plan: do milijun satelita s NVIDIA Vera Rubin hardverom. Prvi sateliti očekuju se 2027./2028.
• Google – Project Suncatcher. Već su lansirali prototip sa svojim TPU čipovima (listopad 2026.). Cilj su povezani sateliti koji rade kao orbitalni AI klaster.
• Blue Origin – Project Sunrise. Prijavili su konstelaciju od oko 51.600 satelita u sun-sinhronoj orbiti.
• Axiom Space – Već imaju operativne orbitalne čvorove (nodes) koji rade kao edge-computing infrastruktura u svemiru.
• Sophia Space – Grade solarno napajane, space-cooled AI podatkovne centre.
• Orbital (Orbital Inc.) – Fokus na AI inferenciju. Planiraju do 100.000 satelita.

Kineski projekt

• ADA Space + Zhejiang Lab – Three-Body Computing Constellation. Već imaju više satelita u orbiti (prvi val 2025., proširenje 2026.) i realno izvršavaju AI modele (uključujući Alibabin Qwen).

Ostali relevantni igrači

• Lonestar Data Holdings – Više fokusirani na pohranu podataka (uključujući lunarne planove).
• NVIDIA – Ne grade satelite, ali isporučuju specijalizirani hardver (Space-1 Vera Rubin moduli) gotovo svim većim projektima.

Trenutno su Starcloud, Cowboy Space, SpaceX/xAI i Google najvidljiviji u utrci za stvaranje prave komercijalne infrastrukture AI podatkovnih centara u orbiti.

U ovoj viziji čovjek više nije samo stanovnik jedne planete. On postaje arhitekt prostora oko nje. Umjetna inteligencija, koja je nastala iz zemaljskog praha, seli se u čistoću orbite, gdje može rasti bez da guši izvore iz kojih je i sama potekla. Voda ostaje rijekama, tlo ostaje šumama, a energija se crpi iz beskrajnog izvora koji je oduvijek sjajao iznad naših glava. Tako se, možda prvi put u povijesti, tehnologija ne okreće protiv svoga doma, nego se diže iznad njega – ne kao bijeg, nego kao čin zrele odgovornosti.

I dok se noću zvijezde mirno okreću, među njima će se, jednog dana, kretati tihi svjetionici računala, nevidljivi većini očiju, ali neophodni budućnosti. Oni će nositi snove, znanje i snagu jedne civilizacije koja je napokon shvatla da pravo bogatstvo nije u tome što uzimati od Zemlje, nego u tome što joj ostaviti dok i sam odlaziš dalje.

Željko Serdar ( HCOIE )

When Computers Ascend to the Stars.

In an age when humanity’s hunger for knowledge and the power of artificial intelligence expands at a pace almost beyond imagining, the Earth bears a quiet yet increasingly unbearable burden. Data centers, those invisible temples of the digital age, rise like forests of glass and steel, and every new leaf of that forest demands more water, more electricity, and more space that would otherwise belong to rivers, fields, or silence. Cooling towers drain rivers, power lines sag under the weight of demand, and soil turns to concrete. Man, who once looked to the stars as a promise, now looks to them as a refuge.

Yet there is a thought born of necessity itself, one that reaches beyond the Earth’s crust. What if computational power, that new blood of civilization, no longer needs to live among us? What if it can be lifted into orbit, where the Sun knows no night, where the vacuum itself becomes a radiator, and where gravity no longer imposes its limits? In that vision, satellites are no longer merely eyes gazing downward, but entire cities of processors floating in eternal light, fed by unbroken streams of solar energy. In the dawn-dusk orbit, where the Sun never fully sets, panels unfold like the wings of a vast bird and capture a power that remains unattainable on Earth.

Such a satellite is not separate from the rocket that carries it. The upper stage itself becomes the housing; the skin becomes the radiator; and the propellant that lifted it transforms into coolant. The steel that survived the heat of launch remains aloft and serves as both armor and heat sink. Within five racks nested inside that flying structure work thousands of processors, and the entire assembly, once deployed, reaches the scale of a small city—hundreds of meters in width and length. Each such object delivers a megawatt of computing power, and thousands of them, spread across low Earth orbit, form a network whose total capacity can surpass entire terrestrial power grids.

The advantages are sharp as a blade’s edge. No depletion of water sources. No competition with agriculture or cities for land. Energy arrives directly from the Sun, without intermediaries, without losses through atmospheric layers. Heat is rejected into the endless void rather than into rivers and lakes. Data travel by laser beams, a swift and nearly invisible web linking orbit to the surface, while processing can occur where the data themselves are born—high above the clouds.

A New Infrastructure Above the Clouds.

Yet the path to such a future is not strewn with stars. Every launch must be economical, every satellite resilient, every cooling system perfectly matched to the vacuum. Rockets that can be reused must be built, factories that produce hundreds of such machines each year, and launch sites that beat like the rhythm of a heart. An entire industry must be imagined that rises from the ground and remains aloft, growing stage by stage, until it becomes a new layer of human civilization. This layer does not consume the Earth but protects it.

Leading U.S. companies and projects

• Cowboy Space (formerly Aetherflux) – Founded by Baiju Bhatt (Robinhood co-founder). Building its own rocket (Big Iron) whose upper stage becomes a megawatt-class AI data center. Plans a constellation of 20,000 satellites (Stampede).
• Starcloud (formerly Lumen Orbit) – Currently the most advanced startup. Already launched a satellite with an NVIDIA H100 GPU (first in history) and trained an AI model in orbit. Planning a large constellation (up to 88,000 satellites).
• SpaceX (in partnership with xAI) – Project Starmind. The most ambitious plan: up to 1 million satellites equipped with NVIDIA Vera Rubin hardware. First satellites expected in 2027/2028.
• Google – Project Suncatcher. Already launched a prototype with its own TPU chips (October 2026). Goal is networked satellites operating as an orbital AI cluster.
• Blue Origin – Project Sunrise. Filed for a constellation of approximately 51,600 satellites in sun-synchronous orbit.
• Axiom Space – Already operating orbital computing nodes as edge-computing infrastructure in space.
• Sophia Space – Building solar-powered, space-cooled AI data centers.
• Orbital (Orbital Inc.) – Focused on AI inference. Planning up to 100,000 satellites.

Chinese project

• ADA Space + Zhejiang Lab – Three-Body Computing Constellation. Already has multiple satellites in orbit (first wave in 2025, expanded in 2026) and is running real AI models (including Alibaba’s Qwen).

Other relevant players

• Lonestar Data Holdings – More focused on data storage (including lunar plans).
• NVIDIA – Does not build satellites but supplies specialized hardware (Space-1 Vera Rubin modules) to nearly all major projects.

Currently, Starcloud, Cowboy Space, SpaceX/xAI, and Google are the most prominent contenders in the race to create commercial AI data center infrastructure in orbit.

In that vision, man is no longer merely an inhabitant of one planet. He becomes the architect of the space around it. Artificial intelligence, born of terrestrial dust, migrates into the purity of orbit, where it can grow without choking the sources from which it itself arose. Water remains for the rivers, soil for the forests, and energy is drawn from the boundless source that has always shone above our heads. Thus, perhaps for the first time in history, technology does not turn against its home but rises above it—not as escape, but as an act of mature responsibility.

And while the stars turn quietly at night, among them will one day move the silent beacons of computation, invisible to most eyes yet indispensable to the future. They will carry the dreams, the knowledge, and the power of a species that has at last understood that true wealth lies not in what it takes from the Earth, but in what it leaves in peace while itself departing farther.

Zeljko Serdar ( CCRES )

Europe’s Answer to Starlink

In an age when global security and technological supremacy increasingly intertwine, sovereignty over communication systems is no longer a mere technical curiosity but a fundamental political and strategic issue. Dependence on foreign networks, especially those controlled by a single private company or a single state, is no longer seen as a temporary necessity but as a vulnerability that must be eliminated systematically. In this context, Europe, and particularly its northern members, is beginning to build its own alternatives that would enable states to exercise complete control over satellite links.

The essence is simple, yet the consequences are far-reaching. When a single private constellation of satellites becomes de facto critical infrastructure for the military, civil protection, rescue services and state administration, decisions about switching a service on or off cease to be purely commercial. They become political. Experiences from conflicts in which it became clear that communication channels can be restricted or denied at the owner’s discretion have left a deep mark. States have realised that sovereignty cannot rest on someone else’s goodwill, however advanced and reliable that technology may be.

Breaking Free from the American Kill Switch.

The response comes in the form of partnerships that bring together European industry and state needs. Finnish companies, renowned for their expertise in telecommunications and satellite technology, are developing low-Earth-orbit systems intended exclusively for governmental users. The key difference from existing commercial networks lies in ownership and control. The satellites, ground stations and terminals remain in the hands of the state that procures them. There is no external operator who can decide on the availability of the service. There is no political pressure that could extinguish the link at a critical moment. The system is conceived to be resilient, sovereign and entirely under national supervision.

Such an approach is not isolated. It fits into the broader European effort to reduce dependence on external technological giants. While own constellations are being built, Europe is simultaneously attracting experts, investing in research and development, and seeking ways for its own industries to occupy the place hitherto largely held by American or other external actors. This is a long-term strategy of technological autonomy that extends from satellite communications to a wider spectrum of critical technologies.

For smaller states, especially those located in the immediate vicinity of unstable regions, this question acquires additional weight. The ability to rely exclusively on one’s own infrastructure under crisis conditions is not a luxury, but a necessity. Satellite networks that a state itself owns and operates enable uninterrupted communication between military units, civil services and central institutions, regardless of what is happening on the ground or in diplomatic circles.

Nokia, ICEYE and the New European Space Doctrine.

Of course, the road to full sovereignty is neither swift nor inexpensive. Launching satellites, building ground infrastructure, developing terminals resistant to jamming and ensuring continuous maintenance require substantial investment and long-term political will. Yet the price of dependence can be still higher. When a communication system can be switched off with a single stroke, the cost is measured not only in money, but in human lives, territorial losses and the loss of strategic autonomy.

In this light, the efforts to build a European alternative are not merely a technological undertaking. They are the expression of a deeper realisation that in the twenty-first century sovereignty no longer rests solely on military force or economic strength, but also on the capacity to secure the flow of information by one’s own means. States that grasp this in time are building a future in which their critical links do not depend on the discretion of others. Those that fail to grasp it remain vulnerable, however strong they may appear in other domains.

Thus a new balance is taking shape before our eyes. It is not a matter of rejecting cooperation or embracing isolationism, but of a wise separation of interests. Cooperation remains desirable, yet critical functions must remain under national or at least European control. Herein lie both the strength and the wisdom of this approach: not hostility towards others, but responsibility towards oneself.

U doba kada se globalna sigurnost i tehnološka nadmoć sve više isprepliću, pitanje suverenosti komunikacijskih sustava prestaje biti tehnička zanimljivost i postaje temeljno političko i strateško pitanje. Ovisnost o tuđim mrežama, osobito onima koje kontrolira jedna privatna tvrtka ili jedna država, više se ne doživljava kao privremena nužnost, nego kao ranjivost koja se mora sustavno uklanjati. U tom kontekstu Europa, a posebno njezini sjeverni članovi, počinju graditi vlastite alternative koje bi državama omogućile potpunu kontrolu nad satelitskim vezama.

Suština je jednostavna, a posljedice dalekosežne. Kada jedna privatna konstelacija satelita postane de facto kritična infrastruktura za vojsku, civilnu zaštitu, spašavanje i državnu upravu, tada odluke o uključivanju ili isključivanju usluge prestaju biti čisto poslovne. One postaju političke. Iskustva iz sukoba u kojima se pokazalo da se komunikacijski kanali mogu ograničiti ili uskratiti prema nahođenju vlasnika sustava ostavila su dubok trag. Države su shvatile da suverenost ne može počivati na tuđoj dobroj volji, ma kako napredna i pouzdana ta tehnologija bila.

When Connectivity Becomes Power – Finland’s Quiet Rebellion.

Odgovor dolazi u obliku partnerstava koja spajaju europsku industriju i državne potrebe. Finske tvrtke, poznate po stručnosti u telekomunikacijama i satelitskoj tehnologiji, razvijaju sustave niske Zemljine orbite namijenjene isključivo državnim korisnicima. Ključna razlika u odnosu na postojeće komercijalne mreže leži u vlasništvu i kontroli. Sateliti, zemaljske stanice i terminali ostaju u rukama države koja ih nabavlja. Nema vanjskog operatera koji može odlučiti o dostupnosti usluge. Nema političkog pritiska koji bi mogao ugasiti vezu u kritičnom trenutku. Sustav je zamišljen tako da bude otporan, suveren i potpuno pod nacionalnim nadzorom.

Takav pristup nije izoliran. On se uklapa u širi europski napor da se smanji ovisnost o vanjskim tehnološkim divovima. Dok se grade vlastite konstelacije, Europa istodobno privlači stručnjake, ulaže u istraživanje i razvoj te traži načine da vlastite industrije zauzmu mjesto koje su dosad uglavnom zauzimali američki ili drugi izvanjski akteri. Riječ je o dugoročnoj strategiji tehnološke autonomije, koja se proteže od satelitskih komunikacija do šireg spektra kritičnih tehnologija.

Za manje države, osobito one koje se nalaze u neposrednoj blizini nestabilnih regija, ovo pitanje dobiva dodatnu težinu. Mogućnost da se u kriznim uvjetima osloni isključivo na vlastitu infrastrukturu nije luksuz, nego nužnost. Satelitske mreže koje država sama posjeduje i upravlja njima omogućuju neprekinutu vezu između vojnih jedinica, civilnih službi i središnjih institucija, neovisno o tome što se događa na zemlji ili u diplomatskim krugovima.

Naravno, put do potpune suverenosti nije ni brz ni jeftin. Lansiranje satelita, izgradnja zemaljske infrastrukture, razvoj terminala otpornih na ometanja i osiguravanje kontinuiranog održavanja zahtijevaju značajna ulaganja i dugoročnu političku volju. No cijena ovisnosti može biti još viša. Kada se komunikacijski sustav može isključiti jednim potezom, cijena se mjeri ne samo novcem, nego i ljudskim životima, teritorijalnim gubicima i gubitkom strateške autonomije.

Control the Signal, Control the Future.

U tom svjetlu, napori da se izgradi europska alternativa nisu samo tehnološki pothvat. Oni su izraz dublje spoznaje da u XXI. stoljeću suverenost više ne počiva samo na vojnoj sili ili gospodarskoj snazi, nego i na sposobnosti da se vlastitim sredstvima osigura protok informacija. Države koje to shvate na vrijeme grade budućnost u kojoj njihove kritične veze ne ovise o nahođenju drugih. One koje to ne shvate ostaju ranjive, ma koliko se u drugim područjima činile snažnima.

Tako se pred našim očima oblikuje nova ravnoteža. Ne radi se o odbacivanju suradnje ili izolacionizmu, nego o mudrom razdvajanju interesa. Suradnja ostaje poželjna, ali kritične funkcije moraju ostati pod nacionalnom ili barem europskom kontrolom. U tome je i snaga i mudrost ovog pristupa,ne neprijateljstvo prema drugima, nego odgovornost prema sebi. 

Društveni ugovor u plamenu

U srcu Europe, tamo gdje se stoljećima gradila krhka ravnoteža između slobode i reda, danas se događa nešto što više nije moguće zanijekati. Država, ta drevna institucija koja je nastala upravo zato da štiti građane od kaosa, postupno se povlači iz svoje osnovne dužnosti. Umjesto da stoji kao čvrsti bedem između mira i nasilja, ona se ponaša kao promatrač koji, iz nekog neobjašnjivog razloga, dopušta da se ulice pretvore u pozornicu za pljačku, palež i otvoreno nepoštivanje zakona.

Kada se mladi ljudi okupljaju navodno zbog škola, zbog nedostatka učitelja, dotrajalih zgrada ili kukaca u učionicama, to bi, u zdravom društvu, bila legitimna zabrinutost. No vrlo brzo takvi prosvjedi prestaju biti o školama. Pojavljuju se zastave koje nemaju nikakve veze s obrazovanjem, slogani koji odbacuju samu ideju nacionalne države, grupe koje dolaze s jasnim ideološkim programom. Neke od njih nose crvene i crne zastave, druge zelene i bijele. Neke govore o klasnoj borbi, druge o vjerskoj pobjedi. Zajedničko im je samo jedno: neprijateljstvo prema društvu u kojem žive i prema pravilima koja to društvo drže na okupu.

Nasilje koje više nije strano.

Iza svega stoji dublji raskol. Društveni ugovor, taj nevidljivi dogovor između građana i vlasti, počinje pucati. Građani plaćaju poreze, poštuju zakone, odgajaju djecu, rade. Od države očekuju samo ono što je oduvijek bila njezina najvažnija zadaća: da osigura mir na ulicama, da štiti imovinu, da kazni one koji krše pravila. Kada to prestane raditi, kada se pljačka i nasilje događaju pred očima policije, a odgovorni ostaju netaknuti, tada se rađa osjećaj izdaje. Ljudi počinju sumnjati da država više nije na njihovoj strani.

Posebno je zlokobno kada se u toj mješavini nasilja i ideologije prepoznaju organizirane mreže koje već dugo djeluju ispod površine. One ne nastaju preko noći. One se grade godinama, kroz vjerske centre, kroz udruge, kroz politički utjecaj. Njihovi ciljevi nisu skriveni, žele više moći, žele da se kritika njihove ideologije proglasi zločinom, žele utjecati na vanjsku politiku, žele da se njihove vrijednosti postave iznad vrijednosti zemlje koja ih je primila. A kada dođe do nereda, oni se pojavljuju kao posrednici, kao oni koji bi, navodno, mogli smiriti situaciju, ali samo ako dobiju ono što traže.

Istodobno, postoji i onaj sloj mladih muškaraca kojima nije potrebna nikakva ideologija. Njima je dovoljno uzbuđenje, adrenalinski nalet, osjećaj moći koji dolazi kada se može razbijati, krasti, paliti, a da nitko ne reagira. U društvima iz kojih dolaze, nasilje je često bilo dio svakodnevice. Tamo gdje je život jeftin, gdje se pravda rješava na ulici, gdje je država ili odsutna ili korumpirana, čovjek rano nauči da je snaga jedini pravi zakon. Kada takvi ljudi dođu u mirnu, uređenu zemlju, njihov unutarnji kompas ostaje isti. Mir im se čini slabim, red im se čini naivnim. I onda, kada se prilika ukaže, oni rade ono što su oduvijek znali raditi.

Tamo gdje zakon šuti.

Zapadna društva, međutim, nisu navikla na takav prag nasilja. Generacije su rasle u uvjerenju da je mir nešto prirodno, da je sigurnost dana. Zaboravile su koliko je teško i koliko dugotrajno bilo graditi taj mir. Zaboravile su da se civilizacija ne održava sama od sebe, već stalnim naporom, discipliniranom primjenom zakona i spremnošću da se brani. Kada se granice otvore preširoko, kada se odustane od zahtjeva za prilagodbom, kada se kulturne razlike proglase nečim što se ne smije spominjati, tada se u mirno tkivo unosi nešto strano, ne strano po podrijetlu, nego po odnosu prema životu, prema ženi, prema autoritetu, prema samom smislu zajednice.

Imigracijski sustav, kakav danas postoji, više ne služi interesima zemalja koje primaju. On je postao mehanizam koji ne razlikuje one koji žele raditi, učiti i poštivati pravila od onih koji dolaze s posve drugačijim namjerama. Asimilacija se pretvorila u prljavu riječ. Umjesto da se od novopridošlica očekuje da prihvate jezik, zakon i temeljne vrijednosti, očekuje se da se domaće stanovništvo prilagodi njima. Rezultat je stvaranje paralelnih društava, enklava u kojima vladaju druga pravila, drugi autoriteti, druga lojalnost.

U takvim uvjetima, institucije počinju posustajati. Škole gube autoritet. Policija se suzdržava. Sudovi oklijevaju. Mediji biraju riječi s krajnjim oprezom. A političari, umjesto da govore istinu, govore ono što misle da će umiriti najglasnije. Tako se, korak po korak, razgrađuje sam temelj na kojem počiva europska civilizacija: povjerenje da će zakon vrijediti jednako za sve, da će nasilje biti kažnjeno, da će mir biti zajamčen.

Posljednji dani mira.

Nije riječ o mržnji prema ljudima. Riječ je o ljubavi prema onome što je stoljećima građeno, prema slobodi mišljenja, prema ravnopravnosti spolova, prema pravu da se živi bez straha, prema mogućnosti da se kritizira svaka ideja, uključujući i one najsvetije. Kada se te vrijednosti počnu relativizirati, kada se počne tvrditi da su sve kulture jednake, da nema boljeg i lošijeg načina života, tada se otvara put prema propasti. Jer nisu sve kulture jednake. Neke cijene život, neke ga drže jeftinim. Neke štite žene, neke ih podčinjavaju. Neke grade mostove, neke zidove.

Budućnost nije unaprijed određena. Još uvijek postoji mogućnost da se države vrate svojoj osnovnoj ulozi. Da jasno kažu: zakon vrijedi za sve. Da demontiraju mreže koje rade protiv njih. Da zaustave one koji dolaze samo da bi uzimali, a ne da bi davali. Da odgajaju mlade ljude u duhu odgovornosti, a ne u duhu vječne žrtve. Da se usude govoriti istinu, čak i kada je neugodna.

Jer ako se to ne učini, jednog će dana i oni koji su danas najglasnije branili „različitost“ shvatiti da su ostali sami. Da su njihovi slogani postali smiješni, a njihova dobrota naivna. I da je mir, koji su uzimali zdravo za gotovo, nestao, ne zato što ga je netko silom oduzeo, nego zato što su ga sami, korak po korak, predali. Željko Serdar.

Ranjive rute nafte, povratak nuklearkama i azijski zeleni zaokret

 

Globalna energetska jednadžba. Geopolitički potresi, uspon umjetne inteligencije i ubrzana tranzicija.

Globalni energetski sektor trenutačno prolazi kroz strukturne promjene bez presedana. Tradicionalna tržišta fosilnih goriva suočavaju se s nepredvidivim geopolitičkim savezima i izravnim sigurnosnim prijetnjama transportnim rutama. Istodobno, eksponencijalni rast sektora visoke tehnologije, pogonjen razvojem umjetne inteligencije, stvara golemo opterećenje na elektroenergetske mreže širom svijeta. Ove silnice, u kombinaciji s hitnošću prelaska na održive izvore energije, oblikuju novu ekonomsku i geopolitičku stvarnost.

---

1. Previranja na tržištu nafte i dizela: Novi savezi i sigurnosni rizici.

Tržište tekućih goriva ušlo je u fazu ekstremne volatilnosti, gdje se ekonomske zakonitosti ponude i potražnje povlače pred vanjskopolitičkim odlukama i vojnim krizama.

Kontroverzni „Sporazum o dizelu” između Washingtona i Moskve.

U potpuno neočekivanom vanjskopolitičkom preokretu, Kremlj je službeno potvrdio da je ruski dizel ponovno počeo masovni priljev na globalna tržišta. Ovaj razvoj događaja izravna je posljedica medijski iznimno propraćenog i pragmatičnog dogovora između američkog predsjednika Donalda Trumpa i ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Povod za ovaj nesvakidašnji sporazum bila je Trumpova domaća energetska kriza. Kako bi suzbio nagli rast cijena goriva na američkim benzinskim postajama, Trump je donio radikalnu odluku: dopustio je korištenje porezno izuzetog, takozvanog „crvenog” dizela (koji je u SAD-u tradicionalno rezerviran isključivo za poljoprivredu i industrijske strojeve) svim američkim vozačima. Budući da je takav potez stvorio golemu potražnju i dodatno iscrpio domaće rafinirane zalihe, Washington je bio prisiljen potražiti pragmatično rješenje na globalnoj razini, što je rezultiralo otvaranjem vrata ruskom dizelu unatoč ranijim sankcijama.

Vojni udari na bliskoistočnu infrastrukturu.

Dok se atlantska tržišta prilagođavaju novom američko-ruskom dogovoru, opskrba s Bliskog istoka ponovno visi o niti. Cijene nafte na svjetskim burzama našle su se pod snažnim pritiskom rasta nakon vijesti iz Ministarstva energetike Saudijske Arabije da je zgrada naftnog giganta Saudi Aramco u Dahranu bila meta napada.

Iako su saudijske vlasti brzo reagirale kako bi stabilizirale tržište, incident je ogolio ranjivost kritične infrastrukture. U pokušaju da zadrži povjerenje zapadnih partnera i stabilizira prihode, Saudi Aramco je započeo s agresivnim nuđenjem dodatnih količina sirove nafte Europi za isporuku potkraj listopada i sredinom studenoga, pokušavajući tako kompenzirati strah od prekida isporuke.

Blokada Hormuškog tjesnaca i upozorenje IEA-e

Strahovanja su se pokazala opravdanima u Hormuškom tjesnacu, jednoj od najvažnijih svjetskih pomorskih točaka za transport nafte. Nakon potonuća velikog kontejnerskog broda, koje je uslijedilo kao izravna posljedica učestalih iranskih napada na trgovačke rute, cijene nafte su skočile na najvišu razinu u posljednje četiri godine, nakratko dotaknuvši kritičnu granicu od 126 dolara po barelu.

Na ove događaje žurno je reagirala Međunarodna agencija za energiju (IEA). U svojem najnovijem izvješću, IEA je izdala ozbiljno upozorenje da će globalno tržište dizela ostati iznimno nestabilno i tijekom cijele sljedeće godine. Kontinuirani geopolitički sukobi sustavno smanjuju rafiniranje i proizvodnju na Bliskom istoku. Prema analizama IEA-e, kronični manjak dizela ne predstavlja samo energetski problem, već izravno prijeti rastom globalne inflacije i ozbiljnim usporavanjem ukupnog svjetskog gospodarskog rasta, s obzirom na to da o dizelu ovisi kompletan globalni transport i logistika.

---

2. Infrastruktura i utrka u naoružanju umjetnom inteligencijom.

Dok se tradicionalni energetski sektor bori s ratnim krizama, tehnološki sektor proživljava revoluciju koja zahtijeva neviđene količine električne energije. Umjetna inteligencija više nije samo softversko pitanje, već teško infrastrukturno breme.

Energetski izazov AI ekspanzije	Strateški odgovor industrije
Preopterećenje postojeće prijenosne mreže	Masovna izgradnja novih magistralnih dalekovoda (SAD)
Visoki operativni troškovi hlađenja i procesora	Uvođenje manjih modularnih plinskih turbina uz centre
Potreba za neprekidnom (Base-load) energijom	Okretanje nuklearnim elektranama (Google, Microsoft)

Podatkovni centri pred zidinama elektroenergetske mreže.

Eksponencijalni rast kompleksnih AI modela zahtijeva goleme podatkovne centre koji rade bez prestanka. Ova nezapamćena potražnja za električnom energijom počela je ozbiljno ugrožavati stabilnost elektroenergetskih mreža, posebice u Sjedinjenim Američkim Državama. Kako bi spriječili kolaps sustava i osigurali nesmetan rad svojih poslužitelja, tehnološki divovi i energetski operateri pokrenuli su masovnu izgradnju novih magistralnih dalekovoda u SAD-u. Osim same prijenosne mreže, ubrzano se uvode i manje plinske turbine smještene izravno uz podatkovne centre, koje služe kao brzi i fleksibilni izvori energije za održavanje troškova pod kontrolom.

Povratak nuklearnoj energiji kao tehnološkoj stvarnosti.

Dugoročno gledano, plinske turbine nisu ekološki ni ekonomski održive za ciljeve ugljične neutralnosti koje su tehnološke kompanije same sebi nametnule. Zbog toga svjedočimo povratku nuklearnoj energiji. Google je službeno podržao i sklopio ugovore s postojećim nuklearnim elektranama kako bi osigurao stabilnu opskrbu za svoje podatkovne centre koji stvaraju golem pritisak na američku mrežu.

Ovaj potez odražava širi konsenzus unutar energetske i tehnološke zajednice. Vodeći ljudi u energetskom sektoru sada otvoreno ističu da je utrostručenje globalnih nuklearnih kapaciteta do 2050. godine apsolutno ključno za pobjedu u utrci u razvoju umjetne inteligencije. Bez stabilne i čiste bazne energije koju pruža nuklearna fisija, održavanje računalne moći potrebne za naprednu umjetnu inteligenciju postat će nemoguće.

Ekspanzija na europskom tlu.

Ovaj se trend ubrzano prelijeva i na Europu. Zbog povoljnih klimatskih uvjeta, ali i geografskog položaja, Iberijski poluotok postao je novo žarište tehnoloških investicija. Nagli razvoj podatkovnih centara potaknuo je snažan val izgradnje postrojenja za čistu energiju i naprednih sustava za skladištenje energije diljem Španjolske i Portugala, čime ove zemlje postaju ključno energetsko čvorište za europski digitalni suverenitet.

---

3. Obnovljivi izvori energije i korporativne promjene pod pritiskom.

Geopolitička nesigurnost i tehnološki zahtjevi ubrzavaju potrebu za diversifikacijom energetskih izvora, tjerajući države na povlačenje strateških, milijardama dolara vrijednih poteza.

Tajvanski štit od ukapljenog prirodnog plina.

Suočen sa stalnim geopolitičkim pritiscima i potrebom da osigura energetsku neovisnost svoje ključne industrije poluvodiča, Tajvan je povukao radikalan potez na tržištu plina. Vlada u Taipeiju izvijestila je o postizanju značajnog napretka u pregovorima o kupnji ukapljenog prirodnog plina (LNG) iz projekta Alaska LNG.

Tajvan se obvezao na kolosalnu investiciju od 4,4 milijarde dolara u ovaj američki projekt. Ovim korakom Tajvan ne samo da osigurava stabilan dotok energenata koji će zamijeniti ugljen i poduprijeti tranziciju, već i dodatno učvršćuje svoje strateško i ekonomsko savezništvo sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Azijska utrka prema zelenoj energiji i njezine prepreke.

Sličan scenarij odvija se i u ostatku Azije. Sukob na Bliskom istoku, u koji je izravno uključen Iran, pokazao je zemljama jugoistočne Azije koliko je opasno oslanjati se na uvoznu naftu i plin kroz nestabilne pomorske tjesnace. Ova kriza ubrzano okreće regiju prema razvoju vlastitih obnovljivih izvora energije, sunca, vjetra i geotermalne energije.

Međutim, prelazak na zelenu energiju nije bez poteškoća. Ekonomski stručnjaci i inženjeri upozoravaju na to da se jugoistočna Azija suočava s ozbiljnim preprekama u financiranju skupih baterijskih sustava za skladištenje energije i modernizaciji elektroenergetskih mreža. Bez tih golemih kapitalnih ulaganja, obnovljivi izvori energije zbog svoje intermitentnosti (ovisnosti o vremenskim prilikama) neće moći pružiti potpunu energetsku sigurnost, što bi moglo usporiti njihovo konačno osamostaljenje od fosilnih goriva.

---

Realnost kao zaključak.

Energetska karta svijeta ubrzano se iscrtava. Kratkoročne krize, poput sukoba u Iranu i tjesnacima, rješavaju se nekonvencionalnim i politički osjetljivim dogovorima poput onog između Trumpa i Putina. Dugoročno, međutim, pobjednike u globalnoj ekonomskoj utrci neće odlučiti samo posjedovanje naftnih izvora, već sposobnost država da izgrade robusne, čiste i napredne energetske sustave sposobne napajati kako kućanstva, tako i superračunala sutrašnjice.

Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora energije ( HCOIE )