Politički zaokret koji se odvija od Brazila do Španjolske i šire, od Latinske Amerike do Europe, nije samo reakcija na kriminal, migracije ili inflaciju. On se djelomično hrani i dubljim nezadovoljstvom zbog energetskih politika koje su lijeve vlade često vodile pod zastavom obnovljivih izvora, a koje su u praksi ostavljale zemlje ranjivijima, ovisnijima o uvozu i manje sposobnima da same upravljaju vlastitim energetskim sustavima. Dok lijeve administracije teže ideološki snažnijem poticanju solara i vjetra, desne i pragmatične snage koje sada jačaju češće stavljaju naglasak na pouzdanost, cijenu i stvarnu samostalnost, uključujući nuklearnu energiju i domaće resurse. U tome se krije jedan od tihih, ali sve jasnijih razloga zašto birači, zemlju po zemlju, okreću leđa starim većinama.
U nedjelju, 4. listopada 2026., Brazil je održao prvi krug predsjedničkih izbora koji su, prema očekivanjima mnogih, ali ipak uz iznenađujuću snagu desnice, završili bez pobjednika u prvom krugu. Flávio Bolsonaro, sin bivšeg predsjednika Jaira Bolsonara, osvojio je oko 47 posto glasova, dok je aktualni predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva završio s približno 45 posto. Nijedan kandidat nije prešao prag od 50 posto, pa se odlučujući obračun prenosi na 25. listopada. Uz to, desne snage ostvarile su snažne rezultate i u izborima za Kongres, što dodatno otežava položaj ljevice. Lula se, nakon godina na vlasti, našao u teškoj političkoj situaciji, suočen s jasnim znakovima umora birača i rastućom željom za promjenom.
Sličan prizor, samo nekoliko tisuća kilometara dalje, odvija se u Španjolskoj. Pedro Sánchez, još jedan od rijetkih preostalih istaknutih socijalističkih lidera u Europi, danas je, 5. listopada 2026., raspisao prijevremene parlamentarne izbore za 29. studenoga. Neposredni povod bile su uzastopne parlamentarne poraze oko mjera vezanih uz stambenu krizu te val prosvjeda koji su zahvatili zemlju zbog nedostupnosti stanovanja. Ankete već dulje vrijeme pokazuju jasan prednost Narodne stranke (PP), uz otvorenu mogućnost koalicije s Voxom. Sánchezova vlada, poput Luline, nalazi se u ozbiljnim poteškoćama, suočena s erozijom potpore i gubitkom parlamentarne stabilnosti.
Ono što povezuje ova dva lidera nije samo unutarnja politička kriza. I Lula i Sánchez dijele sličan vanjskopolitički profil: izraženu pro-palestinsku orijentaciju, kritički odnos prema američkoj politici, odbijanje korištenja vojnih baza za američke operacije te uvođenje embarga na oružje Izraelu. Ti stavovi, koji su godinama činili dio njihova političkog identiteta, sada se poklapaju s gubitkom tla pod nogama u vlastitim zemljama. Njihov položaj nije izoliran slučaj, već se uklapa u širi, gotovo kontinentalni trend u kojem lijeve vlade, zemlju po zemlju, gube podršku birača.
Ima toga još.
Najjasniji i najbrži prelazak s lijeve na desnu vlast dogodio se u Latinskoj Americi. Argentina, Bolivija, Čile, Kolumbija, Honduras, Peru i niz drugih zemalja u relativno kratkom razdoblju doživjeli su izborni zaokret. U Europi je taj proces postupniji, ali jednako prepoznatljiv: jačanje desnih stranaka, njihov ulazak u vlade ili koalicije, te rast utjecaja. Italija je već 2022. dobila vladu Giorgie Meloni, koja je zamijenila prethodnu tehnokratsko-centrističku konfiguraciju. U Portugalu desna manjinska vlada surađuje s Chegaom. Nizozemska, Finska, Slovačka i Češka imaju desne stranke u vladama ili koalicijama. U Njemačkoj AfD bilježi značajne uspjehe na regionalnoj razini, dok u Švedskoj desna vlada vlada uz podršku Sweden Democrats.
Plima koja mijenja kartu.
Zajedničko ovim procesima nije toliko ideologija sama po sebi, koliko konkretna iskustva birača: osjećaj nesigurnosti, ekonomski pritisak, umor od dugogodišnje vlasti. Desni kandidati uspjeli su uvjeriti dio biračkog tijela da će biti učinkovitiji u vraćanju reda, kontrole i stabilnosti. Temelji toga pomaka leže u nezadovoljstvu zbog kriminala, migracija, inflacije i opće ekonomske situacije. U Latinskoj Americi taj zaokret bio je brži i dramatičniji; u Europi je postupan, ali dosljedan. U oba slučaja radi se o odgovoru na percepciju da postojeće politike više ne pružaju rješenja koja birači smatraju hitnima.
Tako se, u jesen 2026., politička karta Latinske Amerike i Europe mijenja pred našim očima. Brazil i Španjolska samo su najnoviji, ali simbolički važni primjeri toga trenda.
Da se dotaknem i naše branše, lijeve vlade su, u prosjeku i prema empirijskim istraživanjima, sklonije agresivnijem poticanju obnovljivih izvora energije (posebno solara i vjetra) kao ideološkog prioriteta. Desne (i pragmatične centrističke) vlade češće stavljaju naglasak na energetsku samostalnost, pouzdanost i cijenu sustava, što uključuje nuklearnu energiju, domaće fosilne resurse i obnovljive izvore samo ako su ekonomski i tehnički održivi.
Naravno ovo pišem na temelju podataka i stvarnih politika, a ne ideoloških floskula.
Obnovljivi izvori (solar, vjetar, hidro…)
Više studija (panelne regresije za EU-27, OECD zemlje, američke države) pokazuje da lijeve i zelenije vlade dosljednije povećavaju udio obnovljivih izvora. Lijeve stranke češće uvode subvencije, obvezujuće ciljeve (RPS – Renewable Portfolio Standards), porezne olakšice i regulativu koja favorizira solar i vjetar. Desne i osobito populističke desne stranke češće usporavaju ili uvjetuju te politike zbog troškova, utjecaja na industriju i sumnje u klimatske prioritete.
Primjeri:
- U SAD-u demokratske guvernerstva i savezne administracije (npr. IRA pod Bidenom) snažnije potiču obnovljive.
- U Europi lijeve i zelene koalicije gurale su Energiewende i Green Deal.
- Međutim, u praksi i republikanci u američkim “crvenim” državama (Texas) grade ogromne kapacitete vjetra i solara – ali iz ekonomskih razloga (jeftina energija, radna mjesta), a ne zbog klimatske ideologije.
Energetska samostalnost i otpornost sustava
Ovdje se situacija mijenja. Prava samostalnost nije samo “više solara i vjetra”. Intermitentni obnovljivi izvori zahtijevaju:
- ogromne rezerve (baterije, plin, ugljen ili nuklearne elektrane),
- stabilnu mrežu,
- uvoz kritičnih minerala i tehnologije (Kina dominira solarnim panelima, rijetkim zemljama, baterijama).
Nakon energetskih kriza (Ukrajina 2022., kasniji šokovi), mnoge zemlje su shvatile da prekomjerno oslanjanje na vremenski ovisne izvore + uvoz plina stvara ranjivost. Zato:
- Desne i centrističke vlade češće vraćaju ili proširuju nuklearnu energiju (Francuska, Švedska pod desnom koalicijom, dijelovi SAD-a, Italija, Belgija, čak i neke demokratske američke države u 2025./2026.).
- Lijeve i zelene stranke češće ostaju skeptične ili otvoreno protiv nuklearne energije, inzistirajući na “100 % obnovljivima”, što u praksi može povećati ovisnost o uvozu ili fosilnim backupovima.
- Desne politike češće naglašavaju domaću proizvodnju (nafta, plin, ugljen gdje je potrebno, nuklearna) i tržišne kriterije, a ne ideološke ciljeve “net zero do 2030./2040. po svaku cijenu”.
Realnost, a ne ideologija.
- Lijeve vlade su bolje u postavljanju ambicioznih ciljeva za solar i vjetar.
- Desne/pragmatske vlade bolje (ili barem realističnije) štite dugoročnu pouzdanost, cijenu i geopolitičku neovisnost sustava, jer ne isključuju nuklearnu energiju i ne tretiraju fosilne izvore kao apsolutno zlo.
- Najbolji rezultati dolaze iz mješovitih pristupa: obnovljivi, nuklearna, skladištenje, pametna mreža. Zemlje koje su to shvatile (Francuska, dijelovi Skandinavije, neke američke države) imaju stabilnije i jeftinije sustave od onih koje su otišle u ekstremnu “samo obnovljivi” ili “samo fosilni” politiku.
Moj zaključak nije “lijevo je bolje” ili “desno je bolje” u slučaju obnovljivih izvora. Lijeve vlade su sklonije obnovljivima kao dogmi. Desne su sklonije energetskoj samostalnosti kao prioritetu. Pravi test nije ideološka čistost, nego može li zemlja držati svjetla upaljena, industriju konkurentnom i račune podnošljivima, bez ovisnosti o geopolitičkim rivalima. Eto toliko, Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE )
No comments:
Post a Comment