Kako je jedna skromna flota podmornica zaključala Jadran, i što to danas znači za uska mora Dalekog istoka. Kina, geografski kontinentalna sila, koja već desetljećima gradi veliku mornaricu, sada već i veću od američke po broju brodova. Je li to pravi prijelaz u pomorsku silu i globalni hegemon ili proturječje koje će je na kraju stići? Uska mora imaju svoju logiku. Ona ne prašta veličinu flote ako ta flota ne može slobodno disati. Jadran je to dokazao prije više od stotinu godina, a ista zemljopisna istina danas lebdi nad kineskim obalama.
Priča počinje u Rijeci 1860-ih. Umirovljeni austrougarski časnik hrvatskog podrijetla Ivan Lupis (Vukić) razvio je zamisao o samohodnom podvodnom projektilu koji bi se mogao lansirati s obale ili s broda. Britanski inženjer Robert Whitehead preuzeo je tu ideju i u riječkoj tvornici pretvorio je u praktično oružje. Godine 1866. rođen je prvi moderni torpedo. Rijeka je tako postala kolijevka oružja koje će promijeniti pomorsko ratovanje. Torpedo je demokratizirao more: relativno jeftino, relativno malo, a smrtonosno za najveće oklopnjače.
Pol stoljeća kasnije, u istom moru, taj izum dobio je svog majstora. Georg Johannes Ritter von Trapp rođen je 1880. u Zadru. Završio je Pomorsku akademiju u Rijeci i cijelu karijeru proveo u austrougarskoj mornarici čija je glavna baza bila Pula. Kada je 1914. izbio rat, von Trapp je već bio iskusni podmorničar. Zapovijedao je najprije podmornicom SM U-5, a kasnije i SM U-14.
U travnju 1915. njegova U-5 torpedirala je francusku oklopnu krstaricu Léon Gambetta južno od Otrantskih vrata. Brod je tonuo u nekoliko minuta. Gotovo sedam stotina mornara nije preživjelo. Nekoliko mjeseci kasnije, kod Pelješca, von Trapp je zarobio talijansku podmornicu Nereide. Do kraja rata potopio je jedanaest trgovačkih brodova i dva ratna broda. Postao je najuspješniji austrougarski podmorničar.
No brojke nisu najvažnije. Važnije je što su te podmornice, zajedno s minama i obalnim topništvom, učinile Jadranom. Talijanska i saveznička flota bile su znatno jače. Ipak, nisu se usudile slobodno ulaziti u Jadran. Svaki pokušaj zahtijevao je skupi sustav konvoja. Trgovački promet bio je otežan, a obala Austro-Ugarske ostala je relativno sigurna. Skromna podmornička flota, oslonjena na usko more i dobre baze, zaključala je cijelo more.
Ista zemljopisna matematika danas vrijedi na Dalekom istoku. Kina ima najveću trgovačku flotu na svijetu i ovisi o slobodnom protoku robe kroz uske prolaze: Tajvanski tjesnac, Luzonski tjesnac, prolaze oko Filipina, Malajski prolaz. Njezini susjedi, Japan, Južna Koreja, Tajvan, Filipini, Vijetnam, raspolažu ili mogu raspolagati podmornicama, minama, obalnim proturaketnim sustavima i sve boljim mogućnostima praćenja. Ako se ti susjedi odluče koordinirati, ne trebaju im nosači zrakoplova da bi Kini otežali ili privremeno onemogućili slobodan izlaz trgovačkih brodova. Dovoljno je zatvoriti uska vrata.
Kina, kao i Rusija leži na uskim morima. To je velika ranjivost. Rusija je već u problemima, Crno more gubi zbog Ukrajine, Baltik je postao „NATO jezero“. Ako Kina želi biti prava pomorska sila, mora surađivati sa susjedima, npr. oko pitke vode, brana na rijekama na Tibetu koje utječu na odnose s Indijom. Ako sve radi unilateralno i agresivno, susjedi će se organizirati protiv nje. To se već događa, pogledajte samo kanadskog premijera Carneyja i Europu.
Kina danas uvozi više od 70 posto nafte morem. Veliki dio hrane, željezne rude i drugih sirovina također stiže brodovima. Istodobno, njezin izvoz, od elektronike do električnih automobila – gotovo u potpunosti ovisi o slobodnom prolazu kroz nekoliko uskih točaka. Ako se te točke zatvore ili samo ozbiljno ugroze, cijeli sustav se usporava.
Prvi i najvažniji primjer je Tajvanski tjesnac. Širok je na najužem dijelu oko 130 kilometara. U slučaju krize, čak i ograničena minaška i proturaketna obrana s tajvanske strane, uz potporu podmornica, može učiniti prolaz ekstremno skupim i rizičnim za trgovačke brodove. Osiguravatelji bi odmah digli premije, a mnogi vlasnici flota bi jednostavno zaobišli taj put.
Drugi kritični prolaz je Malajski tjesnac. Kroz njega prolazi gotovo sva kineska nafta s Bliskog istoka. Tjesnac je uzak, plitak i lako se može ometati minama, malim brzim brodicama ili obalnim raketnim sustavima. Čak i privremeno zatvaranje ili prijetnja zatvaranjem prisilila bi kineske tankere na dugi i skupi put oko Afrike.
Slično vrijedi i za Luzonski tjesnac između Tajvana i Filipina te za prolaze oko japanskih otoka. Tu susjedne zemlje već raspolažu modernim podmornicama, proturaketnim sustavima i sposobnostima praćenja. Ako se te snage koordiniraju, ne moraju potopiti nijedan kineski nosač zrakoplova. Dovoljno je da trgovački promet postane neizvjestan.
Uska mora ne uništavaju flotu odmah. Ona ju prisiljavaju da plati mnogo višu cijenu za svaki kilometar. A kada cijena postane previsoka, trgovina se usporava, industrija gubi ritam, a politički pritisak raste iznutra. To je mehanizam kojim relativno skromne snage mogu stegnuti mnogo veću silu, baš kao što su austrougarske podmornice stegle Jadran.
Trgovački brod nije ratni brod. On ne može juriti, ne može se boriti i ne može si priuštiti rizik. Jedan uspješan napad, ili čak samo vjerodostojna prijetnja, dovoljan je da osiguravatelji digne premije, a vlasnici flota preusmjere rute. Cijena takvog poremećaja mjerila bi se u milijardama dnevno.
Povijest Jadrana ne kaže da je Kina osuđena na poraz. Kaže samo da veličina flote nije dovoljna ako geografija radi protiv tebe, a susjedi imaju motiv i sredstva da tu geografiju iskoriste. Uska mora ne praštaju oholost. Ona nagrađuju one koji znaju čitati kartu i poštivati njezine granice.
Nadam se da Vam se svidjela ova moja pričica,
Željko Serdar, Hrvatski Centar Obnovljivih Izvora Energije ( HCOIE )
No comments:
Post a Comment