Rat je organizirani sukob naoružanih ljudi, kao produženje politike država, nacija, klasa sredstvima oružanog nasilja u cilju ostvarivanja određene političke, gospodarske i druge dobiti. Rat je društvena pojava uvjetovana i povezana s pojavom i razvitkom klasnog društva čiji su osnovni zakoni ujedno i opći zakoni razvitka rata. Osnovni sadržaj rata čini oružana borba, ali se rat ne svodi samo na nju, on je širi, složeniji jer uključuje i druge oblike borbe (političke, gospodarske itd.) koje imaju veliko značenje za pripremu i vođenje samog rata.
U svakom ratu dolazi do sukoba interesa političkog, vojnog, koji svoj izvor ima većinom u ekonomiji, distribuciji raznih resursa, industrijskim potencijalima ili samom teritoriju. Naši postupci su produkt naših ideja, naših razmišljanja. Pisao sam na početku ove agresije o vidljivoj promjeni vibracije frekvencije Zemlje. Ipak naše ideje nisu samo naše, one su kombinacija političkog i kulturnog okruženja u kojemu živimo. Težnja za teritorijem je biološka predispozicija svojstvena svim ljudskim bićima koja smatraju da čovjek mora posjedovati ili tražiti bolji teritorij i mjesto za život. Isto tako je poznato da teritorij daje osjećaj identiteta i povezanosti s pripadnicima svoje nacije.
Da li se može napad smatrati činom obrane od agresije? Međunarodni zakon, striktno zabranjuje preventivne napade osim ako nisu autorizirani od UN-vog Vijeća Sigurnosti. Ta pitanju su jako aktualna od veljače 2022. Rusija se vodila onom - napad je najbolja obrana.
Neke pacifističke teorije smatraju da se rat može izbjeći ako se odreknemo privatnog vlasništva, a time bi se, prema njima, gubila i moć kontrole nad nekim teritorijem. To naravno nije dovoljno, jer ne vode se svi ratovi zbog blagostanja i teritorija. Neki se vode zbog moći, slave, pohlepe i časti, za vlastitu slobodu i religiju. U realnosti ratovi se vode zbog svih tih razloga, u manjoj ili većoj mjeri, i kompleksno su isprepleteni. Iz vlastitih iskustava znamo da je rat brutalan, nepravedan i okrutan. Mi ljudi nismo nužno racionalna bića, nego smo zaokupljeni vlastitim kulturološkim kontekstom i nikako ga ne smijemo ignorirati ili staviti na stranu, ocijeniti kao nevažnim, a to je upravo ono što sada fura Rusiju.
Za zaustavljanje ovog rata nužna je globalna suradnja. Nenasilna obrana nije nikakva obrana protiv okrutnih i nemilosrdnih osvajatelja. Briga za drugoga treba nam biti prioritet, i tu se ne govori samo o onim osnovnim potrebama, smanjivanje gladi, suša i raznih bolest, već se govori o tome da se čovjeku pruža i dostojanstvo koje zaslužuje i koje mu pripada.
Teško se oteti dojmu da i u Hrvatskoj ima ekipe koja je uzbuđena i sramežljivo vesela Ruskom operacijom, čitaj brutalnom agresijom, pokušavajući opravdati namjerne, neselektivne i nerazmjerne napade na civilno stanovništvo i elemente civilne infrastrukture, vjerovatno pod utjecajem možebitnog Stockholmskog sindroma. Postoji ekipa koja je u Hrvatskoj uzbuđena i pri samoj pomisli urušavanja napretka u civilizacijskom razvoju svijeta, možebitno zbog visokih godina provedenih ovdje i sada. Za nas ostale, jasno je da, još od Rimskog carstva, od doba Kineskog zida, zatvaranje u sebe ne pomaže i da nitko ne može opstati sam. Strah od Kineskog svrstavanja na stranu agresivne Rusije neopravdan je samim tim jer je stupanj razvoja kineskog gospodarstva u potpunosti okrenut izlasku kapitala iz Kine jačanjem trenda povećanja kineskih ulaganja po cijelom svijetu. Drugim riječima, Kina ima novac, motiv i želju.
Nije sve u dosegu i vidljivosti onom tko izabere isključivo Fox news, Sputnik ili RT. Na koncu, sve će biti u redu, neke ekipe će morati suspregnuti svoje osvajačke apetite i vratiti se za pregovaračke stolove. Na globalne procese, tržišne ekonomije pa i na ovu ukrainsku surovu stvarnost gledamo kroz prizmu izreke da jedan ne može pomoći mnoštvu, no mnoštvo može pomoći jednomu.
* Si vis pacem, para bellum is a Latin adage translated as, "If you want peace, prepare for war." The adage was adapted from a statement found in Book 3 of Latin author Publius Flavius Vegetius Renatus's tract De Re Militari (4th or 5th century), although the idea it conveys is also present in earlier works, such as Plato's Nomoi (Laws).
