Zamke eskalacije – lekcije iz sukoba SAD-a i Irana

 

U današnjem svijetu, gdje se sukobi često čine rješivima brzim vojnim udarima, profesor Robert Pape nas podsjeća na duboku istinu: ratovi su rijetko linearni i predvidivi. Oni se razvijaju u fazama, a svaka pogrešna procjena može dovesti do eskalacije koja mijenja regionalnu i globalnu ravnotežu moći. Aktualni sukob između Sjedinjenih Američkih Država i Irana savršen je primjer te dinamike – sukob koji je trebao biti brz i odlučujući, a umjesto toga je pokazao granice zračne moći i opasnosti od dugotrajnog zapletanja.

Robert Pape, direktor Chicago Project on Security and Threats na Sveučilištu u Chicagu, već desetljećima modelira scenarije rata s Iranom. Njegove analize, temeljene na povijesnim uzorcima, pokazuju da zračna kampanja sama po sebi rijetko ruši režime. U slučaju Irana, unatoč ubojstvu vrhovnog vođe i stotina visokih dužnosnika, režim je preživio. To nije iznenađenje za one koji poznaju povijest – od Prvog svjetskog rata pa do danas, zračna sila rijetko dovodi do potpunog kolapsa državne strukture. Umjesto toga, takvi udari često jačaju otpor i nacionalno jedinstvo.

Jedan od ključnih elemenata sukoba je kontrola nad Tjesnacem Hormuz, kroz koji prolazi oko 20% svjetske nafte. Iran je brzo uspostavio dominaciju nad ovim vitalnim pomorskim putem, što je izazvalo blokadu i prijetnju globalnoj energetskoj krizi. Umjesto da slomi Iran, američka strategija blokade i bombardiranja dovela je do pat-pozicije: ili se prihvaća iranska kontrola (s rizikom za svjetsku ekonomiju), ili se ide na daljnju eskalaciju, uključujući moguće kopnene operacije. Pape procjenjuje da je vjerojatnost slanja američkih trupa na tlo Irana visoka – čak i do 70% u nekim trenucima.

Ovdje ulazimo u opasnu "eskalacijsku zamku". Povijest pokazuje sličnosti s Vijetnamom: lideri vjeruju da će dodatna sila donijeti pobjedu, ali umjesto toga upadaju u spiralu gdje se troškovi povećavaju, a politički ciljevi postaju nejasni. Pape ističe da okupacija teritorija ili duboko uplitanje može potaknuti val samoubilačkog terorizma – najveći rizik faktor za takve napade. Iran je, unatoč gubicima, nastavio proizvoditi dronove i rakete, skrivajući ih na raznim lokacijama, što pokazuje otpornost asimetričnog ratovanja.

Šire implikacije su globalne. Kina i Rusija imaju koristi od američkog zaglavljivanja na Bliskom istoku, jer to odvlači resurse i pažnju od drugih prioriteta. Ekonomski šokovi od poremećaja nafte mogli bi dovesti do recesije ili gorega, utječući na svakodnevni život milijuna ljudi diljem svijeta. Osim toga, sukob riskira širenje – preko proxy grupa ili terorističkih napada – i stvara unutarnje političke tenzije u SAD-u, uključujući sukobe između Kongresa i izvršne vlasti oko ovlasti za rat.

Analiza Papeovih modela eskalacije

Robert Pape, profesor političkih znanosti na Sveučilištu u Chicagu i direktor Chicago Project on Security and Threats (CPOST), razvio je okvir "Escalation Trap" (zamka eskalacije) na temelju desetljeća istraživanja vojnih kampanja, terorizma i sukoba. Ovaj model posebno je primijenjen na aktualni sukob SAD-a i Irana, gdje Pape već godinama simulira scenarije. Model objašnjava zašto taktički uspjesi često dovode do strateških neuspjeha i spirale nasilja.

Tri faze Escalation Trap-a

Papeov model eskalacije tipično se odvija u tri glavne faze:

Faza 1: Taktički uspjeh, strateški neuspjeh

Početna kampanja koristi precizne udare (npr. zračne napade, "decapitation strikes" – ubojstva vođa) s ciljem brzog slabljenja ili rušenja neprijatelja. U slučaju Irana, početni američko-izraelski udari uništili su objekte i ubili vrhovnog vođu te stotine visokih dužnosnika. Vojno gledano, to je izgledalo uspješno.

Međutim, režim nije pao. Umjesto toga, pokazao je otpornost: nastavio je funkcionirati, brzo se prilagodio i zadržao kontrolu nad ključnim resursima (kao što je Tjesnac Hormuz). Pape ističe da zračna moć rijetko ruši režime sama po sebi – povijesni uzorci (od WWII do modernih sukoba) to potvrđuju. Ova faza stvara iluziju kontrole, ali ne postiže političke ciljeve.

 

Kada početni udari ne daju željene rezultate, lideri "udvostručuju ulog" umjesto da preispitaju strategiju. To uključuje:

Vertikalnu eskalaciju: Intenzivnije bombardiranje, blokade (npr. pokušaj kontrole Hormuza).

Horizontalnu eskalaciju: Širenje sukoba na nove domene ili teritorije – Iran je napadao američke baze u regiji, koristio proxy grupe, utjecao na globalne lance opskrbe nafte.

Pape naglašava da ova faza mijenja percepciju rizika: neprijatelj širi izloženost (multiplication of exposure), što povećava troškove za napadača. U Iranu, ovo je dovelo do blokade nafte, ekonomskih pritisaka i rizika od šireg regionalnog sukoba.

Ako ni eskalacija ne uspije, dolazi do duboke krize: domaći politički pritisci (izbori, javno mišljenje) otežavaju prihvaćanje pat-pozicije. Rizik raste prema kopnenim operacijama ("boots on the ground"), što Pape procjenjuje kao visoko vjerojatno u nekim trenucima (do 70%).

Ova faza nosi najveće opasnosti:

Poticanje samoubilačkog terorizma (kontrola teritorija je ključni faktor).

Globalnu ekonomsku krizu (poremećaj nafte).

Širenje sukoba (uključivanje drugih aktera poput Kine i Rusije).

Pape upozorava da ovo postaje "no easy off-ramp" – izlaz je teško naći bez velikih ustupaka.

Ključni uvidi i kritike modela

"Smart Bomb Trap": Precizno oružje stvara iluziju niske cijene i kontrolirane eskalacije. U stvarnosti, ono mijenja političku dinamiku na načine koje je teško predvidjeti (npr. jačanje iranskog režima umjesto slabljenja).

Povijesne paralele: Pape često uspoređuje s Vijetnamom (LBJ-ova eskalacija), Afganistanom i Irakom – obrasci su slični.

Utjecaj na Iran: Eskalacija favorizira Iran jer on može koristiti asimetrične taktike, proxy mreže i ekonomsko oružje (nafta), dok SAD riskira preveliko rastezanje resursa.

Kritike: Neki analitičari (npr. Eli Lake) smatraju da Pape preuveličava iransku snagu i podcjenjuje američke opcije za izlazak iz zamke. Model je koristan za upozoravanje, ali nije deterministički – političke odluke i diplomacija mogu prekinuti spiralu

Zaključak

Papeov model eskalacije nije samo teorijski okvir, već praktično upozorenje temeljeno na empirijskim podacima i simulacijama. Pokazuje da ratovi imaju vlastitu logiku: taktički uspjesi hrane strateške zablude, a eskalacija često koristi slabijem akteru koji može apsorbirati udarce i širiti sukob. U kontekstu Irana, on predviđa da smo u opasnoj trećoj fazi, gdje rizici (terorizam, ekonomska kriza, kopneni rat) nadmašuju koristi.

Model naglašava važnost strateškog razmišljanja prije vojne akcije: jasni politički ciljevi, izlazne strategije i razumijevanje da sila mijenja, ali ne uvijek u korist onoga tko je primjenjuje. Za dublje razumijevanje, preporučujem Papeove članke na Substacku (The Escalation Trap) ili njegove nastupe. Ovaj pristup ostaje relevantan za sve moderne sukobe u multipolarnom svijetu.

Na kraju, Papeova poruka nije pesimistična, već upozoravajuća: vojna sila mora biti praćena jasnom strateškom vizijom i razumijevanjem političkih posljedica. Bomba može uništiti cilj, ali mijenja političku stvarnost na načine koje je teško predvidjeti. U eri nuklearnih ambicija, populizma i multipolarnog svijeta, najveća opasnost leži u pretpostavci da smo jači od lekcija povijesti.

Ovaj sukob nije samo priča o Iranu ili SAD-u – on je ogledalo naše kolektivne ranjivosti. Da bismo izbjegli najgore scenarije, potrebna je mudrost koja ide dalje od taktičkih pobjeda: dijalog, diplomatska fleksibilnost i svijest da u modernom ratu "pobjeda" često dolazi po cijenu koju nitko nije želio platiti. Pape nas podsjeća da je najbolja strategija ona koja sprječava ulazak u zamku, a ne ona koja pokušava iz nje izaći po svaku cijenu.

U konačnici, lekcija je jednostavna, ali teška za primjenu: snaga bez strategije vodi u propast, a prava moć leži u prevenciji eskalacije prije nego što postane neizbježna. Ako Vam nije dosta, kopajte dublje u zečju rupu uz pomoć https://political-science.uchicago.edu/directory/Robert-Pape.

Zeljko Serdar, CCRES

Zašto je Izrael napao Iran u ovom trenutku?

Izraelov napad na Iran 13. lipnja 2025., pod kodnim imenom Operacija Ustajući Lav, motiviran je kombinacijom strateških, sigurnosnih i geopolitičkih čimbenika, prvenstveno usredotočenih na iranski napredak u nuklearnom programu i oslabljenu vojnu poziciju.

Slijedi analiza ključnih razloga za vrijeme napada, temeljena na dostupnim informacijama:

1. Iranski nuklearni napredak i neposredna prijetnja:
   • Izrael dugo smatra iranski nuklearni program egzistencijalnom prijetnjom, bojeći se da bi Iran s nuklearnim oružjem mogao destabilizirati regiju i izravno ugroziti njegovu sigurnost. Do lipnja 2025. Iran je obogaćivao uranij do 60% čistoće, blizu razine potrebne za oružje, i instalirao napredne centrifuge, ubrzavajući svoje nuklearne sposobnosti.
   • Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) izvijestila je 12. lipnja 2025. da Iran po prvi put u 20 godina nije u skladu s nuklearnim obvezama, izazivajući zabrinutost zbog njegove mogućnosti da u kratkom roku proizvede nuklearno oružje.
   • Izraelske obavještajne službe navodno su otkrile tajni iranski program s komponentama potrebnim za nuklearnu bombu, što je potaknulo preventivni napad kako bi se spriječilo da Iran prijeđe nuklearni prag.
   • Premijer Benjamin Netanyahu izjavio je da je napad bio potreban jer "ako se ne zaustavi, Iran bi mogao proizvesti nuklearno oružje u vrlo kratkom roku."
2. Oslabljena iranska vojska i mreža saveznika:
   • Iranske vojne sposobnosti značajno su oslabljene prethodnim izraelskim akcijama, stvarajući priliku za napad. U listopadu 2024. Izrael je uništio preostale iranske sustave protuzračne obrane S-300 ruskog podrijetla, ostavljajući Iran "gotovo bez zaštite" od zračnih napada.
   • Ključni iranski saveznici, poput Hezbollaha u Libanonu i Hamasa u Gazi, bili su značajno oslabljeni izraelskim vojnim kampanjama od listopada 2023. Zalihe raketa Hezbollaha smanjene su za čak 80%, a pad režima Asada u Siriji poremetio je iranske putove za krijumčarenje oružja.
   • Ova ranjivost smanjila je iransku sposobnost za učinkovitu odmazdu putem saveznika, smanjujući rizik za Izrael da provede operaciju velikog opsega.
3. Neuspjeh pregovora između SAD-a i Irana:
   • Iran i Sjedinjene Američke Države bili su uključeni u pregovore za zamjenu Zajedničkog sveobuhvatnog plana djelovanja (JCPOA) iz 2015., koji je predsjednik Trump napustio 2018. Međutim, Iran je odbio posljednju ponudu SAD-a, a pregovori zakazani za 15. lipnja 2025. u Omanu propali su zbog napada.
   • Izrael je bio skeptičan prema tim pregovorima, bojeći se da će Iranu omogućiti zadržavanje sposobnosti za obogaćivanje i legitimirati njegov nuklearni program bez rješavanja izraelskih sigurnosnih briga.
   • Izraelski analitičari vjerovali su da bi neuspjeli pregovori pružili izgovor za vojnu akciju, a vrijeme napada – prije sljedeće runde pregovora – sugerira da je Izrael djelovao kako bi poremetio diplomaciju i prisilio na tvrđi stav prema Iranu.
4. Strateška koordinacija s Trumpovom administracijom:
   • Ponovni izbor predsjednika Donalda Trumpa 2024., poznatog po svojoj oštroj politici prema Iranu i snažnoj podršci Izraelu, pružio je povoljno geopolitičko okruženje. Trumpova administracija odobrila je prodaju kompleta za navođenje bombi za razbijanje bunkera Izraelu u veljači 2025., signalizirajući potencijalnu podršku SAD-a za napade.
   • Iako je Trump javno favorizirao diplomatski dogovor, bio je informiran o izraelskim planovima i navodno je dao neku vrstu odobrenja, iako SAD nije vodio operaciju.
   • Izrael je obavijestio SAD prije napada, a Trumpove izjave nakon napada sugerirale su da koristi napad za pritisak na Iran za ustupke, ukazujući na barem prešutnu koordinaciju.
5. Domaća i regionalna politička dinamika:
   • Netanyahu je dugo davao prioritet suprotstavljanju Iranu kao temelju svoje političke platforme, opisujući ga kao primarnu prijetnju Izraelu. Javno mnijenje u Izraelu, posebice nakon napada Hamasa 7. listopada 2023. (djelomično financiranog od Irana), snažno je podržavalo vojnu akciju protiv Irana, smatrajući ga odgovornim za regionalnu nestabilnost.
   • Pad režima Asada u Siriji, iranskog saveznika, omogućio je Izraelu neutralizaciju sirijske protuzračne obrane, olakšavajući sigurnije putove za izraelske zrakoplove do Irana.
   • Netanyahuova potreba za političkim opstankom usred domaćih pritisaka također je možda utjecala na vrijeme napada, jer bi odlučan napad mogao ojačati njegovo vodstvo.
6. Preventivni napad za iskorištavanje iznenađenja:
   • Iransko vodstvo pogrešno je procijenilo situaciju, odbacujući izvješća o skorašnjem izraelskom napadu kao propagandu za pritisak u nuklearnim pregovorima. Ova samodopadnost ostavila je Iran nepripremljenim, omogućujući Izraelu postizanje taktičkog iznenađenja.
   • Operacija je ciljala ne samo nuklearna postrojenja poput Natanza i Fordowa, već i ključne vojne vođe i znanstvenike, s ciljem ometanja iranske sposobnosti za obnovu programa ili učinkovitu odmazdu.

Detalji o IAEA izvješću od 12. lipnja 2025.

Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) objavila je izvješće 12. lipnja 2025. u kojem se navodi da Iran po prvi put u 20 godina nije u skladu s nuklearnim obvezama prema Zajedničkom sveobuhvatnom planu djelovanja (JCPOA) i drugim međunarodnim sporazumima. Ključne točke izvješća uključuju sljedeće:

1. Obogaćivanje uranija:
   • Iran je nastavio obogaćivati uranij do razine od 60% čistoće, što je blizu razine potrebne za nuklearno oružje (90%). IAEA je izvijestila da je Iran povećao zalihe visoko obogaćenog uranija, premašujući ograničenja postavljena JCPOA-om.
   • Napredne centrifuge, uključujući modele IR-6 i IR-8, instalirane su u objektima Natanz i Fordow, značajno povećavajući iransku sposobnost za brzo obogaćivanje.
2. Nedostatak transparentnosti:
   • Iran nije pružio potpuni pristup IAEA inspektorima na određene lokacije, uključujući neke podzemne objekte u Fordowu. Ovo kršenje protokola o inspekciji izazvalo je zabrinutost zbog potencijalnih neprijavljenih aktivnosti.
   • IAEA je izvijestila o nedosljednostima u iranskim izvješćima o količinama i lokacijama nuklearnih materijala, što je dodatno zakompliciralo napore za praćenje.
3. Vrijeme za nuklearni proboj:
   • Izvješće je procijenilo da bi Iran, uz trenutne sposobnosti, mogao proizvesti dovoljno obogaćenog uranija za jedno nuklearno oružje u roku od nekoliko tjedana, ako odluči nastaviti s obogaćivanjem do 90%. Ovaj kratki vremenski okvir označen je kao kritična prijetnja.
4. Kršenje obveza:
   • IAEA je potvrdila da Iran nije poštovao ograničenja JCPOA-a u pogledu količine obogaćenog uranija, tipova centrifuga i razine obogaćivanja. Ovo je označeno kao značajan korak unazad od prethodnih napora za usklađenost.
   • Izvješće je također upozorilo na iranske aktivnosti na lokacijama koje nisu prijavljene kao dio civilnog nuklearnog programa, što je izazvalo sumnje u vojne namjere.
5. Posljedice i reakcije:
   • Izvješće je izazvalo međunarodnu zabrinutost, posebice u Izraelu i Sjedinjenim Američkim Državama, jer je ukazalo na hitnost situacije. Izrael je izvješće naveo kao ključni razlog za svoj preventivni napad na iranske nuklearne objekte 13. lipnja 2025.
   • IAEA je pozvala na hitnu diplomatsku akciju kako bi se Iran vratio u sklad s obvezama, ali neuspjeh pregovora zakazanih za 15. lipnja u Omanu dodatno je eskalirao napetosti.

Kontekst i značaj: Izvješće IAEA-a označilo je prekretnicu, potvrđujući strahove da je Iran bliže razvoju nuklearnog oružja nego ikada prije od potpisivanja JCPOA-a 2015. godine. Ovo je dalo Izraelu opravdanje za vojnu akciju, dok su kritičari upozorili da bi napadi mogli potaknuti Iran na ubrzavanje tajnih nuklearnih aktivnosti. IAEA-ovo izvješće ostaje ključni dokument za razumijevanje eskalacije između Izraela i Irana u lipnju 2025.

Napomena: Detalji o izvješću temelje se na dostupnim informacijama iz izvora povezanih s regionalnim sukobom i međunarodnim izvješćima. Ako su potrebni dodatni specifični detalji, preporučuje se provjera službenih IAEA dokumenata ili relevantnih vijesti.

Kritička perspektiva: Iako je Izrael opravdao napad kao nužnu preventivnu mjeru, kritičari tvrde da riskira eskalaciju u regionalni rat, potencijalno uvlačeći SAD i druge sile. Napadi mogu samo odgoditi iranski nuklearni program za nekoliko mjeseci ili godinu dana, jer su ključna postrojenja poput Fordowa duboko utvrđena, a povijesni primjeri (npr. napad na Osirak 1981.) sugeriraju da takvi napadi mogu ubrzati tajne nuklearne napore. Iranske odmazdne raketne napade 13.-14. lipnja 2025., koji su ubili najmanje dva Izraelca i ranili desetke, naglašavaju ciklus eskalacije. Nadalje, vrijeme napada – prije nuklearnih pregovora – može odražavati izraelsku namjeru za sabotiranjem diplomacije, dajući prednost vojnoj akciji nad pregovaračkim rješenjem, unatoč preferencijama SAD-a.

Zaključak: Izrael je napao Iran u ovom trenutku zbog iranskog približavanja nuklearnom proboju, oslabljene vojske i mreže saveznika, neuspjeha pregovora između SAD-a i Irana te povoljne administracije Trumpa. Napad je imao za cilj spriječiti iranske nuklearne ambicije i iskoristiti njegove ranjivosti, ali nosi značajne rizike regionalne eskalacije i možda neće postići dugoročne strateške ciljeve. Vrijeme odražava promišljeni potez za djelovanje prije nego što Iran može obnoviti obranu ili osigurati diplomatski dogovor koji Izrael smatra neprihvatljivim.